Ne volim... (Namćorasti tekst - samo za ljute i za one koji bi da se naljute)

Ne mogu a da se ne nasmijem svaki put kada neko podijeli neku sliku slijedećeg sadržaja:

“ Ne volim licemjere, dvoličnjake, kad mi neko govori iza leđa, lažne prijatelje... (lista se nastavlja u tom smjeru)”.

Kao, eto postoje ljudi koji misle i suprotno, i vole licemjere, i one koji ih lažu, one koji ih izdaju i njima slične. I vjerovatno, pošto bi vole, trebali bi to i da podijele. Divim se ljudima koji su vlasnici tih slika, tj. stranicama raznoraznim, gdje se pored tih slika takvog sadržaja vrte i citati sa potpisima poznatih ljudi, pa je svaki drugi napisao Meša Selimović ili Ivo Andrić, a ti kad pročitaš, “niđe veze”. Svako ko je ikada čitao Mešu, osjetit će njegovu težinu, i zapitanost nad životom i smislom. A ovo, svakome ko je čitao Mešu izaziva ništa drugo nego smjeh.

Opet, te stranice, za razliku od moje, broje hiljade i hiljade duša, koje se “sturiše” dijeleći statuse slične gore navedenim. A još, ako ispod toga piše: Podijeli ako se slažeš. Pa to se “prodaje kao halva”. A na svakoj drugoj stranici jedni te isti citati, i sve se vrte jedne te iste stvari, bez neke posebne kreativnosti, jer, šta će im, kada se očigledno “kopiranje” prodaje.

Onda, postoje ljudi koji putem Fejsa primaju Boga u svoje srce. Oni napišu “Da”, jer piše: “Napiši DA u komentar ako primaš Boga u svoje srce..”, i stvarno, prime ga. Valjda da i on koristi Fejs, šta ja znam. Ja sam nekako staromodna, pa mislim da on ionako zna svaku moju misao, djelo, sve što sam pokazala, ali i skrila, pa i od sebe, ali eto, ne bih da griješim duše pa da kažem da ne prati i ta silna Da, i na osnovu toga zna da ga je neko primio u srce.

Pored njih, imam i one koji vole svoju braću i sestre, i dijele onda kada je sedmica braće i sestara (a brat bratu ( sestra sestri), svako malo je po Fejsu ta sedmica) te slike da vole svoju braću i sestre. A stranice koje postavljaju takve slike - ti ljudi koji su administratori (da, množina) ne mogu da se smire od stalnih notifikacija, a njihovi pregledi - ne mogu ni naslutiti koje to cifre prerasta. Ja sam stvarno, ali stvarno neka zalutala u ovom vremenu - Moj brat ne vidi te stvari na Fejsu, nekad on misli da ja njega ustvari ni ne gotivim plaho, jer se držim nekih principa svojih, “pametujem mu”, ne stavljam mu srca na Fejsu, ali se trudim da ga slušam kada mi dođe, i da ga ponekad i sačuvam od svojih pametovanja (a uvijek bi mu kao starija sesta, koja, eto u kratkom životu, skupila pobogu puno iskustava, nešto imala “pametno” za kazat). Trudim se da mu dam od sebe onoliko koliko stvarno mogu. Bude tu i podrške, bude i podbadanja, i naljutim ja njega, uj, kako ga naljutim kad mu kažem nešto što nije “po njegovom”, sve ja i znam šta će njega naljutit, ali eto... Ne podijelim mu u toj sedmici tu sliku, i ne pika se. Izgleda da ga ne volim.

Imaju te podjele o svakojakim “receptima od SAMO DVA SASTOJKA”, lijekovima koje svako od nas ima kod kuće i tome slično. Kako bih ja samo volila, da mi je ijedan od tih jela ili kolača uspio. Gdje bi mi bio kraj. Uvijek bih mogla da ga napravim. Prvi sastojak, drugi, i tadaaaaa - ja domaćica. Ali tako lako nije. A da smo se od tih lijekova mogli izliječiti, ne znam da bi uopšte bilo bolesti, ali šta ja znam, ako se neko stvarno izliječio, nek podijeli svoje iskustvo. Neko koga znam. Ne neko kome je “rekao neki čovjek”. Samo jedi ovo, i topi ti se salo, samo maži ovo i podočnjaci nestaju. Samo ovaj sastojak, i izliječio si se od smrti.

