Pretraži ovaj blog

četvrtak, 31. srpnja 2014.

Opasnost od puštanja djece da plaču


Budući da sam u našem okruženju nailazila na slične savjete, u slučajima kada, npr. dijete ne može da uspostavi rutinu spavanja tijekom noći, ili kada često plače jer želi da ga se nosi... Smatra se, da se dijete ne treba tako često nositi, jer će se onda ono naviknuti da se nosi, i šta onda, pobogu? Morat će se stalno nositi. I to je veliki problem. Ili, ako se stalno budi, naviknut će se, ukoliko odmag ustanemo, na to, pa ćemo stalno morati ustajati, i nećemo moći da se naspavamo. Na jednu stranu, jeste to pomalo neugodno iskustvo, nemogućnost da se naspavamo prvih nekoliko mjeseci ili godinu, ili dvije godine dječijeg života. I naravno, naša je ljudska potreba da imamo san, koji neće biti isprekidan, i koji će nam dati odmor od svakodnevnih pitanja koja nas muče, i koji će nam omogućiti uplovljavanje u nove pobjede, koje nosi dan. Ali s druge strane, tu je dobrobit našeg djeteta, kojemu mi,  svojim ophođenjem, postavljamo limite, do kojih će se razviti. A do nas je, koliki potencijal će da dosegne. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovog teksta, čije sam dijelove prevela, a našla sam ga na stranici: Psychology today .


... Ovo kao ideja postoji od 1880, kada su bile učestale epidemije, i smatralo se da, za dječiji boljitak, i da bi se uopšte objezbjedilo preživljavanje novorođenčeta, bilo bolje da odrasli ostvaruje s njim  kontakt.

S napretkom neuronauke, došlo se do saznanja da je ova praksa bila pogrešna - puštanje djeteta da se isplače može oštetiti dijetetovu sposobnost uspostavljanja veza sa svojom okolinom, kao i donijeti mnoge druge dugoročne posljedice. Ono doprinosi stvaranju osobe koja ne koristi svoje intelektualne potencijale, kao ni zdravrstvene, ali je zato više anksiozna, manje kooperativna i više distancirana, a koja će naučeno iz ophođenja prema sebi prenositi na naredne generacije.
Bihejvioristi (stučnjaci koji se bave ponašanjem) su bili mišljenja da postoji niz akcija, između ostalog ova, ostavljanje djeteta da plače, koje doprinose tome da dijete postane neovisno. Sadašnja otkrića ukazuju na to da forsiranje dječije neovisnosti samo vodi još većoj ovisnosti. S druge strane, zadovoljavanjem dječije potrebe za bliskošću sa roditeljem, koja se iskazuje kroz plač, između ostalog, vodi ne samo zadovljavanju potreba djeteta, nego i otvorenju puta ka uspostavljanju njegove neovisnosti.
Činjenica jeste da roditelji koji pravovremeno i kontinuirano odgovaraju na potrebe svoje djece prije nego i dođe do njihove krajnje uznemirenosti, dakle, prevenirajući plakanje,  češće odgoje djecu koja su neovisna (Više možete pročitati u Stein i Newcomb, 1994.) Ono što treba da razumijemo jeste da je dijada majka dijete recipročna. Postoji simbiotska povezanost, koja doprinosi povećanju zdravlja oboje istovremeno. Ovo se odnosi i na ostale skrbnike djeteta.
Još jedna neobično popularna praksa jeste ostavljanje djece same u sobi, u krevetcu, da se isplaču. Ona proizilazi iz nepoznavanja razvoja dječijeg mozga.

