"Bolest", liječiti ili dati lijek?

Sasvim obično pitanje: Kako se zove dijagnostički test ličnosti, vratio me u godine iza mene, kada sam učila o tome. Kada su se predamnom otvarala čudesa onog što nas čini ljudima, načinima na koje se to može otkriti, izmjeriti, opisati, sortirati... Sjećam se, a i sada osjećam, kada sam osjećala neodređeno veliku odbojnost prema tome, jer mi se nekako činilo da nas previše opisivanja ograničava u našoj raznolikosti, i oduzima nam onaj dio koji je iznad opisa.

Zauvijek sam ostala obilježena iskustvom koje sam stekla radeći sa ljudima oboljelim od shizofrenije, kada se predamnom otvarala lepeza divnih karakteristika, o kojima nisam mogla čitati u udženiku, ili, ako i jesam, obično su bile zasjenjene opisom takozvanih, negativnih simptoma. Provodeći vrijeme sa tim ljudima vidjela sam šta znači biti kreativan, šta donosi, sa druge strane, kada ti pojedini dijelovi mozga izražajno više rade - odnosno, šta JOŠ donosi.
Ono što me ljutilo i obeshrabrivalo je čuti da jednom uspostavljena dijagnoza uvijek ostaje, i da te dijagnoze ne znaju za poboljšanje. Poboljšanje u smislu, da postoji određen stepen kada se kaže da su simptomi ublaženi, ili čak, neprimjetni, i da je osoba samim tim oslobođena dijagnoze.

Jer dijagnoza je kao drugo ime. Ili čak, u nekim slučajevima, kao titula koja stoji prije imena, i koja imenu daje značenje i značaj. 

Ljutilo me to što sam, toliko često učila, kako tretirati bolest, a ne, kako zadržati zdravlje - što sam toliko često slušala, kako raditi sa posljedicama, nego, kako ukloniti uzroke.
Najviše od svega me ljutila, upravo ta svjetla reflektora usmjerena na ono što je "bolest", a ne na ono što je prevencija, ili lijek. Ili na tretiranje onog što je "bolesno", a ne jačanje onog što je ostalo u nama, a što se još može boriti.
Šta me ustvari potresalo je ta uloga bespomoćnosti, koja se promovisala, gdje se pokušavalo, kroz tretiranje "bolesnog" zanemariti da u samoj osobi postoji toliko potencijala samoobnove, toliko resursa - slobodnomogureći blaga, koje će ostati van fokusa, jer ih ni ne tražimo. Mi koji treba da imenujemo "bolest", vidimo samo kroz sito onoga što nam daju dijagnoze, i radimo samo kroz ono što kroz njih prođe. Taj osjećaj nam daje sigurnost, da znamo s čime radimo, da su uzda u našoj ruci. I da, baš mi, koji radimo, možemo da liječimo. Ogromna je to moć. Ogromna i odgovornost. Ali, s druge strane, ogromna zloupotreba. Zloupotreba onih kojima trebamo pomoći - jer to nije pomoć. To je činjenje ovisnim. To je onesposobljavanje. To je "igranje Boga".

To je zanemarivaje činjenica da drugo ljudsko biće posjeduje kapacitet da se samo (iz)liječi. Kapacitet, koji, lično našom rukom može da bude odgojen da joj služi. Može biti odgojen da je vodi u život u kojem osjećaj snage izvire iz nje same. Ne mora spolja tražiti. Ali onda se ne mora osloniti na nas.

Jedna je vrsta moći i posjedovati takve alate i tehnike, koji omogućuju ljudima da dosegnu svoje visine. Vrsta moći koja izranja iz toga, što se znamo gledati kao oni koji ih posjeduju, a ne kao oni koji ih proslijeđuju, i kojima nam je i sama, metoda proslijeđena, za postajanje puno više od naše slutnje i sumnje.