A gdje su tu razlike među ljudima - gdje sam tu jedna ja, koja jadna, ni pomoću trikova ne mogu da se udebljam, jednostavno, takav metabolizam, ili neko, ko je naslijedio od roditelja te “podočnjake”. Najbolje da se svi iskompleksiramo. Eto, imam 27. godina i imam bore. Upomoć. I ja starim. Hajd’ što drugi, ali i ja. Ja imam strije. Otkud meni strije, ovakva ko Pink Panter. Ja idalje nemam obrva. Nekad mi otpadne jedna dlaka sa obrve, onda nemam još pola obrve i moram čekati da naraste. A ljudi, hladno, nacrtaju kakve hoće. Ja nešto pokušam kao podebljati, ne bi li i ja imala, ali nije to isto. Pa sam pitala jednu poznanicu, mislim da je to razlog zašto smo ostale poznanice: Jel’ ti kad si ljuta nacrtaš neke “ljute obrve”? Ili kad ustaneš, ono skeptična, nacrtaš kao jedna podignuta blago. Ili imaš neki šablon, pa staviš, i samo to olovkom tako “prošaraš”? Ne sjećam se da mi je odgovorila, ali uvijek kad je mene gledala, nisam je baš često viđala, imala je obrve “ne sviđaš mi se”. Ili je tako gledala, ne znam više. Ja bih najsretnija bila da se sve bolesti mogu izliječiti lako, i podržavam svakoga ko je bolestan da isproba sva alternative, ali i da se pazi. Nek se drži provjerenog. Naš prijatelj Senad je pojeo čuvarkuće (on kaže “obrstio”) sve oko kuće. Kupio je sebi knjigu o liječenju prirodom, i “zašao redom”. Godinama on to tako - nije još našao šta tačno pomaže, ali ne odustaje. I ja vjerujem da će prije naći nešto prirodno, ili kako bi rekla nauka “alternativno”. Čuj, alternativno, a iz prirodnih sastojaka nastaju i lijekovi - Aaaa, ko je sad alternativan?

A ne smijem, tačno ne smijem zaboraviti one silne tekstove “Saznajte šta je ova i ona uradila”, “Nećete vjerovati svojim očima”, “Ovo još nista pročitali”, “Tri pravila za sreću”, “Uradite ovo i sačuvajte vašu vezu”, “Podijelite ovo i ovo dijete će dobiti 1 euro””. Jednom sam napisala na svom blogu tekst “Ovo morate pročitati” i imala sam najviše pregleda. Izgleda da takvi naslovi “pale”. Odmah mi je slijedeća rečenica bila da ne moraju pročitati, pa možda niko dalje ni nije čitao, ali dobila ja preglede. Jupi, jeeej.

I još nešto, ovo je nabrajanje dalje, ali i apel: Ne šaljite mi tekstove tipa “Ako ovo ne pošalješ dalje desit će ti se nesreća...ako mi ovo ne pošalješ nazad, nisi mi prijatelj, pos*** će te ptica...”. Ispostavit će se da vam nisam prijatelj, rizikovat ću da me se pos*** i da mi se desi nesreća. Pa i da mi se desi sreća, i da se obradujem, i da se nikad ne obradujem ako to ne pošaljem, neću odgovoriti. Pisala sam jednom o tome, “stavi srce bez teksta i podrži nekoga ko boluje od toga i toga” - neću. Ako znam nekoga ko boluje od neke bolesti, stavit ću mu se na raspolaganje, ako mislim da se mogu nositi s tim. Ili da bi mogla biti od pomoći toj osobi, da nema u krugu prijatelja, rodbine nekoga ko mu već daje dovoljno. Ne osjećam grižnju savjesti što nisam stavila preko profilne slike zastavu neke države gdje su bili teroristički napadi - ne vidim da im tako pomažem. Njima ne treba naša “virtuelna podrška”. Ljudima trebaju nazad ljudi koji su poginuli, nedužni. Treba im njihov prostor, lični, da prođu žalovanje. Trebaju im blisku ljudi. Da se kazne oni koji su to uzrokovali. Ako im u tome ne mogu pomoći, neću sebi davati lažnu predstavu da sam nešto uradila time što sam stavila zastavu preko slike. To što ja osjećam, kada pogine ljudsko biće, koje je nedužno, postoji u meni, bez da to vi vidite na mojim objavama. Ali ja im ne mogu pomoći, odavdje ne. Tako ne. I nema veze je li to ljudsko biće “brat po vjeri”. Svako ljudsko biće koje je nedužno poginulo je jednako vrijedno. Meni je to tako. Ista je bol svake majke, oca, svake bliske osobe. Ista je težina svake suze. Isto trebamo poduzeti, ako nešto možemo poduzeti, za bilo koje ljudsko biće u potrebi.

Koga sam zaboravila spomenuti?

