Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

nedjelja, 31. kolovoza 2014.

Ali ja njega volim...

Ona je tražila ljubav. Dobijala je mrvice ljubavi, brižljivo upakovane u skupocjeni omot. Tražila je da je prihvati onakvu kakva jeste, nazivao ju je čudom, smišljao joj je pjesme, volio ju je ludo. Baš ludo. Tako ludo, da je u trenucima kada nije bio raspoložen, u njeno lice pljuvao izjave koje su ga nagrizale, i tu masku sreće zajedno s njim. Povlačila se nazad, a potom uzvraćala, kao povrijeđena lavica unosila mu se u lice, i vrištala, urlikala, jecala, utišala... U tišini nisu mogli da budu. Odlazio je. Htjela je da se to završi na ljepši način. Ipak ljubav nije zaslužila takav kraj. Zvala ga je, da se vrati, da poprave stvar, nije se vraćao. Ostajala je, sama sa sobom. Sama bez njega. Htjela ga je pored sebe. Nije joj više smetalo sve što joj je rekao. Samoća joj je smetala više. Smetala je s uma njom okružena svuda. Slala mu je poruke. Poziv za pozivom. Molila ga je da joj oprosti. Nije trebala tako. Pustio ju je par dana da moli, potom se opet vratio. Vratio se kad je ona već u sebi pronašla krivca za sve. On više nije morao da se izvinjava za riječi što osmijeh su spržile. Nije morao ništa da učini, da bi ona opet bila njegova. Ona ga voli. Ljubav traži žrtvu. Ona ju je podnijela. Ona je prešla preko svega. Ljubav je veća.

A ona, ona je tražila da je on gleda. Htjela je da njegov pogled nigdje ne leti. Htjela je da se ugnjezdi na njenim očima. Htjela je da iz njega iscrpi o čemu misli. Da vidi, misli li o njima, o budućnosti, o djeci koja ih tamo čekaju. O kupovini namještaja. Jutarnjem buđenju zajedno. Otvaranju očiju popraćenim njenim usnulim licem.
On je tipkao po mobitelu. Ona mu je doticala lice. Htjela je da nju gleda. Nije smjela da mu kaže da to želi. Nije smjela ni da pomisli da opet traži nekoga da je zamjeni. On je idalje odsutno od nje, bio prisutan u onome što je radio. Pisao je. Beskrajno dugo, činilo se. Poruke, koje ona ne smije ni htjeti da pogleda. Pisao je, od nje lutajući. Morala je da se ponaša kao da to ne vidi. Nije smjela vršiti pritiska na njega. I prošli put je zbog toga što se osjećao da je previše stegnut, potražio svoju slobodu, na tuđim usnama. To saznanje ju je lišilo sreće. Ali, ona je kriva. Ona mu nije dala da bude slobodan pored nje. Ona je stalno tražila pažnju. Ona je željela da osjeti ljubav, kroz nju. Željela je da ne luta pogledom, i da upija svaku njenu riječ. Stalno mu je davala do znanja da bi od njega voljela da se trudi više. Da bude kao nekada. Da bude onaj stari, dok ju je osvajao.
Previše ga je stezala. Morao je to da uradi. Ona je kriva. Ali, voli ga i previše, i zbog te ljubavi, koja prašta, ona će preći preko svega.


Pitanje:
Vole li one njih, ili sebe ne vole?
Da li je ljubav žrtvovanje svojim interesa, svega što nas čini nama, da bi nam opstanak s nekim drugim bio omogućen? Da li je ljubav, promjena svakodnevnice, i ulazak u neku novu svakodnevnicu, u kojoj isključujemo sve što je nekada bilo dijelom našega života, i upuštamo se u neki novi život, omeđen bivanjem sa osobom koju smo izabrali kao partnera? Da li je ljubav, prelaženje preko sebe, da bi neko drugi prišao do nas? Šutnja radi mira? Da li je ljubav, zaista, praštanje uvreda, zato jer je druga osoba imala loš dan, a mi to nismo primjetili? Da li je ljubav, prihvatanje stanja koje nas lišava sreće, u čekanju nekih novih dana?