Zato i postoje dijagnoze. Ne samo da te sebi pojednostavim. Nego i u tome da sam Ja ta koja te zna. Ja ta koja zna kako s tobom. Ja ta koja te može izliječiti. Naravno da me ljute i ljudi među medicinarima koji kažu da psihologija nije nauka, jer ono što ona obuhvata nije vidljivo - a kako ćeš raditi sa onim što nije vidljivo. Zato smo morali bolest očitovati kroz simptome, i liječiti kroz lijekove, da bi pokazali svoju naučnost.

A neobuhvaćen ostaje jedan svijet vrijedan divljena - unutar svakog pojedinog bića. Ostaje jedan ćup pun blaga ljudskih krasnoća - koji bi bio dovoljan da nada u bolje bude mnogo više od nade, a mnogo bliže realnosti. Ostaje zaključan, zmajem osjećaja moći, zaštićen. Ali ostaje, jer sve ono što je vrijedno ne može nestati.

Muškarci i ostala bića sa drugih planeta

Bila jednom jedna Maja. Razočarana u ljubav. Živjela je u svom svijetu, krojenom idejama drugih ljudi. Kako je to idalje bio njen svijet, pitat će te se - ona se nikada nije pitala. Jednostavno, živjela je, onako, kako joj se dalo. U tom svjetu, ljubav je bila nešto, za što se bori, što se osvaja. Ne postoje neosvojive tvrđave, nego loši osvajači, govorilo se, a njoj je imalo smisao. Ako se dovoljno trudiš, ostvarit će svako ono što želi - godilo joj je. I tako je nalazila neosvojive tvrđave, i nije odustajala. Sve ono što je vrijedno, ono mora da se zasluži. Da bi se to zaslužilo, moraš da se patiš. Tek ako si se patio, onda ćeš to znati da cijeniš. To su bila njena nepisana pravila. A muškarci, koje je susretala, manifestacije, istih tih pravila. I sve je imalo savršen smisao. Nadovezivalo se jedno na drugo. I nije postojao razlog da se stavlja pod znak upita.

