Pretraži ovaj blog

nedjelja, 17. siječnja 2016.

Biti pozitivan

Biti pozitivan znači, očito, na okolnosti koje se dešavaju u životu, bile one pozitivne na prvi pogled ili pak ne, gledati pozitivno. Kao da su, u krajnjem slučaju, za tebe dobre, iako to možda, u ovom trenutku ne možeš dosegnuti - iako možda u ovom trenutku ne možeš da vidiš tu njihovu dobru stranu. Imaš povjerenje, da je ono što se dešava - baš ono što ti treba u ovom trenutku.
I često, osvrneš se unazad i shvatiš - da mnoge stvari koje su ti bile teške, koje su ti bile, na prvi pogled, nepotrebne, suviše, previše - sada, iz ovog ugla, imaju sasvim drugo značenje, sasvim lijepo značenje. Jesu bile teret, ali onaj teret, od kojem mišići ojačaju, onaj teret, koji sprema za ono što dolazi.


Ali, biti pozitivan znači i drugo:
U ljudima koji te okružuju, vidjeti isto ono što je lijepo, ono što je dobro. U krajnjem slučaju, ono što ti se kod njih ne sviđa, ne uzimati kao neki akt protiv tebe same, kao nešto ugrožavajuće, kao nešto, zbog čega ne treba da s njima bivaš, provodiš vrijeme. A tek ne, da to što ti se kod njih ne sviđa, treba da mjenjaš.

Biti pozitivan, znači, prvo sebe prihvatiti potpuno, kao osobu koja ima vrline i nedostatke, koji, i jedni i drugi služe nečemu, i koji se, i jedni i drugi, mogu koristiti i mjenjati. Koji su nekada, pa čak i vrline, neka vrsta tereta, koji treba nositi. Jer, sve gledamo u odnosu na okolnosti.
U nekim okolnostima, moja vrlina - pomaganje drugima, ide meni ili drugima oko mene na štetu. Možda pomažem drugim ljudima u onim stvarima koje mogu sami da urade, možda im ne treba pomoć, ali im je neugodno da kažu, možda bi bilo bolje da ih pustim, da sami iznesu svoju bol - možda tako postanu jači, a uz moju pomoć samo to odlažemo.



Biti pozitivan, znači biti u miru: Vjerovati da sve ono što ti se dešava, i svi oni koji ti se dešavaju, baš takvi kakvi jesu, imaju svoju svrhu, da nas učine boljim. Prigrliti ono što nam je dato, i reći, dobrodošlo u moj život.

subota, 16. siječnja 2016.

(Ot)koračanje...

Sjedila sam, sa cigaretom u ruci. Gledala tupo u nekom pravcu, nesvjesna onog što mi je pred očima. U suštini, nisam ni gledala. Toplinu šoljice kafe u ruci nisam ni osjećala. Nisam ja ni bila tu.
U svojoj glavi vrtila sam film života koji sam prošla. Pitala se, kako je moguće da sam tu. Kako sam preživjela? Ne, kako sam uopšte tu dospjela? Zašto mi je trebalo da sve ovo prođem? Zašto sam to sebi dozvolila?

Kako čovjek sebi dozvoli toliku žrtvu?
Mlada sam se udala. Za čovjeka za kojeg su mi govorili da ne valja. Ja sam u njemu vidjela nešto drugo. Vidjela sam njegov trud da bude bolji. Vidjela sam njegovu želju za porodicom, to koliko je bio vrijedan, to koliko je umio. To, koliko je, kao i ja, bio bolan. Koliko je, kao i ja, u nekom životu prije mene, patio. Nije on o tome pričao, ali vidjela sam ja, jednom kada sam se doselila kod njega, kako se njegova porodica prema njemu ophodila. Koliki je pritisak na njemu bio. Znala sam da ja mogu da budem ta, koja će mu pomoći da mu bude lakše. Imala sam i ja isti pritisak. Znam ga nositi. Mi žene, mi smo učene da ga nosimo. Nas na to pripremaju naše majke, naše nene, naše bake, naše stare. Ja sam bila pripremljena - u tišini nositi svoje breme. Nisam tada znala koliko će biti, i da li se ono može nositi, ali ta tolerancija, kako odrastaš, stvaraš je. Ona raste. Kada gledaš svoju majku, kako se smije na uvrede, svoju tetku, kako u zrncima nježnosti pronalazi hranu za nove dane, kako, one dane, kada nije suočena sa bijesom svoga muža, broji kao sretne dane... Kažu ti, tako to treba. Odlučila si, nema povrtka. I ti, nosiš svoj izbor. Jer, tvoj je izbor. Ti si odlučila. Kao da si sa tim izborom uzela i sve godine promjena, koje su dolazile, kao da si sa jednom odlukom konačno odlučila da možeš nositi terete godina... Tako je kod nas bilo. Tako su mi rekle.  Nije lako odjednom stati, i reći, Hej, ja ne želim više. Jer, onda bi to značilo da ne stojiš iza onoga što odlučiš.