Aha, sebe. Ja prije nekih čini mi se tri godine napravila ovu svoju stranicu. Jedva se otarasila crnjaka da pozovem svoje prijatelje da stave “like” i da me podrže. Neki su, bome, odmah i podijelili stranicu i nahvalili me, sjećam se mog kolege Almedina Imširovića, i dok sam se sjetila moram da ga spomenem. Neki su mi, zato jer me znaju, dali taj famozni, strogo čuvani “like”, i broj ljudi koji me “prati” je rastao. Ja sam entuzijastično počela da pišem, i ne mogu reći da sam bila zadovoljna odazivom, jer sam ja nekako mislila da govorim nešto pametno, a nekako ljudi ne reaguju na to -izgleda da sam “pametovala”, ko što bi moj brat rekao, i zajedno sa mojim ocem potvrdio da sam ja “filozof”. Nisam izbrisala stranicu, jer sam ja samozadovoljna, i meni bilo lakše kad se ja tako ispišem (čitaj Ispametujem), i nastavila sam da zamjerim prijateljima koji to ne primjete, da sam ja eto, neki mozak, i da se trudim da ponudim nešto autentično moje. Ljutila sam se na dobru prijateljicu, jer mi ne daje podršku pa podijeli to što ja napišem, znala sam je i otvoreno prozivati, ali neće žena pa neće da podijeli, pa sam odustala. Haman da “nije prepoznala kvalitet”. Nekako sam mislila, pošto smo svi prijatelji (na Fejsu) i dosta vas me lično poznaje, da će biti više podrške. Kao znate me, pa ide misao u glavi: Vidi naše Maje što se odvažila, što se pravi pametna, evo malo da joj damo “vjetra petama”. Jest, malo morgen. Dali ste mi “like” i šta hoću više. Nekad, nek mi Bog oprosti što tek sad spominjem, podijelite vi nešto, i pohvalite nešto što ja izgleda stvarno dobro napišem, i meni ba bude drago, sturih se ja sva od sreće, ali, uglavnom vidim, u 90% slučajeva da ima ljudi koji to prate, (jer piše koliko je ljudi vidjelo, doduše ne znam ko, sve bih vas sad ovdje napisala) ali eto, zaposleni, nemaju kad da komentarišu, pa šta da se radi - bitnije mi je da sam s nekim podijelila od te neke povratne informacije, jer i pišem, ko što kažem, čisto sebično, radi sebe. Meni je bolje. Ja se “olakšam”.

Možda i zato što pišem, radi sebe, sebično, valjda “neusklađeno” sa svakodnevnim govorom, ili pomalo “filozofski”, i nemam neku publiku. Jer ne vole ljudi kad se “praviš pametan”. Nešto ona našla da priča, nešto komplikuje, što bi moj brat rekao “bezveze”. Reci, brate, nešto da te ne moram dešifrovati. Oprostite.

Da podvučem na kraju: Odmah kad sam objavila stranicu, čini mi se Mevlida Rovčanin, moja prijateljica, rekla mi je da kada napraviš stranicu treba često da objavljuješ, jer je bitno da se svakodnevno “osvježava” sadržaj, i po više puta, pa da ljudima bezbeli “izlazi na zid”. Lijep savjet, ali na moje objave bi odmah dobila “unfollow”. I vidim da drugi to rade, i stvarno, imaju dosta ljudi koji to prate i komentarišu, i dosta “pratitelja”. A ja je nisam poslušala. Iskreno, ne mogu ni da se pokajem. Ne pišem ja radi vas, nego radi sebe. Ako nekada pišem više, pišem jer imam više inspiracije. Toliko prosto. Trudim se, kada sam dobro raspoložena, da svoju fotografiju, koju sam lično uslikala, također ubacim, a nekada sam lijena, pa uzmem tuđe. Toliko sam kulturna da napišem i čija je, ako ima igdje naznačeno. A za to vrijeme sam mogla objaviti sigurno dva posta, ali, šta da se radi. Ponovo ću ponoviti, put treći: Staromodna sam - idalje vjerujem, ma uvjerena sam, da je “kvalitet bitniji od kvantiteta”, i za sebe, pišem dobro. Moje pisanje ima smisao, jer meni donosi “oslobođenje”.

S druge strane, pišem, jer želim da onaj ko čita, zna da nije sam. Da sam gledala, i snimala, i pratila, i “sažvakavala” njegovu, i druge sudbine, i vraćam ono što mi je dato. “Žvačem” ja svaki dan, ali, neke stvari, događaje, ljude, ne “varim” tako lako. Zato vam neću pisati svaki dan. Ni neću da budem neka traka za masovnu produkciju.

Molim sve, koji me neće nikad čitati, i koje “smaram”, da me ne prate i da pritisnu “ne sviđa mi se/unlike”. Tako ćete sebi na vašem zidu osloboditi prostor, gdje može da stane nešto što vam se stvarno sviđa. I ja tako, ima dosta prijatelja (na Fejsu) koje ja ne pratim. Imaju neke objave koje mi odgovaraju više od njihovih, i jednostavno, oni tu otpadaju. Pravim sebi po svojoj mjeri, da mi bude od koristi. Meni stvarno ništa ne znači vaša “podrška” preko tog jednog like-a za stranicu. Ja ću svakako uspjeti i bez toga, i znam da ima ljudi koji dijele i cijene moje mišljenje, pa eto, nek ih je pet, ja imam s kim da dijelim.

Svima vama, koji ste pročitali ovu moju “kanalizacionu izjavu” se zahvaljujem. Bit će da se i prije obraćali pažnju.

Ljubavne igre, dio prvi

Ako ste mislili da će se sadržaj ovog teksta biti opis ljubavnih igara, koje možete igrati u dvoje sa svojim partnerima, žalim što ću reći da nije slučaj. Ovdje će biti opis ljubavnih igara, koje već igrate, a sad, da li ste svjesni toga, ili niste, ili ćete, ipak, upravo postati svjesni, o tome se zapravo radi ovdje.
Kada kažem ljubavne igre, da od toga počnem, mislim na one igre, koje igramo, kada želimo da dobijemo ljubav. 

