Smajli 😑
Stiže slika sa namjerom da izazove reakciju, možda poveznica na stranice na kojima su smješne slike, možda neka anegdota prijatelja, i u ovom, sasvim virtuelnom dobu, kao odgovor, biram te malene sličice nasmijanih lica, takozvane smajlije, smješke, tugiće, ljutiće, da bih opisala svoju reakciju na poslato. Druga osoba dobija na znanje, koji je stepen mog smijeha, tuge, izraz mojih "emocija".
Problem u svemu tome je, međutim, što moje lice, moje stvarno lice, stvarni odraz moje reakcije, često prilikom biranja tih "izraza", ostaje neutralno. Kao, kidam se od smijeha, kaže moj drugar smajlić, posrednik između mene i osobe s kojom kontaktiram, a moje lice ostaje u istom ozbiljnom izrazu, ili, sa blagim smiješkom, ali, svakako ne u tolikom naletu smijeha.
Ne počinje li otuda, naš otklon od bivanja autentičnim? Šta onda znače ti znakovi, koje šaljemo drugima, kada nisu odraz nas, našeg stvarnog raspoloženja? Jesu li maske, iza kojih se krijemo? Jesu li distrakcije od stvarnog stanja? Olakšavaju li nam, stvarno, prenijeti bolje ono što osjećamo, osobi, koja ne može vidjeti stvarnu reakciju,
ili je to češće, način da skratimo komunikaciju, ili, još gore, lišimo nekoga iste?
Slika nas, za druge
Kada gledam slike svojih poznanika i prijatelja, na društvenim mrežama, barem, onih koji objavljuju slike, vidim uglavnom najbolje verzije onoga što jesu. Vidim nasmijana lica, ponosne majke, uspješne ljude, uspješne majke, ponosne očeve, ljubav, blagostanje, ostvarene ciljeve, dosegnute vrhove. Vidim ono što žele da pokažu. Ne uvijek ono što je reprenzetativan presjek njihovog stvarnog stanja i života.
Ne kažem da sam drugačija. Ja trenutno baš spadam u onu grupu koja je od natjecanja odustala, i ako se desi da nešto objavim, obično se to ne tiče mene. Barem ne direktno, nije odraz mog ličnog života, nego sam društvene medije počela koristiti da podijelim načine na koje mogu pomoći, osvijestiti, pomoći da uvide, oni, koji generalno, sudeći po postovima i nemaju probleme te prirode. Sreća njihova. Moj život, kojim sam i zadovoljna, odvija se daleko od očiju "javnosti". Ne osjećam potrebu da dijelim sa velikim brojem ljudi. Ponekad se pitam, zbog čega uopšte postoji moj profil tu. Zbog čega idalje prolistam objave. Pogotovo, kada često, kada vidim te ljude, vidim neku drugu sliku, neki život koji odgovara samo djelomično, ili nikako onome što se pokazuje.
Ali, nismo li svi takvi: U zavisnosti od osobe s kojom smo, biramo šta ćemo reći o sebi. Dijelimo ljude na
one, kojima na pitanje Šta ima, odgovaramo: "Nema ništa, šta ima kod tebe?"
one, kojima kažemo: "Nema šta nema, imaš li vremena za to?".
Imamo ljude, s kojima nas niko ne vidi na slikama, s kojima ne razmjenjujemo poruke ohrabrenja svima na oči, a s kojima smo svakodnevno u kontaktu,
i ljude, koje javno podržavamo, čije lijepe postove ohrabrujemo, jer se radujemo, i lijepo je vidjeti kako uspijevaju, ali, da imamo kontakt bliski s njima, i nemamo.
Nekada mi nečiji uspjeh pokazuje da i sama mogu postići više nego što mislim, jer znam borbu, i podlogu, i napor, i hrabrost, i istrajnost, koju je ta osoba uložila u to da sada stoji tu gdje jeste. A nekada se sablašnjavam(i kada kažem sablašnjavam ne pretjerujem) spremnosti nekoga da se predstavlja kao uspješan i dobar, i uzoran, dok je istina svjetlosnim godinama daleko od toga. Sad,
da li to radi radi drugih, da bi se pokazao drugačijim, ili radi sebe, da bi vjerovao i sam u sliku sebe koju želi predstaviti drugima, to je samo njegovo.
A koliko je toga između: ljudi koje znam samo površno, pa samim tim, i ne znam ništa više o njima, da mogu za sebe sortirati taj događaj koji je podijeljen. A, postojat će dio mene, kao što postoji dio svih nas, koji će se uporediti s tim što vidi, i pitati, kako uspijeva, ili misliti, kako je lijep taj život koji vodi, i kako ja nisam tako opuštena, i (dodaj svoje...)...
