Razgovor sa sobom

Jeste li ikada slušali glas kojim se obraćate sebi, u trenucima kada vam se desi neki neuspjeh?

• Kada zakažete u nečemu, za šta ste bili uvjereni da je osuđeno na uspjeh? 
• Kada je nad vama ispitivački pogled ocjenjivača, a vi ne možete da pokažete ono što znate da znate?
• Kada, uprkos sasvim jasnim upustvima, ne možete da sprovedete u djelo ono što ste naumili?

Šta kažete sebi tada?

Meni je samoj mnogo trebalo, prije nego sam počela o tome razmišljati, a tek jedna mala vječnost, kada sam počela da radim na tome - kako da taj glas napravim takvim, da bude prema meni blag. Moj nije bio.

Postoji mnogo teorija o tome zbog čega razvijemo naspram sebe taj neki "kritizerski odnos", što kažnjavamo naše neuspjehe izgovaranjem pogrdnih riječi samima sebi.

Neću ih mnogo opširno opisivati, jer ne želim se na tome zadržavati. Ne riješavaju se naši problemi tako što im otkrijemo uzroke, barem ne u većini situacija. Oni se riješavaju tako što im se posvetimo, i nađemo u sebi razumjevanje na njih. Ili, takva je barem moja istina.

Da se vratim. "Kritizerski" odnos prema sebi možemo razviti posredstvom nekoliko izvora:

naših bližnjih, ili ljudi koji nas okružuju: autoriteta, ili nekih drugih s kojima dolazimo u dodir.

Postoji neko uvriježeno mišljenje da je dovoljno izreći kritiku, da bi se nešto popravilo. Onda se, kao upućuje osobi da treba nešto da popravi kod sebe da bi ishod bio dobar.

Ostala bih kod ovoga "nešto da popravi kod sebe": Upućujemo nekoga da nešto što je on(a) uradio/la nije bilo dovoljno dobro, i da popravljanjem tog nečega dolazi i do boljeg ishoda. Jako je očita ta "kvaka". Šta je to što je loše? To je onaj dio koji fali. To je sada onaj dio napora, koji osoba koja je pogriješila treba da uloži da bi nam opravdala naše dobročinstvo što joj dajemo drugu šansu da uspije. Ona treba da sama uvidi gdje je to gdje je ona zakazala.

Tako mi se doima. Jer, ako bi mi htjeli imati udjela u tome da druga osoba bolje savlada svoj zadatak, pristupili bi joj tako da bi joj rekli, ukoliko znamo, šta je tačno to što ona može uraditi da bi u tome uspjela bolje. A što bi joj mi rekli, bi bile ideje, koje ona ne mora, ali može iskoristiti - dali bi joj trag, naznaku. Istovremeno, priznali bi joj trud koji je uložila da dođe do toga gdje je sada, priznali bi joj da je dala najbolje od sebe, koliko je u trenutku mogla, ali i to da je to što je pogriješila, ipak odraz nekog koračanja - nije na početnoj poziciji: Sada samo zna da postoji još nešto što može uraditi.

A, radimo li to doista tako?

Tek, radimo li ovo tako prema sebi?

Možda baš zato što je odgovor najčešće NE, otuda dolazi i težnja da se na isti način ophodimo prema drugima. Jer, MI ne dobijamo od sebe ono što nam treba. A utoliko više se okrećemo prema drugima, i očekujemo od njih da nam ONI daju ono što nam treba. A kako nam to često nije omogućeno, dajemo sebi za pravo da se ophodimo na jednak način - "Oko za oko, zub za zub".

A šta bi se desilo, kada bi, svako od nas, ponaosob, stvarno sebe zapitao, kako ja to razgovaram sa sobom, onda kada "zakažem"? Šta kada bi svako od nas, onda, kada bi prepoznao da od tog apsolutno nemotivirajućeg kritiziranja ne idemo bliže onome što želimo,  rekao: Sad ću razmisliti o tome šta mi je zaista potrebno sada - šta je to što želim da čujem, a što bi mi pomoglo da se osjećam bolje, i da se motivišem, i da uspješno savladam ovaj zadatak? 

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na očekivanje od drugih da nam daju ono što mislimo da nam pripada. A ko je to rekao da nam drugi moraju to pružiti? Zašto se uopšte ponašamo tako kao da nam je neko dužan biti podrška? Niko nije dužan, osim nas, i to, dugujemo to prvo sebi.

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na razočarenje drugima što jedino što znaju je da nas kritikuju, i što ne vide ono što smo postigli. Vidimo li mi to? 

Vratimo se sebi. Pogledajmo sebe onako kako bi gledali naše najbliže, s istim povjerenjem u snagu onog najdivnijeg što imaju u sebi, a što im omogućava koračanje naprijed. Pogledajmo  u sebe, u dubinu našeg napora da učinimo pravu stvar. Oprostimo sebi što sada nije pravi trenutak, i što ne možemo dati onoliko koliko smo inače sposobni. Oprostimo sebi što nismo u punom kapacitetu, što nas obesnažuju brige, što nas kolebaju nesigurnosti... Uredu je. I meni se to dešava. I svima nama. To ne znači da nećemo opet moći, još jače i još odvažnije doseći onaj vrh kojem težimo. 

A i kada dosegnemo taj vrh, uzmimo sebi vremena. Ostanimo s tim. Ne dajmo sebi odmah krenuti, ohrabreni jednim osvojenim vrhom, u dosezanje novih i novih vrhova. Ovaj treba prvo jako, jako da postane naš. Da uvidimo šta smo sve poduzeli, šta smo sve uložili, šta smo sve potrošili, u šta smo se sve upustili, da budemo tu. Da osjetimo ponos. Da kažemo sebi sami one riječi, koje bi najviše voljeli čuti - da, i sada voljeli čuti. Ne znači to što smo uspjeli, da nam ne treba da to zaista čujemo, doživimo, proosjetimo. Da to, sami sa sobom, vidimo, proradimo, prihvatimo.

A ti - šta tebi sada treba da čuješ, da bi bio korak bliže svome vrhu?

Njegovo visočanstvo Stručnjak

Prije par dana se navršilo par godina kako sam iza sebe ostavila jedan težak ispit, igrom sretnih okolnosti. Profesor kod kojeg sam položila je, ipak, ostavio traga na mene, na mnogo različitih načina, i ostavio taloga, koji idalje razabirem, i pokušavam u njemu da nađem smisao. Njegovo ime je sasvim nebitno, jer takvih kao on je i previše. Suština im je ista: Svoj autoritet grade na ponižavanju drugih i dokazivanju koliko su oni superiorniji.

Ovaj konkretni profesor je oko sebe stvorio sliku "divljaka" - gađao je studente stolicama, bacao po podu knjige, vrijeđao studente na svim osnovama, i na svim nivoima, idući pritom do te mjere da je manipulisao citiranjem kako bi nekome opsovao majku. Vršio je očigledno nasilje, na koje niko nije reagovao, ni nakon žaljenja. Vršio je takvu vrstu psihološkog nasilja, da bi ostavio studente da ga čekaju po 6 sati, da bi onda došao i rekao da niko nije položio - a niko nije ni progovorio. Ili, davao da se pišu pismeni dijelovi radova, koje bi on potom, pred našim očima, bacao u kante za smeće, uz ponovnu rečenicu - Niko nije položio. Jednom, kada me pitao iz koje literature sam učila, i krenula sam da nabrajam knjige, pitao me za boje knjige, koje je izdanje, koji izdavač, a onda, pošto je i njegova knjiga bila među nabrojanim, pitao me za autora sa određene strane njegove knjige. Naravno da nisam položila.

Naravno da idalje mislim da je to ogromna nepravda. I da osjećam ljutnju. I da sam i više nego ogorčena činjenicom što on idalje predaje. Ono što me najviše zabrinjava, ipak, je činjenica da je taj isti čovjek stručnjak u svom polju. On poznaje svoje polje, i njime vlada. Njegova predavanja, kada bi se (iako nemoguće) izignorisao taj dio gdje on divlja i vrši nasilje, su bila puna zrna mudrosti, puna umjesno postavljenih pitanja, puna novih perspektiva, koje ostavljaju prostora za razmišljanje - prostora koje on nikome nije ostavio, a da ne pričam o ustupanju.

Nije lako gledati tako povrijeđenog čovjeka, jer to je ono što sam ja vidjela. Njegov jad je vrištao zajedno sa njim. Ne znam idalje šta je htio postići s tim što je radio, ali ništa nije bio bolji od svih onih o kojima je sa prezirom pričao. A pričao je, često, u "monopolu znanja". S gađenjem pričao, a sam ga je stvarao. Praveći od ljudi koji su ispred njega publiku za veličanje njegovog vlastitog Ega. Šteta je, jer, da je samo pošao od nepravde, koju je sigurno i sam pretrpio, i iz nje i progovara, imali bi jednog profesora koji je kompletan- Ljudsko biće koje se oslanja na znanje povezano sa iskustvom, i samim tim osjećanjima.



Imamo i druge nijanse sličnih profesorskih ljudi. Oni koji traže u moru tvog znanja ono što ne znaš.Oni kojima ćeš odgovarati na pitanja, potpitanja, u kojima ćeš se osjećati kao progonjena životinja, sa ogromnim strahom da li ćeš naći skrovište od gonitelja. Oni koji će radi jednog detalja izostavljenog da te vrate da dođeš za par mjeseci. Koji će te tako vraćati godinama. Koji će svjesno tražiti taj detalj, tu slabu tačku, i kada je dočekaju, od tebe pred svima napraviti takvu neznalicu, jer će ta slaba tačka biti za njih lična uvreda i izvor nepoštovanja njih kao individua, da će i drugi, koje isto to čeka, u to povjerovati.

Ili, one koji govore "tuđim jezikom". Kada kažem, tuđi jezik, mislim na stručni jezik. Koji progovaraju u šiframa, da bi ti, koji tek treba da naučiš te "šifre" odmah u startu imao u oku koliki je raskorak između tebe i njih. Oni posjeduju već tu terminologiju kojom barataju, a ti tek treba da uploviš u nju. Jedne termine objašnjavaju drugima, u nadi da ti dodatno otežaju.



I onda, čemu to svo čuđenje što postoji odbojnost prema školi, prema učenju? Koliko su doista učitelji prilagođeni nama, radi kojih su ovdje? Mi smo provodnik njihove svrhe. Koliko svako talentirano dijete ima prostor da raste? Koliko ima priliku da bude prepoznato, a da ne pričam o tretiranju naspram tog što je kod njega prepoznato? Više sam doživjela primjera gdje upravo ti učenici, upravo ta djeca padaju u sjenu, ili se čak, štoviše, guraju u sjenu, ponižavaju najviše, jer su istim takvih "učiteljima" prijetnja za njihov posao. Ako bi dopustili da se ti koji bolje od drugih razumiju, izdignu iznad prosjeka, kada bi im dali prostor da oni zaisza pokažu ono sa čime raspolažu, gdje bi onda bilo prostora za njihovo "tronovanje".

Kao što sam rekla, ti mali, sitni ljudi. Toliko oko sebe naprave neki bedem, bedem izgrađen od terminologije, njihove pozicije moći u odnosu na učenike, jer su oni ti koji ocjenjuju "znanje" - bedem, da se ne bi došlo uopšte na pomisao, a kamoli u priliku, da se i njima postavi poneko pitanje? Stvore takav strah, da ne smiješ da gledaš u njih, ili ako da, da skineš pogled sa njih, i da isključiš sva druga čula, misli, potrebe, sve sa svrhom da se Njegovo Visočanstvo Stručnjak ne bi osjećao ugroženim. Svi misleći učenici, koji se ipak usude, bivaju okarakterisani "pobunjenicima" i naravno da neće doći u situaciju da ono što znaju ikada bude stvarno uvaženo, jer nikada neće biti ni saslušano. Dolazit će na ispite sa znanjem da nikada sa njih neće izaći sa upisanom ocjenom, ili ako već bude ikakva upisana, bit će ona koja je "uvreda" za znanje.

Šta želite postići, dragi Stručnjaci? Kada rezultat vašeg rada bude da niko nije položio, koliko tada poraste vaša samovrijednost? To je vama dokaz koliko ste vi bolji, što nema niko da stoji sa druge strane. Nemate konkurencije.

Cijelo vrijeme s namjerom koristim riječ "učitelj", jer, to je ono što vi treba da budete. Toliko ste se opteretili zvanjima koja ste skupili, da vam je uvreda kada neko na pogodi vašu titulu, kao da nam je lično ime pogriješio. A ni lično ime nije vaše, nego vam je dato, kao i ta titula. I ta titula meni, ne znači ništa više nego bilo šta što je, eto, dato. Dat može biti i poklon, zavrijeđen ne mora biti. Zalijepili ste se za te titule, da iza njih, ne samo da vaše ime nije ni bitno, nego ni ne postojite. Kao ljudi, kao jedinke. 

Zato znanje i postaje sve više otuđeno od života. Oni koji tvrde da ga imaju, njime se koriste kao oružjem. A ko od nas ne zazire od oružja? Zato znanje i postaje izvor straha, jer oni koji tvrde da ga imaju, isto koriste da unište - unište motivaciju, unište volju, unište radost postajanja vještijim, postajanje boljim, postajanja sposobnijim. 

