Kada pomoći?

Prije par dana razgovaram sa prijateljicama o tome kako one, sa svojih okvirno 27 godina, već neko duže vrijeme sastavnim dijelom života imaju problema želučane tegobe i piju lijekove protiv istih, a nekada čak i lijekove za smirenje. Štoviše, uznemirava ih činjenice što su svaka pojedina završile studij psihologije, a same sebi ne znaju da pomognu - da se manje nerviraju, manje uzimaju srcu, manje se troše. Pokušavam im objasniti kako je upravo pomagačka profesija ta koja nas odstranjuje od toga da se bavimo sobom, nego nam stalno u fokus stavlja druge, i neke njihove potrebe, njihove probleme i iziskuje od nas da smo stalno u poziciji da im budemo na usluzi. Jednim dijelom, upravo zbog toga što smo dijelom te profesije, a drugim što smo, pod utjecajem profesije, dodatno izoštrili naša čula za druge i nismo imuni na njihov zov.

Ali tu ima jedna cijela tamna, čak tamnija strana priče od ove da smo izoštreni na druge: S vremenom dođe do toga da se tako lako pecamo za svaki poziv upomoć, pa makar on bio i neartikulisan i sasvim jasno naša pretpostavka. Na neke riječi koje ljudi izgovore, mi dodajemo težinu, i samo njihovo izgovaranje nama je poziv upomoć.
Imala sam situaciju sa svojim najboljim prijateljem, kada mi je pričao o svome problemu - da sam počela da mu vraćam na način da sam podebljavala kako mu je teško, i kako ga sigurno neki aspekti te situacije ljute, i da bi volio da su drugačiji i da ima više utjecaja na njih, a on mi je - pomalo i otresito rekao - Nisam tražio od tebe da mi pomogneš, ni da riješavaš moj problem. Ta me rečenica naravno zatekla nespremnom. Nisam imala odgovor na nju. Pomalo me posramila. Zapitala sam se, da li je nekada suvišno čak išta izgovoriti? Da li je, kada neko govori u problemu, dovoljno samo slušati. Barem na početku.

Imam dojam da sam kroz školovanje i usavršavanje negdje shvatila da trebam odmah da reagujem kada neko dođe sa problemom, i da će brzina moga reagovanja presuditi da li ću moći pomoći, ili ću krenuti prekasno - i neću imati za šta da se uhvati - uostalom, rekoše: Gvožđe se kuje kad je vruće.
Sa ljudima nije tako. Poslovica i jeste o gvožđu - čemu naša potreba da je "poljudskujemo"?

Hvatam se često kako, kada neko govori o nečemu što mu teško pada, osjećam ogromnu potrebu da reagujem i da "razriješavam muka", i u nekim trenucima se sjetim vremena provedenog s druge strane terapijskog odnosa, gdje me terapeutkinje, čak pomalo i podrugljivo, pitala: "Jesi li to opet spremna da spašavaš?". To me strašno nerviralo, i uvijek u meni budilo neodloživ nagon da se branim i opravdavam zbog čega sam se odlučila da dajem savjete, da govorim mišljenje, da usmjeravam, čak, da "pametujem" nekome oko toga šta i kako treba.

Vraća mi se ta priča stalno opet - svaki put kada osjetim u sebi tu želju da se uključujem u živote drugih kao neko ko razrješava čvorove, ko pomiruje nepomirenosti, ko ispravlja krivosti, ko popravlja nepravilnosti. Naravno da ta potreba izvire iz moje nemogućnosti da neke stvari u svom životu promjenim, pa to kompenzujem kroz to što ću drugima da budem na usluzi i osjećam se moćnom i korisnom. Ali brzo taj osjećaj isčezne. Često, iste sekunde kada shvatim da će ljudi, bez obzira na to što sam toliko truda uložila da im razjasnim, objasnim, brižljivo porcioniram, jasno sortiram, ipak odabrati ono što su htjeli i prije nego su mene pitali za savjet. Ili, kada urade ono što su u razgovoru samnom dosegnuli kao riješenje, a ne osjete da je to ono što je za njih ispravno. I osjete razočarenje, a i ja im u tom trenutku dođem nekako daleka, jer sam ih skrenula sa onog što su željeli.

Nezahvalna je to uloga, biti od pomoći. S jedne strane, meni samoj, jer nikada nemam stvarni osjećaj da ima kontrolu nad time, i da zaista jesam od pomoći. S druge strane, u odnosu na druge. Ne mogu a da ne pomislim da samo odlažem nečiji dolazak do istine pokušavajući mu dati neke svoje "natuknice" u tome kako sam ja to uspjela. Uostalom, svi mi dolazimo sa različitim iskustvima u razgovor. Niko nam ne može oduzeti gorčinu tog taloga iskustva u nama. Niti jačinu tog uvjerenja koje ja nakon njega ostalo.

Onda se opet, sjetim situacije, u kojoj sjedim u autobusu, blago naslonjena na sjedište, a moja prijateljica pored mene, pokušava da sebi nakosi sjedište kako bi mogla ispruži. Kada je jednom uspjela, govori mi da namjestim i ja sebi, jer joj je tako baš ugodno. I gledam u nju, i pitam se, koliko često i sama svoje predstave o tome šta je ugodno, dokle je ugodno i slično, smještam u druge. Zahvaljujem joj se na želji da mi napravi da mi bude lijepo, sa znanjem da mi je sada upravo dovoljno lijepo, i ponovo se vraćam u misli o tome kako nam se samo lako upecati na to da pomažemo - čak i onda, kada nam niko ni na koji način ne daje do znanja da mu je to potrebno.

