Sjedila sam, sa cigaretom u ruci. Gledala tupo u nekom pravcu, nesvjesna onog što mi je pred očima. U suštini, nisam ni gledala. Toplinu šoljice kafe u ruci nisam ni osjećala. Nisam ja ni bila tu.
U svojoj glavi vrtila sam film života koji sam prošla. Pitala se, kako je moguće da sam tu. Kako sam preživjela? Ne, kako sam uopšte tu dospjela? Zašto mi je trebalo da sve ovo prođem? Zašto sam to sebi dozvolila?
Kako čovjek sebi dozvoli toliku žrtvu?
Mlada sam se udala. Za čovjeka za kojeg su mi govorili da ne valja. Ja sam u njemu vidjela nešto drugo. Vidjela sam njegov trud da bude bolji. Vidjela sam njegovu želju za porodicom, to koliko je bio vrijedan, to koliko je umio. To, koliko je, kao i ja, bio bolan. Koliko je, kao i ja, u nekom životu prije mene, patio. Nije on o tome pričao, ali vidjela sam ja, jednom kada sam se doselila kod njega, kako se njegova porodica prema njemu ophodila. Koliki je pritisak na njemu bio. Znala sam da ja mogu da budem ta, koja će mu pomoći da mu bude lakše. Imala sam i ja isti pritisak. Znam ga nositi. Mi žene, mi smo učene da ga nosimo. Nas na to pripremaju naše majke, naše nene, naše bake, naše stare. Ja sam bila pripremljena - u tišini nositi svoje breme. Nisam tada znala koliko će biti, i da li se ono može nositi, ali ta tolerancija, kako odrastaš, stvaraš je. Ona raste. Kada gledaš svoju majku, kako se smije na uvrede, svoju tetku, kako u zrncima nježnosti pronalazi hranu za nove dane, kako, one dane, kada nije suočena sa bijesom svoga muža, broji kao sretne dane... Kažu ti, tako to treba. Odlučila si, nema povrtka. I ti, nosiš svoj izbor. Jer, tvoj je izbor. Ti si odlučila. Kao da si sa tim izborom uzela i sve godine promjena, koje su dolazile, kao da si sa jednom odlukom konačno odlučila da možeš nositi terete godina... Tako je kod nas bilo. Tako su mi rekle. Nije lako odjednom stati, i reći, Hej, ja ne želim više. Jer, onda bi to značilo da ne stojiš iza onoga što odlučiš.
Trgnem se, jer je cigareta dogorila do prsta. Prenuh se iz misli. Palim novu, i kao da njen dim ponovo ispunjava moju glavu, i počinju da se javljaju, u toj magli dima, sjećanja na dane koji su iza, a idalje, idu zamnom, kao utvare, i ne daju mi mira. Slike tih teških dana, suzama preplavljenih dana, bolovima ispunjenih dana, kada su mi pluća kvrcala pod pritiskom, kada bi mi noge najradije potrčale, a klonule su... nemaju snage. Toliko sam dugo mislila da koračam naprijed. A ostajala sam pozadi. Ostajala sam ista ona ja, koja je u ovu vezu kročila, ista ona ja, koja je vidjela lijepe stvari, koja se radovala onim danima između svađa i svađa, ista ona ja, koja je vjerovala, da će doći dani, kada će to sve biti iza.
Djeca su velika, kažem sebi. Odrasla su u tom bolu samnom. Ponekad su se ispriječila između nas, ne bi li ga zaustavila, ponekad su, paralisana strahom, samo gledala, ili jednostavno, odlazila, da spase sebe. Ponekad bih ih i ja slala da izađu, da ponovo, sama, uzmem svoj teret. Mali su. Za mene uvijek nedovoljno jaki, da nose ikakav teret. Na kraju krajeva, nedovoljno krivi. Ja sam odabrala ovaj život. I rekli su mi: Nosi svoj odabir. Nosi ga kao masnicu na oku, koju pokušavaš da sakriješ, a svi za je vide, ispod pudera. Nosi ga - kao ujed na srcu, koji niko ne vidi, ali se njegova gorčina rasipa po tijelu, i ono je tjesnije i tjesnije. Nosi ga, kao nož u leđima, koji si dobila, misleći da ti ih neko čuva. Misleći, da si na nečija leđa oslonjena. Težeći da ih čuvaš.