Znanje postaje otuđeno od života i zato što ono postaje roba, roba na visokoj cijeni. A ta roba košta. Košta onoliko koliko koštaju knjige Stručnjaka, koje su preduslov za polaganje ispita.

Zašto bi, pobogu, Stručnjak imao razumjevanje za one koje "uči"? To mu nije u opisu posla. Njegovo je da prenosi znanje. Iz džaka svoje glave u džak glave svojih "učenika". Zašto bi imao na umu da postoji i život poslije časa, a postoji i onaj prije. Što bi se mučio shvatanjem da ispred njega stoje ljudska bića, svako sa svojom tegobom s kojom ustaje iz kreveta, i svojim snom o postajanju boljem?

Lakše je odrezati taj dio. Bolje je pretvoriti sve u brojke. U brojeve indexa, u brojeve položenih, u slova imena. Pretvoriti sve u persiranja bez poštovanja, u pokazivanja gdje ko pripada, u osmijeh nakon uložene žalbe, koji govori: "Ne možeš mi ništa". 

Najbolje doći, i ponašati se da je sve što nas vezuje to ispisano na papiru, koje iz usta osoba A ide u uši osoba B, ponekad popraćeno nekim "slajdom", ponekad nekom rečenicom na tabli. Čist proces. Sve ostalo je nepotrebno. Zaboraviti da smo, ispod odijela Stručnjaka, i odjeće Učenika, skup ćelija, koje vape za srećom i smislom. I jedni i drugi, istovremeno i istom snagom. 

Najbolje ući kao jedna osoba i izaći kao ista ta, sa razlikom da su u međuvremenu glavom prodefilirale određene prepričane misli. Ništa drugo se nije desilo, osim ponekog u kratkoročno pamćenje utisnutog pojma Učenika, koje će, spletom okolnosti ili prinudne okolnosti zvane "ispit" preći u dugoročno pamćenje, koje će se isto, nakon neupotrebljenosti smjestiti u zaborav, jer nema svoju svrhu. Otuđeno je značenja. Otuđeno shvatanja. Otuđeno ličnog uviđanja zašto je potrebno i čemu služi.

Kao da nisu upravo dva ljudska bića stojala jedno naspram drugog, i imala mogućnost da stvore skupa nešto novo, da jedno drugom budu nadogradnja, jedno drugom oslonac, i svrha, jedno drugom izvor znanja i(li) radoznalosti. Da jedno drugom budu stepenik u rastu. Jedno drugo da hrabre za ono što ih, i jedno, i drugo čeka.

Dan je Učitelja, i njima želim sretan njihov dan. A dragim Stručnjacima, sretan boravak u njihovim stješnjenim umovima. Dalje se ionako neće ni maknuti.

Ne volim... (Namćorasti tekst - samo za ljute i za one koji bi da se naljute)

Ne mogu a da se ne nasmijem svaki put kada neko podijeli neku sliku slijedećeg sadržaja:

“ Ne volim licemjere, dvoličnjake, kad mi neko govori iza leđa, lažne prijatelje... (lista se nastavlja u tom smjeru)”.

Kao, eto postoje ljudi koji misle i suprotno, i vole licemjere, i one koji ih lažu, one koji ih izdaju i njima slične. I vjerovatno, pošto bi vole, trebali bi to i da podijele. Divim se ljudima koji su vlasnici tih slika, tj. stranicama raznoraznim, gdje se pored tih slika takvog sadržaja vrte i citati sa potpisima poznatih ljudi, pa je svaki drugi napisao Meša Selimović ili Ivo Andrić, a ti kad pročitaš, “niđe veze”. Svako ko je ikada čitao Mešu, osjetit će njegovu težinu, i zapitanost nad životom i smislom. A ovo, svakome ko je čitao Mešu izaziva ništa drugo nego smjeh.

Opet, te stranice, za razliku od moje, broje hiljade i hiljade duša, koje se “sturiše” dijeleći statuse slične gore navedenim. A još, ako ispod toga piše: Podijeli ako se slažeš. Pa to se “prodaje kao halva”. A na svakoj drugoj stranici jedni te isti citati, i sve se vrte jedne te iste stvari, bez neke posebne kreativnosti, jer, šta će im, kada se očigledno “kopiranje” prodaje.

Onda, postoje ljudi koji putem Fejsa primaju Boga u svoje srce. Oni napišu “Da”, jer piše: “Napiši DA u komentar ako primaš Boga u svoje srce..”, i stvarno, prime ga. Valjda da i on koristi Fejs, šta ja znam. Ja sam nekako staromodna, pa mislim da on ionako zna svaku moju misao, djelo, sve što sam pokazala, ali i skrila, pa i od sebe, ali eto, ne bih da griješim duše pa da kažem da ne prati i ta silna Da, i na osnovu toga zna da ga je neko primio u srce.

Pored njih, imam i one koji vole svoju braću i sestre, i dijele onda kada je sedmica braće i sestara (a brat bratu ( sestra sestri), svako malo je po Fejsu ta sedmica) te slike da vole svoju braću i sestre. A stranice koje postavljaju takve slike - ti ljudi koji su administratori (da, množina) ne mogu da se smire od stalnih notifikacija, a njihovi pregledi - ne mogu ni naslutiti koje to cifre prerasta. Ja sam stvarno, ali stvarno neka zalutala u ovom vremenu - Moj brat ne vidi te stvari na Fejsu, nekad on misli da ja njega ustvari ni ne gotivim plaho, jer se držim nekih principa svojih, “pametujem mu”, ne stavljam mu srca na Fejsu, ali se trudim da ga slušam kada mi dođe, i da ga ponekad i sačuvam od svojih pametovanja (a uvijek bi mu kao starija sesta, koja, eto u kratkom životu, skupila pobogu puno iskustava, nešto imala “pametno” za kazat). Trudim se da mu dam od sebe onoliko koliko stvarno mogu. Bude tu i podrške, bude i podbadanja, i naljutim ja njega, uj, kako ga naljutim kad mu kažem nešto što nije “po njegovom”, sve ja i znam šta će njega naljutit, ali eto... Ne podijelim mu u toj sedmici tu sliku, i ne pika se. Izgleda da ga ne volim.

Imaju te podjele o svakojakim “receptima od SAMO DVA SASTOJKA”, lijekovima koje svako od nas ima kod kuće i tome slično. Kako bih ja samo volila, da mi je ijedan od tih jela ili kolača uspio. Gdje bi mi bio kraj. Uvijek bih mogla da ga napravim. Prvi sastojak, drugi, i tadaaaaa - ja domaćica. Ali tako lako nije. A da smo se od tih lijekova mogli izliječiti, ne znam da bi uopšte bilo bolesti, ali šta ja znam, ako se neko stvarno izliječio, nek podijeli svoje iskustvo. Neko koga znam. Ne neko kome je “rekao neki čovjek”. Samo jedi ovo, i topi ti se salo, samo maži ovo i podočnjaci nestaju. Samo ovaj sastojak, i izliječio si se od smrti.

A gdje su tu razlike među ljudima - gdje sam tu jedna ja, koja jadna, ni pomoću trikova ne mogu da se udebljam, jednostavno, takav metabolizam, ili neko, ko je naslijedio od roditelja te “podočnjake”. Najbolje da se svi iskompleksiramo. Eto, imam 27. godina i imam bore. Upomoć. I ja starim. Hajd’ što drugi, ali i ja. Ja imam strije. Otkud meni strije, ovakva ko Pink Panter. Ja idalje nemam obrva. Nekad mi otpadne jedna dlaka sa obrve, onda nemam još pola obrve i moram čekati da naraste. A ljudi, hladno, nacrtaju kakve hoće. Ja nešto pokušam kao podebljati, ne bi li i ja imala, ali nije to isto. Pa sam pitala jednu poznanicu, mislim da je to razlog zašto smo ostale poznanice: Jel’ ti kad si ljuta nacrtaš neke “ljute obrve”? Ili kad ustaneš, ono skeptična, nacrtaš kao jedna podignuta blago. Ili imaš neki šablon, pa staviš, i samo to olovkom tako “prošaraš”? Ne sjećam se da mi je odgovorila, ali uvijek kad je mene gledala, nisam je baš često viđala, imala je obrve “ne sviđaš mi se”. Ili je tako gledala, ne znam više. Ja bih najsretnija bila da se sve bolesti mogu izliječiti lako, i podržavam svakoga ko je bolestan da isproba sva alternative, ali i da se pazi. Nek se drži provjerenog. Naš prijatelj Senad je pojeo čuvarkuće (on kaže “obrstio”) sve oko kuće. Kupio je sebi knjigu o liječenju prirodom, i “zašao redom”. Godinama on to tako - nije još našao šta tačno pomaže, ali ne odustaje. I ja vjerujem da će prije naći nešto prirodno, ili kako bi rekla nauka “alternativno”. Čuj, alternativno, a iz prirodnih sastojaka nastaju i lijekovi - Aaaa, ko je sad alternativan?

A ne smijem, tačno ne smijem zaboraviti one silne tekstove “Saznajte šta je ova i ona uradila”, “Nećete vjerovati svojim očima”, “Ovo još nista pročitali”, “Tri pravila za sreću”, “Uradite ovo i sačuvajte vašu vezu”, “Podijelite ovo i ovo dijete će dobiti 1 euro””. Jednom sam napisala na svom blogu tekst “Ovo morate pročitati” i imala sam najviše pregleda. Izgleda da takvi naslovi “pale”. Odmah mi je slijedeća rečenica bila da ne moraju pročitati, pa možda niko dalje ni nije čitao, ali dobila ja preglede. Jupi, jeeej.

I još nešto, ovo je nabrajanje dalje, ali i apel: Ne šaljite mi tekstove tipa “Ako ovo ne pošalješ dalje desit će ti se nesreća...ako mi ovo ne pošalješ nazad, nisi mi prijatelj, pos*** će te ptica...”. Ispostavit će se da vam nisam prijatelj, rizikovat ću da me se pos*** i da mi se desi nesreća. Pa i da mi se desi sreća, i da se obradujem, i da se nikad ne obradujem ako to ne pošaljem, neću odgovoriti. Pisala sam jednom o tome, “stavi srce bez teksta i podrži nekoga ko boluje od toga i toga” - neću. Ako znam nekoga ko boluje od neke bolesti, stavit ću mu se na raspolaganje, ako mislim da se mogu nositi s tim. Ili da bi mogla biti od pomoći toj osobi, da nema u krugu prijatelja, rodbine nekoga ko mu već daje dovoljno. Ne osjećam grižnju savjesti što nisam stavila preko profilne slike zastavu neke države gdje su bili teroristički napadi - ne vidim da im tako pomažem. Njima ne treba naša “virtuelna podrška”. Ljudima trebaju nazad ljudi koji su poginuli, nedužni. Treba im njihov prostor, lični, da prođu žalovanje. Trebaju im blisku ljudi. Da se kazne oni koji su to uzrokovali. Ako im u tome ne mogu pomoći, neću sebi davati lažnu predstavu da sam nešto uradila time što sam stavila zastavu preko slike. To što ja osjećam, kada pogine ljudsko biće, koje je nedužno, postoji u meni, bez da to vi vidite na mojim objavama. Ali ja im ne mogu pomoći, odavdje ne. Tako ne. I nema veze je li to ljudsko biće “brat po vjeri”. Svako ljudsko biće koje je nedužno poginulo je jednako vrijedno. Meni je to tako. Ista je bol svake majke, oca, svake bliske osobe. Ista je težina svake suze. Isto trebamo poduzeti, ako nešto možemo poduzeti, za bilo koje ljudsko biće u potrebi.

Koga sam zaboravila spomenuti?

Aha, sebe. Ja prije nekih čini mi se tri godine napravila ovu svoju stranicu. Jedva se otarasila crnjaka da pozovem svoje prijatelje da stave “like” i da me podrže. Neki su, bome, odmah i podijelili stranicu i nahvalili me, sjećam se mog kolege Almedina Imširovića, i dok sam se sjetila moram da ga spomenem. Neki su mi, zato jer me znaju, dali taj famozni, strogo čuvani “like”, i broj ljudi koji me “prati” je rastao. Ja sam entuzijastično počela da pišem, i ne mogu reći da sam bila zadovoljna odazivom, jer sam ja nekako mislila da govorim nešto pametno, a nekako ljudi ne reaguju na to -izgleda da sam “pametovala”, ko što bi moj brat rekao, i zajedno sa mojim ocem potvrdio da sam ja “filozof”. Nisam izbrisala stranicu, jer sam ja samozadovoljna, i meni bilo lakše kad se ja tako ispišem (čitaj Ispametujem), i nastavila sam da zamjerim prijateljima koji to ne primjete, da sam ja eto, neki mozak, i da se trudim da ponudim nešto autentično moje. Ljutila sam se na dobru prijateljicu, jer mi ne daje podršku pa podijeli to što ja napišem, znala sam je i otvoreno prozivati, ali neće žena pa neće da podijeli, pa sam odustala. Haman da “nije prepoznala kvalitet”. Nekako sam mislila, pošto smo svi prijatelji (na Fejsu) i dosta vas me lično poznaje, da će biti više podrške. Kao znate me, pa ide misao u glavi: Vidi naše Maje što se odvažila, što se pravi pametna, evo malo da joj damo “vjetra petama”. Jest, malo morgen. Dali ste mi “like” i šta hoću više. Nekad, nek mi Bog oprosti što tek sad spominjem, podijelite vi nešto, i pohvalite nešto što ja izgleda stvarno dobro napišem, i meni ba bude drago, sturih se ja sva od sreće, ali, uglavnom vidim, u 90% slučajeva da ima ljudi koji to prate, (jer piše koliko je ljudi vidjelo, doduše ne znam ko, sve bih vas sad ovdje napisala) ali eto, zaposleni, nemaju kad da komentarišu, pa šta da se radi - bitnije mi je da sam s nekim podijelila od te neke povratne informacije, jer i pišem, ko što kažem, čisto sebično, radi sebe. Meni je bolje. Ja se “olakšam”.