Njen omiljen tip muškarac bili su problematički. Oni pred izbačaj iz škole, oni pred bolešću jetre, oni pod povećalom zakona. Samo nek ona ima oko čega da se brine. Neka ona ima koga da spašava i da učini boljom osobom. Svi su oni na neki način bili njeni projekti. Njena ljubav je trebala da nađe put do njih, jer, samo ljubav može da spasi ljude. Ona je bila spremna da iznalazi načine, da je pokazuje. Od najkrupnijih sitnica, do najsitnijih krupnih stvari, do očiglednih izljeva ljubavi. Njoj je bilo bitno samo da ona može da se izrazi. Da se pokaže. Da se vidi njen kapacitet ljubavi. Njena snaga da se nosi sa izazovima koje je ona, ljubav (koja je prerušena patnja, i uvijek je u pravilu tužna, ako je prava) pred nju stavljala. A izazova je mnogo. Udaljenost. Rekla-kazala priče da njene ljubavi imaju druge ljubavi, čekanja na znak izmoljene, smilujuće pažnje, nezadovljstvo sveukupnim životom zbog pretraćenog vremena... I svi su muškarci kreteni. Svi. Jer rekle su joj sve žene (koje su u njenom dometu) da se oni promjene dok dobiju ono što hoće i što njima odgovara. I jeste, tako je bilo. Svaki do jednog je na kraju bio kreten. I tako ti je to, kao da to može da se bira. Valja ti tako, pa sve žene su sa kretenima, šta si ti to bolja, da se tebi svidi neko normalan. Ma, normalni muškarci se nikome ne sviđaju. To nisu muškarci, ako oni tebi ne pokažu gdje ti je mjesto, ako oni nisu glavni, ako te ne uhvate za kosu i ne odvuku u pećinu. Krkanluk, to ti je muškarčina. Nek se zna ko nisi pantalone, a ne ono, mici-šici, nešto uokolo-naokolo, pa oklijevanje. Ma pravo muško ti je, kad ti priđe, ti znaš da si njegova, i to ti je to.
Pa se čitaju knjige. Knjige tipa: Zašto muškarci vole kučke, pa se čita "Cosmopolitan", pa se nafurala, da ona sada pokazuje kako žene mogu da budu jake. Pa se jadna, sturila, da se ne javi cijelih 12 minuta kad joj neki "On" pošalje poruku, da pokaže nezainteresovanost - jer, nezainteresovanost, to je mamac. Ako želiš da imaš ravnopravnost, moraš da ne budeš uvijek na raspolaganju. To pravi balans. Jer, muškarci vole one koje ne mogu tako lako imati i opet priča o neosvojivim tvrđavama i jednorozima. Pa onda, život je jedan. Treba ga živjeti - svaki dan kao da je posljednji. Treba sve probati. Treba oblačiti minjak dok si još samac - kad budeš zauzeta, nije prikladno (jer je onaj koji te da nije minjaka ne bi upoznao, sada želi da to samo njegovo pravo bude). Trebaš pokazati dekolte dok su još čvrste, trebaš popiti dok je još jetra za obnavljanja. Trebaš i pored toga imati i dostojanstvo. Trebaš pokazati čime raspolažeš. I izlazila je ona svako veče. I arogantno se ponašala. jer kakva je inače razočarana u ljubav bila - pa mora se osvetiti ostatku muškog roda za povrede koje je doživjela. Ma svi su krivi, do jednog. Pa se igrala. Davala lažne nade. Pa ignorisala, pa onda, opet, u nekom trenutku, hvatala sebe kako pati za bivšima, jer, prva ljubav zaborava nema. Samo jednom se voli. I nikada nećeš naći nekoga kao što je taj. Nisi ti te sreće da dva puta u životu budeš sretan. Cijela dva puta. Previše pretenciozno. Prepotentno.
Pa onda, samosažaljevanje: Čime sam ja zaslužila takav tretman, pa trebam se više truditi, ne trudim se dovoljno, da je dovoljno, imalo bi učinka. Jer, prava ljubav ima učinka. Ona utiče na to da se neko mjenja. Ako te neko voli, promjenit će se zbog tebe. Pa postavljaš sebi u glavi ultimatume, ako se ne javi za par sati, znači da mu nije stalo, pa za dva dana, pa za mjesec. Granica se pomjera. Ali, prema unutra. I postajala je sve manja, i manja. Sve manjeg i manjeg prečnika. Postala na posljetku, samo jedna tačka. Kao tačka svjetlosti.

A znamo šta se dešava kada se svjetlost zbije u tačku. Počinje da stvara vatru.

I onda, gorila je, gorila od ljutnje. Gorila do pepela. Gorila do onda kada više nije bilo ničega po čemu je sebe mogla raspoznati.

Eh, jeste li ikada od prašine pepela, probali stvoriti nešto? Jedino što možete dobiti je prljavština. A ko s tim može da se nosi, osim onoga kome je samo to ostalo. A na to nam se svima vratiti, da bi shvatili šta smo jednom bili. Bila je jednom jedna Maja. Ona je bila razočarana u ljubav. Zato jer ona nije znala da voli. Ona se tako rado rasipala tim pojmom, ali ona nije znala da voli. Ona je uporno pokušavala da ljude "nafiluje" ljubavlju, kako bi oni u nekom trenutku mogli da je daju njoj. Ona je pravila mostove od drugih ljudi sebi, mostove koji nisu imali na šta da se oslone, jer ona nije postojala. Postojali su drugi. Postajao je samo odnos naspram njih. Postojalo je samo ono što su oni njoj dali. I ono što je ona uzela, misleći da je to što njoj treba, da je to tako kako oni kažu. Postojao je samo svijet koji je oko nje skrojen, kao odijelo. Kao koža, u kojoj se rodiš. I tvoja je, i to je to. Živiš u njoj. Niko joj nije rekao da je onoliko velika koliko sama sebe ograniči. Niko joj nije rekao da koža može da se tretira lijepo, i da postaje ljepša. Niko joj nije rekao da lijepa koža ne znači ništa. Imati ljepotu nije garant da ćeš biti cijenen kao umjetnina. Garant da ćeš biti cijenjen kao umjetnina je tvoj odnos prema sebi. Jer, ti drugim ljudima pokazuješ kako treba da se ponašaju prema tebi.