Nosi svoj odabir, kao staru lisicu oko vrata, čije se krzno pohabalo. Koja više nije svečana. Koja više ne znači raskoš. Dodaji joj ljepotu koju nema. Dodaji joj ono što joj fali, neka ponovo bude raskošna, i neka ponovo znači da dobro živiš. Da možeš sebi priuštiti da imaš lijepe stvari.
Vučem dim, i osjećam kako idalje tupim. Umišljam sebi da mi je lakše i da napetost prolazi. Sa cigaretom nisam sama. Sve ove stvari oko mene, koje sam kupila da bi mi kuća bila lijepa, obavijene su u dim. Kupila muževim novcem. Novcem kojim on mene izdržava. Novcem koji on meni daje, da raspolažem njime. Novcem, koji nas dvoje veže. Novcem, za koji mi on kaže: Vidiš koliko ti pružam! Vidiš koliko radim da ti bude lijepo, da nam kuća bude sređena. Sve imaš, živiš ko gospođa, samo sjedi, i uživaj. Zašto kukaš? Šta bi bilo da nemamo? Šta bi bilo da moramo moliti!? Nikome nismo dužni. A ti opet nezadovoljna. Kada vidim to lice... Joj, ne bude mi se u kući.
Vučem dim, i nestaju slike. Nestaju stvari koje smo kupili. Nestaju stvari koje mi fale. I fale mi, opet... Fale mi riječi. Riječi koje nikada neću čuti od njega. Fale mi slike moje nasmijane djece, koja ne slute, koliko se mi raspadamo. Slike njih zaigranih, u svom svijetu, otuđenih od ovog svijeta koji nas dvoje odavno ne znamo napraviti lijepim. Svijeta, koji je podijeljen na moje i njegovo, u našem. Dva svijeta, koja se, više, ni ne okrznuti neće.
Dim unutra. Puno dima.
I kafu, već ohlađenu hladnim prstima, da se prizovem prostoru i vremenu u kojem sam.
Gdje sam ja to došla? Jesam li stvarno otišla?
Jesam li stvarno smogla hrabrosti? Evo me, gledam svoju djecu, ona su već odrasla, ona već razumiju mnogo toga. Ona već dopunjavaju ondje gdje je nemam snage da izgovorim... Ona me već zaustave prije nego ja zašutim. Ona već kažu: Bit ćeš dobro. Ona MENE tješe. Više ne moram biti ona majka, koja nosi svoj odabir. Mogu da skupim ovaj štit, izranjavan strijelama riječi. Mogu da budem slaba, i da progovorim o svom bolu. Ona razumiju sada. Ona mogu sada da povežu moja osjećanja sa slikama svog srušenog djetinjstva, i da mi kažu: Nisi ti kriva. Uradila si najbolje što si mogla. Izdržala si najviše koliko si mogla. Dalje nisi trebala.
A nisam li mogla još? Kada sam tolike godine ponijela, zar nisam mogla još...Barem dok ne odu, barem dok ne stvore svoje živote - barem dok ne stvore nove živote, u nekim novim okolnostima, u boljim okolnostima, dok se ti novi životi ne nasmiju, onako, naivno, ne sluteći šta su sve njihovi roditelji prošli, kao što ni moja djeca nisu slutila, smijući se, nedotaknuta našim problemima... Kada su njihove mašte pune glavice još mogle od našeg srušenog doma napraviti napušteni dvorac, gdje magija na prestaje i čuda, još se dešavaju, i zmajevi, zmajevi se pobijede, i kraj, kraj je sretan.
Vučem dim. I pušem ga, sada već u tamu. On je kao svijetlost prostoru koji me okružuje.
Šolja je već prazna. Kafa ispijena.
A sutra, novi je dan.
Možda, da napravim neke nove izbore, sada, iskusnija. Da napravim nove izbore kao ista ona, koja vjeruje u sve lijepo u ljudima, koja vidi sve lijepo, i daje mu šansu da postoji, u danima između svađa i svađa.
Ali čekaj!
Ja sam otišla. Ja sam slobodna. Ja sada sama sebe izdržavam, i više nikoga ne pitam, i više se nikome ne pravdam. A moja djeca. Ona sada razumiju. Ona su sada velika. Njima više ne treba niko objašnavati da život nije bajka, i da naša rasturena kuća, nije zamak... Ona znaju sada, da jednostavno, ne moraš da se boriš protiv zmaja.
Jer, kraljica je napustila zamak. Kraljica se spasila sama.