Možda i zato što pišem, radi sebe, sebično, valjda “neusklađeno” sa svakodnevnim govorom, ili pomalo “filozofski”, i nemam neku publiku. Jer ne vole ljudi kad se “praviš pametan”. Nešto ona našla da priča, nešto komplikuje, što bi moj brat rekao “bezveze”. Reci, brate, nešto da te ne moram dešifrovati. Oprostite.

Da podvučem na kraju: Odmah kad sam objavila stranicu, čini mi se Mevlida Rovčanin, moja prijateljica, rekla mi je da kada napraviš stranicu treba često da objavljuješ, jer je bitno da se svakodnevno “osvježava” sadržaj, i po više puta, pa da ljudima bezbeli “izlazi na zid”. Lijep savjet, ali na moje objave bi odmah dobila “unfollow”. I vidim da drugi to rade, i stvarno, imaju dosta ljudi koji to prate i komentarišu, i dosta “pratitelja”. A ja je nisam poslušala. Iskreno, ne mogu ni da se pokajem. Ne pišem ja radi vas, nego radi sebe. Ako nekada pišem više, pišem jer imam više inspiracije. Toliko prosto. Trudim se, kada sam dobro raspoložena, da svoju fotografiju, koju sam lično uslikala, također ubacim, a nekada sam lijena, pa uzmem tuđe. Toliko sam kulturna da napišem i čija je, ako ima igdje naznačeno. A za to vrijeme sam mogla objaviti sigurno dva posta, ali, šta da se radi. Ponovo ću ponoviti, put treći: Staromodna sam - idalje vjerujem, ma uvjerena sam, da je “kvalitet bitniji od kvantiteta”, i za sebe, pišem dobro. Moje pisanje ima smisao, jer meni donosi “oslobođenje”.

S druge strane, pišem, jer želim da onaj ko čita, zna da nije sam. Da sam gledala, i snimala, i pratila, i “sažvakavala” njegovu, i druge sudbine, i vraćam ono što mi je dato. “Žvačem” ja svaki dan, ali, neke stvari, događaje, ljude, ne “varim” tako lako. Zato vam neću pisati svaki dan. Ni neću da budem neka traka za masovnu produkciju.

Molim sve, koji me neće nikad čitati, i koje “smaram”, da me ne prate i da pritisnu “ne sviđa mi se/unlike”. Tako ćete sebi na vašem zidu osloboditi prostor, gdje može da stane nešto što vam se stvarno sviđa. I ja tako, ima dosta prijatelja (na Fejsu) koje ja ne pratim. Imaju neke objave koje mi odgovaraju više od njihovih, i jednostavno, oni tu otpadaju. Pravim sebi po svojoj mjeri, da mi bude od koristi. Meni stvarno ništa ne znači vaša “podrška” preko tog jednog like-a za stranicu. Ja ću svakako uspjeti i bez toga, i znam da ima ljudi koji dijele i cijene moje mišljenje, pa eto, nek ih je pet, ja imam s kim da dijelim.

Svima vama, koji ste pročitali ovu moju “kanalizacionu izjavu” se zahvaljujem. Bit će da se i prije obraćali pažnju.

Maja:Između dijasporaške i došlje (Dijasporaška perspektiva)

Bliže se dvije godine otkako živim u Njemačkoj, i pokušavam od života napraviti neku najbližu verziju onoga kako bih voljela da bude. Gledam da ti ciljevi budu naspram mene, i da se koliko je moguće oslobodim očekivanja o tome šta je to što bih ja (ustvari) trebala da postignem, ili da sam već postigla u ove dvije godine kako sam tu. Ne mogu reći da sam puno promjenila ono što jesam, ustvari, ono što sam bila prije i poslije dolaska ovamo: To bi vjerovatno mogli potvrditi i ljudi koje sam viđala po dolasku u Bosnu, ali, znam i sama procijeniti, tako da mi ta potvrda i nije potrebna.

Ipak, ono što danas želim podijeliti je suočavanje sa predrasudom, koju sam osjetila na svojoj koži, s obje "strane medalje". Želim pričati o tri perspektive, zato. O perspektivi mene kao "dijasporaša", mene kao "došlje" i mene kao onoga što sam ja ustvari, u odnosu na to.

Dijasporaška

Kada smo se, prije dvije godine, odlučili seliti u Njemačku, osjećali smo se prezasićenim svime onim što smo doživjeli, najviše u pogledu posla, a potom i nekog opšteg nezadovoljstva ljudi oko nas. Pokušavali smo, svim silama, iz ne tako dobrih uslova, nešto napraviti, i uspjevalo nam je. Skromni kakvi jesmo, bili smo zadovoljni time, ali dođe u čovjeku neki lom, kada mu prođe kroz glavu: Zašto da budem zadovoljan sa tako malo, kada zaslužujem bolje? Ne bi nikada ni znali koliki smo čudotvorci, i koliko smo bili optimistični, da nas se nije stavilo u situaciju da to moramo biti. Ali, uprkos uspjehu, uprkos zadržavanju iznad površine, slomi se nešto u čovjeku, i on odluči da napravi brod. 

Tako da, koliko je stalo u kofer, stalo je, i za zimu i za ljeto, i karta u jednom smjeru, i krenulo se. Sreća moja pa smo putovali skoro 24 sata. Toliko toga je bilo za preraditi. Ta knedla od grlu. Osjećaj kao da me nešto davi. Osjećaj kao da počinjavam izdaju. Osjećaj osude. Osjećaj da ostavljam porodicu. Tuga. Rastuća usamljenost sa svakim kilometrom koji smo bliže "cilju". S druge strane, misli da ću sada zaista moći pomoći mojoj porodici, primarnoj, sekundarnoj, budućoj - osjećaj snage i moći, želja za promjenom, želja za novim početkom. 

Prve dane sam samo pokušavala da nađem oko sebe šta je isto kao u Bosni. Kao u Tuzli. Šta mi je poznato i preklapa se. Pa nađem isto cvijeće, srce mi poraste za broj kada čujem maternji jezik, utapam u očne vjeđe svog dragog, jer on je najviše od doma što imam sa sobom. Sreća da mi je on tu. Radujem se da se javim svojim roditeljima, prijateljima, iako, idalje se borim sama sa sobom, jer mi i preteško pada ta vrsta kontakta. Fali mi dodir, zagrljaj. Fali mi toplina. Oči koje me gledaju i u kojima se ogledam. I onda, nastojanja da se nađe posao, nesigurnost u govorenju tuđeg jezika, osjećaj proticanja vremena i istovremenog gubljenja dragocjenosti, preispitivanja. Naposljetku - pronađen posao, iako ne u svojoj struci, mirenje sa tim da će jedno vrijeme biti tako, nalaženje u tom poslu putem dnevnika zahvalnosti svega onog što je lijepo, mirenje sa tim da će moj dragi da se vrati nazad, dok ne dobijemo odobrenje za spajanje porodice, i traženje načina da se vrijeme popuni - upisivanje kursa Njemačkog. Raspored: Ustajanje u pola 4 ujutro, pješačenje tri kilometra, vožnja vozom, biciklanje 20 km, bivanje na usluzi, vožnja vozom, povratak u grad boravišta, pohađanje kursa, povratak s kursa, rađenje zadaće, spavanje u 8, jer je ustajanje u pola 4 i tako ukrug. Danima, mjesecima... Do trenutka kada sam prvi put kročila u Bosnu. 6 mjeseci kasnije. Plakala sam na aerodromu, drhteći. Oca i muža koji su došli kod mene gledala sam kao utvare, ne mogavši da svarim da sam taj dan, prije samo par sati radila i bila uronjena u svoju svakodnevnicu. Dodirivala sam ih, kao da će, kao baloni od sapunice, samo da prsnu pred nosom, ostavljajući samo miris i pokoju kap. Kao da sam bila u snu. Sve mi se doimalo drugačije. A poznato. Nekako malo, a tako krcato vrijednošću. Kao da su oko mene bili ponovo moji gradivni elementi, i ja sam se uklopila, toliko dugo otuđena.

I tu onda taj dijasporaški kalup: Kada dođeš odmah krene: Kako je kod vas u Njemačkoj? Pa očekuju da više ne znaš pričati maternji jezik, da kažem - kako se ono kod nas kaže. Očekuju da vadiš novac iz punih ga džepova, da čašćavaš, da pričaš kako je tamo negdje lijepo, i ohrabruješ da se okušaju. Očekuju da si donio poklona, da si donio anegdota... Da nosiš "markiranu" odjeću, mirišeš na skuplje parfeme. Da vjerovatno dođeš autom, i to ne bilo kakvim, nego "moćnim" - nekom Bengom, Merdžom... S gađenjem gledaju kako idalje štediš. Kako si "škrt na parama". Oh, kako su zarađene. Između plača za onim što si ostavio iza sebe, i borbe da skupiš pare za kartu.

 Upitkuju, kako je to, a kada te gledaju dok pričaš, nemaš neki poseban dojam da ih zanima, kao neki prijekor im vidiš u oku, kao neku stvarnu nezainteresovanost - uglavnom. I osjetiš, da više tu ne pripadaš, jednom kad si otišao. Govore ti, ne vraćaj se, šta ćeš i ovdje, vidiš kakvo je stanje, izdrži, ni ne razmišljaj o tome, a u njihovoj glavi, ti si se snašao, tebi je bolje, ti si se usudio, da su i oni bogdom. Kao, ti si sretan, tebi ništa ne fali, tebi ne fale banalne stvari kao što je ćevap, ali ne bilo koji nego iz Limenke, mali Burek iz Pekare Tušanj, jufka od domaćih jaja, osjećaj ubiranja sa drveta neke voćke, zvuk maternjeg jezika, prijateljski i saučesnički pogledi... Da, ti sada imaš novac da možeš sebi puno toga priuštiti, ali, ne možeš imati ono što zaista želiš - a najradije bi da preseliš sve ljude koji su ti dragi kod sebe. Tek onda bi ti bilo lako. I ovako, imaš barem neki cilj, s kojim se budiš, kada si tamo, radiš, i nađeš sebi pored rada i obaveze, da ti vrijeme prođe, prije nego vidiš "svoje". Osjećaj kada kupiš kartu, i kada čekaš taj datum - to je posebna vrsta čekanja. A oni, oni često govore da im fališ. Da im je teško. Ljutiš se na njih, jer oni su opet skupa, oni su okuženi jedni drugima. Okruženi ono što im je poznato. Onim u čemu su odrasli, i onim što je u njima odraslo. A ja, kao da sam koža, zguljena sa tijela, i bačena negdje, bez svega onog što je ispod. Bez podrške skeleta. Mišića. I opet, boriti mi se. 

Teško mi se bilo na početku i vidjeti svoje preko Skype-a. Mogla bih podnijeti da im čujem glas, zatvorila bih oči, i bila bih tamo, a kada ih vidim, s druge strane ekrana, nisam mogla da izignorišem činjenicu da su sa druge strane ekrana. A nisam mogla ni pričati o tome koliko mi je teško. Nisam mogla podnijeti da i njima bude još lošije - niti sam pored njih, niti mi je lako. Pisala bih, pozitivno, hrabro, odvažno, kao da sve mogu, i gazila isto tako naprijed. I mogla sam. Toliko sam se unosila u to da misle da mi je dobro, da mi je na kraju i bivalo. Uzimala sam ono lijepo što imam oko sebe, bivala sam zahvalna što su živi i zdravi, i što postoje sredstva komunikacije, da znam kako su, hranilo me što mogu sebi priuštiti bolje šanse, što imam osjećaj da se pomjeram i da napredujem, i da se, na kraju krajeva, sve to isplati. Osjećam se kao da dobijam tlo pod nogama, osjećam kao da dobijam pomalo dasku po dasku moje lađe, i da sam sada iznad površine. Ne plutam po njoj. 

Zato, nemojte misliti da je jednostavno otići. I odlaziti svaki put, kada se jednom vratiš nazad. Nije lako više ni ne znati gdje pripadaš - jer ne pripadaš ni ondje odakle si otišao, a ni tamo gdje nešto gradiš. Nije lako graditi, daleko od svega što poznaješ, ono što će biti onako kako jedino znaš. I kao što rekoh, samo je koža bačena ovamo. Sve ono što je suštinsko je ostalo. Nismo li satkani od zemlje? Ta zemlja je rodna gruda. Taj osjećaj da si cijeli dobiješ tek onda kada si okružen onim što osjećaš svojim. 