I zato se pitam - Kada pomoći? I da li uopšte?
Uvijek ako ta pomoć znači da ćeš napraviti korake koje je neko drugi trebao da poduzme, tu ne pomažeš. Uvijek kada ćeš nekog drugog, posredstvom svoje pomoći ostaviti u neznanju kako da sam sebi pomogne - ne činiš mu dobro. Oslanjaš ga na sebe u svim narednim situacijama slične prirode.

A tu se javlja opet onaj dio, onaj loš produkt pomoći - ona okrenutost prema drugima - kada dođu na red moje  teme, moje potrebe, moje želje, moji strahovi, moje težnje, moja potreba da mi se pomogne? Kada da dođem na red - kada je, po nekoj iskrivljenoj logici, jer svi su mi preči, svima gore nego meni - a meni je sasvim dobro. A da li je?

Za sebe

Kada su moju prabaku pitali jednom prilikom za koga navija, a mislilo se na učesnike jednog talent šoua, ona je rekla, brzo, bez predumišljaja, i s osmijehom na licu: "Za sebe." Tada mi je to još bilo smiješno i simpatično. Danas, kada vidim da sam svakodnevno suočena sa izborima, sve više i sama naginjem prema istom odgovoru.

Sve u životu je biranje,  i ostati neutralan nikada nije bilo lako. Možda čak i najgora moguća stvar jeste isto to - ne odabrati. Ioako, samim činom neodabiranja, odabireš, ali, ne bih sada zadirala u neka filozofska razmišljanja. Što želim reći, kada god mi se dalo da biram, između jednog ili drugog, nije mi bilo prijatno. Jer, odabrati jedno, značilo bi se odreći se drugog, a odabrati oboje, ili nijedno, bilo je pak gore, bilo bi odraz neodlučnosti i neznanja šta želiš od sebe i svog života, bilo bi znak da ne znaš da držiš do onoga što si odabrao, znak slabosti - reći ću. A u kojem svijetu su slabi još dobro prihvaćeni...

Neke stvari u životu su za tebe odabrane, prije nego te iko pitao i one su već tvoje, njih ti je zvati svojima, neovisno od toga da li to mogao ili ne. Naprimjer, ime, prezime, porodica, i mnoga druga obilježja, kako fizička, tako i ona nematerijalna, ona sasvim duhovna. Tu, teško da možeš nešto promjeniti, a ako i pokušaš, otpor na koji ćeš naići nadilazi ljudske snage. I ubrzo ćeš uvidjeti kako kaskaš. I kako ti ponestaje riječi da braniš svoje razloge, ili tražiš argumente da ih podupireš. Vidjet ćeš kako se prepuštaš, i sve manje i manje, prerasta u tebi onaj dio shvatanja da je to besmisleno. I počinje prihvatanje sebe samog, u cjelosti onakvog kakav jesi, i s kim jesi.

Ali, ti otpori u tebi, oni ne prestaju da tinjaju. To je kao, kada te kamenčić u cipeli žulja, a ti žuriš, stići svome cilju. Kada bi zastao na tren, da izvadiš isti, kada bi samo skrenuo pažnju, trepnuo, na tvom cilju bi već stojalo neko drugo lice. Ili bi se cilj izgubio iz vidokruga.
Zato, ostavljaš tvoj kamenčić da boducka, zariva se u meso, pravi mjesto za sebe, i ti nastavljaš - svome cilju koračati.

U nekim trenucima u životu, ponovo se vraćaš svom kamenu, onda kada bi trebao da odahneš od trke. Vraćaš se svom kamenu u cipeli i zapitkuješ se nad njim. Otkuda tu, i zašto te muči, da li ti treba, da li ti smeta uopšte. ili je već srastao sa tobom, ili već bez njega ne znaš? Umješto da odmoriš, ti se zapitkuješ nad njim, i prije nego si skupio snage za novu rundu pretraživanja i upotrebljivanja svih svojih vrlina, snaga, sposobnosti, tvoj točak se ponovo krenuo okretati. Tvoj sizifski kamen kotrljati. Tvoja crvena laserska tačka treperiti pred tvojim očima, nestajati i pojavljivati se na najčudnijim mjestima iznad dosega.

Nekada se nađeš u tuđim izborima. Naprimjer, neko te pita za mišljenje o nečemu, tvoju objektivnost naspram situacije, da bi ti, kao, prevagnuo u korist "pravca" i "odvagnuo" u korist krivca. A ti, raspolažeš samo obojenim aspektima situacija, raspolažeš samo gledištima različitiš strana, nude ti se samo emocije koje sikću kroz riječi, i ti treba, pobogu, da odvagneš, da li su one ispravne i na mjestu, da li su one srazmjerne uzroku, i koje su to "ispravne". Ti nis sudjelovao u stvaranju toga što se izdešavalo, i nisi bio na nekog izdvojenom mjestu, i s visine to mogao posmatrati, i istovremeno, nisi operisan sebe. Svoj stav ćeš donijeti na osnovu toga šta se na tebe od izrečenog "zakači", i izricanjem istog ćeš morati da zauzmeš stranu. I sam ćeš stati na tu vagu. A vaga je kriva. I vaga se krivi. A ti s njom.

