O ljubavi, pitanje drugo

Nastavljam prethodni post, sa novim pitanjem. Pitanjem, koje se u nekom određenom trenutku, počinje dodirivati sa prethodnim, i postaje sasvim njegovim dijelom.

Danas pišem o ljubavi, u pravcu:

Možemo li živjeti bez voljene osobe, partnera?

Počet ću od pjesama, književnih primjera, pa do onih, najljudskijih primjera. Počet ću od tuđih, pa onda, do svojih vlastitih doći. Opheklat ću priču o ljubavi, onako, kako najbolje umijem, s namjerom, da i vas uključim, da zajedno samnom, još jednom, u glavi, prođete kroz svoje predstave, i osvijestite ono, čemu ste godinama bivali, kao i ja, izloženi.

Književnost i film

Malo je osoba, koje nisu upoznate sa pričom o Romeu i Juliji, toku njihove ljubavi, i njihovom tragičnom kraju, koji se desio iz jednog jednostavnom razloga, jer jedno bez drugog nisu mogli, ali ni htjeli živjeti. I, da bi bili skupa, oduzeli su sebi živote, da bi se, na onom svijetu, ili barem u grobu, nalazili jedno pored drugog, kada to realno nije bilo ostvarivo.

Dešava se i svakodnevno, da ljudi sebi, simboličnije, oduzimaju živote, kako bi bili sa drugom osobom. Primjera radi, da bi provodili više vremena sa voljenom osobom (u smislu ljubavnog partnerstva), počinju da provode manje vremena sa osobama s kojima su do tada. Počnu da polako izostaju iz onih aktivnosti, koje su im do tada bile dijelom vremena, i počinju da nove aktivnosti, u kojima je uključen njihov partner, uvode u svoje rasporede. Počinju da mjenjaju neke navike životne, i postaju sličniji voljenoj osobi. Počinju i da od voljene osobe, kada primjete da se i ona mjenja, da očekuju da se više prilagođava njima, jer, veze jesu kompromis, i koliko dajemo, naravno da očekujemo sa druge strane. Tako da, u nekom trenutku, postajemo neka sasvim druga osoba, i kao što rekoh, "oduzmemo sebi život", onaj koji smo do tada imali. 

Nekada se to desi našom voljom, svjesno idemo u taj novi život, prilagođen životu voljene osobe, zato jer tako treba da bude, a nekada, opet, iz vlastite usamljenosti i želje, da se svidimo drugoj osobi, postajemo kopija njenih interesovanja, želja, ideala.

Postoje, pored Romea i Julije, bezbroj, već istrošenih ponavljanjem priča o ljubavnim vezama, koje su se okončale tako što jedna osoba bez druge nije mogla da živi, onda kada su prestale zajedno da žive, i na ovaj ili onaj način oduzela sebi život. 

Nekada je oduzela sebi život tako što je, nakon te osobe, zauvijek ostala sama, i nastavila, svih godina koje su dolazile, tražiti istu tu osobu, i kopije iste te osobe, iznova i iznova, kako bi ponovo doživjela onaj zanos, i onu ljubav, koju je nekada imala. FIlmovi i filmovi, u kojima je osoba A, nakon osobe B, našla osobu C, i onda ostatak svog života bila nezadovoljna, jer osoba B nije bila dijelom njenog života. I dane provodila nad žaljenjem same sebe, što je takva jedna ljubav iza nje. Obilježena krivicom, kao žigom, koji zauvijek ostaje urezan u kožu. Imala s C-om djecu, i cijeli novi svijet stvoren, ali, nikada bila sretna kao nekada.

Muzika

U muzici imam već toliko primjera, da ću samo, prosto, naredati stihove, iz svih ogranaka muzike, koji govore o tome, kako mi nadolaze u mislima:

"Malena, noćas srušio se svijet, malena, sve je tako tužno bez tebe...Malena, kako ću bez tebe sutra, malena, falit će mi s tobom jutra, ima drugih, ima boljih ali nebo zna, samo ti si moja malena."