Sada, ne mogu reći ni da mi je toliko teško, kao što mi je bilo na početku. Ali isto tako ne mogu ni reći da mi svaki rastanak od Bosne ne pada teško. Ne mogu reći da mi ne fali. Od zagorjele tave moje bake, do vjerovanja da će biti bolje, i pravljenja čudesa od tako malo toga datog. Od namještaja očuvanog, od perioda Jugoslavije, do nažuljanih ruku od mješanja džema od šljiva. Od mirisa divljih jagoda, do lakoće izgovaranja psovke.

Da li sam otišla - ponekad se pitam. Kada sam sva satkana od svega onog u čemu sam odrasla. To se ne može promjeniti, kao što se ne može promjeniti ni DNK. To ni ne želim promjeniti. To sam ja, između dijasporaške i došlje.

Ne protiv rata, za mir

Jednom je Majka Tereza rekla nešto u duhu slijedećeg - da nikada nije prisustvovala kada se organizovao protest protiv rata, ali da bi uvijek bila tu kada bi se zalagalo za mir. To mi se još tada, kada sam prvi put čula, urezalo u pamćenje, i nastavljalo da se vraća, u brojnim trenucima u kojima sam se osjećala izgubljenom u iznalaženju načina kako da pomognem nekome, ako je taj neko daleko, nedostupan i ako sam nesigurna da imam način i sredstva koja do njega mogu doprijeti na pravi način.

Govorim u prvom planu o bezbrojnim ratovima, poplavama, potresima, stradanjima... Naravno da me pogađaju, ljudsko sam biće. Naravno da sam se nalazila zapitanom zašto to ljudi rade, zašto nam je to potrebno i zašto nam je bitnije dokazivati krivnju, nego biti u miru? Ima li to stvarno veze sa egom - da li stvarno ljudi time što druge naprave malim, žele sebe predstaviti kao veće, kao bitnije, kao nekoga - u svakom slučaju vrijednijeg svake dobrobiti, od onog drugog.
Osjećala sam se sputano - jer to su ta klupko pitanja. Razmotavaš. Razmotavaš, i onda se oko tebe svudokolo nađu konci, o koje se saplićeš, i jedini je izlaz da klupko ponovo namotaš, i gledaš ga takvog, neriješenog.
Osjećala sam se bespomoćno, jer zaista, kako mogu ja, jedna jedina, promjeniti nešto kod ljudi, koji su mi u svakom smisli van dohvata - kako doprijeti do ljudi koji kod drugih ljudi bude želju za destrukcijom, koji u njih siju ideje koje druge vode u propast, koje rastu nauštrb života i u inat njima, proždirući, ponekada, zajedno, i svoje tvorce...I priče se prenose, iz usta u usta rastući, kao da svaki jezik doda poneku riječ, i od toga nastaju cijele priče opravdanja zašto je neki postupak ispravan.

Ali onda, pitanje - mogu li šta učiniti?
Kad sam već, tako mala, tako bespomoćna, jedino u mogućnosti da se spojim sa istomišljenicima, jednom kada ih nađem? Mogu li i bez toga išta uraditi, ili trebam i sama čekati da naiđem na prave ljude, s kojima ćemo, riječ po riječ, graditi neke drugačije priče?
Ako i mogu, šta mogu uraditi, a da bude efikasno? Da li je dovoljno da pričam, sa ma koliko uvjerenja, o onome u šta vjerujem? Da li će svako razumjeti?

Onda,desio se osmijeh. Onda sam shvatila da je osmijeh univerzalan jezik. Isto tako, univerzalan je jezik dobrota. Možda će neko sa usprezanjem posmatrati moju dobronamjernost, ali, nakon što se upozna samnom, i više puta joj svjedoči, povjerovat će u nju. Ono što ja mogu uraditi je djelovati na onaj krug dostupnih ljudi oko sebe. Djelovati primjerom. Sprovodeći ono u šta vjerujem u djelo. Svako od nas toliko može. Možda samo toliko, ali, nije li ponekad samo toliko dovoljno? Dovoljno za one kojima smo okruženi. Jer možda će baš u nas pogledati i reći - Hej, pa to se može. Često su nam potrebni samo sitni okidači na akciju. Poneki prijateljski osmijeh. Poneko skidanje štita pred ljudima. Poneko povjerenje da neko želi dobro za nas, iako nas ne zna. Toliko "malo". Nisu to mali koraci u ovim vremenima kada se gledamo kako se osipaju sistemi vrijednosti, kako neke, nekada bitne stvari postaju vrijedne usputnog pomena, kada nas preplavljuju negativne informacije do te mjere, da moramo da isforsiramo ravnodušnost koju ne osjećamo. To je sada kao koračanje ka mjesecu - Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Toliko "malo" možemo svi od sebe da damo. Jer, toliko malo nam daje mogućnost da osjetimo da imamo ipak kontrolu, pa koliku toliku, nad situacijom...

I, u duhu Majke Tereze, budimo mir. Budimo primjer onoga što želimo oko nas. Toliko možemo. Možda nećemo napraviti velike promjene, odjednom, ali, od nečega se počinje, zar ne? A od klupka pitanja, možemo u nekom trenuku napraviti džemper. Ne moramo shvatiti sve što se dešava. Niti možemo. Zato radimo ono što možemo.

Sreća - u nama ili s vana?

Prije dvije, tri godine, prvi put sam čula za Dnevnik zahvalnosti, i počela ga primjenjivati, u iskrenoj želji, da moj dan, koji je iza mene, ostane osvijetljen tim divnim trenucima koji su bili njegovim dijelom. Postoje, naučni pokazatelji o dobrobitima koje ova vježba ima za blagostanje čovjeka. Suštinki se sastoji od toga: Kada na kraju dana, uzmete sebi 15 minuta vremena da napišete šta je to za šta ste zahvalni, šta je to što je ovaj dan utjecalo na to da se pozitivna osjećanja probude u vama, šta je to, što vam je ovaj dan služilo - shvatit ćete - toliko je razloga za zahvalnost. Za neke sasvim obične stvari, koje možda ni ne primjetimo, sve dok ih ne nestane. Kao ja, sada kada sam prehlađena, shvatam, koliko mi znači moći disati otčepljenog nosa - moći udisati zrak punim plućima - a dok to nije bio slučaj, bilo je to nešto što se podrazumjeva.

I toliko drugih stvari nam propusti zauzeti pažnju koju zaslužuje, da bi nam donijelo osjećaj zahvalnosti.
Ovu vježbu spominjem, jer je ona, na neki način, svjesni napor obuhvatanja onoga lijepog što nam se desilo, što je dijelom našeg života na bilo koji način, a što ga obogaćuje. I to je, istovremeno, aktivnost, kada mi, koristimo naše pamćenje, sjećanje, doživljavanje, koje je iza nas, i iz njega probiremo ono što želimo za sebe da izdvojimo, i na neki način, sačuvamo.

To je način obuhvatanja onoga što nam se već desilo, ili što je dijelom našeg života, možda našom željom, možda nečijom drugom, i mi samo treba da to ovjekovječimo olovkom.

Postoji druga stvar, koju možemo raditi, da bi isto tako postali sretni -
možemo čekati da nam neko drugi da razloge da bi bili sretni.
Mi ljudi jedno društvena bića, i naravno da u suodnosu sa drugim ljudima dobijamo mnogo uzroka zadovoljstava, mnogo sitnih i krupnih sreća, mnogo osjećaja poštovanja, uvažavanja, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. To se svakako može spomenuti i u dnevniku zahvalnosti, i treba i tome dakako dati prostor u osvrtu na svoj dan.

Ali šta onda, kada se naša sreća sasvim pretvori u ono što nastaje iz odnosa sa drugim, što nastaje iz aktivnosti drugih, šta nastaje izvan nas?
Onda se desi neka vrsta ovisnosti. Spleta ovisnosti i očekivanja, rekla bih. S jedne strane, potrebno nam je da nam neko drugi učini nešto za nas, šta će nas učiniti sretnima, a istovremeno, od onih koji su pored nas, koji su nas bliski, i očekujemo da to rade, jer, zato su nam i bliski. Kada se naša očekivanja ne ostvare, bivamo razočarani.

Onda, postavlja se drugo pitanje - Šta je to što nas blokira da sami posegnemo za tim da stvorimo sebi sretne trenutke? Da osvijetlimo one sretne trenutke koje već imamo, a koji nam upravo zbog toga promaknu, jer su - sretni trenuci.

(Treba imati na umu da je nauka dokazala da su ugodne (opštepopularno-pozitivne) emocije tihi pokretači akcije, dok neugodne(negativne) imaju mnogo veću snagu i veći utjecaj na nas. Možda je to ostatak evolucijskog napretka čovjeka, tako je rečeno, jer su nas upravo te "negativne" emocije često spašavale od nestanka. Samim tim, ugodne emocije nam kraće traju, i nekako ih propustimo dublje doživjeti, jer su tihe, dok one koje su neugodne "brundaju" cijelim tijelom i teško ih je ne primjetiti upravo zbog te pobuđenosti koju uzrokuju.)

Šta je to u nama, što nas motivira da spolja očekujemo, ili da nam drugi na neki način donesu sreću, ili da nam se ona sama desi? Naravno, dešavaju se i sami od sebe mnogi predivni trenuci, i treba u njima biti što više prisutan i dati ih svim čulima na kušanje, ali, postoji i pregršt lijepih trenutaka koji sami sebi možemo da stvorimo.
Naprimjer: Uživam da jedem kokice. Napravit ću ih sebi, i uživati u svakom zalogaju. Volim kada za nekoga uradim neku sitnicu koja će ga obradovati - učinim to. Volim slušati određenu pjesmu jer me motivira, učinit ću to. Smirujem se razgovorom sa svojom prijateljicom - razgovarat ću s njom.

Gledat ću šta mi prija, šta mi donosi mir, šta mi donosi ugodna osjećanja, i potrudit ću se da to dovedem u svoj život, mnogo mnogo takvih trenutaka. Usput, dešavat će se i sasvim improvizovani trenuci sreće, i oni trenuci sreće koji su u vezi sa nama bliskim ljudima.
Zašto ne? Zar nam može biti dovoljno sreće, i svih ostalih prijatnih osjećanja koja su u sprektru zajedno s njom? Zar postoji granica, kada taj osjećaj zadovoljstva postaje na neki način, negativan?

A vi, dajem vam za zadatak - uradite danas, samo JEDNU stvar koja vas čini srećnijim. I probajte stati na tome.

Kako je nastao dijamant?

Zamislite da poznajete nekoga, ko je u svojoj glavi stvorio jedan izmaštani svijet, koji je jasno prepotentno idealan, i da to znate - da li biste mu rekli?

A ta osoba je toliko slomljena, a kada postavlja probleme, pokušavajući da ih riješi, postavi ih tako, da ne postoji riješenje.Ta osoba je toliko slomljena, da potom, očekuje, da na temelju njegove postavke, jer ona ne može, vi dođete do riješenja njenog problema. I naravno da slijedi razočarenje, ovaj put i u vas, jer ne umijete. I onda, vi ćete se osjećati loše, jer ne umijete.
A ta osoba je tako slomljena, da potom bježi u neku vrstu ovisnosti, očekujući da je ona omami, i da zaspi, kao da će se nakon buđenja problem negdje izgubiti. Ili, jednostavno, nestati. Kažem, ta osoba, drži do nekih ideja, koje su previše optimistične. Drži i to toga, da joj se ništa neće desiti, a postepeno se ubija, i drži do toga, da - i ako joj se nešto desi - to će se desiti samo njoj, kao da je ona čestica svemira nepovezana sa svim drugima.
Kao da, kada jedna kap mora nestane, more to ne primjeti. More možda ne. Kao tijelo ne primjeti nedostajanje svakog vitamina, kojeg je manjak. Tijelo ne, ali, svaki atom onoga od čega smo građeni, kada nestaje, ostavlja svoju prazninu. A praznina je poznata po tome što raste.
A ljudi koji su iznutra prazni, ne osjećaju granice tijela. To radi praznina. Ona ne da da je se omeđi. Zato ti ljudi, imaju neometano mnogo prostora da kreiraju takve svijetove, u kojima nema granica. U kojima oni mogu imati probleme, kojima nema kraja, u kojima oni imaju probleme, koji sami od sebe nestaju - u kojima je sve tako krhko i gubljivo, da ostaju lišeni straha da išta izgube. Digli su ruke od sebe, i pokušaj da ih se uhvati i povuče prema gore, rezultira time, da nemaš za šta da ih uhvatiš.

Pitate se, kako slomljena osoba može da stvara te izmaštane, preidealne svijetove, kako joj to polazi za rukom, kada u svom životu nema ništa lijepo, na čemu bi ih domaštavala? Ima, kao što svi mi ti imamo - Potrebu da budemo sretni. Ma kako proturječno zvučalo, imati potrebu da budeš sretan, i stvarati to u nerealnosti.
Osoba kojoj je realnost teška, kojoj realni problemi dobijaju nerealne proporcije, mora da stvori kontratežu - a koliko kontra mora biti teška? Koliko je život težak.

I od nekoga, recimo baš tebe, ona mora da napravi neku svoju idealnu kreaciju, kojoj će se diviti, i reći sebi, prvi put, da je nešto uspio idealno da stvori. A ti, recimo, znaš, da nisi, tek tako, nastala/o.  Znaš da nisi tek produkt nečega van sebe, tako detaljno oblikovan/a tuđom rukom . Znaš da ima tu i tvog udjela, i tvog napora da se, pod pritiskom života, pretvoriš u dijamant. A neko hoće da te prisvoji, sada, kada si dijamant, i hoće da kaže da si ti njegov dijamant.