Opet, želiš biti neumješan. Želiš biti neutralan. O kako je to samo kukavički. Gledala sam film o četiri pera kukavičluka, data čovjeku koji nije htio u rat, i žrtvovati svoj život, zato što ga bilo strah. O osudi istog čovjeka. On nije mogao da nađe razlog rizikovanja svog života za neki viši cilj. On nije htio da svoj život okonča radi rata koji neko drugi vodi. I da, bilo ga je strah. On, kukavica. Kako se samo usuđuje? Ne braniti svoje?!

Opet dolazimo do onoga, ono što si rođenjem dobio, i što ne možeš mjenjati. Šta je moje? Da li je moje ono što je za sebe uzmem, ili ono što već imam? Ili možda oboje? Da li ja imam pravo da biram šta želim da bude moje, i šta želim da bude predmet mog interesovanja, i da budem neutralna onda kada ne želim da se nečim bavim.

Da li je stvarno toliko pogrešno, onda kada treba da biraš, da glasaš, između ponuđenih, ti glasaš, kao moja prabaka - Za sebe? 

Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

O vjeri u sebe, ili kako bi običan čovjek rekao "biti budalom"

Moj rođak je ispred svojih očiju imao cilj: Krenuti u bolji život, starom stazom zvanom "Od trnja do zvijezda".
Trideset krupnih, i par centi sitnih godina. Svojim rukama - stvaraoc. Bez velike titule. Sa ženom jednakih godina. Njemačka. Zemlja čiji jezik ne pozna. Ali u kojoj vidi za sebe šansu. Stižu savjeti - "Nemoj se u to upuštati- na šta misliš - ideš negdje, gdje ni sam ne znaš kako je, kolike šanse imaš...".
Koga to nije strah izaći iz zone sigurnosti, u zonu nesigurnosti? Zakoračiti u maglu. Imati, kao oslonac, najviše jedno - Sebe samoga. Svoje sposobnosti uviđanja. Svoje snage. Svoje slabosti. I onaj komadić sreće, koji za tebe, odlomi život, ne mareći da li će ti biti dovoljno. Onaj komadić okolnosti koje se okreću u tvoju korist, koje čekaju da se u njih uklopiš i postaneš sam njihovim vladaocem, ako smogneš dovoljno snage.

Gradili su, od samih sebe, kulu, za koju nisu znali kako će odolijevati vremenu koje dolazi. Vremenu koje donosi promjene. Izazove. Snalažljivost. Neodustajanje.
Lijegali su sa suzama u očima, misleći o odustajanju. Osjećali su bol, kako su im se širile granice poznatosti. Granice mogućnosti. Dolazili su dani, kada su se pitali: "Idemo li danas ili sutra nazad?". Budili su se, i govorili sebi: "Još ovaj dan. Sutra idem nazad." Tuđa zemlja. Tuđi pogledi. Gradiš svoj vokabular, istovremeno gradeći sebe sama. Dodaješ u svoje iskustvo svakodnevno tolika iskustva, da nekada ne znaš kako uspijevaš sve da svariš, i da opet, sutra ustaneš u nešto sasvim novo.

Ali, išli su naprijed. Išli naprijed, jer ih je svaki dan koji je prošao odvajao manje od porodice. Godišnji odmori su stizali. Beskonačno dugo stizali, neprimjetno prolazili.
Ali, imali su jedno drugo. I sve što je bilo oko njih bilo je njihovo. Ma koliko strano. Ma koliko teško. Nikada previše teško, jer je sve lakše, kada dvoje nosi. Nikad previše strano, jer uvijek jedno ima bistrije oči da drugome može pomoći da bolje pogleda. I nekada je jedno više sposobno vidjeti ono lijepo, a nekada drugo.

I malo po malo, počelo je da se nazire ono što su željeli. Sa mnogo žuljeva više. Mnogo kilograma manje. Mnogo umora više, ali mnogo i snage više. Kako su uviđali koliko mogu, tako su i hrabrije i sigurnije kročili.
Sami. Ali, zajedno. Nisu odustali danas. Uvijek su čekali sutra, da vide hoće li odustati. Danas je uvijek bio dan kada se boriš.

Bili su budale, u očima drugih. Istih onih, koji im sada kažu, lako je tebi, vidi kako si se snašao. Očima onih, koji nisu izašli iz sigurnosti i upustili se u avanturu, oslonjeni samo na sebe. Oslonjeni samo na onoliko koliko možeš ponijeti. U borbi za viši cilj, ponekad mnogo težom nego ikada misliš da možeš podnijeti.


Oni stoje ispred mene kao svjetionik. More životnih okolnosti huči, i uvijek ne razabrem jasno svoje misli. Ali jasno mogu da vidim to svijetlo. Svijetlo koje govori: "Postoji put."