Trgnem se, jer je cigareta dogorila do prsta. Prenuh se iz misli. Palim novu, i kao da njen dim ponovo ispunjava moju glavu, i počinju da se javljaju, u toj magli dima, sjećanja na dane koji su iza, a idalje, idu zamnom, kao utvare, i ne daju mi mira. Slike tih teških dana, suzama preplavljenih dana, bolovima ispunjenih dana, kada su mi pluća kvrcala pod pritiskom, kada bi mi noge najradije potrčale, a klonule su... nemaju snage. Toliko sam dugo mislila da koračam naprijed. A ostajala sam pozadi. Ostajala sam ista ona ja, koja je u ovu vezu kročila, ista ona ja, koja je vidjela lijepe stvari, koja se radovala onim danima između svađa i svađa, ista ona ja, koja je vjerovala, da će doći dani, kada će to sve biti iza.

Djeca su velika, kažem sebi. Odrasla su u tom bolu samnom. Ponekad su se ispriječila između nas, ne bi li ga zaustavila, ponekad su, paralisana strahom, samo gledala, ili jednostavno, odlazila, da spase sebe. Ponekad bih ih i ja slala da izađu, da ponovo, sama, uzmem svoj teret. Mali su. Za mene uvijek nedovoljno jaki, da nose ikakav teret. Na kraju krajeva, nedovoljno krivi. Ja sam odabrala ovaj život. I rekli su mi: Nosi svoj odabir. Nosi ga kao masnicu na oku, koju pokušavaš da sakriješ, a svi za je vide, ispod pudera. Nosi ga - kao ujed na srcu, koji niko ne vidi, ali se njegova gorčina rasipa po tijelu, i ono je tjesnije i tjesnije. Nosi ga, kao nož u leđima, koji si dobila, misleći da ti ih neko čuva. Misleći, da si na nečija leđa oslonjena. Težeći da ih čuvaš.

Nosi svoj odabir, kao staru lisicu oko vrata, čije se krzno pohabalo. Koja više nije svečana. Koja više ne znači raskoš. Dodaji joj ljepotu koju nema. Dodaji joj ono što joj fali, neka ponovo bude raskošna, i neka ponovo znači da dobro živiš. Da možeš sebi priuštiti da imaš lijepe stvari.

Vučem dim, i osjećam kako idalje tupim. Umišljam sebi da mi je lakše i da napetost prolazi. Sa cigaretom nisam sama. Sve ove stvari oko mene, koje sam kupila da bi mi kuća bila lijepa, obavijene su u dim. Kupila muževim novcem. Novcem kojim on mene izdržava. Novcem koji on meni daje, da raspolažem njime. Novcem, koji nas dvoje veže. Novcem, za koji mi on kaže: Vidiš koliko ti pružam! Vidiš koliko radim da ti bude lijepo, da nam kuća bude sređena. Sve imaš, živiš ko gospođa, samo sjedi, i uživaj. Zašto kukaš? Šta bi bilo da nemamo? Šta bi bilo da moramo moliti!? Nikome nismo dužni. A ti opet nezadovoljna. Kada vidim to lice... Joj, ne bude mi se u kući.

Vučem dim, i nestaju slike. Nestaju stvari koje smo kupili. Nestaju stvari koje mi fale. I fale mi, opet... Fale mi riječi. Riječi koje nikada neću čuti od njega. Fale mi slike moje nasmijane djece, koja ne slute, koliko se mi raspadamo. Slike njih zaigranih, u svom svijetu, otuđenih od ovog svijeta koji nas dvoje odavno ne znamo napraviti lijepim. Svijeta, koji je podijeljen na moje i njegovo, u našem. Dva svijeta, koja se, više, ni ne okrznuti neće.
Dim unutra. Puno dima.
I kafu, već ohlađenu hladnim prstima, da se prizovem prostoru i vremenu u kojem sam.
Gdje sam ja to došla? Jesam li stvarno otišla?
Jesam li stvarno smogla hrabrosti? Evo me, gledam svoju djecu, ona su već odrasla, ona već razumiju mnogo toga. Ona već dopunjavaju ondje gdje je nemam snage da izgovorim... Ona me već zaustave prije nego ja zašutim. Ona već kažu: Bit ćeš dobro. Ona MENE tješe. Više ne moram biti ona majka, koja nosi svoj odabir. Mogu da skupim ovaj štit, izranjavan strijelama riječi. Mogu da budem slaba, i da progovorim o svom bolu. Ona razumiju sada. Ona mogu sada da povežu moja osjećanja sa slikama svog srušenog djetinjstva, i da mi kažu: Nisi ti kriva. Uradila si najbolje što si mogla. Izdržala si najviše koliko si mogla. Dalje nisi trebala.