Opet te pitam, hoćeš li biti idealna tvorevina neke osobe, i pustiti je da misli da ima nešto u životu što je sama stvorila, i čemu može da se divi, ili ćeš joj oduzeti to? Koliko je samo teško, postajati dijamantom, sam, pod tolikim pritiskom. Ali opet, dijamanti tako i nastaju. Ti znaš da duguješ jednu vrstu zahvalnosti osobama koje nisu bile tu za tebe, jer, dopustile su da se razvije toliki pritisak. Istovremeno znaš, da si, baš SAM, odolio pritisku, i postao to što jesi.
Da li nekome dozvoliti pravo da se tobom diči, tek sada, kada svi vide tvoj sjaj...

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem: Budi!

Za sebe

Kada su moju prabaku pitali jednom prilikom za koga navija, a mislilo se na učesnike jednog talent šoua, ona je rekla, brzo, bez predumišljaja, i s osmijehom na licu: "Za sebe." Tada mi je to još bilo smiješno i simpatično. Danas, kada vidim da sam svakodnevno suočena sa izborima, sve više i sama naginjem prema istom odgovoru.

Sve u životu je biranje,  i ostati neutralan nikada nije bilo lako. Možda čak i najgora moguća stvar jeste isto to - ne odabrati. Ioako, samim činom neodabiranja, odabireš, ali, ne bih sada zadirala u neka filozofska razmišljanja. Što želim reći, kada god mi se dalo da biram, između jednog ili drugog, nije mi bilo prijatno. Jer, odabrati jedno, značilo bi se odreći se drugog, a odabrati oboje, ili nijedno, bilo je pak gore, bilo bi odraz neodlučnosti i neznanja šta želiš od sebe i svog života, bilo bi znak da ne znaš da držiš do onoga što si odabrao, znak slabosti - reći ću. A u kojem svijetu su slabi još dobro prihvaćeni...

Neke stvari u životu su za tebe odabrane, prije nego te iko pitao i one su već tvoje, njih ti je zvati svojima, neovisno od toga da li to mogao ili ne. Naprimjer, ime, prezime, porodica, i mnoga druga obilježja, kako fizička, tako i ona nematerijalna, ona sasvim duhovna. Tu, teško da možeš nešto promjeniti, a ako i pokušaš, otpor na koji ćeš naići nadilazi ljudske snage. I ubrzo ćeš uvidjeti kako kaskaš. I kako ti ponestaje riječi da braniš svoje razloge, ili tražiš argumente da ih podupireš. Vidjet ćeš kako se prepuštaš, i sve manje i manje, prerasta u tebi onaj dio shvatanja da je to besmisleno. I počinje prihvatanje sebe samog, u cjelosti onakvog kakav jesi, i s kim jesi.

Ali, ti otpori u tebi, oni ne prestaju da tinjaju. To je kao, kada te kamenčić u cipeli žulja, a ti žuriš, stići svome cilju. Kada bi zastao na tren, da izvadiš isti, kada bi samo skrenuo pažnju, trepnuo, na tvom cilju bi već stojalo neko drugo lice. Ili bi se cilj izgubio iz vidokruga.
Zato, ostavljaš tvoj kamenčić da boducka, zariva se u meso, pravi mjesto za sebe, i ti nastavljaš - svome cilju koračati.

U nekim trenucima u životu, ponovo se vraćaš svom kamenu, onda kada bi trebao da odahneš od trke. Vraćaš se svom kamenu u cipeli i zapitkuješ se nad njim. Otkuda tu, i zašto te muči, da li ti treba, da li ti smeta uopšte. ili je već srastao sa tobom, ili već bez njega ne znaš? Umješto da odmoriš, ti se zapitkuješ nad njim, i prije nego si skupio snage za novu rundu pretraživanja i upotrebljivanja svih svojih vrlina, snaga, sposobnosti, tvoj točak se ponovo krenuo okretati. Tvoj sizifski kamen kotrljati. Tvoja crvena laserska tačka treperiti pred tvojim očima, nestajati i pojavljivati se na najčudnijim mjestima iznad dosega.

Nekada se nađeš u tuđim izborima. Naprimjer, neko te pita za mišljenje o nečemu, tvoju objektivnost naspram situacije, da bi ti, kao, prevagnuo u korist "pravca" i "odvagnuo" u korist krivca. A ti, raspolažeš samo obojenim aspektima situacija, raspolažeš samo gledištima različitiš strana, nude ti se samo emocije koje sikću kroz riječi, i ti treba, pobogu, da odvagneš, da li su one ispravne i na mjestu, da li su one srazmjerne uzroku, i koje su to "ispravne". Ti nis sudjelovao u stvaranju toga što se izdešavalo, i nisi bio na nekog izdvojenom mjestu, i s visine to mogao posmatrati, i istovremeno, nisi operisan sebe. Svoj stav ćeš donijeti na osnovu toga šta se na tebe od izrečenog "zakači", i izricanjem istog ćeš morati da zauzmeš stranu. I sam ćeš stati na tu vagu. A vaga je kriva. I vaga se krivi. A ti s njom.

Opet, želiš biti neumješan. Želiš biti neutralan. O kako je to samo kukavički. Gledala sam film o četiri pera kukavičluka, data čovjeku koji nije htio u rat, i žrtvovati svoj život, zato što ga bilo strah. O osudi istog čovjeka. On nije mogao da nađe razlog rizikovanja svog života za neki viši cilj. On nije htio da svoj život okonča radi rata koji neko drugi vodi. I da, bilo ga je strah. On, kukavica. Kako se samo usuđuje? Ne braniti svoje?!

Opet dolazimo do onoga, ono što si rođenjem dobio, i što ne možeš mjenjati. Šta je moje? Da li je moje ono što je za sebe uzmem, ili ono što već imam? Ili možda oboje? Da li ja imam pravo da biram šta želim da bude moje, i šta želim da bude predmet mog interesovanja, i da budem neutralna onda kada ne želim da se nečim bavim.

Da li je stvarno toliko pogrešno, onda kada treba da biraš, da glasaš, između ponuđenih, ti glasaš, kao moja prabaka - Za sebe? 

Muškarci i ostala bića sa drugih planeta

Bila jednom jedna Maja. Razočarana u ljubav. Živjela je u svom svijetu, krojenom idejama drugih ljudi. Kako je to idalje bio njen svijet, pitat će te se - ona se nikada nije pitala. Jednostavno, živjela je, onako, kako joj se dalo. U tom svjetu, ljubav je bila nešto, za što se bori, što se osvaja. Ne postoje neosvojive tvrđave, nego loši osvajači, govorilo se, a njoj je imalo smisao. Ako se dovoljno trudiš, ostvarit će svako ono što želi - godilo joj je. I tako je nalazila neosvojive tvrđave, i nije odustajala. Sve ono što je vrijedno, ono mora da se zasluži. Da bi se to zaslužilo, moraš da se patiš. Tek ako si se patio, onda ćeš to znati da cijeniš. To su bila njena nepisana pravila. A muškarci, koje je susretala, manifestacije, istih tih pravila. I sve je imalo savršen smisao. Nadovezivalo se jedno na drugo. I nije postojao razlog da se stavlja pod znak upita.

Njen omiljen tip muškarac bili su problematički. Oni pred izbačaj iz škole, oni pred bolešću jetre, oni pod povećalom zakona. Samo nek ona ima oko čega da se brine. Neka ona ima koga da spašava i da učini boljom osobom. Svi su oni na neki način bili njeni projekti. Njena ljubav je trebala da nađe put do njih, jer, samo ljubav može da spasi ljude. Ona je bila spremna da iznalazi načine, da je pokazuje. Od najkrupnijih sitnica, do najsitnijih krupnih stvari, do očiglednih izljeva ljubavi. Njoj je bilo bitno samo da ona može da se izrazi. Da se pokaže. Da se vidi njen kapacitet ljubavi. Njena snaga da se nosi sa izazovima koje je ona, ljubav (koja je prerušena patnja, i uvijek je u pravilu tužna, ako je prava) pred nju stavljala. A izazova je mnogo. Udaljenost. Rekla-kazala priče da njene ljubavi imaju druge ljubavi, čekanja na znak izmoljene, smilujuće pažnje, nezadovljstvo sveukupnim životom zbog pretraćenog vremena... I svi su muškarci kreteni. Svi. Jer rekle su joj sve žene (koje su u njenom dometu) da se oni promjene dok dobiju ono što hoće i što njima odgovara. I jeste, tako je bilo. Svaki do jednog je na kraju bio kreten. I tako ti je to, kao da to može da se bira. Valja ti tako, pa sve žene su sa kretenima, šta si ti to bolja, da se tebi svidi neko normalan. Ma, normalni muškarci se nikome ne sviđaju. To nisu muškarci, ako oni tebi ne pokažu gdje ti je mjesto, ako oni nisu glavni, ako te ne uhvate za kosu i ne odvuku u pećinu. Krkanluk, to ti je muškarčina. Nek se zna ko nisi pantalone, a ne ono, mici-šici, nešto uokolo-naokolo, pa oklijevanje. Ma pravo muško ti je, kad ti priđe, ti znaš da si njegova, i to ti je to.
Pa se čitaju knjige. Knjige tipa: Zašto muškarci vole kučke, pa se čita "Cosmopolitan", pa se nafurala, da ona sada pokazuje kako žene mogu da budu jake. Pa se jadna, sturila, da se ne javi cijelih 12 minuta kad joj neki "On" pošalje poruku, da pokaže nezainteresovanost - jer, nezainteresovanost, to je mamac. Ako želiš da imaš ravnopravnost, moraš da ne budeš uvijek na raspolaganju. To pravi balans. Jer, muškarci vole one koje ne mogu tako lako imati i opet priča o neosvojivim tvrđavama i jednorozima. Pa onda, život je jedan. Treba ga živjeti - svaki dan kao da je posljednji. Treba sve probati. Treba oblačiti minjak dok si još samac - kad budeš zauzeta, nije prikladno (jer je onaj koji te da nije minjaka ne bi upoznao, sada želi da to samo njegovo pravo bude). Trebaš pokazati dekolte dok su još čvrste, trebaš popiti dok je još jetra za obnavljanja. Trebaš i pored toga imati i dostojanstvo. Trebaš pokazati čime raspolažeš. I izlazila je ona svako veče. I arogantno se ponašala. jer kakva je inače razočarana u ljubav bila - pa mora se osvetiti ostatku muškog roda za povrede koje je doživjela. Ma svi su krivi, do jednog. Pa se igrala. Davala lažne nade. Pa ignorisala, pa onda, opet, u nekom trenutku, hvatala sebe kako pati za bivšima, jer, prva ljubav zaborava nema. Samo jednom se voli. I nikada nećeš naći nekoga kao što je taj. Nisi ti te sreće da dva puta u životu budeš sretan. Cijela dva puta. Previše pretenciozno. Prepotentno.
Pa onda, samosažaljevanje: Čime sam ja zaslužila takav tretman, pa trebam se više truditi, ne trudim se dovoljno, da je dovoljno, imalo bi učinka. Jer, prava ljubav ima učinka. Ona utiče na to da se neko mjenja. Ako te neko voli, promjenit će se zbog tebe. Pa postavljaš sebi u glavi ultimatume, ako se ne javi za par sati, znači da mu nije stalo, pa za dva dana, pa za mjesec. Granica se pomjera. Ali, prema unutra. I postajala je sve manja, i manja. Sve manjeg i manjeg prečnika. Postala na posljetku, samo jedna tačka. Kao tačka svjetlosti.

A znamo šta se dešava kada se svjetlost zbije u tačku. Počinje da stvara vatru.

I onda, gorila je, gorila od ljutnje. Gorila do pepela. Gorila do onda kada više nije bilo ničega po čemu je sebe mogla raspoznati.

Eh, jeste li ikada od prašine pepela, probali stvoriti nešto? Jedino što možete dobiti je prljavština. A ko s tim može da se nosi, osim onoga kome je samo to ostalo. A na to nam se svima vratiti, da bi shvatili šta smo jednom bili. Bila je jednom jedna Maja. Ona je bila razočarana u ljubav. Zato jer ona nije znala da voli. Ona se tako rado rasipala tim pojmom, ali ona nije znala da voli. Ona je uporno pokušavala da ljude "nafiluje" ljubavlju, kako bi oni u nekom trenutku mogli da je daju njoj. Ona je pravila mostove od drugih ljudi sebi, mostove koji nisu imali na šta da se oslone, jer ona nije postojala. Postojali su drugi. Postajao je samo odnos naspram njih. Postojalo je samo ono što su oni njoj dali. I ono što je ona uzela, misleći da je to što njoj treba, da je to tako kako oni kažu. Postojao je samo svijet koji je oko nje skrojen, kao odijelo. Kao koža, u kojoj se rodiš. I tvoja je, i to je to. Živiš u njoj. Niko joj nije rekao da je onoliko velika koliko sama sebe ograniči. Niko joj nije rekao da koža može da se tretira lijepo, i da postaje ljepša. Niko joj nije rekao da lijepa koža ne znači ništa. Imati ljepotu nije garant da ćeš biti cijenen kao umjetnina. Garant da ćeš biti cijenjen kao umjetnina je tvoj odnos prema sebi. Jer, ti drugim ljudima pokazuješ kako treba da se ponašaju prema tebi.