Zato, drage Maje, ono što želite za sebe, obavezno sebi dajte. Pokažite kako želite da budete voljene. Niko nije dužan da to vidi. Niti ikome to treba da bude bitno. Kome i da bude iskreno bitno, ako vama samima nije. Ako vas neko ne tretira onako što zaslužujete, a idalje ste s njim, to ste same odlučile. Vi ste same odlučile za to naći razlog, tome dati za pravo da opstaje. Ako čekate danima da vam se neko javi, da vam pokaže mrvicu pažnje, ako se zadovoljavate time, to ste same odlučile. Ako želite muškarce koje ne možete imati i patite što ste nesretne u ljubavi, same ste odlučile.
I uvijek, same možete odlučiti, da se napokon odlučite voljeti sebe. Ne morate biti te Maje. Uvijek možete biti one Maje, koje zaslužuju samo ono najbolje od života.

Povratak u domovinu (sebi samom)

Jutros kada sam ustala, i rutinski počela da isčitavam svoje obavijesti na Facebooku, naišla sam na poziv da svoje "sviđa mi se" stavim na jednu stranicu koja se bavi tračevima i najnovijim vijestima vezanim za meni znane i neznane. Zajedno sa tim pozivom, došla je do mene i jedna istina, o nama, kakvim nas se oblikuje. Popularnost reality-show-ova, popularnost takozvanih tabloida, stavljanje u sferu bitnog informacija ko je sa kim u vezi, i koje "sočni" tračevi se šire eterom, nedvojbeno vode samo jednome: Da konstantno bivamo okrenuti prema drugima, i životima drugih, i da se to sve predstavlja kao neki univerzalni obrazac, koji se treba ispuniti i čije neispunjavanje vodi tome da, u krajnjem, nemaš o čemu da razgovaraš kada se posjedneš prekoputa druge osobe.
Našla sam se u situaciji prije par dana, kako sam u društvu žena slušala priče o njihovim muževima, kako ih se treba, kao djecu, odgajati, da nam, naprimjer, pomažu u kućanstvu, da nam ponekad nešto skuhaju, ili, u krajnjem slučaju, sa stvari koje smo ih opeglene, poslagale, samo stave u svoj ormar. Slušala sam,i dugo i naporno se suzdržavala od komentara. A u glavi mi je brujalo jedno: Zašto vi niste te žene, kojima bi vaši muževi pomogli sa kućanskim poslovima?

Da smo okrenuti drugim ljudima, činjenica je. Kao što kaže poslovica, imamo dva uha da mi više slušali, a jedna usta, da bi manje pričali. I da, hodajući gradom, putujući vozom, autobusom, susrećemo druga lica, i ljude koji iza tih lica stoje (osim ako se ne gledamo na staklima izloga, odrazima prozora, ekranima mobitela, kamerama selfija). Svakodnevno nam je na pladnju dato, da druge posmatramo, i da budemo izloženi njihovim ponašanjima, njihovim grimasama lica, njihovim razgovorima, gestikulacijama... Ali, istovremeno, dato nam je neko uvriježeno mišljenje, da se time upravo treba da zanimamo sa aspekta procjene: Da li je to što druga osoba radi uredu ili ne, da li je lijepo, da li je ispravno, da li je u skladu sa onim kako treba... Kada gledamo neku reality-show, dato nam je da komentarišemo, što će biti također dio javnog prostora, ponašanje osoba koje su tu prisutne, kada gledamo neki talent-show, da glasamo za one za koje smatramo da najbolje pjevaju (ili u krajnosti, dolaze iz našeg mjesta, pa zajedno sa njegovom pobjedom želimo da dobijemo neku vrstu lične satisfakcije, kada kažemo da smo i mi odatle odakle je on). Povezujemo se sa pobjedama momčadi za koju navijamo, raztužujemo se kada gube, lično to shvatamo...