"...Voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu..."

"...Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ...za sve što dolazi, nedostaješ..."

"...To što me ne voliš, zauvek je srušilo moj svet, sad letim poslednji svoj let, slomljenim krilima..."

"...It must have been love, but it's over now, it must have been good, but I lost it somehow...It was all that I wanted, now I'm living without..."

"...I'll go, but I know, I'll think of you, every step of the way - And I will always love you..."

"...'Cause I'm drown in you and I won't pull trough without you by my side. I'd give my all to spend just one more life with you, I'll risk my life to feel your body next to mine..."

I mnogi, mnogi drugi primjeri, gdje se scenario takav, da život, jednom kada izgubiš tu jednu, tu jedinu, voljenu osobu, život prestane da ima smisao, i ostatak života biva preplavljen žalom nad prošlim vremenima, i zakočen, negdje u trenucima, u kojima smo, nekada, godinama unazad, bili sretni uz tog, jednog, jedinog, nepovoljivog.

Ljubavni scenario 1.

Upoznali su se. Počeli družiti. Ona je postala dijelom njegovog društva, on dio njezinog. On je bio dio njene grupe prijatelja, ona njegove. I ti prijatelji su postali jedno društvo. Objedinili se. Srodili se. Godinama je trajalo. Upoznali su jedno drugo toliko, da su mogli, bukvalo, da nastavljaju rečenice jedno drugome. Toliko, da su tako pažljivo slušali jedno drugo, da nije promakla želja, ni s jedne, niti s druge strane, koja nije bivala ostvarena, u sasvim iznenađujućem trenutku. Izlazili su, u društvu, zajedno slavili rođendane, zajedno ispijali čase uzdravlje dignute, slavili godišnjice, i svi su se već na njih navikli. Provlačile su se, na momente, poneko nerazumjevanje, ponekad svađa, kao bljesak munje, koju je vjetar donio iz nepoznatog mjesta, ali, sunce je dolazilo ponovo, istim vjetrom donijeto - svako ima probleme. Nisu raspravljali u društvu. Nisu bili mišljenja da drugi treba da znaju da njihove probleme. Sami su odgovorni za njihovu vezu,i sami će na njoj raditi. Kada su u društvu, bilo je bitno odmaknuti se od problema, i uživati u trenutku, opustiti se, i uživati u provodu.

Ali, ponekad je bivalo preteško. Dok je napustila društvo, izašla iz rejona provoda, napokon zatvorila vrata, usne bih jednako zatvorila, i osmijeh bi zgasnuo. Zagnjurila bi se u jastuk i plakala. Godine su prolazile. Sve se srodilo. Već je znala njegovu porodicu. Već su toliko toga zajedno prošli. Ali, one sitnice, one se nisu uspjele riješiti. Nisu nikada uspjeli da stave na nih tačku. I one su, kao što kap polako razdire stijenu, stvarale pukotine. Stvarale odmicanje. Stvarale udaljavanje. Pokušavala je, i on je pokušavao, misliti na bolja vremena, na ono što dolazi, na dane u kojima će se opet opustiti, još jednom izaći, još jednom uživati. Na putu kući je često plakala, kada joj je dolazilo, da je još jedan dan istrajala da odglumi pred drugima da su dobro, da sve štima, da je uredu. I sve joj se teže bivalo uvjeriti da je to prolazno, i da je to samo kriza, jedna kriza koja ima svoj početak, trajanje, i kraj. Kao da se kriza iznova i iznova ponovo dešavala. Uvijek nečim drugim pokrenuta. Ali uvijek isto završena. Ali šta ako prekine? Kako objasniti ljudima? Kako rastaviti društvo? Možda će morati zauzimati strane. Izgubit će mjesto gdje opuštena, gdje se izmakne, kada želi da sa sebe skine teret svakodnevne odgovornosti, i da se udalji od životnih nedoumica. Izgubit će ljude, s kojima se tako lako bilo smijati, tako prosto postati opuštena, tako bezazleno odlutati u svijet u kojemu nema teškoće. Kako proći sutra pored njegove rodbine, i ponovo doživjeti vraćanje filma, u kojemu je i ona bila dio te iste porodice? 