Zato, drage Maje, ono što želite za sebe, obavezno sebi dajte. Pokažite kako želite da budete voljene. Niko nije dužan da to vidi. Niti ikome to treba da bude bitno. Kome i da bude iskreno bitno, ako vama samima nije. Ako vas neko ne tretira onako što zaslužujete, a idalje ste s njim, to ste same odlučile. Vi ste same odlučile za to naći razlog, tome dati za pravo da opstaje. Ako čekate danima da vam se neko javi, da vam pokaže mrvicu pažnje, ako se zadovoljavate time, to ste same odlučile. Ako želite muškarce koje ne možete imati i patite što ste nesretne u ljubavi, same ste odlučile.
I uvijek, same možete odlučiti, da se napokon odlučite voljeti sebe. Ne morate biti te Maje. Uvijek možete biti one Maje, koje zaslužuju samo ono najbolje od života.

Ferhadiji, u Banja Luci

Sjećam se, prije 4 godine, svoga prvog susreta sa Ferhadijom, u Banja Luci. Do tada sam je znala samo iz priča. Muž mi je pričao, kako su, kada je srušena, sve krhotine koji su je gradili, isto tako odvezli nekuda, tako da se ponovo ne može sastaviti. Razmišljala sam o tome koliki je to čin mržnje, ne samo da uništiš nešto, nego oduzmeš i mogućnost da to nešto ponovo nastane. Ili barem, pokušaš. Kroz pukotinu na ceradi, kojom je bila ograđena, u nastanku još, gledala sam njeno blijedo kamenje, kako ponovo postaje cijelinom. Još tada, počela je nešto za mene da znači. Valjda sam i ja, stalno gradeći sebe, ispočetka, i dovršavajući nedovršenosti, i prepravljajući suvišnosti, mogla da osjetim radost zbog toga što nešto, što nije trebalo da se ponovo rodi, prkosno, ponovno niče. Valjda sam i sama htjela u sebi da nađem taj isti prkos, tu istu snagu da zabljesnem, i da se predamnom jate pogledi, zainteresovani time što sam (opet) tu.
Kada me, nakon par mjeseci, otac mog muža zamolio, da kao poklon njegovom prijatelju, nacrtam džamiju, odmah sam znala koju ću. Čast mi je bila, što ponovo mogu, baš ja, ponovo da je iskreiram. Da pomno, nad njenim slikama, proučavam ponovo nju, cjelovitu, i pretačem je na papir. Nisam nikada do tada crtala neki objekt, ali nisam oskudjevala željom, ipak. Imala sam puno poteškoća sa pronalaskom, na internetu, nekih slika, koje su boljeg kvaliteta, da bih mogla da je preslikam. Detalji su mi falili, a slike koje sam ja uslikala za vrijeme boravka u Banja Luci, bile su samo slike djelića džamije, opkoljene skelama. Ona je tu bila pomalo u drugom planu. Izgledala je kao skica, započeta. Skele su bile kao grubi potezi rukom, a ispod, ona, skica, započeta i ostavljena. Ipak, sakupila sam nekoliko slika, i započela da ih prenosim na papir, mjereći ih, sa manjkom piksela, pa preračunavam u odnosu na veličinu papira, koji sam imala pred sobom. Ostavljala sam je, pa sam joj se opet vraćala, sve dok, najednom, nije nikla ispred mene. Bila sam tako sretna, kao da sam joj, još jednom, udahnula život, na koji je čekala. Nekim spletom okolnosti, ona nikada nije dospjela do namjeravanog primaoca, nego ostala u našoj kući. Uokvirena je, i postala dijelom naše svakodnevnice. Slika je bila prosta, samo ona, i nad njom oblaci. Nikakav drugi detalj nisam željela da dodajem. Takva i treba da bude, sva prožeta nebom. Mješajući se na njim.

Drugi put sam dobila zadatak da je nacrtam, od strane jedne Banjalučanke, koja živi već dugo vremena u Švedskoj. Jednoj Banjalučanci pokloniti njenu diku, i još tako, da ona zasija i na zidu Švedske, da zaživi i izvan granice Bosne. Sa zanosom, i lakoćom, crtala sam je, od prvi put je već poznavajući. Ovaj put sam je crtala, velikim dijelom iz sebe, jer sam je, posmatrajući, u sebe utiskivala.

I onda, saznanje da je njena izgradnja gotova, i da slijedi njeno ponovno otvorenje. Polemike oko togada li će se nešto desiti prilikom otvorenja, da li će se ponoviti događaj polaganja kamenja temeljca. Nije me uzburkavalo ništa od toga. Jer, jedno sam znala, ona živi. I ona je vječna. Ne može se uništiti. Ako je nisu uništili, rasparčavaući je na sve gradivne elemente. i rasipajući ih, svudokolo, da se ne sastavi, nastat će ona opet, svaki novi put.

Njen nastanak u punoj veličini. i moja je mala pobjeda. Sada je, kako sam sa onih malih sličica koje sam našla, pa crtala na velikom papiru, sa svog velikom papira, pretačem kao da stoji ispred mene. Svojim blijedim kamenjem grli nebo. I sva je od neba satkana. Sva od volje. Sva od prkosa. I želim biti kao ona. Neuništiva. Voljena tako, da se od mene ne odustaje. Da me se želi ponovo vidjeti u punom sjaju. A ja, da se pustim. Da vjerujem da će me opet podići, jednom raspršenu mržnjom. Da ću ponovo, vrijednim rukama sastavljana, biti potpuna i krov dušama koje traže spokoj.

O neodustajanju

Imala sam situacije u životu, u kojima se činilo besmisleno dalje se boriti : Kada sam već iscrpila i zalihe snage, i pokušavala da iscrpim iz trenutaka koji su mi dati, ovih sadašnjih, ljepotu, koja će mi dati snage da nastavim dalje. Trenutaka, kada sam se povlačila od ljudi, i pokušavala, tehnikama pozitivne psihologije, tehnikama kojima me sam život podučio, ponovo sebe obnoviti, tako da budem, u onom stanju, u stanju moći, iz kojeg ponovo osjećam da mogu djelovati i utjecati na promjenu svijeta oko sebe.

Čini mi se, ponekad, da sve što smo ikada čuli u životu, a što nas je dotaklo, ono, u srce dotaklo, izazvalo onaj "Aha-efekat" kod nas, satkiva mrežu našeg životnog puta, kroz koju cijedimo, vagamo, sva iskustva koja nam se u životu dese, i iz njih, kao što su iz mulja cijedili zlatnu prašinu, i sami, cijedimo svoj zvjezdani trag, svoje zvjezdane trenutke, koji nam pokazuju da smo ostavili trag ondje gdje smo kročili. Upravo taj trag, taj osjećaj, da smo nekada u nekoga salili komadićak tog sjaja, prelili kapljicu te nadahnutosti, nas, u ovim situacijama besmislenosti borbe, tjera da kao psi kada traže davno zakopanu zalihu, kopamo, bez obzira na bol u rukama, na bolno grčenje mišića, u nama samima, ono što smo davno nekada pohranili, a vrijednim smatrali.

Imala sam trenutke, kada mi se činilo, da neki ljudi, jednostavno nisu vrijedni. Da ne mogu da dajem više nego što dajem. Da treba da jednostavno stavim "Kraj" na svoje odnose s njima. Potom, trenutke odlučnosti, trenutke oklijavanja, i onda, vraćanje na te odnose, za preispitivanje same sebe, oko svog udjela oko kreiranja tih odnosa takvima kakvi jesu. Pitala sam se, ponekada, koliko treba da se promjenima, da bi mi se, kako smo učili, desilo, da ja kao jedna puzzla koja se mjenja, utičem na mjenjanje onoga što mi je u okruženju. Neprestano sam se vraćala sebi, kroz osamljivanje, kroz udruživanje, kroz bježanje u prirodu, kroz tiho prisustvovanje razgovorima. Ponovo i ponovo rovila po sebi, i izbacivala rečenice koje više ničemu ne koriste, zakržljale izgovore u koje više ni sama ne vjerujem, rečenice koje su postale samo otrcane fraze, i težila za autentičnom sobom, za onim što me zaista drži vezanom za te ljude, za te odnose. Tragala za onim što je u meni okidač da mi se neki odnosi, neki ljudi, neki njihovi postupci neprestano ponavljaju kroz likove drugih ljudi... I odustajala, mireći se s tim da su to lekcije za koje još nisam sazrela.

Koliko ste puta sami doživjeli da se neke priče u vašem životu stalno ponavljaju? Neki to zovu skriptovi. To je ono, kada stalno i ponovo i iznova nalazite sebi za partnere ljude oko kojih se trebate jako truditi da bi ih pridobili, osvojili, i opet vam se neprestano čini da vam izmiču, da treba još, da nije dovoljno, da isklizuju...Ili, kada neprestano upoznajete ljude koji kasne, a vas to jako, ali jako nervira... I sakupljate svoje ljutnje. I pitate se, zašto? Zašto mi se ovo stalno ponavlja? Ja se pitam, šta je to u meni, što privlači ovo, zašto je ovo meni potrebno, šta ja treba da uzmem iz ovoga...

I onda, trenuci, kada se puštam, kada kažem: "Stani, tijelo ima svoju mudrost." Trenuci kada slušam samu sebe u osjećaju, da trebam stati, i ne ići dalje. Trenuci kada izgleda kao da dižem ruke, i da sam ravnodušna. Upravo oni presudni trenuci, kada se dopisuje onaj dio, koji i nije moj. I to, dopisuje onako, kako ja to želim. Kao što mi je jednom jedna divna žena rekla: "Puštam da se život za mene pobrine."

Neodustajanje ne mora biti zvučno. Ne mora ono značiti da neprestano ustajemo, otresamo prašinu sa sebe i krećemo, svom silinom da se borimo ondje gdje smo oboreni, ili, čak sa početne pozicije. Neodustajanje je nekada sasvim tiho. Ono šuti u nama, ali trajno. Šuti, potpuno u povjerenju da je ispravno sačekati da se završi onaj dio koji više ne pripada nama, i dokle seže moć našeg utjecaja. Neodustajanje nekada izgleda kao neodlučnost, nekada kao ravnodušnost. I baš zato, mami onu drugu stranu da napravi korak, baš onaj korak koji nama fali. Neodustajanje je nekada sasvim jednostavno, puštanje. Puštanje da se desi. Netraženje po sebi. Netraženje oko sebe. Netraženje u drugima. Čekanje da budemo nađeni.

Povratak u domovinu (sebi samom)

Jutros kada sam ustala, i rutinski počela da isčitavam svoje obavijesti na Facebooku, naišla sam na poziv da svoje "sviđa mi se" stavim na jednu stranicu koja se bavi tračevima i najnovijim vijestima vezanim za meni znane i neznane. Zajedno sa tim pozivom, došla je do mene i jedna istina, o nama, kakvim nas se oblikuje. Popularnost reality-show-ova, popularnost takozvanih tabloida, stavljanje u sferu bitnog informacija ko je sa kim u vezi, i koje "sočni" tračevi se šire eterom, nedvojbeno vode samo jednome: Da konstantno bivamo okrenuti prema drugima, i životima drugih, i da se to sve predstavlja kao neki univerzalni obrazac, koji se treba ispuniti i čije neispunjavanje vodi tome da, u krajnjem, nemaš o čemu da razgovaraš kada se posjedneš prekoputa druge osobe.
Našla sam se u situaciji prije par dana, kako sam u društvu žena slušala priče o njihovim muževima, kako ih se treba, kao djecu, odgajati, da nam, naprimjer, pomažu u kućanstvu, da nam ponekad nešto skuhaju, ili, u krajnjem slučaju, sa stvari koje smo ih opeglene, poslagale, samo stave u svoj ormar. Slušala sam,i dugo i naporno se suzdržavala od komentara. A u glavi mi je brujalo jedno: Zašto vi niste te žene, kojima bi vaši muževi pomogli sa kućanskim poslovima?

Da smo okrenuti drugim ljudima, činjenica je. Kao što kaže poslovica, imamo dva uha da mi više slušali, a jedna usta, da bi manje pričali. I da, hodajući gradom, putujući vozom, autobusom, susrećemo druga lica, i ljude koji iza tih lica stoje (osim ako se ne gledamo na staklima izloga, odrazima prozora, ekranima mobitela, kamerama selfija). Svakodnevno nam je na pladnju dato, da druge posmatramo, i da budemo izloženi njihovim ponašanjima, njihovim grimasama lica, njihovim razgovorima, gestikulacijama... Ali, istovremeno, dato nam je neko uvriježeno mišljenje, da se time upravo treba da zanimamo sa aspekta procjene: Da li je to što druga osoba radi uredu ili ne, da li je lijepo, da li je ispravno, da li je u skladu sa onim kako treba... Kada gledamo neku reality-show, dato nam je da komentarišemo, što će biti također dio javnog prostora, ponašanje osoba koje su tu prisutne, kada gledamo neki talent-show, da glasamo za one za koje smatramo da najbolje pjevaju (ili u krajnosti, dolaze iz našeg mjesta, pa zajedno sa njegovom pobjedom želimo da dobijemo neku vrstu lične satisfakcije, kada kažemo da smo i mi odatle odakle je on). Povezujemo se sa pobjedama momčadi za koju navijamo, raztužujemo se kada gube, lično to shvatamo...