Sjećam se i sebe, kako sam se nepobrojano mnogo puta nervirala kada je Real Madrid ispadao u četvrtfinalima Lige prvaka, i tjerala san daleko od sebe tim stanjem, i budila se ujutro, gunđajući, i ljutito prepričavala gdje se moglo bolje, unoseći daleko više emocija, nego sam u neke od svojih bitnih veza u životu. I sebe, prenakupljene razočarenjem, jer je moj favorit u talent-show-u ispao, jer je u zadnjoj emisiji odluka prepuštena gledaocima, a ne sucima, koji su kompetentni da donesu odluku da li neko ima talent ili ne.

I trenutka, kada sam prestala da pratim fudbal, prestala da gledam talent-show-ove, i na koncu prestala da gledam TV. Trenutka, kada sam ono, što će do mene dopirati ograničila tako, što sam sama počela da tražim ono što me zanima, a ne da uzimam ono što mi se nudi.

Uzimam ono što je usmjereno na mene. Ono što mojoj dobrobiti doprinosi. Ono, što će, nakon dodira samnom, od mene napraviti neku bolju osobu, neku novu osobu - osobu, koja će spremnije da se nosi za životnim okolnostima, koja će imati više kapaciteta...

Alberto Helios Gagliardo, Narcissus at the mirror

Odbijam da se zanimam za nebitne stvari, stvari na koje nemam uticaj. Ja ne mogu spriječiti ratove u svijetu, ali u sebi mogu nositi mir. Svoj mir mogu sijati među ljude s kojima se susrećem, s kojima dolazim u kontakt. Ja ne mogu riješiti glad u svijetu, ali mogu nahraniti onoga kojeg gladnog susretnem. Ja ne mogu učiniti da nečija tuga nestane, i ne želim, ali ono što mogu je: Naučiti ga da iz nje iscrpi snagu.

Ja ne mogu očekivati od ljudi da mi donesu sreću, da mi donesu mir, da mi operu suđe, ako oni, niti znaju da to trebaju uraditi, niti to trebaju uraditi.

Previše smo se opustili toj okrenutosti svana, a u nama pustara. U nama goliš. U nama nema podloge, da bilo šta naraste, što ploda daje. Previše smo se okrenuli tome da nam drugi treba da daju ono što nam treba, treba da budu na raspolaganju kada nam trebaju, čitaju misli, da nas shvataju. Premalo se pitamo shvatamo li sami sebe, znamo li sami šta je u podlozi naših stremljenja?
Kada se pogledamo u ogledalo, voli li nas ta osoba koja je s druge strane? Volimo li mi nju? Kada bi sebe same gledali, da li bi sami sebi dali prijateljstvo, ljubav, poštovanje.
Ako "Da" nije odgovor, ugasite televizor. Facebook. Bacite novine. Pa čak i knjige. Čak i ljude ostavite jedno vrijeme po strani. Vratite se u jedinu pravu domovinu. Gdje je jedino bitno da se osjećate dobro, vratite se sebi.

PANTA REI.

Jednom sam čula Kada se mjenjaš, svijet oko tebe se mjenja, kao što se, kada se mjenja jedan dio slagalice, druge oko nje prilagođavaju njenom novom obliku. I zvučalo je obećavajuće.

Mislila sam, kada se promjenim, mjenjat će se svijet oko mene, i skrojena koža će se mjenjati. Kada se promjenim, promjenit će se i iluzije drugih o promjenama i tome kako se ljudi ne mogu mjenjati - kada se promjenim - budući da s promjenom mjenjam i prozore s kojim gledam na svijet - vidjet ću ga drugačijim i novijim, u nekom drugom ruhu, u nekom prihvatljivijem ruhu. U nekom ruhu u kojem mi se sviđa.

Mjenjam se, i mjenja se svijet oko mene. Ali, ne onako kako sam zamislila. To više nije isti svijet. Moje oči više ne gledaju na njega na isti način. I on na mene ne gleda na isti način. Iako sam baš to htjela, ovako to sigurno nisam htjela. Ja se mjenjam, a svijet me zove - Budi ista - kako ćemo znati ko si - ako se promjeniš?

