Pretraži ovaj blog

subota, 27. veljače 2016.

Povratak u domovinu (sebi samom)

Jutros kada sam ustala, i rutinski počela da isčitavam svoje obavijesti na Facebooku, naišla sam na poziv da svoje "sviđa mi se" stavim na jednu stranicu koja se bavi tračevima i najnovijim vijestima vezanim za meni znane i neznane. Zajedno sa tim pozivom, došla je do mene i jedna istina, o nama, kakvim nas se oblikuje. Popularnost reality-show-ova, popularnost takozvanih tabloida, stavljanje u sferu bitnog informacija ko je sa kim u vezi, i koje "sočni" tračevi se šire eterom, nedvojbeno vode samo jednome: Da konstantno bivamo okrenuti prema drugima, i životima drugih, i da se to sve predstavlja kao neki univerzalni obrazac, koji se treba ispuniti i čije neispunjavanje vodi tome da, u krajnjem, nemaš o čemu da razgovaraš kada se posjedneš prekoputa druge osobe.
Našla sam se u situaciji prije par dana, kako sam u društvu žena slušala priče o njihovim muževima, kako ih se treba, kao djecu, odgajati, da nam, naprimjer, pomažu u kućanstvu, da nam ponekad nešto skuhaju, ili, u krajnjem slučaju, sa stvari koje smo ih opeglene, poslagale, samo stave u svoj ormar. Slušala sam,i dugo i naporno se suzdržavala od komentara. A u glavi mi je brujalo jedno: Zašto vi niste te žene, kojima bi vaši muževi pomogli sa kućanskim poslovima?

Da smo okrenuti drugim ljudima, činjenica je. Kao što kaže poslovica, imamo dva uha da mi više slušali, a jedna usta, da bi manje pričali. I da, hodajući gradom, putujući vozom, autobusom, susrećemo druga lica, i ljude koji iza tih lica stoje (osim ako se ne gledamo na staklima izloga, odrazima prozora, ekranima mobitela, kamerama selfija). Svakodnevno nam je na pladnju dato, da druge posmatramo, i da budemo izloženi njihovim ponašanjima, njihovim grimasama lica, njihovim razgovorima, gestikulacijama... Ali, istovremeno, dato nam je neko uvriježeno mišljenje, da se time upravo treba da zanimamo sa aspekta procjene: Da li je to što druga osoba radi uredu ili ne, da li je lijepo, da li je ispravno, da li je u skladu sa onim kako treba... Kada gledamo neku reality-show, dato nam je da komentarišemo, što će biti također dio javnog prostora, ponašanje osoba koje su tu prisutne, kada gledamo neki talent-show, da glasamo za one za koje smatramo da najbolje pjevaju (ili u krajnosti, dolaze iz našeg mjesta, pa zajedno sa njegovom pobjedom želimo da dobijemo neku vrstu lične satisfakcije, kada kažemo da smo i mi odatle odakle je on). Povezujemo se sa pobjedama momčadi za koju navijamo, raztužujemo se kada gube, lično to shvatamo...

Sjećam se i sebe, kako sam se nepobrojano mnogo puta nervirala kada je Real Madrid ispadao u četvrtfinalima Lige prvaka, i tjerala san daleko od sebe tim stanjem, i budila se ujutro, gunđajući, i ljutito prepričavala gdje se moglo bolje, unoseći daleko više emocija, nego sam u neke od svojih bitnih veza u životu. I sebe, prenakupljene razočarenjem, jer je moj favorit u talent-show-u ispao, jer je u zadnjoj emisiji odluka prepuštena gledaocima, a ne sucima, koji su kompetentni da donesu odluku da li neko ima talent ili ne.

I trenutka, kada sam prestala da pratim fudbal, prestala da gledam talent-show-ove, i na koncu prestala da gledam TV. Trenutka, kada sam ono, što će do mene dopirati ograničila tako, što sam sama počela da tražim ono što me zanima, a ne da uzimam ono što mi se nudi.

Uzimam ono što je usmjereno na mene. Ono što mojoj dobrobiti doprinosi. Ono, što će, nakon dodira samnom, od mene napraviti neku bolju osobu, neku novu osobu - osobu, koja će spremnije da se nosi za životnim okolnostima, koja će imati više kapaciteta...

Alberto Helios Gagliardo, Narcissus at the mirror
Odbijam da se zanimam za nebitne stvari, stvari na koje nemam uticaj. Ja ne mogu spriječiti ratove u svijetu, ali u sebi mogu nositi mir. Svoj mir mogu sijati među ljude s kojima se susrećem, s kojima dolazim u kontakt. Ja ne mogu riješiti glad u svijetu, ali mogu nahraniti onoga kojeg gladnog susretnem. Ja ne mogu učiniti da nečija tuga nestane, i ne želim, ali ono što mogu je: Naučiti ga da iz nje iscrpi snagu.

Ja ne mogu očekivati od ljudi da mi donesu sreću, da mi donesu mir, da mi operu suđe, ako oni, niti znaju da to trebaju uraditi, niti to trebaju uraditi.

Previše smo se opustili toj okrenutosti svana, a u nama pustara. U nama goliš. U nama nema podloge, da bilo šta naraste, što ploda daje. Previše smo se okrenuli tome da nam drugi treba da daju ono što nam treba, treba da budu na raspolaganju kada nam trebaju, čitaju misli, da nas shvataju. Premalo se pitamo shvatamo li sami sebe, znamo li sami šta je u podlozi naših stremljenja?
Kada se pogledamo u ogledalo, voli li nas ta osoba koja je s druge strane? Volimo li mi nju? Kada bi sebe same gledali, da li bi sami sebi dali prijateljstvo, ljubav, poštovanje.
Ako "Da" nije odgovor, ugasite televizor. Facebook. Bacite novine. Pa čak i knjige. Čak i ljude ostavite jedno vrijeme po strani. Vratite se u jedinu pravu domovinu. Gdje je jedino bitno da se osjećate dobro, vratite se sebi.




Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...