Možda ćete se zapitati, zašto moramo da igramo igre da bi dobili ljubav?
Upravo. To je upravo moje pitanje. Posmatrajući tolike parove oko sebe, pa i samce, pitam se, da li oni svjesno rade to što rade, pokušavajući da dobiju ljubav, ili su to neki sasvim nesvjesni sklopovi ponašanja, koje su, nekako, nekim putem, usvojili - pa bilo to oponašanjem  neke bliske osobe koja je služila kao model, ili oponašanjem društveno prihvaćenog ponašanja u istim ili sličnim situacijama ili je nešto treće. Neću se toliko baviti time kako je došlo do toga, nego više time, zašto se to idalje održava, ako je sasvim jasno da ne ispunjava funkciju koju bi trebalo da ima - da nam donese ljubav.

Primjer prvi
Ona je htjela da je on pita kako je, da bi joj time "dao odobrenje" da priča o tome kako je. Nije htjela započinjati o tome, sama od sebe. Činilo joj se da su sasvim dobro raspoloženi, razdragani - čak dječije, i nije htjela tu opuštenost, tako spontanu, da kvari nečim teškim, kao što je priča o teškom danu, kakvom je prisustvovala danas. Nije htjela, s druge strane, zato što joj i sasvim godi ne vraćati se na to, jer, ponovo će probuditi, kao iz sna, ista osjećanja koja su probuđena tim situacijskim faktorima, a ona su neprijatna - a zašto uvoditi u tako lijepu atmosferu kvarioce? Dakle, sasvim je jasno da nije htjela o tome pričati, nego se posvetiti ovom lijepom osjećaju koji ima sada. Ipak, prekrstila je ruke, naborala čelo, pomalo jače lupala vratima, pomalo nervoznije sjekla jabuku, malo razdraženije prala suđe - i čekala da je on pita "Šta je bilo?". U nekom trenutku, on je to i uradio. A ona je rekla "Ništa", negdje u sebi osjećajući čak ljutnju na njega što nije ranije primjetio. I naravno, očekivala je da je pita opet.

S jedne strane, njoj treba podrška za taj težak dan, i ne olakšava joj opustiti se u dobrom društvu, to ne mjenja ono što se desilo. Promjenilo bi kada bi mogla s nekim o tome da porazgovara, ko možda i neće puno govoriti, nego više slušati, i možda na neki način joj potvrditi da razumije kroz šta je prošla, priznati joj, naprimjer, da je to bio težak dan i da je tražilo od nje dosta kapaciteta da bi se s tim suočila, ali da je eto, izmogla to da uspije, ali samo joj treba da još jednom "sažvače" to što se desilo s nekim - ustvari - treba joj potvrda se dobro ponijela.
S druge strane, hoće da to neko drugi shvati, i ona će, ako treba dati neke neverbalne signale da bi se to pokrenulo, jer, kao što rekoh, ona ne želi da kvari taj lijepi osjećaj koji ima u tako dobrom društvu.

I što druga osoba duže ne reaguje, to će je njeni negativni osjećaji, koji očigledno, dominiraju, kopkati, i za njih će se lijepiti rečenice optuživanja: "Eto, ja ovakva, a on ništa", "Zašto ne reaguje, zar ne primjeti", "Muškarci ne mogu da se bave osjećanjima, sve će uraditi da to izbjegnu" . . .
 Treba joj neko, ali će se ona sabotirati - da ispadne da joj ne treba niko, umjesto da jednostavno pita - da li on ima vremena da nešto popričaju, možda upozoriti da je tema pomalo neugodna i teška i da bi joj godilo da s nekim može još jednom da prođe kroz to. Jeste to osjetljivo, jer šta ako on kaže ne, a ona u takvoj situaciji.

Stvar je u tome, da osobe, koje na taj način često izražavaju svoje želje i potrebe, imaju i više kapaciteta za razumjevanje druge osobe, i neće im se desiti da se uvrijede ako druga osoba kaže da joj sada nije do toga da priča o nekim teškim temama. Njihova povrijeđenost nečime što im se desilo, ne vodi tome da će početi nekoga drugog da uvlače u krug vlastitog preispitivanja, onda, kada oni ustvari preispituju sebe.