Sjećam se i sebe, kako sam se nepobrojano mnogo puta nervirala kada je Real Madrid ispadao u četvrtfinalima Lige prvaka, i tjerala san daleko od sebe tim stanjem, i budila se ujutro, gunđajući, i ljutito prepričavala gdje se moglo bolje, unoseći daleko više emocija, nego sam u neke od svojih bitnih veza u životu. I sebe, prenakupljene razočarenjem, jer je moj favorit u talent-show-u ispao, jer je u zadnjoj emisiji odluka prepuštena gledaocima, a ne sucima, koji su kompetentni da donesu odluku da li neko ima talent ili ne.

I trenutka, kada sam prestala da pratim fudbal, prestala da gledam talent-show-ove, i na koncu prestala da gledam TV. Trenutka, kada sam ono, što će do mene dopirati ograničila tako, što sam sama počela da tražim ono što me zanima, a ne da uzimam ono što mi se nudi.

Uzimam ono što je usmjereno na mene. Ono što mojoj dobrobiti doprinosi. Ono, što će, nakon dodira samnom, od mene napraviti neku bolju osobu, neku novu osobu - osobu, koja će spremnije da se nosi za životnim okolnostima, koja će imati više kapaciteta...

Alberto Helios Gagliardo, Narcissus at the mirror

Odbijam da se zanimam za nebitne stvari, stvari na koje nemam uticaj. Ja ne mogu spriječiti ratove u svijetu, ali u sebi mogu nositi mir. Svoj mir mogu sijati među ljude s kojima se susrećem, s kojima dolazim u kontakt. Ja ne mogu riješiti glad u svijetu, ali mogu nahraniti onoga kojeg gladnog susretnem. Ja ne mogu učiniti da nečija tuga nestane, i ne želim, ali ono što mogu je: Naučiti ga da iz nje iscrpi snagu.

Ja ne mogu očekivati od ljudi da mi donesu sreću, da mi donesu mir, da mi operu suđe, ako oni, niti znaju da to trebaju uraditi, niti to trebaju uraditi.

Previše smo se opustili toj okrenutosti svana, a u nama pustara. U nama goliš. U nama nema podloge, da bilo šta naraste, što ploda daje. Previše smo se okrenuli tome da nam drugi treba da daju ono što nam treba, treba da budu na raspolaganju kada nam trebaju, čitaju misli, da nas shvataju. Premalo se pitamo shvatamo li sami sebe, znamo li sami šta je u podlozi naših stremljenja?
Kada se pogledamo u ogledalo, voli li nas ta osoba koja je s druge strane? Volimo li mi nju? Kada bi sebe same gledali, da li bi sami sebi dali prijateljstvo, ljubav, poštovanje.
Ako "Da" nije odgovor, ugasite televizor. Facebook. Bacite novine. Pa čak i knjige. Čak i ljude ostavite jedno vrijeme po strani. Vratite se u jedinu pravu domovinu. Gdje je jedino bitno da se osjećate dobro, vratite se sebi.

Biti pozitivan

Biti pozitivan znači, očito, na okolnosti koje se dešavaju u životu, bile one pozitivne na prvi pogled ili pak ne, gledati pozitivno. Kao da su, u krajnjem slučaju, za tebe dobre, iako to možda, u ovom trenutku ne možeš dosegnuti - iako možda u ovom trenutku ne možeš da vidiš tu njihovu dobru stranu. Imaš povjerenje, da je ono što se dešava - baš ono što ti treba u ovom trenutku.
I često, osvrneš se unazad i shvatiš - da mnoge stvari koje su ti bile teške, koje su ti bile, na prvi pogled, nepotrebne, suviše, previše - sada, iz ovog ugla, imaju sasvim drugo značenje, sasvim lijepo značenje. Jesu bile teret, ali onaj teret, od kojem mišići ojačaju, onaj teret, koji sprema za ono što dolazi.


Ali, biti pozitivan znači i drugo:
U ljudima koji te okružuju, vidjeti isto ono što je lijepo, ono što je dobro. U krajnjem slučaju, ono što ti se kod njih ne sviđa, ne uzimati kao neki akt protiv tebe same, kao nešto ugrožavajuće, kao nešto, zbog čega ne treba da s njima bivaš, provodiš vrijeme. A tek ne, da to što ti se kod njih ne sviđa, treba da mjenjaš.

Biti pozitivan, znači, prvo sebe prihvatiti potpuno, kao osobu koja ima vrline i nedostatke, koji, i jedni i drugi služe nečemu, i koji se, i jedni i drugi, mogu koristiti i mjenjati. Koji su nekada, pa čak i vrline, neka vrsta tereta, koji treba nositi. Jer, sve gledamo u odnosu na okolnosti.
U nekim okolnostima, moja vrlina - pomaganje drugima, ide meni ili drugima oko mene na štetu. Možda pomažem drugim ljudima u onim stvarima koje mogu sami da urade, možda im ne treba pomoć, ali im je neugodno da kažu, možda bi bilo bolje da ih pustim, da sami iznesu svoju bol - možda tako postanu jači, a uz moju pomoć samo to odlažemo.

Biti pozitivan, znači biti u miru: Vjerovati da sve ono što ti se dešava, i svi oni koji ti se dešavaju, baš takvi kakvi jesu, imaju svoju svrhu, da nas učine boljim. Prigrliti ono što nam je dato, i reći, dobrodošlo u moj život.

(Ot)koračanje...

Sjedila sam, sa cigaretom u ruci. Gledala tupo u nekom pravcu, nesvjesna onog što mi je pred očima. U suštini, nisam ni gledala. Toplinu šoljice kafe u ruci nisam ni osjećala. Nisam ja ni bila tu.
U svojoj glavi vrtila sam film života koji sam prošla. Pitala se, kako je moguće da sam tu. Kako sam preživjela? Ne, kako sam uopšte tu dospjela? Zašto mi je trebalo da sve ovo prođem? Zašto sam to sebi dozvolila?

Kako čovjek sebi dozvoli toliku žrtvu?
Mlada sam se udala. Za čovjeka za kojeg su mi govorili da ne valja. Ja sam u njemu vidjela nešto drugo. Vidjela sam njegov trud da bude bolji. Vidjela sam njegovu želju za porodicom, to koliko je bio vrijedan, to koliko je umio. To, koliko je, kao i ja, bio bolan. Koliko je, kao i ja, u nekom životu prije mene, patio. Nije on o tome pričao, ali vidjela sam ja, jednom kada sam se doselila kod njega, kako se njegova porodica prema njemu ophodila. Koliki je pritisak na njemu bio. Znala sam da ja mogu da budem ta, koja će mu pomoći da mu bude lakše. Imala sam i ja isti pritisak. Znam ga nositi. Mi žene, mi smo učene da ga nosimo. Nas na to pripremaju naše majke, naše nene, naše bake, naše stare. Ja sam bila pripremljena - u tišini nositi svoje breme. Nisam tada znala koliko će biti, i da li se ono može nositi, ali ta tolerancija, kako odrastaš, stvaraš je. Ona raste. Kada gledaš svoju majku, kako se smije na uvrede, svoju tetku, kako u zrncima nježnosti pronalazi hranu za nove dane, kako, one dane, kada nije suočena sa bijesom svoga muža, broji kao sretne dane... Kažu ti, tako to treba. Odlučila si, nema povrtka. I ti, nosiš svoj izbor. Jer, tvoj je izbor. Ti si odlučila. Kao da si sa tim izborom uzela i sve godine promjena, koje su dolazile, kao da si sa jednom odlukom konačno odlučila da možeš nositi terete godina... Tako je kod nas bilo. Tako su mi rekle.  Nije lako odjednom stati, i reći, Hej, ja ne želim više. Jer, onda bi to značilo da ne stojiš iza onoga što odlučiš.

Trgnem se, jer je cigareta dogorila do prsta. Prenuh se iz misli. Palim novu, i kao da njen dim ponovo ispunjava moju glavu, i počinju da se javljaju, u toj magli dima, sjećanja na dane koji su iza, a idalje, idu zamnom, kao utvare, i ne daju mi mira. Slike tih teških dana, suzama preplavljenih dana, bolovima ispunjenih dana, kada su mi pluća kvrcala pod pritiskom, kada bi mi noge najradije potrčale, a klonule su... nemaju snage. Toliko sam dugo mislila da koračam naprijed. A ostajala sam pozadi. Ostajala sam ista ona ja, koja je u ovu vezu kročila, ista ona ja, koja je vidjela lijepe stvari, koja se radovala onim danima između svađa i svađa, ista ona ja, koja je vjerovala, da će doći dani, kada će to sve biti iza.

Djeca su velika, kažem sebi. Odrasla su u tom bolu samnom. Ponekad su se ispriječila između nas, ne bi li ga zaustavila, ponekad su, paralisana strahom, samo gledala, ili jednostavno, odlazila, da spase sebe. Ponekad bih ih i ja slala da izađu, da ponovo, sama, uzmem svoj teret. Mali su. Za mene uvijek nedovoljno jaki, da nose ikakav teret. Na kraju krajeva, nedovoljno krivi. Ja sam odabrala ovaj život. I rekli su mi: Nosi svoj odabir. Nosi ga kao masnicu na oku, koju pokušavaš da sakriješ, a svi za je vide, ispod pudera. Nosi ga - kao ujed na srcu, koji niko ne vidi, ali se njegova gorčina rasipa po tijelu, i ono je tjesnije i tjesnije. Nosi ga, kao nož u leđima, koji si dobila, misleći da ti ih neko čuva. Misleći, da si na nečija leđa oslonjena. Težeći da ih čuvaš.

Nosi svoj odabir, kao staru lisicu oko vrata, čije se krzno pohabalo. Koja više nije svečana. Koja više ne znači raskoš. Dodaji joj ljepotu koju nema. Dodaji joj ono što joj fali, neka ponovo bude raskošna, i neka ponovo znači da dobro živiš. Da možeš sebi priuštiti da imaš lijepe stvari.

Vučem dim, i osjećam kako idalje tupim. Umišljam sebi da mi je lakše i da napetost prolazi. Sa cigaretom nisam sama. Sve ove stvari oko mene, koje sam kupila da bi mi kuća bila lijepa, obavijene su u dim. Kupila muževim novcem. Novcem kojim on mene izdržava. Novcem koji on meni daje, da raspolažem njime. Novcem, koji nas dvoje veže. Novcem, za koji mi on kaže: Vidiš koliko ti pružam! Vidiš koliko radim da ti bude lijepo, da nam kuća bude sređena. Sve imaš, živiš ko gospođa, samo sjedi, i uživaj. Zašto kukaš? Šta bi bilo da nemamo? Šta bi bilo da moramo moliti!? Nikome nismo dužni. A ti opet nezadovoljna. Kada vidim to lice... Joj, ne bude mi se u kući.

Vučem dim, i nestaju slike. Nestaju stvari koje smo kupili. Nestaju stvari koje mi fale. I fale mi, opet... Fale mi riječi. Riječi koje nikada neću čuti od njega. Fale mi slike moje nasmijane djece, koja ne slute, koliko se mi raspadamo. Slike njih zaigranih, u svom svijetu, otuđenih od ovog svijeta koji nas dvoje odavno ne znamo napraviti lijepim. Svijeta, koji je podijeljen na moje i njegovo, u našem. Dva svijeta, koja se, više, ni ne okrznuti neće.
Dim unutra. Puno dima.
I kafu, već ohlađenu hladnim prstima, da se prizovem prostoru i vremenu u kojem sam.
Gdje sam ja to došla? Jesam li stvarno otišla?
Jesam li stvarno smogla hrabrosti? Evo me, gledam svoju djecu, ona su već odrasla, ona već razumiju mnogo toga. Ona već dopunjavaju ondje gdje je nemam snage da izgovorim... Ona me već zaustave prije nego ja zašutim. Ona već kažu: Bit ćeš dobro. Ona MENE tješe. Više ne moram biti ona majka, koja nosi svoj odabir. Mogu da skupim ovaj štit, izranjavan strijelama riječi. Mogu da budem slaba, i da progovorim o svom bolu. Ona razumiju sada. Ona mogu sada da povežu moja osjećanja sa slikama svog srušenog djetinjstva, i da mi kažu: Nisi ti kriva. Uradila si najbolje što si mogla. Izdržala si najviše koliko si mogla. Dalje nisi trebala.

A nisam li mogla još? Kada sam tolike godine ponijela, zar nisam mogla još...Barem dok ne odu, barem dok ne stvore svoje živote - barem dok ne stvore nove živote, u nekim novim okolnostima, u boljim okolnostima, dok se ti novi životi ne nasmiju, onako, naivno, ne sluteći šta su sve njihovi roditelji prošli, kao što ni moja djeca nisu slutila, smijući se, nedotaknuta našim problemima... Kada su njihove mašte pune glavice još mogle od našeg srušenog doma napraviti napušteni dvorac, gdje magija na prestaje i čuda, još se dešavaju, i zmajevi, zmajevi se pobijede, i kraj, kraj je sretan.