One njih vole, ali sebe ne. Za njih je voljeti sebe sebičnost, i nesebično se lišavaju tog prava, da bi drugi bio sretan. One misle da je sreća drugoga i njihova sreća. Oni misle da ljubav uključuje dozu bola, koja joj daje jačinu. Oni misle, da svaki put kada pređu preko neke teškoće, njihova ljubav jača. Nažalost, ne. Samo jača navika da slijedeći put, kada se desi isto, pređu preko svega, u ime ljubavi. I da se od njih počne podrazumjevati da treba da trpe sve to. Jer, prvi put su to odlučile, zato jer vole, i dokle god vole, trebaju da rade to.
One ne vole sebe, i ne znaju koliko vrijede. A kada to ne znaju, njihova vrijednost ni ne isijava, niti je neko vidi, pa shodno s tim može cijeniti. Obezvrijedile su sebe same. I niko nije dužan da vidi u njima ono što one same u sebi ne vide.
Kada jednom same to u sebi primjete, postat će sretne, izaći iz tih začaranih krugova, i reći:
Ali ja sebe volim.

subota, 30. kolovoza 2014.

Mome zmaju od Bosne

Išla bih, i vrištala
njegova sam,
žena buduća,
majka naše djece iz budućnosti odveć odabranih imena,
suputnica njegovih snova,
suparnica njegovog bola,
saputnica njegovih koraka.

Išla bih svijetom i puštala da vide
kako mi oči sjaje više nego prsten,
kako mi duša pleše da vide,
išla bih i pjevala da sam njegova, njegova.

Biti njegova ljubav moje je prirodno stanje.
I ko da zna, kad ni sama ne znam
od čega sam satkana
da budem tako jaka samim izgovorom tih riječi.

Svoji smo, naši, nas dvoje,
dva srca u istom taktu,
dvije duše kao ogledalo i lik jedna u drugu zagledane.

Njegova sam,
dodirom nježnim,
šapatom blagim
osmijehom koji teži da se na njegove usne prenese.

I idalje,
sasvim svoja, naša sva.

srijeda, 27. kolovoza 2014.

CANCER

Ne otpisuj me.
Ne dok sam još tu.
Tvoj sažaljivi pogled, bez bodrenja, kao da ne čekam novi dan
tvoja stisnuta ruka oko moje
tvoje oči koje traže svuda oko mene mjesto da se fiksiraju.

Pogledaj me.
Dok sam još tu.
Tvoje riječi utjehe,
kao da je sve gotovo, i kao da treba da se s time pomirim.
Tvoje slijeganje ramenima.
Tvoje pomaganje da uspijem
 ono što sama mogu da uradim.

Još sam tu.

Ne otpisuj me.
Ne govori:
"Šta ćeš, nije moglo drugačije."
Ne govori:
"Boli li te?"

Pričaj mi o životu, i sutrašnjici, koja me možda i ne dočeka
ali u nju bih da vjerujem.
Pričaj mi o nama, o svemu što možemo da osvojimo,
pričaj mi, kao da ne odlazim,
kao da ostajem.

Vidim ja šta mi se dešava,
i bez tvog pogleda koji ne smije da me dotakne.
Vidim ja svoju kožu uz kosti pripijenu,
svaki dan užu, i spremnu da dušu otpusti u slobodu.
Znam ja sve to što ti ne smiješ da mi kažeš.

Ali molim te, sad, molim te,
ne otpisuj me.
Ne dok sam još ovdje s tobom.
Ne budi tužan kao da me već nema.
Slavi samnom život, dok je još u meni života.
A ima ga, ima...

Ove oči idalje sjaje,
ove usne idalje zbore,
ove ruke, idalje daju stisak.
I koračam, idalje, i kažem, da mogu sam.
I mogu. I želim da mogu. I ja se ne dam.

Pusti me da mogu sam.
Ne oduzimaj mi ono života, što mi oči idalje otvara.

Kako možeš da znaš
da ovo malo šanse što imam nije dovoljno?
Kako možeš da znaš, da ovaj plitak dah
nije dovoljno snažan za disanje godinama?
Kako možeš da znaš, da moja volja
ne ostavi me sutra tebi.
I sutra.
I dan poslije, i poslije dan.

