Citat Viktora Frankl-a

Fotografija: Maja Husarić

Biti tu za sebe

Od jutros sam zaronjena u sebe. Potpuno.
Sva u dodiru sa sobom, sa životnim vrelom koji u meni tinja. I zato, osjećala sam odgovornost u ovom danu, u kojem već jesam i imam vremena za takvo stanje, da sebi pružim najbolji mogući tretman, osjećajući da će sve što mi se danas desiti zaista "popiti vode" i proklijati.

Ne znam imaš li ti te dane, možeš li ih prepoznati kada se dese, i ja sam tek od skora razvila takvu vrstu senzibiliteta, ali ako je tvoj odgovor potvrdan, želim da ti ponudim nešto do čega sam danas, u ovom danu, tako plodnom za bivanje dobrom sebi, došla.

Sasvim slučajno, ili, ko zna, iz nekog ugla možda sasvim namjerno, naiđoh danas na tekst i video Rick Hanson-a. doktora neuropsihologije. I neke njegove riječi mi probudiše interes da tražim o tome više, dok taj interes ne pretvorih u divan poklon sebi koji nudim i vama, ako si, kao ja danas, otvoren(a) za nešto divno što ti nudi.

U svom govoru za TEDx on govori o tome kako mi ljudi funkcionišemo na taj način da u moru dobrih, loših i neutralnih vijesti i događaja, tendiramo da zadržavamo u pamćenju one loše. Razlog tome je zaostatak iz početaka ljudske populacije, kada je bilo bitno zapamtiti negativne stvari, kako bismo sačuvali vlastitu egzistenciju. Bilo je bitno zapamtiti ono što nam škodi, kako bismo to izbjegavali.

I tako ostade i do današnjeg dana.

Ali nije sve tako crno. Uprkos toj predispoziciji, mi istovremeno imamo način da na to djelujemo. Izmjenom načina na koji posmatramo stvari oko nas. Često sam se doticala toga u tekstovima, i uvijek me dodatno ohrabri imati i neku naučno potvrdu mogućnosti da čovjek ima moć svoj život učiniti životom opskrbljenim zahvalnošću i pozitivnim emocijama. Svaki čovjek. Pa tako i ja i ti. I svi oko nas.
On naime govori o načinu na koji možemo u svoj život uvesti pozitivne emocije, i samim tim uvođenjem, promjeniti neurološke puteve našeg mozga, tako da, svaki slijedeći put kada poželimo, lakše možemo pristupiti pozitivnom načinu razmišljanja, a ono onda, nakon nekog vremena postaje naš automatski način razmišljanja. Jako se moćno osjećam znajući da je u mojim rukama ispisivanje puteva kojim će moje misli da teku. Kao student, naslušala sam se i previše priča o predodređenosti, koja se ne može lako ispraviti.

I on dr. Hanson naglašava, a meni to bješe bitno, a možda će i tebi, da ove promjene koje u sebi načinimo, neće promjeniti sve negativno što se oko nas dešava, ali će stvoriti veću mogućnost da se sa tim negativnim bolje nosimo, i njime lakše ovladavamo. Da budemo optimističniji u trenucima kada se s njima hvatamo ukoštac.

Zato, baš tebi koja/i čitaš, dajem moć koju sam osjetila na sebi, već danas, da i ti, već od danas počneš da ponovo ispisuješ priču svog života ispočetka.
Danas kada si otvoren(a) za novo, za bolje novo, budi tu za sebe. Uzmi sebi taj trenutak i počni sa ovom vježbom, koju dr. Hansen nudi, a koju ću sažeti u male korake:

1. Daj sebi suosjećajnost koju bi dala/o svakom malom djetetu, u rastu, pusti da te ta saosjećajnost, to razumjevanje svega što jesi, i što si bila/o ispuni
2.Daj sebi brižnost i ljubav, za sve pretrpljene bolove, patnju,  teške uvjete, koje si, ipak pobijedio/la i iz njih izašla. Osjeti kako te preplavljuje ta ljubav...
3. Budi tu za sebe. Stopi se sa osjećajem bivanja tu za sebe. Imanja podrške. Razumjevanja. Ljubavi. Oslonca.