Primjer drugi
Nije mogla da sebi nađe odgovarajućeg muškarca. Na društvenim mrežama je zbog toga tako često pisala da ne postoje pravi muškarci, da se ona ustvari zabavlja sama sa sobom, jer sama sebi može da priušti sve ono što bi se od jednog muškarca očekivalo. Pisala je i da joj ne treba veza, da će radije biti sama nego sa budalama, i o tome kako biti sam ima mnoge prednosti, i, da sumiramo, predstavljala je sebe kao osobu kojoj je trenutno lijepo biti samoj, koja je zadovoljna samom sobom i ne bi to svoje zadovoljstvo kvarila time da mora da očekuje od nekoga drugog da ga priredi, ili, da ne bi ni za šta dala svoju slobodu, i da u njoj tako punim plućima uživa. Možde da ide kuda hoće, s kim hoće, koliko hoće, i pobogu, zašto bi to ikada u životu mjenjala?
Ishod toga je bio da nije često bila predmet pokušavanja muškaraca da postanu dijelom njenog života, i da je ta njena samodovoljnost ostavljala takav dojam zadovoljstva, da niko nije ni pokušavao nešto da promjeni. Nije imala puno udvarača, jer sasvim jasno je davala do znanja da to ne želi.
Istina je da je ona ustvari bila jako povrijeđena u svom životu, da nije mogla da ostvari zadovoljavajući vezu, i da je nekako uvijek nalijetala na "kretene", i da je htjela nekoga, ko će se jako truditi, da pređe preko njene očite nezainteresovanosti, i ko će, na načine, koje nijedan muškarac u njenom životu nije koristio, naći, mali, zaraslu put do njenog srca. Pitala se, zašto se to ne dešava, i kako su dani prolazili, bivala sve razočaranija što još nikoga nema tu.

Sasvim je opravdano, da neko, ko se razočarao više puta, sada ima više kriterijume, i da neće ni pregovarati ako baš ti kriterijumi nisu uključeni, svi, do jednog. I sasvim se slažem s tim, da sasvim jasno treba potcrtati šta se želi, i šta ne. Da se ne treba dozvoliti, iz poštovanja prema sebi, koje i jeste temelj svakog odnosa prema drugima, da prihvatiš bilo šta ispod onoga što zaslužuješ.

Ali, istovremeno, osjećati potrebu da potenciraš nezamjenjivost svoje slobode, pobogu, vezom, i očekuješ nekog ko će preko svih tvojih riječi, čak i vrijeđanja, nekako naći put do tvog srca - prešavši sve prepreke na putu... Možda se i desi, i svaka čast ako se neko takav nađe - ali zašto to sebi raditi?
Zašto igrati takvu igru, baš sa svojim povrijeđenim srcem?

Primjer treći

Na početku su se čuli često. Jedno s drugim su mogli da pričaju o svim temama. Kada su pričali, nekada se činilo da im se misli nadovezuju jedna na drugu. Nekada jedno bi počelo pisati, a drugo bi moglo tačno da kaže na koji način će završiti rečenicu. Nekada, kada bi se ona krenula javiti, javio bi se on. Ili, kada bi joj bilo teško, i nije joj se ni sa kim pričalo, on bi se javljao, i znao joj reći tako prave riječi, da bih odmah nakon njih tačno znala šta i kako dalje. Tako joj je lako ulijevao snagu, a i on je njoj govorio da osjeća isto tako, da nekoga kao što je ona nije nikada imao i da se raduje svakom putu kada se čuju. I trajalo je to neko vrijeme. Onda je, iz nekog neobjašnjivog razloga, počelo da se mjenja. S njegove strane. Ona je idalje u njemu vidjela istog tog s kojim može sve da dijeli, a on je sve rijeđe reagovao na njene poruke. Nije joj samo smetalo što se nije više prvi javljao, nego, što njegovi odgovori na njene poruke više nisu bivali tako opsežni kao prije, niti su više tako tačno pogađale srž onog što joj je trebalo da čuje. Kao da se između njih gubila konekcija. Ona je to opravdavala time što je on imao više obaveza, što su mu se u međuvremenu desili neki problemi, koji su pokrenuli neke stare rane... On nije komentarisao povodom toga. Nije osjećao bitnim da objašnjava zbog čega se ne javlja. Onda bi ona, postepeno, krenula da razmišlja o odlukama da mu se više ne javlja. I izdržavala je. Nekada bi izdržala dva dana, pa mu se javila, pa sedam dana, pa mu se javila, pa opet, manje. Svaki put kada mu se nije javila, očekivala je da će sada on da promjeni svoj ponašanje. Da će on sada da shvati kako je to bez nje, kako je to nemati je stalno na raspolaganju - ali samo kad on ima vremena. A on nije shvatao. Ništa se nije mjenjalo. Nije se javljao kao na početku. Javljao se istim tempom, isto, površno javljanje, u kratkim crtama, pa periodi nejavljanja, i trajalo je. Što je duže trajalo, to je njoj teže bilo da to prekine, jer, ipak, uložila je vrijeme. I imali su konekciju. Neponovljivu. Kakvu ni sa kim nije imala. Nije shvatao - zašto nije? Zar je to bilo toliko teško?
Pokušala je još par puta da ga pita zašto je tako, odgovori su uvijek bili vezani za njega, za neke njegove probleme, za neka teška vremena. Ne bi mogla reći da je bivala zadovoljna tim odgovorima, ali, ostajala je. Ostajala na raspolaganju - stalno se kolebući između ljutnje, razočarenja, radosti što je imala nekog takvog, radosti kad joj se javi...