A nisam li mogla još? Kada sam tolike godine ponijela, zar nisam mogla još...Barem dok ne odu, barem dok ne stvore svoje živote - barem dok ne stvore nove živote, u nekim novim okolnostima, u boljim okolnostima, dok se ti novi životi ne nasmiju, onako, naivno, ne sluteći šta su sve njihovi roditelji prošli, kao što ni moja djeca nisu slutila, smijući se, nedotaknuta našim problemima... Kada su njihove mašte pune glavice još mogle od našeg srušenog doma napraviti napušteni dvorac, gdje magija na prestaje i čuda, još se dešavaju, i zmajevi, zmajevi se pobijede, i kraj, kraj je sretan.

Vučem dim. I pušem ga, sada već u tamu. On je kao svijetlost prostoru koji me okružuje.
Šolja je već prazna. Kafa ispijena.

A sutra, novi je dan.
Možda, da napravim neke nove izbore, sada, iskusnija. Da napravim nove izbore kao ista ona, koja vjeruje u sve lijepo u ljudima, koja vidi sve lijepo, i daje mu šansu da postoji, u danima između svađa i svađa.

Ali čekaj!

Ja sam otišla. Ja sam slobodna. Ja sada sama sebe izdržavam, i više nikoga ne pitam, i više se nikome ne pravdam. A moja djeca. Ona sada razumiju. Ona su sada velika. Njima više ne treba niko objašnavati da život nije bajka, i da naša rasturena kuća, nije zamak... Ona znaju sada, da jednostavno, ne moraš da se boriš protiv zmaja.

Jer, kraljica je napustila zamak. Kraljica se spasila sama.


petak, 1. siječnja 2016.

Nova

Nisam ni primjetila da je novogodišnja noć stigla. Već sam bila uveliko uljuljkana u jastuku punom snova, dok me nije vatromet probudio. Kucao je, lupao u prozor i tražio pozornost. Pokušavala sam da nastavim snivati, ali je bio uporan, pa sam shvatila: Kada mi već ne da spavati, da barem u njemu uživam. Dan prije nove godine sam radila. I 1.1. sam isto imala smjenu. Ustajem u pola 4. A, i sa koncept novogodišnje noći, njeni silni epiteti "najluđa noć" i slično, i drugi slični spojevi riječi koji se za nju vezuju, jednostavno nemaju posebno značenje za mene.

Za novogodišnju noć, treba da se donesu odluke o tome, šta želimo u novoj godini uspjeti.
Nova godina se uvijek gleda kao novi početak, kao novi kraj. Kao zaokružena cjelina nečega prošlog, i sasvim otvoreno, nedokučivo uvidu - polje budućeg.
Moj trenuti posao je takav da radim sa ljudima koji su mnogo desetljeća već zaokružili, i koji su mnogo toga prošli, i kroz čije je glave mnogo toga već prohujalo. Ljude, kojima je svaki dan, nova borba, i ponekada, nova pobjeda. Ljudi, čija su tijela, kao činovima, okićena ožiljcima, koji pokazuju: PREŽIVJELI SMO. Ljudi, čije oči brižno preturaju po licima, da nađu oči u kojima se sija interesovanje, da bi mogli svoje priče, davno prošle, ponovo oživjeti, i ostaviti neki trag u vremenu koje je tu, i onog koje će tek da dođe.

Poznajem bakicu, koja ima 94 godine, i sasvim je pokretna. Nasmijana je, i živi rečenice koje su toliko puta, na različite načine, usnama pozitivista prepričane. Ona kaže da je život previše ozbiljan, i da treba smijeh, svakodnevni. Kaže da u životu treba samo uzimati stvari koje dolaze, jer dok dolaze tebi, za tebe su namjenjene i tebi dobre, i da nema svrhe kukati. Radi ono što možeš da radiš, a kukanjem ionako nećeš ništa promjeniti, niti ti ono šta može pomoći. Svaki dan ide sa svojim prijateljima na kafu, i svakoga ko se pojavi na vratima, dočeka sa osmijehom, i osmijehom isprati.