Dijete Zemlje, moj rad

Prirodnost rađanja

Već godinu dana, u mom novom domu žive dvije mačke. Došle su tu i prije nego sam se ja uselila, i počele u taj dom unositi radost, svakim danom u koji smo zajedno kročili: načinom na koji traže svoja prava, na koji jedu, spavaju. Neke momente sam uspjela  ovjekovječiti aparatom, a u nekima sam samo bila tu, prisustvovala, i bila beskrajno zahvalna na stalnom izvoru radosti. Navikli su se na mene i na mog muža, kao da smo im roditelji. Od svog drugog mjeseca su s nama, pa na neki način to i jesmo. S nama su se socijalizovali, i toliko su se na nas svikli, da im druge mačke, niti životinje nisu uopšte zanimljive. Prilaze samo onim ljudima s kojima smo mi u društvu, i samo kada su ti ljudi "na našem teritoriju". Nisu nametljive, jako su umiljate, i ako se to za mačku može reći, jako dobro odgojene. Kada žele napolje, ljubazno pozovu, čekajući na vratima, isto je i kada žele unutra.

Pomno smo pratili njihov razvoj, baveći se i literaturom. Pratili smo u kojem su periodu života, kada prelaze u tinejdžerstvo, kada će biti zrele za potomstvo. Otpraćali smo ih u noćne avanture, i budili se kada bi nam, nonšalantno, zamnjaukali pred vratima prije rađanja dana. Kada smo dijelili krevet, spavali su uvijek na istim pozicijama: Ženska je spavala na muževom boku, a muška preko mojih stopala ili između. Kada su spavali sami, mogućnosti su bile ogromne. Nijednom nisu spavali na isti način. Uvijek su spavali dovoljno smiješno, da nam donesu osmijeh na lice.

Promjena

I onda, jedan dan, primjetila sam kod ženske, Sofi, promjenu. Traživši na internetu značenje te promjene, saznam da je "noseća". Naravno, odmah se prikupljaju informacije o tome koliko to dugo traje, koje su mjere predostrožnosti, kako se ponašati za vrijeme trudnoće.

Posmatrala sam je kako joj stomak raste, a ona, budući da mačke ne znaju da su trudne, radi sve one uobičajene radnje, kao i kada nije to bila, npr: Skače sa drveća, sa svih mogućim i nemogućih visina, sasvim bezazleno; spava na stomaku, tuče se sa svojim bratom, Hanzom... Posmatrala sam i isčekivala svaku novu promjenu, koja uslijeđuje, kako trudnoća napreduje. Kada je počela da pomnije zagleda po kući, moj muž i ja smo joj, po svim skrovitim mjestima napravili "gnjezda", gdje bi mogla na svijet da donese mačiće. Kada god bi bila na nekom od njih, milovali bi je, da bi je pozitivno uslovili. I njenom bratu, Hanzu, se sviđalo što sada ima puno više mjesta za leći. Ipak, ona bi češće bivala svoja ubičajena mjesta za ljenčarenje - sam rub trosjeda ili dvosjeda. Ili, još draže - knjigu koju bi neko od nas krenuo čitati. Kada ne to, došla bi do nas, i gledala nas sve dok ne bismo ostavili što radimo i krenuli je milovati. 

Ljudi su, poučeni svojim iskustvima sa mačkama, govorili: "Ona će otići i "uraditi to" negdje drugo. Vi nećete ni znati gdje su mačići." Bili smo na sve spremni, ali ono što će uslijediti nismo očekivali.

Rađanje

Tako je bilo i rad kada se trebala "omaciti". Gledala nas je i zvala da hodamo za njom. Kada se smjestila na deku, koju smo joj pripremili, legla je na leđa, i tražila da je mazimo. Njena mala glavica se pomno trljala od naše ruke, tražeći još. Onda, uslijedile su kontrakcije. Kada god bismo pošli ustati, ona nas je glasom opominjala da želi da budemo tu. Tako smo i ostali. Prolazio je drugi sat, kako su počele kontrakcije. Mi smo je i dalje lagano milovali, kako bi ih olakšali, kako je pisalo. Onda, u jednom trenutku, pojavila se malena šapica. Crna, sa sićušnim noktićima. Ona je, iako je pisalo da mačke budu jako glasne, jako hrabro i mirno to podnosila, bez glasa, samo uz poneki tihi mnjauk. Onda, pred nama se, uz veliki trud hrabre mame, pojavilo mače. Potpuno crno i nepomično. Ona je, tako prirodno, počela da ga liže, dok nije s njega skinula svu zaštitnu opnu. Nama je dopustila da mu presječemo pupčanu vrpcu. Nepomičnost se razbijala polaganim pokretima, a onda, primjetili smo da je počelo da diše, po vodici koju je izbacivali iz nosića i pluća. Nešto tako malo i sićušno, odmah je, nakon što je očišćeno, krenulo u borbu za opstanak, i počelo da traži mliječni izvor. Ponoć je već prošla. Mi smo idalje čekali. Ubrzo, uslijedilo je i drugo mače. Mnogo brže je došlo na ovaj svijet. Ali, sa mnogo više strepnje smo ga gledali, dugo mi je zatrebalo dok je pustilo prvi glas. Nakon što je i njega okupala svojim hrabavim jezikom, sve troje smo usnuli. A mi, znavši da smo uradili sve što smo mogli i pripremili sve za njihov boravak tu, usnusmo sretni.