Njena priča nije imala sretan kraj. Nije mogla da mu jasno da do znanja da joj se ne sviđa njegovo ponašanje, i da je boli što joj ne daje jasan razlog otkud je došla takva promjena, da li je ona nešto uradila po tom pitanju, da li ona može šta uraditi da se to popravi? Svaki put bi je ostavljao isto zbunjenu. Nije znala da li mu godi biti s njom ili ne, jer, čas bi joj pričao kako mu znači, slijedećih se dana nije javljao, nije htio s njom da dijeli... Nije htio da je pusti, da ide svojim putem, niti da je drži uz sebe, blisko... Istovremeno, očekivala je da će on ta pitanja sva postaviti sam sebi, da će on sam shvatiti šta joj radi, i da će joj pročitati misli, da će osjetiti njen bol, da će odreagovati. Nije reagovao. Nije. Nikad više kao prije. A ona se držala, o, kako grčevito se držala, za njega, koji je na početku bio, nije ga puštala, kao da će ga time vratiti. Nije joj pošlo za rukom. Ali, igrala je s njim tu igru. Tu igru neuhvatljivosti. Nekonkretnosti. Pokušavala mu pokazati da je i ona u njoj apsolvirala, pokušavala i sama biti neuhvatljiva, neprisutna, daleka. A on je opet posezao, onda kada je on htio, ne onda kada bi osjetio da se udaljila.

I prolazit će joj godine. I ostat će uhvaćena u taj kovitlac pitanja, sve dok ne shvati da nisu bitna. Da odgovor nije bitan. Da jednostavno nije vrijedno. U šta to ona ulaže? U šta polaže nade? Ima li tu nešto za što se može držati? Da li je baš to drži da ostane? Šta joj u svemu tome godi? Zašto igra tu igru? Šta je toliko vuče u takav jedan odnos?


A vi, igrate li vi igre? Možete li otvoreno govoriti o osjećanjima ili čekate da ih neko pročita? Usuđujete li se tražiti da vas neko poštuje onako kako zaslužujete? Možete li pustiti da odu, one, koji više ne služe vašoj dobrobiti, koji vas unesrećuju, sada, a nekada su bili vaše sreće? Možete li pogledati u oči tome da više nije isto, i da nikada neće biti isto? Igrate li vi i sa sobom igre?

Kako je umro nevirtuelni čovjek?

Nije rijetko čuti: "Facebook uništio brak X.Y.", i da su generalno, društveve mreže pošast koja ruši brakove, izgriza prijateljstva, načinje ljubavi... Ali isto tako, i počinje ljubavi, dovodi do brakova, i učvršćuje spone među ljudima, koji drugačije ne bi imali načina da se čuju...

Nije rijetko čuti, i često zasmeta...
Jer, ja znam vrijeme u kojemu nije bilo istih, pa se opet dešavalo i da se brakovi istroše, da prijateljstke niti budu raspletene, a ljubavi samo zgasnu. To mi je ništa drugo nego prebacivanje krivice na nekoga mimo nas, kao da nismo mi ti, koji smo sudjelovali u tim različitih vrstama veza, nego smo bili u nekom trojnom paktu, u nekom neposrednom odnosu, kojim su internetske društvene mreže poredovale, i doprinosile.

Ja znam da je postojalo vrijeme, kada su ljudi pisali pisma. Kada su ljudi čekali na odgovore danima, ali i dočekivali. Kada su se radovali, što je uspjelo do njih da stigne. A sada, postoji vrijeme, u kojemu komunikaciju koju imamo nadohvat ruke, uzimamo zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. Kada ljude, koji su nam korak udaljeno, pozivamo mobitelom, ili im šaljemo poruke preko društvenih mreža. Ili ipak, ljude s kojima dijelimo prostor, ostavljamo da se bave nečim drugim, dok se mi, s nekim drugim ljudima dopisujemo. Imamo prilike za ljudski kontakt, ali nam ipak draži taj artificijelni. U njemu možemo birati šta želimo biti, i kakvima se predstaviti. U njemu možemo stalno i bez ometanja da uzimamo uloge, i odbacujemo uloge, mjenjamo ih novim. Kao da možemo da izlazimo iz koža u kožu, ostavljajući one prethodne da izlape, dok putpuno ne nestanu.

Tehnologija nije zlo, mi smo ti koji smo to postali.
Mi smo ti, koji bismo mogli koristiti FB i slične društvene mreže da premostimo razdaljinu, ali isto tako, u svakoj situaciji u kojoj bi se našli, premošćavali bi je sami. Mi smo ti, koji smo zamjenili zagrljaje, one mekane, ali i one čvrste, srcima u komentarima. Mi smo ti koji smo pretvorili naše vrijeme u vrijeme provedeno na društvenim mrežama, dok drugima govorimo da nemamo vremena da se nađemo. Mi smo ti, koji dajemo od svog slobodnog vremena vrijeme za virtuelno spajanje sa drugima, nauštrb mnogim drugim, zaista obogaćujućim radnjama. Mi smo ti, koji puštamo prijateljstva da se guše u morima naših obaveza. Koji puštamo prijatelje da izvise, radi toga što smo zaboravili šta znači napraviti  napor da se s njima sretnemo. To olakšano susretanje virtuelnog prostora nam je oduzelo volju da se trudimo. Mi smo ti, koji kada putujemo stavimo slušalice u uši, kojima je sloboda ličnog odabira ponudila tu mogućnost da ne moramo više kontaktirati sa ljudima oko sebe.