  • Rast bebe je poboljšan kada je ona u fizičkom kontaktu sa osobom koja se o njoj brine.
  • Bebe ukazuju na potrebu koju imaju kroz gestikulaciju, ili eventualno, ako je ona nedovoljna, kroz plač. Kao i odrasla osoba, beba se također smiri kada dobije ono što želi.
  • Postoje mnoge dugoročne posljedice negiranja dječijih potreba i nedovoljne brige za zadovoljenje istih (za više pogledi Bremmer i sur., 1998; Blunt Bugental i sur., 2003; Dawson i sur. 2000; Heim i sur. 2003).
  • Sigurna privrženost je povezana sa odgovornim roditeljstvom (koja podrazumjeva smirivanje beba kada se probude i plaču usred noći).

Kakve posljedice ima puštanje bebe da plače na nju samu, i na dijadu sa skrbnicima?

Neuronske poveznice su oštećene. Kada je beba jako uznemirena, dolazi do oštećenja sinapsi, tj. bitnih preduslova za razvoj dječijeg mozga, koji je u tom periodu ljudskog života najintezivniji. Oslobađa se hormon kortizol (http://hr.wikipedia.org/wiki/Kortizol). On, u suštini, uništava nove neurone, a posljedice tog uništavanja se ne pokazuju u bliskoj budućnosti, nego tek dugoročno (Thomas i sur., 2007).


Može doći do poremećene reaktivnosti na stres, ne samo u mozgu (sistemu zaduženom za reagovanje na stres) (Bremmer i sur.,1998), nego i u tijelu, putem vagus nerva, koji ima utjecaj na funkcionisanje mnogih sistema u organizmu (npr. varenju). 

Samoregulacija je umanjena. Beba koja je oslonjena na skrbnike putem njih se uči samoregulaciji. Odgovorno roditeljstvo tj. zadovoljavanje dječijih potreba doprinosi bržem smirivanju i tijela i mozga. Kada se beba uplaši, a roditelj je smiruje i drži uz sebe, dijete gradi očekivanje da dolazi utjeha, koje se integriše u njenu sposobnost da sama sebe zadovolji. To se ne dešava u slučajevima kada je beba prepuštena sama sebi, nego se tada javlja prestanak rasta, osjećaja i povjerenja naspram svijeta oko sebe (Henry i Wang, 1998).

Povjerenje je umanjeno. Kako je Erik Erikson isticao, prva godina djetetovog života je kritično razdoblje u uspostavljanju  povjerenja prema svijetu oko sebe, ali i prema sebi samome. Kada su djetetove potrebe zadovoljenje prije nego dođe do preplavljujuće uznemirenosti, dijete uči da je svijet mjesto u koje ima povjerenje, da su osobe oko njega pune podrške, i da je ono vrijedno toga da se njegove potrebe zadovolje.  Kada to nije slučaj, dijete nema povjerenja u ljude oko sebe, ali i njegovo samopoštovanje je umanjeno, te može doći do toga da cijeli život provede u pokušavanju da popuni unutrašnju prazninu koja je posljedovala njegovom prepuštanju samom sebi.

Skrbnikova osjećajnost može biti oštećena. Skrbnik koji nauči da ignoriše plakanje bebe, će jako vjerovatno zanemarivati i mnogo očitije znakove da je dijete u potrebi. 

Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezana u velikoj mjeri sa pozitivnih ishodima dječijeg razvoja. Skrbnikovo odgovaranje na potrebe djeteta je povezano sa inteligencijom, empatijom, manjkom agresivnosti ili depresije, samoregulacijom i socijalnim kompetencijama djeteta. ...

Dodatna literatura:

  1. Blunt Bugental, D. et al. (2003). The hormonal costs of subtle forms of infant maltreatment. Hormones and Behaviour, January, 237-244.
  2. Bremmer, J.D. et al. (1998). The effects of stress on memory and the hippocampus throughout the life cycle: Implications for childhood development and aging. Developmental Psychology, 10, 871-885.
  3. Dawson, G., et al. (2000). The role of early experience in shaping behavioral and brain development and its implications for social policy.Development and Psychopathology, 12(4), 695-712.
  4. Heim, C. et al. (1997). Persistent changes in corticotrophin-releasing factor systems due to early life stress: Relationship to the pathophysiology of major depression ad post-traumatic stress disorder.Psychopharmacology Bulletin, 185-192.
  5. Henry, J.P., & Wang, S. (1998). Effects of early stress on adult affiliative behavior, Psychoneuroendocrinology 23( 8), 863-875.
  6. Thomas, R.M., Hotsenpiller,G. & Peterson, D.A. (2007).Acute Psychosocial Stress Reduces Cell Survival in Adult Hippocampal Neurogenesis without Altering Proliferation. The Journal of Neuroscience, 27(11): 2734-2743

Pišem o novom

Danas sam odlučila da na svom bloggu, ne pišem samo o sebi i svojim osjećanjima naspram dešavanja u vanjskom svijetu, i refleksijama iz mojih unutrašnjih prostorija duše u kojima se ona oslikavaju, i koja uzburkavaju, nego da se "dam" u prevođenje nekih naučnih tekstova sa engleskog, koji će omogućiti roditeljima sa ovih prostora, ali i mladima sa ovih prostora koji su zainteresovani za lični rast i napredak, i "bacanje pogleda udalj", da premoste tu barijeru koju pravi ponekada jezik pisanja, i zavire malo u tokove psihologije i njoj srodnih nauka, koje su moje lično opredjeljenje. Iako su moji tekstovi i inače oplemenjeni znanjem iz psihologije, i nekim mojim uvidima u ljudsko bivstvovanje, želim da dodam baš i ono objektivno znanje, lišeno mene, iako, naravno, sve želim popratiti i sobom, svojim komentarima i udjelom. Nadam se da će vas se svidjeti. Do čitanja.

Sada krećem sa svojim prvim postom, nakon završetka ovoga. Bit će o puštanju djece da plaču, opravdanosti ili neopravdanosti istog.

nedjelja, 27. srpnja 2014.

Rođenje priče

Prije nego riječi počnu da se preljevaju iz mene, iz nutrine, na papir, dešava se jedan dugi proces.
Jedan dugi proces nizanja riječi, u mislima, sklapanja ideja, koje nadolaze iz najrazličitijih izvora, i učenje tih ideja da jedna sa drugom sažive u jedan tekst, u jednu cjelinu, povezanu. Jedan dugi proces nalaženja zajedničkoga svemu što prolazi kroz čula, i kao koncem, obuhvatanje svega toga, nekim light motivom, i nizanjem pod jedan te isti naslov.

A neposredno prije samog utiskivanja na papir, u tijelu se dešavaju senzacije, koje se najbliže mogu porediti trenutku neposredno prije povraćanja. Neka mučnina, koja ipak, miriše na olakšanje i koja sluti na izbacivanje toksina i onoga što je loše iz tijela. Izbacivanje negdje u vanjski svijet, gdje, kao takvo, ljudima na prvu neće uvijek biti privlačno oku, ali će, nakon nekog vremena, ili možda, poneki ljudi, odmah na prvu, moći da razaznaju da je to nekada bilo sve hranjivo, i zdravo onda kada je unošeno u tijelo, kroz čula. Ili, da je to nekada bilo sve zdravo, i sigurno je prebivalo u tijelu, hraneći duh, i onda je postalo otrovano daljnjim unošenjem informacija spoljašnjeg svijeta, pa je, svejedno, moralo da ide napolje.

A kada se, napokon, oslobodim tog pritiska inspiracije, tog pritiska sličnog nagonu na povraćanje, odmaknem se od papira, i odahnem. I uzdahnem, duboko, da dublje ne mogu, da obuhvatim uzdahom svu tu prazninu, koja je nakon izbacivanja uslijedila.

četvrtak, 24. srpnja 2014.

"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara."