Postojat će dio mene, koji će pomisliti da nisam dobra majka ako ne dijelim slike svog djeteta uz prateće opise SVE MOJE, MOJ SMISAO ŽIVOTA, MOJ SVIJET. Ili, ako, majčinstvo nekada osjetim teškim, a vidim da svima to ide tako prosto i lako, kao da nemaju nikakve probleme.
Postojat će dio mene, koji će, zato jer nema sliku sa svojom najboljom prijateljicom, ili čak, nemam najbolju prijateljicu, nego samo bliske prijateljice, pomisliti da nešto radim loše.
Dio mene, koji će vlastitu nevoljnost da dijelim kritizirati, jer, izgleda da je moj život, uporediv sa tuđim, nevrijedan dijeljenja.
Ili, koji će reći, gledaj, kako ona izlazi, lijepo se provodi, putuje, uzima sve što joj život da-
a da li je to sve tako?
Ili je to ono što je neko spreman dati da drugi vide?
Nekada sam i ja osjećala potrebu da dijelim, te lijepe trenutke svog života, ali, onda, shvatila sam isto ovo, sa početka: To nije jedini život. To nije sve što proživljavam. A isto tako, ti ljudi s kojima dijelim, zašto oni treba da budu dio toga? Šta mi znači njihovo mišljenje: ljudi, koje većinski, ne poznajem, ili koje sam poznavala? Zar mi nije dovoljno moje radovanje, moj iskonski osjećaj u vezi sa tim događajim mog života, koje, dijeljenjem sa pravim ljudima, bliskim ljudima, mogu pretvoriti u mnogostruku sreću?
Jer, nešto i nemam dojam, da je dijeljenje teškim trenutaka viđeno drugačije od kukanja, a kukanju nije mjesto na društevnim mrežama. "Face your problems, don't Facebook them", reče jednom jedan status, koji sam ja, isto, podijelila. Podijelila, jer nisam vidjela razloga, da neko, velikom broju ljudi, od kojih većinu ne poznaje, govori o svojim problemima. I ne samo taj dio, da veliki broj ljudi, koji ne poznaje bude publika, koja će kovati aršine, o tome koliko su ti problemi bitni, ili banalni - i da on(a) svoju vrijednost mjeri naspram toga, koliko je "sviđanja" dobio/la ili komentara zavrijedio/la.
Tako sam znala gledati kako neko sa profila odstranjuje slike, zato jer nisu imale dovoljno sviđanja, ili nestaje sa društvene mreže, zato što mu je njegova idealna veza propala. Jer, mjerimo se naspram drugih, i šta drugi misle o nama. I, kada neke lađe potonu, ne želimo od istih tih ljudi, koji nam ustvari i nisu bitni, slušati pitanja o tome Zašto, ili Kako se to moglo desiti - i dopustiti da se naslađuju.
Filter
Prije, da bismo ostavili dojam, morali smo nešto da poduzmemo: da se obučemo, da se našminkamo (ako smo ženskog spola), a sada, ne moramo ni toliko. Filteri su nam svima dostupni, i za čas posla, ne samo da je naše lice bez mane, nego možemo promjeniti i njegov oblik, možemo dodati one detalje, koji nisu nama svojstveni, poput punih usana, pjegica, krupnih očiju, jako bijelih zubi... I, kada to objavimo, i naša publika reaguje, ne znam sada, da li je to sviđanje idalje tako dalekosežno, i da li poboljšava našu sliku o sebi, budući da to nisu naše slike?Kako ostati autentičan
Kako, pogotovo, kada više ne znamo šta je autentično?
Šta smo kada nema nikoga da to vidi? Šta smo, kada smo bez šminki, bez maski, bez potrebe da se dokazujemo nekome, nego stvari radimo vođeni vlastitim užitkom?
Koliko je odraz nas, ono što o sebi govorimo, poruke koje drugima šaljemo, odgovori kojima dajemo kada nas pitaju kako smo, koliko to sve dolazi iz naše potrebe da se povežemo, a ne iz straha da budemo odbačeni, ili nedovoljno dobri, ili, da odudaramo, previše, da bi mogli pripadati nečemu?
Ja sam odabrala put da budem svoja, tako što ću sebe ulagati ondje gdje se prava Ja računa, i gdje je prava Ja, Jedina ja. Gdje mogu da budem sve što želim, neukroćena aršinima drugih, idejama o tome kakva bih trebala da budem. Gdje se o meni neće biti puno pričamo kada nisam tu, nego kada sam tu, iskreno i direktno. Gdje mogu biti ranjiva, toliko hrabra da budem ranjiva, i da me nije strah to da budem. Gdje ne moram da se dokazujem, jer se zna koliko vrijedim.
A ti, kako ti to uspijevaš?