Sada imaš ovaj trenutak za sebe, razmisli o smjeru u kojem ide tvoj život, od ovog trenutku, kada si potpuno tu za sebe?

I onda, samo ga pusti da tim smjerom ide.

Vuk dlaku mjenja, da li i ćud?

Jedan od načina na koji dijelim ljude je:

1. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi mjenjaju.
2. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi ne mjenjaju.

Obje od ove dvije vrste ljudi imaju svoje pretpostavke. Imaju svoje iskustva, svoje poslovice, koje koriste. Znam mnogo poslovica koje govore u prilog nepromjenjivosti čovjeka. 

"Vuk dlaku mjenja, ali ne i ćud." "Cuko je cuko - i jučer, i danas, samo stariji." U svima je poenta ista, ljudi su isti, i cijelom toku vremena. Vrijeme teče, čovjek je stabilan.

Mislim da je ljudima lako misliti tako. Lako, jer znaš danas kako se sutra prema nekome odnositi. Znaš kako će se on prema tebi odnositi. Već si uhodan u tome. Ne moraš svaki puta razmišljati o tome kako se postaviti. Koje riječi koristiti, na koji način. Već je sve poznato, i ide spontano.

To je, da tako kažemo olakšica u mišljenju  koju koristimo. Inače bi nam misli bile krcate mogućnostima. Načinima. U svakom trenutku kada bismo sreli jednu te istu osobu, morali bismo da je uklapamo u neku novu puzzlu, koja čak nije počela da se formira. Koja je tek zbroj komadića različitih oblika, na jednoj gomili.

A s druge strane, postoje ljudi, koji misle da se ljudi mjenjaju. U glavi im nije zbrka. Oni žive danas. Oni žive sada. Oni se ponašaju naspram ovoga što je sada, i što je tu. 

Ljudi se mjenjaju. Kako dijete, kada se tek rodi, usvaja pojmove, načine, ispunjava želje, zahtjeve, i kroz to se mijenja, formira se u nekom smjeru, isto tako, osoba, kroz život, kroz ono što joj se dešava, može ostati dosljedna nekim ustaljenim načina ponašanja, ili može, istupiti iz njih, shvativši - da njoj više ne odgovaraju.

Opet, lijepo je misliti, da će nas neko vječno voljeti, da će uvijek biti naš prijatelj, naša vječna podrška - i svaki put, kada se opečemo, iznenadimo se, povučemo se - RAZOČARAMO SE. I onda to razočarenje, opet, prenosimo na sve slijedeće ljude koji su oko nas, na sve nove ljude koje će tek doći nama - i otvaramo jedan te isti krug - svi su ljudi isti. Nema promene. Nema razlike među njima. Kao što smo mislili, da nema promjene, nema razlike među osobom koja je bila jučer naš partner, i danas naš partner. A razlika postoji.

Kroz naše iskustvo, mi smo se mjenjali. Stvari koje su pobudile naša osjećanja, usjekle su nove puteve u nama. Bogatile su nas. Davale nam nove vidike. Nova iskustva su nas dopunjavala. Dodatno klesala. Osnaživala. Ili nas, ipak, vraćala na neka stara. Ali, mjenjali smo se.

Možda ne vidno svana, ali unutra da. I kada pogledamo nazad, nismo ista osoba kakva smo bili prije 10 godina. A možda već sutra nećemo biti ista osoba koja smo danas. Možda već sutra upoznamo nekoga, čiji će vidici, u sudaru sa našima, proširiti i naše. Možda upoznamo nekoga, s kim ćemo pokazati one dijelove sebe, za koje nismo znali ni da postoje. Možda vidimo nekoga, ko je izvan svega nama poznatog - ko nas oduševi načinom na koji bivstvuje. 