Svijet me zove - Budi ono što jesi! - pozivajući se na ono kakvu me znaju. Kažu - Šta se s tobom dešava? Ne poznajemo te. Nije karakteristično za tebe da si tužna, da si bezvoljna, da si u downu? Gdje je ona tvoja uobičajena pozitiva? Gdje su one riječi s kojima si nas izvlačila - izvuci sebe sad!

Mjenjam se. Manje pričam. Ustvari, manje toga ostaje za reći. Govorim samo onda kada mogu govoriti o sebi. Govorim samo onda kada mogu naći dio sebe u onome što drugi govore, pa im vraćam prežvakane njihove izgovorene riječi. Vole da im se vrate. Čak znaju reći da čitam njihove misli, a sami ih izriču. A opet... Ni to nije nešto što će uvijek tako biti. PANTA REI.

Nekada ću opet biti onakva kakvom me svi poznaju, a nekada, bit ću i sama sebi čudna - jer neću razumjeti odakle dolaze neke misli, neka djelovanja. I to mi je uredu.

Ono što mi nije uredu, je to što drugi ljudi, kada vide da se mjenjaš, vrše pritiske na tebe da ostaneš onakva kakvom te znaju, jer, imaju već izgrađen stav naspram tebe kao takve - a stav, ne voli da se mjenja, pogotovo ako je zasnovan na emocijama, sviđanju ili nesviđanju. Jer, i oni se moraju mjenjati, a nije svako spreman na promjenu, niti mjenjati jedne dijelove sebe za neke nove. Nije svako spreman navići se na nešto drugačije, ma koliko drugačije, od onoga, na šta je sviknut.

Zato, kad se mjenjaš, nije uvijek tako da se svijet oko tebe mjenja. Uvijek, kada se mjenjaš, jedan dio ljudi postaje dalji, ne zato što ti tako želiš, nego zato što oni tako žele. I to je proces života - to treba pustiti da se dešava. Kada se mjenjaš, dobiješ i neke nove ljude, koji su sukladniji sa novim JA, koje postaješ. Ali, kada se mjenjaš, ostaju također ljudi, koji te vole, u svim obličjima. Koji, u svim tvojim promjenama, idalje vide tebe. Koji, kroz različite tokove tvojih misli, idalje vide tvoje obrise, a kroz različite forme tvojih predstavljanja svijetu, naziru tebe, takvu kakva jesi i prate te, bivaju s tobom.

Ali, najbitnije je, pratim sebe. Pratim misli, kada lutaju u nekom pravcu, i posmatram oko koje se ideje skupljaju. Možda je ta ideja meni nova, ali pobjeđujem strah. Osjećam ugodnost s njom, i zato se i puštam. Kada se u nekim uobičajenim situacijama prestanem osjećati lijepo, iz njih odlazim. Prestaje mi biti bitno i ono što se od mene očekuje i ono što se od mene podrazumjeva da radim. Postaje mi bitno biti ondje gdje bivam svoja. Ondje gdje mogu pokazati ko sam. Ondje gdje se ne moram ustručavati biti cijela paleta sebe, od najcrnjih do najsvijetlijih tonova.

Mjenjam se - kada se gledam, i kada se slušam. Mjenjaš se - kažu mi, kada me gledaju, kada me slušaju. I ne shvataju. Zašto - I onako si bila dobra? Zašto ti je to trebalo?

Puštam se. Danas sam drugačija, a sutra će već ova DRUGAČIJA JA biti UOBIČAJENA JA, a prekosutra, bit ću nešto što sada ni naslutiti ne mogu, ako meni u tom ruhu bude prijatno.

Na kraju krajeva, niko ne biva u mojoj koži, pa niko ni nije dužan da mi je kroji.

Let's try joining, instead of jointing

Ni ne znam kako bih ovu rečenicu prevela na bosanski, ali ono što želim njome reći, doći će u slijedećim redovima.

Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.

Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:

1. Situacija: 

Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.
Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.

Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.

Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim.  Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.

Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.

2. Situacija

Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe. 

A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. 

I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog. 

I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.

Izvor: eroGAG