Čula sam, kako se ta rečenica iznad promalja kroz mnoge usne, i odzvanjala mi je dugo u glavi. Zvuči nekako optuživački, a takve rečenice mi uvijek zaglave u uhu i ostanu tu da ječe. Moje nisko samopoštovanje ih prepoznaje. I traži sebi hranu za život, i održavanje na istom nivou.

Ali drugi je razlog zašto mi je baš ova rečenica danas ponovo sjevnula kroz um, kao munja, ovaj put, lišena groma, koji pogađa moje (uprkos ogromnom naporu) nisko samopoštovanje. Danas mi je obasjala put svojom istinitošću.
"Ti samo vidiš ono što tebi odgovara." Zaista jeste tako. I to je tako, prosto činjenično, kao što je prosto činjenično da bez daha nema ni života. Čovjekova je odlika da svijet oko sebe doživljava onako kako njegov um funkcioniše u tom trenutku, onako kakve misli njegov um okupiraju u tom trenutku, šta je to što mu treba tada, šta je ono čemu teži... Čovjekovo je da svijet spolja prilagođava onome, kakvo je stanje sa njegovim unutrašnjim svijetom. I, tendiramo, da svijet oko sebe prilagodimo do te mjere, da vidimo ono što mi želimo da vidimo, u njemu. Postoji tendencija da vidimo one stvari koje se slažu sa našim vizijama, a one koje ne, na neki način ignorišemo, dok, s druge strane, ukoliko na to pridodamo veliku količinu motivacije da se povežemo sa svijetom oko sebe, to može da stvori ogromnu količinu frustracije u onim situacijama kada nam to ne uspije, a isto tako, tendiramo misliti da svijet oko nas ima isti pogled na stvari, preslikan kao naš. U suštini, mi zaista svijet vidimo onakvim kako nama to odgovara. I to nije ništa loše, nego je to jednostavan odraz naše ljudske prirode, naše potrebe da u svijetu oko sebe pronađemo ono što nam je potrebno da bi bili zadovoljni, i vodili život lišen napetosti, a ispunjen smislom.
I kada nam neko kaže: "Ti samo vidiš ono što tebi odgovara.", sasvim logično, osmjehnut ćete se, jer u tome više ne vidite osudu, nego izricanje činjenice, koja je sasvim neodvojiv dio bivanja sobom.

utorak, 22. srpnja 2014.

SAMOZAVARAVANJE


Negacija postojanja uzroka nekog stanja
nikad nije dovela do nestanka stanja.
Niti će ikada sklapanja kapaka biti dovoljna
da nestane objekt koji strah rasplamsava.
Uzalud koraci u svrhu bježanja
kad uvijek sebe vučemo za nama.

Negacija postojanja prošlosti ovdje i sada
ne čini je manjom proždiračicom nada
da sutra ćemo biti slobodniji od straha
da će nas stići.
Uzalud koraci bježanja od sebe
kad stalno ćemo se sebi vraćati i uvijek sebi prići.

Zavaravamo sebe da bi mogli druge,
lažnim osmijehom preko stvarne tuge
da bi nas oni mogli uvjeriti da smo sretni,
vjerujući nam da smo sretni.
Uzalud bježimo u zagrljaj drugima,
uzalud druge činimo sretnima
kad biti najbolji sebi nismo spretni.

I bježati možemo

ali sebe ćemo uvijek za sobom vući.

Bao Pham

petak, 18. srpnja 2014.

Kijamet

Slijevaju se informacije u oči, većom brzinom nego može mozak da ih preradi. Pogotovo zato jer su obojene emocijama koje mi se gade, i koje želim istog trena da izbacim iz svog krvotoka, bez uspjeha.