Sutra već, neću biti ni blizu ovoj danas, ali ni onoj koja sam bila jučer.

Ali, kako znam da mogu da se mjenjam, možda ću baš sutra biti bolja verzija sebe. Možda i najbolja.

Rene Magritte

Priča o krivici i kako je ona zamjenila odgovornost

Zamislite situaciju:

Dijete je htjelo da pomogne majci da spremi stol za ručak. Da se ono ne bi spržilo prenošenjem idalje vrelih posuda, dala mu je zadatak da ono ponese suđe. Objasnila mu je način na koji će ponijeti, redoslijed kojim će slagati i onda nastavila da se bavi aranžiranjem svoga dijela posla. Noseći tanjire, na djetetovom putu se našla papuča i ono je zakačilo za nju. Tanjiri su pali i razbili se.

Reakcije

Postoji čitava lepeza načina reagovanja, jednako šarena i raznolika, kao što su i dugine boje. Ali opet, kao i dugine boje, u spektru se odvaja toplo i hladno.

Majka u svakom trenutku može da bira:

da li će joj fokus biti na želji djeteta ili ishodu te želje

da li će biti centrirana na dijete ili na razbijene tanjire,

pa tako, može reagovati na više načina.

Može biti ljuta, i zanemariti želje djeteta da joj pomogne, obrušiti se na njega teškim riječima, galamiti radi razbijenih tanjira. Isto tako, može biti zabirnuta za dijete, da li se njemu nešto desilo, kada je palo, da li se udarilo, da li se prepalo, kako se osjeća, uzevši u obzir njegovu želju i ono što se sa tom željom desilo.

Topla, majčinski obojena reakcija. Hladna, gubitkom opterećena reakcija.

Grubo sam ih odvojila, među njima je čitav spektar prijelaznih boja, prijelaznih afekata, ali poenta je slijedeća - postoji razlika kada posmatramo neki događaj kroz dva pojma : pojam krivice, i pojam odgovornosti.

Krivica

Kada gledamo kroz krivicu, naći ćemo krivca za nešto što se desilo neovisno o našim željama, i na tome ćemo stati. Krivac će ponijeti teret neispunjenja želje, i pored znanja, koje i sam ima, da nije ispunio ono što je od njega traženo, ponijet će i naš bijes, ljutnju, ili neku drugu tešku emociju. Ne samo da žali, jer je njegova dobra volja da pomogne, ili učini nešto za nas, sada u drugom planu, nego se osjeća potpuno ojađeno i snuždeno. I ono što nosi, iz tog događaja, samo je krivica.

Odgovornost

Kada kada nekoj osobi predamo odgovornost za nešto, u slučaju da nešto krene u pogrešnom smjeru, jedna nam je stvar jasna: Ona snosi odgovornost za sebe. Ona je sama odgovorna za svoju motivaciju, za način na koji će izvršiti neku radnju, kao i za rezultat svoga rada. Svjesni smo svega što je toj osobi u tom trenutku podsticaj ili prepreka, ali i toga, da je odgovornost samo na toj osobi, da je to domen, u koji se mi ne trebamo uplitati, osim u situacijama kada procijenimo ili nam osoba da do znanja da ne može sama. 

Odgovornost iznad krivice

Davanjem odgovornosti, učimo nekoga da se nosi s njome, i od nje uzme ono najbolje što može dobiti - samopouzdanje. Upiranjem prsta, reagovanjem u situacijama kada nešto pođe u suprotnosti sa našim željama i ne kada je sve onako kako očekujemo, jedino što osoba dobija od nas jeste teret krivice. A svako od nas ima pravo na pogrešku. I pravo da odredi 

šta će od nje uzeti. Da li će uzeti lekciju koju mu je ona ponudila, i mogućnost da drugi put uradi bolje, ili krivicu, koju bi mu mi ponudili, onda kada se desila. Razmislimo o sebi prvo. Svi smo pravili greške, šta bismo mi uzeli?

Ne bismo li onda trebali to, i drugima dati?