Ne otpisuj me.
Sve dok vidiš moje otvorene oči, slavimo život.

utorak, 19. kolovoza 2014.

Pregled oporavka od prekida

Ovo je treći po redu tekst, i tema, koju sam izabrala zbog njene aktuelnosti u svakodnevnici, gledajući oko sebe parove, koji ostaju u vezama, koje više ne doprinose njihovom rastu, zato, jer su već veliki dio svoga vremena, truda, uložili na to da ih ipak održe, da one godine, koje su u njih potrošili, ne bi mogle da se nazovu uzalud potrošenim.

Posvećena je svim onim parovima, i onim dijelovima para, koji su idalje u vezama, koje su iscrpile iz njih mogućnost da idalje vide ljepotu u njima, i koji se izlažu naporu da pokušaju ipak, u čast svih godina provedenih zajedno, sačuvati onu iskru, koja je zgasla, a bila je razlog njihovog spajanja u par.

Posvećena je svim onima, koji nemaju dovoljnu hrabrost da zakorače ponovo u samotnost ili slobodu, kako god to vide, jer misle, da neće više moći da nađu osobu, s kojom će moći da dijele sve, i koji idalje onu osobu s kojom su, vide kao najbolju moguću osobu za sebe, iako to dugo već ne donosi zadovoljstvo.

I onima, koji su napravili već taj korak dalje, a kolebaju se, gledajući unazad, ono što su pustili samo sebi, da negdje, u zraku lebdi, kao uspomena na nešto, što nema svrhe da živi.

"Pregled dešavanja koja prate prekid (odnose se na nježniji spol)
  • U roku od 8 sati: Maskara se ne otapa niz lice, jer je i suza manje. Smanjena je potreba za maramicama.
  • U roku od 12 sati: Želja za bacanjem objekata, i lupanjem, se smanjuje. Nesposobnost formulisanja rečenica bez psovki je u drastičnom padu. Potreba za stvaranjem sarkastičnih, kritičarskih, ironičnih, zlobnih, osvetoljubljivih komentara o svemu što se tiče osobe s kojom nismo više je manje konstantna.
  • U roku od 24 sata: šmrkanje postaje isprekidano, ali cijepanje fotografija raste
  • Unutar 24-36 sati: Šanse za pravljenje sažaljivih poziva i poruka se smanjuju. Ljutnja se stišava, ali ne i plakanje kada se pogledamo u ogledalo. Mogućnost tuširanja i nošenja čiste odjeće se povećava. Potreba za pričanjem o stvarima nevezanim sa vezama je skoro nemoguća za zaustaviti
  • Unutar 48 sati: Sposobnost mirisa i okusa se poboljšava. Ljutnja dolazi u paru sa povećanim osjećajem opuštanja i postepenim buđenjem samopouzdanja. Šanse za upućivanjem ljutitih poziva u pola noći se smanjuju.
  • Nakon 7 dana: Potpuno miran, san koji nudi odmor, je ponovo moguć. Ljutnja se sputava sposobnošću da se smije raznim nesrećnim ljubavnim scenarijima. Prijatelji se više ne boje histeričnih ispada. Sposbnost kretanja u javnosti se povećava.
  • Za 2-3 mjeseca: Rutina se ustabiljuje. Hodanje, jedenje. spavanje, i vježbanje postaje lakše. Šanse od pozivanja bivšeg i spušanja slušalice bez riječi se značajno smanjuju.
  • Nakon 1-9 mjeseci: Povećava se nivo energije. Flertovanje je ponovno na snazi. Želja za novim interesima raste. Odbijanje da se ponovo uđe u vezu koja crpi energiju je jako.
  • Nakon 1 godine: Rizik od srčanog udara se smanjuje na normalan nivo. Novi interesi smanjuju mogućnost vraćanja u prošlost. Sposobnost viđanja bivšeg u svakodnevnici bez da nas to dotiče je sada moguća.
  • Nakon 2 godine: Traženje odgovora na pitanje zašto se ikada pravio veliki bauk oko toga da se okonča ta veza. Nekada veliki povodi za tugu, sada se pretvaraju u mala prisjećanja, koja rijetko svraćaju u um. Možda se ponekad vrate neka sjećanja zajedno s osmijehom, ali, ne zadržava se na njima dugo.  "
Ovaj tekst možete naći, u originalnom obliku na:


Hvala vam na čitanju. Do slijedećeg teksta, želim vam, da uvijek, i baš uvijek, budete dijelom samo onih veza koje vam omogućuju stalni rast i napredak.

nedjelja, 17. kolovoza 2014.