Danas sam bila u posjeti kod jedne bakice, koja je slijepa. I, jako voli da spava. Na mrak se toliko svikla, da, uzima ga i sama sebi za pravo. Živi sa mužem, i već preko 63 godine su u braku. On joj idalje tepa, i, postao je njeno oko. Njen vodič i njena sigurnost. Možda je uvijek i bio sve ono što joj je nedostajalo, ali sada je to ponovo, u nekom novom smislu riječi. Svako jutro kada dođem, ona bih idalje spavala. Lagano joj pomognem da ustane, i uvijek ide ista rutina. Do jučer. Jučer sam odlučila da nešto sa njom isprobam. Njen muž uvijek hoda unazad, nju držeći za ruke, do destinacije koja je za taj dan predviđena. Uvijek joj govori o tome gdje se nalaze, i šta će naredno raditi. I ja je isto tako uvodim, u svaku novu radnju, koja slijedi, glasom mjenjam njene oči. Imaju kućnu pomoćnicu, koja nas isto prati, i pomaže da budemo opskrbljeni. Jučer dok smo išli prema kuhinji, poredani jedno iza drugog, počela sam da imitiram zvuk voza. Rekla sam da smo sada na putovanju, njen muž je lokomotiva, a mi smo vagoni. Govorila sam joj: "Slijedeća stanica: Kuhinja. Molimo putnike da se pripreme za izlazak." I ona je rekla, "Napustila sam voz." Njen muž je dodao, da ona nije danas kupila kartu, ali da ćemo joj oprostiti jer joj je prva vožnja. Na odlasku, pozdravila sam je zvukom voza, a ona je s osmijehom uzvratila. Danas, kada sam joj rekla da se vozimo vozom - sama je ustala. Mi smo u čudu svi gledali u nju. Sama je počela da se oblači, sama je počela da govori šta slijedeće radimo. A kako je tek hučala, kao prava pravcata lokomotiva, i smijala se, tako glasno... Toliko sam bila ponosna na nju. I još jednom, postala sam svjesna jedna stvari - Koliko je lako sve raditi, kada u to unesemo sebe, i maštu, koja je svakome od nas data. Koliko smo sposobni iskreirati svijet onakvim, kakvim nam je prihvatljiv.

Mi uvijek imamo tu moć, a tako rijetko je nesvjesno koristimo, puštajući da nad nama gospodare riječi koje je neko drugi o nama rekao, način na koji ljudi oko nas poimaju stvari, a mi smo ih kao takve upoznali - i nikada stvarno sami okusili. Koliko nad nama upravlja krivica grešaka koje su davno počinjene, i čak, poneke, davno ispravljene, ali ih sebi nismo oprostili. A dani idu. A mi ostajemo. Ostajemo zarobljeni u onome što je prošlo. U  obrascima ponašanja koji nam odavno ne čine dobro, koje smo nekada usvojili zato što su okolnosti tako zahtjevale, ali više ne služe našoj dobrobiti. U iskustvima, koja nam ne daju da ponovo započnemo - koja prijete da će ispočetka sve ponovo biti isto, iako, okolnosti, ljudi, mjesta, MI, više nismo isti.

Vrijeme ionako jeste samo pojam. Mi smo ono što daje značenje tom pojmu. Mi smo oni koji odlučujemo u kojem vremenu želimo da živimo, i šta od vremena želimo da brojimo. Da li da počinjemo od novih godina nove živote, ili da ponovo samo vrtimo stare. Da li brojimo trenutke, ili uzimamo od njih ono što nam daju. Ja mogu svaki dan odabrati šta želim za sebe uzeti. Mogu gunđati radi kišnog dana, jer nije onako kako sam sebi zamislila, ili mogu podići lice prema nebu i pustiti kiši da mi hladi lice. Pustiti kapima da me miluju. Ili, otvoriti kišobran. Ko kaže da moram da kisnem?
Mogu biti ljuta zato jer neko nije uradio nešto kako sma ja htjela, ili shvatiti da mu nisam rekla kako želim, i onda, on nije ni mogao da mi ostvari moju želju. Mogu se posvađati sa osobom koja me napada, koja kipti od nezadovoljstva, ili pokušati saslušati što mi želi reći. Mogu patiti što sam udaljena od osoba koje volim, ili biti sretna što takve osobe u mom životu postoje.

Izvor:http://i.dailymail.co.uk/i/pix/2011/01/11/article-1345962-0C8C1362000005DC-902_468x320.jpg


Svaki dan je odabir. Svaki trenutak isto. Svakog trenutka, možemo promjeniti život.

Ne moram čekati da 12:00 da počnem učiti, počet ću dok budem spremna. Ne moram željeti ono što nemam mogućnosti imati, uživat ću u stvarima koje imam. Ne moram snositi krivicu za nešto što sam pogriješila, jer mogu to da ispravim. Mogu se truditi da promjenim pogrešno postavljene temelje, ili da gradim ispočetka. Ne trebam čekati Novu godinu da resetujem sat. Mjesec ne počinje od prvog. Sat ne počinje od ponoći. Sve počinje onda kada mi odlučimo, za sebe.


Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...