Ležavši, prije usnivanja,  ja sam ostala zadivljenja njom. Načinom na koji se ona nosila sa bolovima, ni ne znajući šta joj se dešava. Načinom na koji je, prirodno, da prirodnije ni ne može, donijela na svijet novi život, i uklopila sam u novonastalu situaciju. Prije ovog iskustva, drugačije sam poimala trudnoću, i mnogo me više bilo strah moje sopstvene. Bolnost iskustva poroda, ali i osjećaj kada imaš svoje dijete na rukama, ta dva osjećaja koji jedan bez drugog ne idu, i jedan drugi olakšavaju, uvijek su mi donosili pomiješana osjećanja. I uvijek pitanje, koliko treba da se od jednog dođe do drugog, koliko truda, koliko snage? Sve ovog trenutka.

Sada porod vidim kao nešto što je prirodno, i dolazi uglavnom samo. Naše tijelo je opskrbljeno mogućnošću da podnese i iznese porod, bez obzira na to koliko mi imali strah. Naše tijelo zna. Ono samo posjeduje mudrost, i s lakoćom, bez našeg razmišljanja, već dolazi do načina.

I nije samo pri porodu ovo slučaj. Nije samo pri porodu ovako. Mnogo je situacija u životu, koje se, sasvim prirodno, slože, upravo onako kako treba.

Divnu me lekciju naučila moja mila mačkica: Pusti se, najbolje stvari dolaze same od sebe.

Djetinjstvo prije useljenja straha

Zaštićenost.

Poželim da sam dijete,
da sjedim bezbrižno u travi,
ne misleći o nahladama -
Koliko sam beskrajnih dana na njima provela
ostajući zdrava.

Čeznem i za tim danima
prvih koraka,
kada sam uz spoticanja ustajala sa lakoćom,
nošena samo željom.
I za trkom dječijim žalim,
da bi izgrebanu ruke trave liječe
prve koje, po ljepoti, zgrabim.

Poželim isto radoznalo tragati,
zanimati se uvijek za novo nešto
i nemati ograničenja u učenju
samonametnutih, strahom utisnutih.

Poželim šumom šetati ne bojeći se krpelja
niti zmija,
niti svih tih opasnih skrivenih prilika,
koje su tako rijetke,
a ipak nas njime plaše,
a mi ne znamo straha još.

I poželim
glasno se smijati,
ne mareći što nemam zubi,
kao u doba kad su mi mliječnjaci ispadali.
Svi smo bili nasmijani krezubi,
i nismo mi primjećivali šta nemamo.

Kako me samo mami
hodati bez čarapa
po nakupinama vode,
i kvasiti svijet oko sebe
snagom  radosti kojom poskačem
Ne misliti o bolestima
koje dolaze "s nogu".

Fali mi sakupljanje lišća u jesen
umjesto salaveta,
ne naći nijednu istu,
i stalno prilikom razmjene
vagati ljepotu.
Puhati maslačke
nemajući na umu
da mi neki djelić može uletiti u ust,
i zagrcnuti da se mogu,
ugušiti u konačnici - kažu.

I kiše mi fale,
tople,
otuđene od straha od upala  možda
i svakojakih uzroka smrti.

Kiše, koje me čine jedinstvenom s prirodom,
okružujući me sa svih strana.

Najviše od svega mi fali
nerazmišljanje od rastancima,
ponašanje kao da ih nema.

Biti tu za sebe

Od jutros sam zaronjena u sebe. Potpuno.
Sva u dodiru sa sobom, sa životnim vrelom koji u meni tinja. I zato, osjećala sam odgovornost u ovom danu, u kojem već jesam i imam vremena za takvo stanje, da sebi pružim najbolji mogući tretman, osjećajući da će sve što mi se danas desiti zaista "popiti vode" i proklijati.

Ne znam imaš li ti te dane, možeš li ih prepoznati kada se dese, i ja sam tek od skora razvila takvu vrstu senzibiliteta, ali ako je tvoj odgovor potvrdan, želim da ti ponudim nešto do čega sam danas, u ovom danu, tako plodnom za bivanje dobrom sebi, došla.

Sasvim slučajno, ili, ko zna, iz nekog ugla možda sasvim namjerno, naiđoh danas na tekst i video Rick Hanson-a. doktora neuropsihologije. I neke njegove riječi mi probudiše interes da tražim o tome više, dok taj interes ne pretvorih u divan poklon sebi koji nudim i vama, ako si, kao ja danas, otvoren(a) za nešto divno što ti nudi.

U svom govoru za TEDx on govori o tome kako mi ljudi funkcionišemo na taj način da u moru dobrih, loših i neutralnih vijesti i događaja, tendiramo da zadržavamo u pamćenju one loše. Razlog tome je zaostatak iz početaka ljudske populacije, kada je bilo bitno zapamtiti negativne stvari, kako bismo sačuvali vlastitu egzistenciju. Bilo je bitno zapamtiti ono što nam škodi, kako bismo to izbjegavali.

I tako ostade i do današnjeg dana.