Biti sobom, voljeti tebe (Jednostavna vježba koja inspiriše bliskost sa voljenom osobom)

Tvorac ova vježbe je Marshall Rosenberg, autor nenasilne komunikacije. Ukoliko budete htjeli saznati nešto više o njemu i njegovom radu, budite slobodni da se zarovite u beskrajan prostor internetskih informacija. Nisam od toga da ljudima nudim gotovo na kašici. To znaju i oni što čekaju da im kuham. Idalje čekaju. Ko je samnom sudjelovao, on se i najeo :)

Da počnemo. Ovaj vježba, prožeta Nenasilnom komunikacijom (NVC), koristi se za stvaranje veza obogaćenim ljubavlju, sa našim partnerima, prijateljima, i porodicom, uz zadržavanje naše autonomije, našeg ličnog integriteta i vrijednosti.

Zahtjev koji se pred vas stavlja je slijedeći: Ispunite je sa osobom koja vam je bliska, a s kojom želite obnoviti iskru koja vas vezuje.

Napišite odgovore na pitanja koja slijede, kao da vas je ista upitala osoba s kojom želite da radite na odnosu:

1. Da li bi mi rekao jednu radnju, koju ja, kao tebi bliska, radim a koja tvoj život čini manje divnim?
(Samo pitanje implicira na to da ja, kao osoba koja postavlja pitanje, ne želim da se desi da učinim bilo šta osim onoga što ti donosi dobro, i obogaćuje tvoj život. Dakle, nešto, što radim, ili nešto što ne radim, a što bi moglo da učini tvoj život divnim.)

2. Pozivajući se na pitanje broj 1., kako ti to što ja činim ili ne činim, odražava na tebe? Kakva osjećanja se kod tebe javljaju? (Bitno mi je da se povežem sa tvojim osjećanjima, i želim da budem svjesna istih.)

3. Koje potrebe imaš, a nisu ostvarene?
(Shvatam da su tvoja osjećanja rezultat tvojih potreba - bilo da one jesu, ili nisu ostvarene)
(Zato bih voljela da mi kažeš kako se osjećaš, u slijedećem obliku: " Osjećam se tako jer bih voljela/željela/trebala/se nadam _________".

4. Svjesna sam  da radim nešto što tvoj život ne obogaćuje, i da imaš određena osjećanja koja iz toga proizilaze. Ono što sada od tebe trebam jeste, da mi kažeš, šta je to što ja mogu uraditi da bih učinila tvoj život bogatijim, vrijednijim, boljim?

Kao zahvalu, osobi koja je poželjela da uradi nešto da naš život učini ljepšim i bogatijim, možemo koristiti slijedeći oblik:

1. Kažemo šta je to što je osoba konkretno uradila što nas je obogatilo
2.kako se mi osjećamo nakon što je ona to uradila
3. koja potrebe je ta radnja zadovoljila.


Nadam se da će vam ova kratka vježba, koju sam za vas pripremila, omogućiti da osjetite talas životne energije, koja vas vodi dalje, entuzijastičnije, i ispunjenije, nego što ste prije nje mogli. Da je i ona, pomogla, da se vaš život s drugim, vama bitnim ljudima, obogati. Ona je bila drugi tekst, koji sam ja odabrala, i prevela sa engleskom, da bih je podijelila sa vama, jer znam koliko je bogatstvo biti okružen ljudima s kojima možeš da se osjećaš prijatno, i sigurno, bivajući ono što jesi, i pokazujući svoja osjećanja i sve potrebe koje iza njih stoje.

S puno ljubavi,
vaša Maja.

p.s. Link ovog teksta na engleskom jeziku, kao i mnoge druge tekstove iz okrilja Nenasilne komunikacije možete naći na:
http://www.nonviolentcommunication.com/freeresources/article_archive/intimate_relationships_mrosenberg.htm


Popularno...