Vučem dim. I pušem ga, sada već u tamu. On je kao svijetlost prostoru koji me okružuje.
Šolja je već prazna. Kafa ispijena.

A sutra, novi je dan.
Možda, da napravim neke nove izbore, sada, iskusnija. Da napravim nove izbore kao ista ona, koja vjeruje u sve lijepo u ljudima, koja vidi sve lijepo, i daje mu šansu da postoji, u danima između svađa i svađa.

Ali čekaj!

Ja sam otišla. Ja sam slobodna. Ja sada sama sebe izdržavam, i više nikoga ne pitam, i više se nikome ne pravdam. A moja djeca. Ona sada razumiju. Ona su sada velika. Njima više ne treba niko objašnavati da život nije bajka, i da naša rasturena kuća, nije zamak... Ona znaju sada, da jednostavno, ne moraš da se boriš protiv zmaja.

Jer, kraljica je napustila zamak. Kraljica se spasila sama.

O ljubavi, pitanje drugo

Nastavljam prethodni post, sa novim pitanjem. Pitanjem, koje se u nekom određenom trenutku, počinje dodirivati sa prethodnim, i postaje sasvim njegovim dijelom.

Danas pišem o ljubavi, u pravcu:

Možemo li živjeti bez voljene osobe, partnera?

Počet ću od pjesama, književnih primjera, pa do onih, najljudskijih primjera. Počet ću od tuđih, pa onda, do svojih vlastitih doći. Opheklat ću priču o ljubavi, onako, kako najbolje umijem, s namjerom, da i vas uključim, da zajedno samnom, još jednom, u glavi, prođete kroz svoje predstave, i osvijestite ono, čemu ste godinama bivali, kao i ja, izloženi.

Književnost i film

Malo je osoba, koje nisu upoznate sa pričom o Romeu i Juliji, toku njihove ljubavi, i njihovom tragičnom kraju, koji se desio iz jednog jednostavnom razloga, jer jedno bez drugog nisu mogli, ali ni htjeli živjeti. I, da bi bili skupa, oduzeli su sebi živote, da bi se, na onom svijetu, ili barem u grobu, nalazili jedno pored drugog, kada to realno nije bilo ostvarivo.

Dešava se i svakodnevno, da ljudi sebi, simboličnije, oduzimaju živote, kako bi bili sa drugom osobom. Primjera radi, da bi provodili više vremena sa voljenom osobom (u smislu ljubavnog partnerstva), počinju da provode manje vremena sa osobama s kojima su do tada. Počnu da polako izostaju iz onih aktivnosti, koje su im do tada bile dijelom vremena, i počinju da nove aktivnosti, u kojima je uključen njihov partner, uvode u svoje rasporede. Počinju da mjenjaju neke navike životne, i postaju sličniji voljenoj osobi. Počinju i da od voljene osobe, kada primjete da se i ona mjenja, da očekuju da se više prilagođava njima, jer, veze jesu kompromis, i koliko dajemo, naravno da očekujemo sa druge strane. Tako da, u nekom trenutku, postajemo neka sasvim druga osoba, i kao što rekoh, "oduzmemo sebi život", onaj koji smo do tada imali. 

Nekada se to desi našom voljom, svjesno idemo u taj novi život, prilagođen životu voljene osobe, zato jer tako treba da bude, a nekada, opet, iz vlastite usamljenosti i želje, da se svidimo drugoj osobi, postajemo kopija njenih interesovanja, želja, ideala.

Postoje, pored Romea i Julije, bezbroj, već istrošenih ponavljanjem priča o ljubavnim vezama, koje su se okončale tako što jedna osoba bez druge nije mogla da živi, onda kada su prestale zajedno da žive, i na ovaj ili onaj način oduzela sebi život. 

Nekada je oduzela sebi život tako što je, nakon te osobe, zauvijek ostala sama, i nastavila, svih godina koje su dolazile, tražiti istu tu osobu, i kopije iste te osobe, iznova i iznova, kako bi ponovo doživjela onaj zanos, i onu ljubav, koju je nekada imala. FIlmovi i filmovi, u kojima je osoba A, nakon osobe B, našla osobu C, i onda ostatak svog života bila nezadovoljna, jer osoba B nije bila dijelom njenog života. I dane provodila nad žaljenjem same sebe, što je takva jedna ljubav iza nje. Obilježena krivicom, kao žigom, koji zauvijek ostaje urezan u kožu. Imala s C-om djecu, i cijeli novi svijet stvoren, ali, nikada bila sretna kao nekada.

Muzika

U muzici imam već toliko primjera, da ću samo, prosto, naredati stihove, iz svih ogranaka muzike, koji govore o tome, kako mi nadolaze u mislima:

"Malena, noćas srušio se svijet, malena, sve je tako tužno bez tebe...Malena, kako ću bez tebe sutra, malena, falit će mi s tobom jutra, ima drugih, ima boljih ali nebo zna, samo ti si moja malena."

"...Voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu..."

"...Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ...za sve što dolazi, nedostaješ..."

"...To što me ne voliš, zauvek je srušilo moj svet, sad letim poslednji svoj let, slomljenim krilima..."

"...It must have been love, but it's over now, it must have been good, but I lost it somehow...It was all that I wanted, now I'm living without..."

"...I'll go, but I know, I'll think of you, every step of the way - And I will always love you..."

"...'Cause I'm drown in you and I won't pull trough without you by my side. I'd give my all to spend just one more life with you, I'll risk my life to feel your body next to mine..."

I mnogi, mnogi drugi primjeri, gdje se scenario takav, da život, jednom kada izgubiš tu jednu, tu jedinu, voljenu osobu, život prestane da ima smisao, i ostatak života biva preplavljen žalom nad prošlim vremenima, i zakočen, negdje u trenucima, u kojima smo, nekada, godinama unazad, bili sretni uz tog, jednog, jedinog, nepovoljivog.

Ljubavni scenario 1.

Upoznali su se. Počeli družiti. Ona je postala dijelom njegovog društva, on dio njezinog. On je bio dio njene grupe prijatelja, ona njegove. I ti prijatelji su postali jedno društvo. Objedinili se. Srodili se. Godinama je trajalo. Upoznali su jedno drugo toliko, da su mogli, bukvalo, da nastavljaju rečenice jedno drugome. Toliko, da su tako pažljivo slušali jedno drugo, da nije promakla želja, ni s jedne, niti s druge strane, koja nije bivala ostvarena, u sasvim iznenađujućem trenutku. Izlazili su, u društvu, zajedno slavili rođendane, zajedno ispijali čase uzdravlje dignute, slavili godišnjice, i svi su se već na njih navikli. Provlačile su se, na momente, poneko nerazumjevanje, ponekad svađa, kao bljesak munje, koju je vjetar donio iz nepoznatog mjesta, ali, sunce je dolazilo ponovo, istim vjetrom donijeto - svako ima probleme. Nisu raspravljali u društvu. Nisu bili mišljenja da drugi treba da znaju da njihove probleme. Sami su odgovorni za njihovu vezu,i sami će na njoj raditi. Kada su u društvu, bilo je bitno odmaknuti se od problema, i uživati u trenutku, opustiti se, i uživati u provodu.

Ali, ponekad je bivalo preteško. Dok je napustila društvo, izašla iz rejona provoda, napokon zatvorila vrata, usne bih jednako zatvorila, i osmijeh bi zgasnuo. Zagnjurila bi se u jastuk i plakala. Godine su prolazile. Sve se srodilo. Već je znala njegovu porodicu. Već su toliko toga zajedno prošli. Ali, one sitnice, one se nisu uspjele riješiti. Nisu nikada uspjeli da stave na nih tačku. I one su, kao što kap polako razdire stijenu, stvarale pukotine. Stvarale odmicanje. Stvarale udaljavanje. Pokušavala je, i on je pokušavao, misliti na bolja vremena, na ono što dolazi, na dane u kojima će se opet opustiti, još jednom izaći, još jednom uživati. Na putu kući je često plakala, kada joj je dolazilo, da je još jedan dan istrajala da odglumi pred drugima da su dobro, da sve štima, da je uredu. I sve joj se teže bivalo uvjeriti da je to prolazno, i da je to samo kriza, jedna kriza koja ima svoj početak, trajanje, i kraj. Kao da se kriza iznova i iznova ponovo dešavala. Uvijek nečim drugim pokrenuta. Ali uvijek isto završena. Ali šta ako prekine? Kako objasniti ljudima? Kako rastaviti društvo? Možda će morati zauzimati strane. Izgubit će mjesto gdje opuštena, gdje se izmakne, kada želi da sa sebe skine teret svakodnevne odgovornosti, i da se udalji od životnih nedoumica. Izgubit će ljude, s kojima se tako lako bilo smijati, tako prosto postati opuštena, tako bezazleno odlutati u svijet u kojemu nema teškoće. Kako proći sutra pored njegove rodbine, i ponovo doživjeti vraćanje filma, u kojemu je i ona bila dio te iste porodice? 

Sve je to raslo u njoj, i trenuci u kojima joj je tijelo bivalo pretijesno, u kojemu bi najradije samo vrištala, dok potpuno ne izgubi glas, su bivali sve više dijelom cjelokupnog dana. Trenuci, u kojima joj je grlo bilo zgrabljeno gorčinom, i nije mogla ni riječi progovoriti, a oči je pekle, a suza nije mogla da kane. Nije mogla da pređe granicu očiju, i postane vidljiva svijetu. 

I došao je trenutak, kada dalje nije mogla. Nije mogla da se pretvara više da je sve dobro. Nije mogla da misli o vremenu kada će biti bolje. Jedino što joj je prolazilo kroz glavu jeste, mir - kao neka udaljena planina, s koje sve vidi, ali na kojoj je sasvim sama i neopterećena razmišljanjem o ljudima, njihovim reakcijama, i njihovim razmišljanjima o životu. Sve vidi, i svega je svjesna, ali je, ipak, toliko daleko, da je ne dotiče. Sve joj je malo, kao zrnca prašine. A zrak koji ona diše je toga lišen. I osvježavajući je, lagan.

I napravila je svoj korak. Popela se iznad. I mogla napustiti sve.

Ali, opet, morala se vratiti dole, gdje su svi problemi jednako veliki kao i ona sama. Ništa više nije bilo isto. Niti je smijeh bio isti. U društvu joj više nije bilo prijatno. I društvo više nije bilo isto. On nije mogao ostati u istom društvu i uvijek je, nad onima koji su se nastali družiti, lebdila neka doza neugodnosti, jer su bili sudionicima - godinama je pred njima nešto raslo, trajalo, i sada to nešto više ne postoji, kao da ga nikada nije bilo. Sve ju je podsjećalo na njega. Možda je mogla još, možda je trebala drugačije? Možda nije trebala ni počinjati. Nisu trebali to uraditi, pa sada nema mir, sada nema više svoje mjesto, u koje se sklanja od svega, svoje olakšanje, i bijeg...

Šta poslije kraja?

Kada se ljubav završi, naravno da traje idalje neko vrijeme u nama prevagivanje. Jer, mnogo se toga dalo, mnogo toga uložilo, mnogo toga ostalo nedovršeno. Mi, ljudi, u prirodi imamo urođenu potrebu za završavamo stvari, da zaokružujemo stvari, da živimo, bez ostataka. Potrebu da živimo u jasnoći, misli jedinstveno usmjerenih prema jednom cilju, prema više ciljeva. Neodlučnost nas uznemirava. Neodlučnost zamagljava put. Izmiče nam tlo pod nogama. Osjećamo se kao na vrtuljku, i kao da moramo čekati, da stane, i vrijeme da nam se misli prestanu okretati jednom kada stane - vrijeme da nam se ponovo stvori predstava o tome prema čemu smo bili okrenuti, jednom kada smo sjeli...

I onda, naravno da oklijevamo. Naravno da odlažemo kraj. Izreći kraj. Kada se u nama desio, uzaludno je bilo što je naša veza idalje trajala. Ostala je prepuštena sama sebi. Ostala je da radi na onome što je nekada davno bilo. Da radi na, već uhodanim obrascima. Na refleksima. Lišena naše volje i umješanosti. 

Teško je prekinuti krug, ali ne umiremo. Jedino što umire, je jedna ideja o nama, isprepletena sa drugom osobom. Umire jedino jedna poveznica. Ne umiremo mi.

Prestaje da postoji jedan put, kojim smo hodili. Jedan put, koji smo poznavali. Jedna ulica, sa strana tog puta, puna poznatih lica. Lica, koja će početi da isčezavaju. Lica koja sama neće htjeti bivati dijelom tog puta. Koja će se ili odseliti ondje gdje im je ugodno, ili će se preseliti u tvoju ulicu.

Kada umre ljubav, ti ne umireš. Ti idalje živiš. Sa izvjesnom prazninom, koja zjapi. Koja vrisne ponekada. Ali, oko koje je ispunjen prostor. Praznine su samo neispunjeni dijelovi prostora. A mi ljudi, osjećamo potrebu da popunimo ono što nedostaje. Dopusti sebi vrijeme da nađeš odgovarajući odlik. Mi imamo sposobnost samoobnavljanja. Kao i naše tijelo. Ono što je danas otvorena rana, što boli, sutra će biti ožiljak. Ožiljak možda neće nestati. Ali, bit će tu da podsjeća na jedno - PREŽIVJELI SMO.