Ali nije sve tako crno. Uprkos toj predispoziciji, mi istovremeno imamo način da na to djelujemo. Izmjenom načina na koji posmatramo stvari oko nas. Često sam se doticala toga u tekstovima, i uvijek me dodatno ohrabri imati i neku naučno potvrdu mogućnosti da čovjek ima moć svoj život učiniti životom opskrbljenim zahvalnošću i pozitivnim emocijama. Svaki čovjek. Pa tako i ja i ti. I svi oko nas.
On naime govori o načinu na koji možemo u svoj život uvesti pozitivne emocije, i samim tim uvođenjem, promjeniti neurološke puteve našeg mozga, tako da, svaki slijedeći put kada poželimo, lakše možemo pristupiti pozitivnom načinu razmišljanja, a ono onda, nakon nekog vremena postaje naš automatski način razmišljanja. Jako se moćno osjećam znajući da je u mojim rukama ispisivanje puteva kojim će moje misli da teku. Kao student, naslušala sam se i previše priča o predodređenosti, koja se ne može lako ispraviti.

I on dr. Hanson naglašava, a meni to bješe bitno, a možda će i tebi, da ove promjene koje u sebi načinimo, neće promjeniti sve negativno što se oko nas dešava, ali će stvoriti veću mogućnost da se sa tim negativnim bolje nosimo, i njime lakše ovladavamo. Da budemo optimističniji u trenucima kada se s njima hvatamo ukoštac.

Zato, baš tebi koja/i čitaš, dajem moć koju sam osjetila na sebi, već danas, da i ti, već od danas počneš da ponovo ispisuješ priču svog života ispočetka.
Danas kada si otvoren(a) za novo, za bolje novo, budi tu za sebe. Uzmi sebi taj trenutak i počni sa ovom vježbom, koju dr. Hansen nudi, a koju ću sažeti u male korake:

1. Daj sebi suosjećajnost koju bi dala/o svakom malom djetetu, u rastu, pusti da te ta saosjećajnost, to razumjevanje svega što jesi, i što si bila/o ispuni
2.Daj sebi brižnost i ljubav, za sve pretrpljene bolove, patnju,  teške uvjete, koje si, ipak pobijedio/la i iz njih izašla. Osjeti kako te preplavljuje ta ljubav...
3. Budi tu za sebe. Stopi se sa osjećajem bivanja tu za sebe. Imanja podrške. Razumjevanja. Ljubavi. Oslonca.

Sada imaš ovaj trenutak za sebe, razmisli o smjeru u kojem ide tvoj život, od ovog trenutku, kada si potpuno tu za sebe?

I onda, samo ga pusti da tim smjerom ide.

Vuk dlaku mjenja, da li i ćud?

Jedan od načina na koji dijelim ljude je:

1. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi mjenjaju.
2. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi ne mjenjaju.

Obje od ove dvije vrste ljudi imaju svoje pretpostavke. Imaju svoje iskustva, svoje poslovice, koje koriste. Znam mnogo poslovica koje govore u prilog nepromjenjivosti čovjeka. 

"Vuk dlaku mjenja, ali ne i ćud." "Cuko je cuko - i jučer, i danas, samo stariji." U svima je poenta ista, ljudi su isti, i cijelom toku vremena. Vrijeme teče, čovjek je stabilan.

Mislim da je ljudima lako misliti tako. Lako, jer znaš danas kako se sutra prema nekome odnositi. Znaš kako će se on prema tebi odnositi. Već si uhodan u tome. Ne moraš svaki puta razmišljati o tome kako se postaviti. Koje riječi koristiti, na koji način. Već je sve poznato, i ide spontano.

To je, da tako kažemo olakšica u mišljenju  koju koristimo. Inače bi nam misli bile krcate mogućnostima. Načinima. U svakom trenutku kada bismo sreli jednu te istu osobu, morali bismo da je uklapamo u neku novu puzzlu, koja čak nije počela da se formira. Koja je tek zbroj komadića različitih oblika, na jednoj gomili.

A s druge strane, postoje ljudi, koji misle da se ljudi mjenjaju. U glavi im nije zbrka. Oni žive danas. Oni žive sada. Oni se ponašaju naspram ovoga što je sada, i što je tu. 

Ljudi se mjenjaju. Kako dijete, kada se tek rodi, usvaja pojmove, načine, ispunjava želje, zahtjeve, i kroz to se mijenja, formira se u nekom smjeru, isto tako, osoba, kroz život, kroz ono što joj se dešava, može ostati dosljedna nekim ustaljenim načina ponašanja, ili može, istupiti iz njih, shvativši - da njoj više ne odgovaraju.

Opet, lijepo je misliti, da će nas neko vječno voljeti, da će uvijek biti naš prijatelj, naša vječna podrška - i svaki put, kada se opečemo, iznenadimo se, povučemo se - RAZOČARAMO SE. I onda to razočarenje, opet, prenosimo na sve slijedeće ljude koji su oko nas, na sve nove ljude koje će tek doći nama - i otvaramo jedan te isti krug - svi su ljudi isti. Nema promene. Nema razlike među njima. Kao što smo mislili, da nema promjene, nema razlike među osobom koja je bila jučer naš partner, i danas naš partner. A razlika postoji.

Kroz naše iskustvo, mi smo se mjenjali. Stvari koje su pobudile naša osjećanja, usjekle su nove puteve u nama. Bogatile su nas. Davale nam nove vidike. Nova iskustva su nas dopunjavala. Dodatno klesala. Osnaživala. Ili nas, ipak, vraćala na neka stara. Ali, mjenjali smo se.

