Pretraži ovaj blog

četvrtak, 23. listopada 2014.

Vrisak.

Možda mnogo promjeniti ne mogu, ali mogu vrisnuti, kroz svako slovo, svaku riječ.
Mogu vrisnuti, tako, da sluh bude pošteđen oštećenja. I baš zato što mogu, želim. Da vrisnem, iz petnih žila, slijevajući ga, svog u riječ. A riječi ću nanizati u lanac. I zabiti ga u zemlju, da od vriska ne odlepršam.

Ovo što vam želim reći jako mi znači. I svima vama se obraćam, koji ćete preletjeti ove redove, i apelujem vas, pridružite mi se.

Zašto vrištim?
Vrištim zato jer me strah. Ništa neobično, i prije su radi toga vrištali. I prije je bilo vriskova, koji su trebali biti čuti. I ovaj to želi. Cijelo tijelo mi trese, u silnoj toj želji.
Zašto me strah?

Dobila sam svoju potvrdu o državljanstvu. U njemu je napisano: Državljanstvo BIH, Federacija BiH. Prestravljena sam. Osjećam se raspolućeno. Kao da sam podijeljena, živeći u tako podijeljenoj zemlji. Kao da je cijelu ni ne posjedujem, i kao da nemam slobodu da se osjećam pripadnikom cijele nje. Oči nisu, i ne mogu da se priviknu na to, što se odjednom pojavilo na papiru. Otkada je to tako? Ni sama ne znam. Otkuda da za to nisam barem znala, da mogu da se pripremim. I opet, pitanje je da li bih mogla. Da li bih ikada mogla da se pripremim na to, da ću biti dijelom samo jednog dijela moje Bosne? I uzalud piše i ono prvo "Državljanstvo BIH", kada je to dodato.

Zašto smo pustili da se ovo dešava? Zašto niko ne piše o tome?
Zašto nikoga nije briga. Dijele nas, podebljavaju tu crtu, i nije više bitno koji, zar da tražim krivca u njima?
Zašto niko ne reaguje, do trenutka mog pisanja, zar se mirimo s tim da se crta među nama podebljava, zar je priznajemo, zar uz nju da pristajemo? Zar da se složimo, samo tako, uz sve što nam se da, uz sve, za šta nismo zaslužni, a što, nereagujući, zaslužujemo?

Zar da prihvatim da sam dio dijela, da nisam od onog drugog dijela, jedne jedine, cjelovite Bosne, otuđena? Da mi je od oduzet nekim potpisanim zakonom, o ličnim dokumentima, za koji nisam ni čula, o kojem je odlučio neko, koga ne znam, a od koga mi se vrišti. Vrišti, od bijesa. Od straha. Od nemoći. Od svega toga, pomješanog tako da ga tijelo ne može da istrpi bivanje u meni.

I vrisnut ću, ovako barem. Ne mogu samo gledati i ne uradili, barem ovoliko. Dati barem ovaj maleni vrisak, stješnjen sav u redove, koje će nekolicina pročitati. Dovoljna nekolicina, nadam se. Nekolicina onih, koji, nadam se, mogu, puno više od mene. Ipak, nekolicina onih, kojima je stalo. Koji neće samo slegnuti ramenima i pustiti, da ovo sve prođe, kao da se nije ni desilo.


četvrtak, 9. listopada 2014.

Pusti me da sanjam...od sna, stvaram...

Povukao me, jedno jutro, radničko, komšija, do moje odrednice.
Po ulasku, s gorkim osmijehom pozdravio i počeo da priča, o njegovom poslu, kako ga, eto, ima, a opet, kao da posao ima njega. Posao mu je muka. Muka, jer se osjeća kao rob, onoga ko mu je nadređeni, jer taj, samo na sebe gleda. I on je, njemu, samo broj. Samo u službi njegovog je profita. Kažem mu je: "Tužno jeste, što je tako. I teško je odlaziti na posao, koji ti ne daje sreću. Ali opet, imaš posao."

Potvrđuje mi komšija i kaže mi još na to: "Ovdje ništa nema. Od ove države nema ništa. Zabrinut sam za vas mlade. Nećete ništa moći postići od ovih guzonjinih sinova. Ne možete naći posla, a da nije pod privatlukom, džaba završavate fakultete, produžavate školovanje, propuštate da imate porodicu... Nema od ovog ništa. Snalazi se kako znaš."

A ja, već uznemirena njegovim riječima, progovaram: "Možda od ovoga ništa nema, ali ja to želim da vidim. Kad ste bili mladi, i vi ste svi u ovo vjerovali, da će nekada biti bolje, i zato ste, na kraju krajeva, i ostali ovdje. Mogli ste i vi otići. Borili ste se da ono u šta ste se vjerovali ostvari. Niste uspjeli, i sada ste, naravno razočarani. Ali, ja želim sama da dođem do toga da više ne vjerujem da mogu napraviti da bude bolje. Sama da dođem do toga gdje ste vi sada, kada kažete: "Nema od ovog ništa". Vi ste svim svojim mogućnostima pokušali, niste uspjeli, i sada tako mislite. Ja želim isto. Svim svojim mogućnostima da pokušam, i ako onda ne bude išlo, ne ide, i ja ću doći na isto gdje i vi. Ali sad, ne želim da prestanem da mislim da ne može bolje. Sad sam još mlada, i hoću da tako mislim. Pa i da imam te snove."

Komšija šuti.
Gledam ga, malo mu se i oči zasuzile.

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...