Nije nam Facebook uništio brak, mi smo. Nije nam Facebook uništio prijateljstva, mi smo.
U moru mogućnosti, mi smo se utopili. Mi smo se zbunili. Izgubili.
Izgubili od sebe, i od drugih izgubili. MI.

A ja znam za vrijeme...

To vrijeme ističe.

Kontraprimjer

Jedan kraj ekstrema

Koliko ste se puta, za života, susreli sa ljudima koji mnogo pričaju o sebi?
Koji vam ne dozvoljavaju, da išta sami o njima saznate, da stvorite ikakvu predstavu o njima mimo one koju oni žele da vam naslikaju opisujući se. Koji vam ne dozvoljavaju da im čak postavite pitanje, koji vam tako pričaju, da niti ostavljaju potrebe za pitanja, niti prostora za pitanja. Ukoliko i uspijete upitati, odgovor ostaju formiran u istom tonu, u kojemu je i sva predstava. Njih se ne može dovoditi u pitanje. To su oni, ona priča koju imaju o sebi.

Središte ekstrema

A negdje u središtu tog ekstrema, ljudi koji kažu: "Nemoj ti biti kao ja, ti budi bolji." Koji nam nadugo i naširoko daju savjete o tome kako se trebamo ponašati i šta nije zdravo, čega se trebamo pridržavati, a svaku od navedenih stvari sami ne rade. I onda, dolazi to te, gore citirane rečenice. A riječi, riječi su isprazne, i premalo značenja imaju, onda kada su samo riječi. Kada nemaju djela, iz kojih proizilaze. Drugačije je, kada neko, iskustven sa djelima o kojima priča, predstavlja zbog čega nešto treba ili ne treba raditi, teškoće rađenja toga, ili dobrobiti rađenja istog. Dobijamo vjerodostojnu, srcem dotaknutu priču. Koja će nas potaknuti, ili ukloniti, sa puta namjere rađenja nečega. Potaknuti, oplemenjena primjerom osobe, iz koje isijava želja da nas svojim iskustvom pouči.

Drugi kraj ekstrema

A, na sasvim suprotnom polu, ljudi koji pričaju samo o drugima. Koji dane provode lišavajući se svog života. Skrećući pažnju sa njega. Pričajući o tuđim mukama, o tuđim iskustvima, idalje profiltriranim njihovim sopstvenim, sa naglašenim onim aspektima koji su njima bitni, kroz kojih njih, ipak prepoznajemo. Sa naglašenim onim vrijednostima, koje su njihove. Kroz čije sito prolaze ti drugi ljudi, lišeni potpunosti svoga bivstvovanje, osvijetljenih samo onih dijelova, koji su bitni osobama koje o njima pričaju. 

Ti ljudi, čije me priče sve češće dovedu do zijevanja. U njima nema osjećaja. U njima nema onog iskonskog što budi pažnju. One su samo prepričani, prežvakani versi života, otuđenog podloge, otuđenog suštine. Samo verzije života, viđenog iz jednog ugla, jedne dimenzije. Što je najgore, verzije tuđeg života, viđenja nečeg što možemo samo nagađati. To njihovo zadovoljavanje nagađanjem. Preveliko davanje pažnje onome što smo samo izvukli iz konteksta. O čemu smo samo doznali iz nekih priča, koje su od usta do uha došle do nas, sto puta profiltrirane drugim značenjem, da se više ne zna ni šta ih je nagnalo da nastanu.

Gdje si?

Tri dijela ekstrema, tu iznad. Kako je i to moguće? Tu nema čak ni linije razgraničenja. Samo jedan loš primjer, kontraprimjer, koji se  u drugi pretapa. Što dajem tako? Gdje je pozitivno u svemu tome?

Primjer. Ono što vam ovi ljudi ne daju, ili pak daju. Ono na šta vam ukazuju. 

Svako u vašem životu, je primjer. Ako ništa, primjer toga kako se ne treba raditi. Kontraprimjer.

Onaj od koga toliko toga možemo naučiti, puštajući ga da priča. Slušajući ga, i učeći, šta je to, čime ne treba da se bavimo, što je to, što ne treba da radimo. Ili još bolje, gledajući ga, kako se ponaša - a njegovu priču pokušavati uklopiti u njegovo ponašanje, u njegove vrijednosti. Pokušavati ga spoznati, od njega uzeti onaj dio iskustva, koji nam ne daje. Uzeti, onaj dio vrijednosti, po kojima se ne ponaša, a koje idalje koristi kao filtar da odabere na šta će obratiti pažnju dok priča.

I razmišljati, mnogo razmišljati o sebi samome, koliko smo spremni, biti primjer, ili ipak kontraprimjer.

Njena veličanstvenost Riječ

-"Šta ima, kako si?"
-"Ništa, šta ima kod tebe."
-"Ništa vala posebno. Sve po starom."