Možda ne vidno svana, ali unutra da. I kada pogledamo nazad, nismo ista osoba kakva smo bili prije 10 godina. A možda već sutra nećemo biti ista osoba koja smo danas. Možda već sutra upoznamo nekoga, čiji će vidici, u sudaru sa našima, proširiti i naše. Možda upoznamo nekoga, s kim ćemo pokazati one dijelove sebe, za koje nismo znali ni da postoje. Možda vidimo nekoga, ko je izvan svega nama poznatog - ko nas oduševi načinom na koji bivstvuje. 

Sutra već, neću biti ni blizu ovoj danas, ali ni onoj koja sam bila jučer.

Ali, kako znam da mogu da se mjenjam, možda ću baš sutra biti bolja verzija sebe. Možda i najbolja.

Rene Magritte

Oči su ogledalo duše

Oči su ogledalo duše.
To ste svi gotovo čuli, štoviše, mnogo puta.
Ali ne na ovakav način. Pod tim se najčešće podrazumjevalo, da, kada neku osobu pogledate u oči, kao čarolijom, možete da uronite u to kakva ona jeste, i procijenite, da li joj ili ne možete povjeriti određene detalje svog života, da li, ili čak i kako joj se možete obratiti, da li će se nasmijati na nešto što tek namjeravate da kažete. Kao da, uvidom u njene oči, postajete njom, i njenim očima gledani, možete procijeniti kako treba da se naspram nje postavite.


Ali to, oči su ogledalo duše, ne mora nužno da ide samo u tom pravcu. U pravcu vas prema osobi u čije ste se oči zagledali. Istovremeno ide iz pravca duše očiju u koje ste se zagledali.
Znate kako kada gledate u jedan te isti objekt, svako od vas primjeti neke različite aspekte jedne te iste stvari.
Nekome se dojmi boja, nekome tekstura, nekome oblik, nekome namjena, nekome samo posmatranje. Možda iz onoga što umijemo da vidimo, progovara naša duša. Možda ona tako upija stvari?

A koliko imamo kontrolu nad tim "gledati"? Koliko pridajemo važnost onome što gledamo?

Koliko lijepih stvari uopšte oko sebe primjetimo? Koliko stvari uopšte primjetimo, zaronjeni u svoje misli i probleme? Koliko sebi dozvolimo da osjetimo, od onoga što nam se osjećaju daje?
Koliko ćemo duše unijeti u ono što radimo? Koliko duše dati u svoja djela?

Ako smo mi, a jesmo, ti, koji kreiramo svijet oko sebe onakvima kakva je naša duša, da li je onda naša odgovornost da nešto poduzmemo, kako vidimo da ništa na nas ne ostavlja traga? Ako smo mi ti koji smo zaduženi da vrt naše duše svojim umilnim cvatom okuplja ljude oko sebe, hraneći ih, ne trebamo li onda mi, osposobiti oči da se napajaju čudesima s kojima se svakodnevno susrećemo? Nismo li onda mi odgovorni, šta u svoj život dopuštamo da uđe?

Mali su to koraci.

Ja sam počela prije par godina. Ne pratim više vijesti. Iskreno, ne zanima me šta se dešava u svijetu, koji nije meni blizak, i u kojem nemam moć da nešto poduzmem. Jedini komadić svijeta koji me zanima, jeste onaj kojim sam, u datom trenutku okružena. Ne želim da prikupljam informacije, koje u mom, svakodnevnom danu, popunjavaju moje kratkoročno pamćenje, ili prelaze u ono, neograničeno dugoročno, a nemaju moć da moj život, na bilo koji način, uljepšaju. Kada čujem za ratove, za poginule, ranjene, one koji trebaju pomoć, šta imam od toga, ako mogu pomoći samo onolikom broju ljudi, koji su mi dostupni. I ne mogu spasiti cijeli svijet. Svaki dio svijeta je dio odgovornosti svijeta koji je u njemu. Ja niti mogu, niti želim nositi odgovornost svijeta.

Ja nosim odgovornost onog svijeta, koji ulazi kroz moje oči. Dajem sebi pravo da biram šta želim gledati, i šta vidjeti. Dajem sebi za pravo birati, čime želim biti okružena.

Birate li vi?

Oči su, ipak, ogledalo duše. Kako kada vas neko spolja gleda, tako i kada vi iznutra spolja gledate.
  Vi ste oni koji odlučuju šta ćete vidjeti, u svijetu, koji se spolja nudi. Šta želite u sebe posaditi, od sjemena koje vas napolju čeka?

Moje tijelo - moja beba

Žene u trenutku trudnoće, postanu svjesnije svoga tijela. Počinju da shvataju, koliko je bitan način na koji se prema njemu ophode, jer, više u tom tijelu nisu same. To tijelo je sada postalo kolijevka nekog novog života, koji, tek treba da se razvije, i ojača, koje je nedovoljno jako da bi moglo da trpi svo to zanemarivanje prioriteta pružanjem samo ovog najboljeg sebi. Tada se majke, nosioci sjemena novog života, počinju više da brinu i za sebe, pa neke navike, koje im inače štete, tada odbacuju, pa prekidaju -  što sa pušenjem, što sa konzumiranjem alkohola, i počinju, sa unošenjem zdravije hrane, više vitamina, i potpuno drugačije gledaju. Njihovi prioriteti se mjenjaju, a na listu istih dolazi - to malecko zrno ljubavi, koje raste, zdravo izvesti iz utrobe, i pripremati za život koji mu predstoji.