Informacije o poplavama u Bosni, i svim malverzacijama koje su se desile tokom istih, i koje se dešvaju i u trenutku govorenja, zamijenile su informacije o Svjetskom prvenstvu u fudbalu, dokle je ko došao, zašto i malverzacije, i malverzacije. I malverzacije.
Mnoštvo ljudi, sjede za svojim računarima, telefonima, prate pomno i raspravljaju, daju prijedloge, pljuju, hvale, jedni napadaju da drugi brane, jedni opravdavaju, jedni okrivljuju... Priče.
Dani provedeni za internetom, zauzetost kucanjem, kucanjem do zauzimanja stava prema ovom ili onom pitanju. I sve ostane na tome. Na kucanju. Na samo na u eteru lebdećim riječima, koje će sutra neko da pročita i preko njih udari "like". Zato i pišem ovdje, jer znam da će oči vjerno da gledaju u ekran. I naravno, preko ekrana pokreću promjene u društvu. Preko statusa na Facebooku, gdje svi znaju sve, i svako zna svakoga će da se javi novi poredak svijeta. Mjesto gdje su svi upravu, i svi upravljaju svojim komadićem prostora, onako kako žele da se predstave.

Slijevaju se informacije u oči, više nego ih mogu svariti. Kažu: "Hitler nije ubio sve Jevreje da bi svi vidjeli kakvi su", kažu da opet sve njih treba u komore, djeca raspravljaju u ratu, o klanju ovih ili onih, o puškama, o načinima ubijanja... Djeca, koja su se Boga pitaj čega naslušala, i Boga čitaj šta sve do njih ne dopre dok svoje mišljenje o svijetu kreiraju preko interneta i raznih portala na internetu koji će namontirati Bog za šta, na Bog zna šta, i napraviti neku senzacionalnu riječ koja će uzavrele mase dovoljno da potpali, da krenu jedni drugima da vade grkljane. Jedni mrze Druge zato što su pojedinci iz Jednih ili Drugih počinili nešto, i žele da se svete na iste načine na koje im je počinjeno. Jasno je meni da nema oprosta, dok god se ne prizna zločin, dok god se ne čuje kajanje od strane predstavnika onih koji su počinili zločine, ali, zar na isti način da vraćamo? Čujete li vi sebe, dragi ljudi, draga djeco otrovana?

Vjerno čekaju da se pojavi nova informacija koja ide u njihovu korist, da je postave, da mogu da potvrde svoje stavove da su oni koji su u njoj glavni negativci zaista takvi kakvi oni misle, da to sve ne treba da gleda zemaljsku svijetlost, da to sve treba ubiti na ovaj ili onaj način... I svi pojedinci, koji su unutar nekoga naroda su izjednačeni, i sve su to ista govna, to sve treba pobiti, obavezno. I neka, što su jednom, isti neki to mislili za nas, i neka, što je isti način razmišljanja doveo do toga što su pojedinci i pojedinci, grupe i grupe, ogromni brojevi ljudi ginuli iz istog razloga, što se odstranjivalo da se ljudi, i što su pretvarani samo u Ono, o nešto Ono, što ne zaslužuje da živi. Nije vrijedno. Kvari prosjek.

Raspravlja se o životima ljudi kao o brojevima. Koliko je bilo s jedne, koliko s druge strane. Treba izjednačiti. Treba ljudima uzeti opet ono ljudsko što svi imamo. Treba iznegirati da je iko, ko je iz grupe ljudi, koju ne volimo, ikada bio čovjek, i da će to ikada biti, budući da pripada toj grupi. Treba tražiti što više namontiranih vijesti koji će to potvrditi, i koje će dati vjerodostojnost našem razlogu što želimo da ih nema. Nećemo mi biti ništa manje sigurni ako nema njih, jer će biti neki novi Oni, koji će zato što smo Mi Njih, isto tako krenuti Oni na Nas. I tako ukrug. Uvijek ima neko vrijedniji, i neko manje vrijedan, većina će o tome da odluči, i ljudski životi će da gasnu i postaju brojke koje ispisuju historiju. Samo historiju. O toj historiji će se itekako raspravljati, i svako će imati svoje verzije i svoje razloge, koji će za njega biti opravdani, a ljudi...
Nek samo mole Boga, ovog ili onog, da se jednom ne nađu u grupi ljudi, koja će pokrenuti nešto s čime se oni ne slažu, kao pojedinci, jer će, kao pojedinci da budu isto ono što je grupa u cjelini. Jer ako si dio grupe, jednačiš se sa grupom, jer, s kim si takav si, ako si rođen negdje, u nekom okruženju, ne možeš da se razlikuješ od svih... Ne možeš. Svi ste isti.