-"Dođite nam!"
-"Hoćemo, hoćemo, prvom prilikom. Prvi ste nam na listi."

-"Bracaaaa <3 "
-"Ljubi brat najviše."


-"Obožavam je."


Huso: "Hajde svekrva, zagrli snajku, da se slikate".
Namještaju se, priljubljujući se jedna uz drugu, i rastezavši toliki osmjeh, da se, ako se dovoljno dobor načule uši, čulo pucketanje kože, koja se usiljeno razlačila da bi odglumila iskreni osmijeh. Bore oko očiju su se čak toliko silile, da su iscijedile suze iz očiju. A činilo se, da oči od dragosti sjaje. Obje u sebi psuju što trenutak traje. Škljoc nikako da ga prekine. Mišići na licu pulsiraju.

"De školjocni, da se vratim u prirodno stanje" - misle obje negdje u dubini sebe. Jednoj to dolazi do svjesnog dijela, drugoj dolazi do onog dijela koji kontroliše pokrete, pa ruke polaku bivaju klonulije oko njenog pasa.

Obožavala je ono što je od nje napravila. Tu neku prijateljicu o kojoj svima može pričati. O kojoj će svima pričati, jer posjeduje takvo jedno neprocjenjivo bogatstvo koje, eto, svako nema, niti svako zaslužuje. Ona je eto zaslužila. Toliko je dobra. A istu tu će, idealizovanu prijateljicu, redovno zaboravljati. Falit će joj i potreba da upita kako je. Falit će joj i da se upita kako je. Ali, zar je to bitno. Neka svijet zna da si vrijedan bivanja prijateljem jednoj takvoj osobi.

Zvali su se braćom. Slali jedan drugo srca na društvenim mrežama. Naravno, u komentarima. Bitno je ljubav pokazati. Jedan je bio loše, javno, svi se se sažaljevati. "Braca" je pomagao beskrajnim komentarskim savjetima. Isto, da svi vide, brižan je. Sreli su se na ulici. Nisu se prepoznali.

Srele su se nakon dugo vremena. Zajedno su dijelile klupu u srednjoj školi. 4 godine druženja je iza njih. Ali zaista, iza njih. Čini se da nema namjere da se tome više vraća. Ono što je bilo - ostalo je tamo da biva, gdje je nastalo. Kada su napustile školu, napustile su i one dijelove sebe koje je ta škola iz njih izmamila, kao stare kože. Kao tijesne kože. Kao, jednostavno, isfurane kože. Te kože koje su izašle iz mode. Jedna je postala isuviše ozbiljna, a druga isuviše britka. Naoko slično. Eto ih, na ulici. -"Trebamo otići na kafu."
-"Vala baš, otkad se nismo ispričale, poželila sam to."
"I ja sam, nije malo."
Prošlo je 6 mjeseci. Imale su toliko obaveza da se za to vrijeme jedna drugoj nisu ni javile. Šta ćeš, obaveze, nikada ne znaš šta nosi dan, ništa ne možeš planirati.

-"Šta ima?"
Pitam ne zato jer me stvarno interesuje, nego zato da razbijem tišinu koja stoji između nas, a mi se znamo.
Pitam, a ako ćemo iskreno, niti očekujem neki odgovor osim ništa, niti bih znala kako se ponašati da počne zaista pričati o tome. Jedino što smo ikada dijelili je isto vrijeme i isti prostor. Poneki suosjećani pogled, kada treba da nastupi neka provjera znanja, i zajedničko otpunjivanje kada je prošlo. Ponekad smo komentarisali rezultate, a ponekad se stidjeli jedno drugoga kad smo se precjenili.
 -"Nema ništa, šta ima kod tebe?"
Oslijedilo je olakšanje. Sreća pa reče sve te uobičajene riječi. Tako su prijale, slućene od samog postavljanja pitanja.
-"Sve po starom."
Znaš li uopšte šta mi je staro, a ponavlja se? Zanima li te? Zašto me pitaš onda?


Zašto to radimo?
Govorimo isprazne fraze, lišene značenja. Upite šaljemo Kako si? - bez želje da čujemo. Odgovaramo na to kako si "Dobro" i odmah pitanjem. Ne pričamo. Uopšte ne pričamo. Samo rafaliramo usputne riječi, u nadi da one razbiju neugodnost među nama, samo da se čini, da se znamo, da smo se znali, da drugi, koji nas vide, a znaju da se znamo, misle da imamo šta pričati.
Da drugi, koji su nas danima gledali zajedno, misle da smo idalje dobro, i da se družimo. Da drugi, koji nas ne znaju, stvore o nama predstavu da jedni drugima nešto značimo. Da imamo prijatelje. Da imamo koga sresti na ulici. Da imamo nekoga da mu se obratimo za pomoć. Da se možemo osloniti na nekoga. Da će taj neko za nas biti tu.

Dajmo riječima značenje. Dajmo im težinu istine.

Čini mi se da ćemo ili šutjeti, ili sasvim, ALI SASVIM MALO, pričati.