I to mi je divno. Kako u tom trenutku postanu svjesne svojih tijela. Kako u trenutku shvate, da sada za sebe, i sjeme budućeg života, žele samo najbolje. Ili, da bolje formulišem, za sjeme svog života, i za sebe, žele samo najbolje. Tek je njihovo tijelo postalo prioritetom onda kada se u njega uselilo jedno malo tijelo u razvoju, koje zovemo djetetom. I kada to malo tijelo napusti zaštitnu opnu zvano majka, ona će idalje, više vremena posvećivati njegovom tijelu. Očuvanju njegovog zdravlja, pružanju najboljeg njemu, jer, majke to rade. Ona nastavljaju biti ta zaštitna opna svoga djeteta. I šta loše da u tome ima...

Ali jedno ipak želim reći -
drage moje dame, i prije nego se nađete u majčinskoj ulozi, vaše tijelo je bitno. I prije nego ikada postanete sklonište jedne malene dušice koja titra u vama, vi ste sklonište vaše duše. U vama, u onome vidljivom i nevidljivom kod vas je vaša vrijednost, ono što vas određuje, ono što ste vi. Dat vam je tako divan omotač oko duše, a vi pazite, kako se prema njemu ophodite.

Previše se dajete, što bijesu, što stresu, što raznim nepotrebnim otrovima na prethodne dodati, i previše stavljate u drugi plan sebe. Šta znači ako je cijeli svijet dobro, ako vi - vaše oči u svijet nisu dobro? Šta znači ako je cijeli svijet sretan, ako su vaše oči umrljane tugom, vaše ruke zgrčene oko koljena, vaš jecaj jači od vašeg smijeha? Šta znači ako ste usrećili sve ljude, ako sebi niste dali prostora da učinite isto? Šta znači, ako ste se pobrinuli za sve druge, kada je vaše nezadovoljstvo preplavilo?

Ako ste ikada, barem jednom, nakon što ste sve dobro učinili, ipak osjećali nezadovoljstvo sobom, STANITE SADA. OVO JE TRENUTAK VAŠE ODLUKE!

Vrijeme je da date ljubav sebi. Date pažnju sebi. Pogledate u sebe. Pogledate šta je to što biste mogli učiniti za sebe, da se osjećate bolje. Pogledate u sebe, i obgrlite svoje tijelo. Obgrlite svoje divne strane, i svoje nesavršenosti. Sve one imaju razlog. Sve što ste ikada uradili ima.
Sve je to bio dio vašeg puta ka sebi. A ovaj trenutak, to je trenutak kada odlučujete želite li idalje putovati tim istim putem, ili početi utabavati neki novi?

Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?

Prelazak na drugu stranu....

Kada gubiš onog koga voliš,
moraš da znaš da si sve dao da ga zadržiš u svom prisustvu, koliko je bilo u tvojoj moći.

Da si probao, svim sredstvima, koja su bila dopuštena, po tvom shvatanju, da što duže ostane tu, u tvojoj blizini.

Da si, do krajnjih granica svojih mogućnosti, iako mučno, dosegao, i uspio kod osobe, koju gubiš, pobuditi barem toliko, pa da i ona, pruži ruku, da je možeš dotaknuti, i na kraju, i povući prema sebi.

Da i ta osoba, uloži, barem jednak napor, da zajedno uspijete doseći jedan te isti cilj.

To nastojanje, drži te u životu i onda kada linija života, koju pokazuje aparat za pokazivanje vitalnih znakova, i puls pumpanja krvi žilama, ne postane ili jednolično ravna, ili potpuno nečujan i neopipljiv.

Bitno je, za tebe, koji nastavljaš, iako lišen svega što ta druga osoba predstavlja za tebe, osim sjećanja, da znaš, da si sve učinio da joj taj boravak u tvojoj blizini, bude takav, da ima šta da ponese, na to mjesto, s kojeg se više neće tebi vratiti. Da znaš, da si sve svoje snage, onoliko koliko si imao, položio u činjenje svakog njenog dana, danom vrijednim življenja. Nekada si mogao mnogo manje nego si sposoban, nekada mnogo više nego si ikada više od sebe očekivao, ali uvijek, koristeći ono najviše od sebe koliko si u datom trenutku mogao dati.

Ono što je ostalo, mogla je da dopuni samo druga osoba, većim udjelom, ipak, jer u njoj se sve zbiva. A onaj ostatak, koji prevazilazi vas oboje, i koji je izvan vaše moći,(a ponekad zajedno s vama djeluje, kada vaša želja prevazilazi snagu razaranja),  on zajedno s vama, čini odluku konačnom.

Presuđuje, nekada beskrajno lišen obzira prema svim naporima, a nekada radosno darežljiv prema njima.

Zato, budi sretan. Dao si sve. Više nisi ni mogao. Svim svojim bićem bio si upravljen toj svrsi. A možda si čak učinio, da taj prelazak na drugu stranu, bude lakši, i da osobu, koju si tamo preveo njegujući je svojom dobrom voljom, učiniš slobodnom sve njene boli.
Budi sretan.
Jer ćeš, u mnogo navrata, osjetiti blagoslov, koji se na tebe spušta, olakšavajući ti ostvarenje tvojim nauma. I ta osoba, kroz njega, s tobom ostaje vječno.