Muka mi je, od ovolikih informacija, svijeta u kojem živim. Svugdje oko mene ginu ljudi. Ne brojevi. Ne Ovi. Ne Oni. Ljudi!
I nije bitno šta su oni, oni su ljudi, i svaki ljudski život koji se okonča ratom ili mržnjom je izgubljeni ljudski život. Ljudski život koji je pretvoren u ništavilo. Na koncu, u broj.
Protiv sam svakog napada na ljudski život. Ne postoji taj rat za koji sam ja. Nije bitno protiv koga da je. Svaki ljudski život vrijedi podjednako. I molim se da ovaj svijet to jednom uvidi. I da, kada krene da digne na nekoga ruku, tog nekoga može da vidi ko ljudsko biće, jer onda možda ne bi krenuo dalje.  Možda bi onda stao. Kad krene da nečiji život svede na ravnu crtu, razmisli o svome životu, i bitnim stvarima u njemu, o stvarima koje on posjeduje, i koje svako drugo ljudsko biće posjeduje, i koje mu je vrijedno. I da razmisli može li se odreći tih vrijednosti s lakoćom. Ako je odgovor ne, može li onda nekome drugome uraditi isto?

nedjelja, 13. srpnja 2014.

Trebanje napada/ Napad na trebanje

Kada želite nekome dati do znanja da vam je potreban, da ga želite pored sebe, recite mu: " Trebam te. Treba mi da si tu." Recite mu: "Zagrli me, treba mi tvoja podrška." Recite: " Slaba sam.", u krajnjem slučaju, on će znati šta da uradi, jer je, dok ste mu povjerili svoju slabost, vrijedan toga da vas je liši. Govorenje: "Ti samo provodiš vrijeme na drugim mjestima.", "Nikada nemaš vremena za mene.","Gdje si sad poš'o?", "Opet negdje ideš!", samo daje do znanja osobi koja je pored nas, da nam smeta to što ona negdje ide, ali ne i zašto nam je bitno da ona ostane. I ako na ovakve načine to izustimo, postaje ništa drugo nego napad na slobodu osobe da ide gdje želi. Na slobodu osobe da bira s kim će da provodi svoje vrijeme. A svako, čija je sloboda lišena, ili bilo koje pravo lišeno, će, krenuti svoje pravo da brani. I ne samo da neće provesti s nama vrijeme onda kada smo puni trebanja da provodimo s njim vrijeme, nego će da i taj napad udaljiti od te misli da to u budućnosti radi.

Zar je toliko teško otkriti svoju "slabost" tim riječima: "Trebam te." Zar je toliko teško, otvoreno pokazati svoju potrebu, svoju vapnju, svoj, ako treba, i krik pustiti, da premosti to rastojanje između dvije osobe? Zašto mislimo da će neko drugi da čita između redova i da će ono: "Nikad nemaš vremena za sebe", protumačiti kao ono što ono jeste: "Želim da provodiš više vremena samnom? Zašto mislimo da neko drugi to uopšte treba da radi? Zašto nam je toliko teško prevaliti preko jezika ono što želimo?

 Kao da je pogrešno imati želje, a ispravno napadati.
Na šta smo se to naučili? Da napadom dozivamo nekoga upomoć, a činimo ga prezauzetim branjenjem samoga sebe. Dragi moji, samo tražite, i bit će vam dato, ono što je tražemo. Tako jednostavno i prosto. Izgoorite: "Trebaš mi."

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...