Sve je to raslo u njoj, i trenuci u kojima joj je tijelo bivalo pretijesno, u kojemu bi najradije samo vrištala, dok potpuno ne izgubi glas, su bivali sve više dijelom cjelokupnog dana. Trenuci, u kojima joj je grlo bilo zgrabljeno gorčinom, i nije mogla ni riječi progovoriti, a oči je pekle, a suza nije mogla da kane. Nije mogla da pređe granicu očiju, i postane vidljiva svijetu. 

I došao je trenutak, kada dalje nije mogla. Nije mogla da se pretvara više da je sve dobro. Nije mogla da misli o vremenu kada će biti bolje. Jedino što joj je prolazilo kroz glavu jeste, mir - kao neka udaljena planina, s koje sve vidi, ali na kojoj je sasvim sama i neopterećena razmišljanjem o ljudima, njihovim reakcijama, i njihovim razmišljanjima o životu. Sve vidi, i svega je svjesna, ali je, ipak, toliko daleko, da je ne dotiče. Sve joj je malo, kao zrnca prašine. A zrak koji ona diše je toga lišen. I osvježavajući je, lagan.

I napravila je svoj korak. Popela se iznad. I mogla napustiti sve.

Ali, opet, morala se vratiti dole, gdje su svi problemi jednako veliki kao i ona sama. Ništa više nije bilo isto. Niti je smijeh bio isti. U društvu joj više nije bilo prijatno. I društvo više nije bilo isto. On nije mogao ostati u istom društvu i uvijek je, nad onima koji su se nastali družiti, lebdila neka doza neugodnosti, jer su bili sudionicima - godinama je pred njima nešto raslo, trajalo, i sada to nešto više ne postoji, kao da ga nikada nije bilo. Sve ju je podsjećalo na njega. Možda je mogla još, možda je trebala drugačije? Možda nije trebala ni počinjati. Nisu trebali to uraditi, pa sada nema mir, sada nema više svoje mjesto, u koje se sklanja od svega, svoje olakšanje, i bijeg...

Šta poslije kraja?

Kada se ljubav završi, naravno da traje idalje neko vrijeme u nama prevagivanje. Jer, mnogo se toga dalo, mnogo toga uložilo, mnogo toga ostalo nedovršeno. Mi, ljudi, u prirodi imamo urođenu potrebu za završavamo stvari, da zaokružujemo stvari, da živimo, bez ostataka. Potrebu da živimo u jasnoći, misli jedinstveno usmjerenih prema jednom cilju, prema više ciljeva. Neodlučnost nas uznemirava. Neodlučnost zamagljava put. Izmiče nam tlo pod nogama. Osjećamo se kao na vrtuljku, i kao da moramo čekati, da stane, i vrijeme da nam se misli prestanu okretati jednom kada stane - vrijeme da nam se ponovo stvori predstava o tome prema čemu smo bili okrenuti, jednom kada smo sjeli...

I onda, naravno da oklijevamo. Naravno da odlažemo kraj. Izreći kraj. Kada se u nama desio, uzaludno je bilo što je naša veza idalje trajala. Ostala je prepuštena sama sebi. Ostala je da radi na onome što je nekada davno bilo. Da radi na, već uhodanim obrascima. Na refleksima. Lišena naše volje i umješanosti. 

Teško je prekinuti krug, ali ne umiremo. Jedino što umire, je jedna ideja o nama, isprepletena sa drugom osobom. Umire jedino jedna poveznica. Ne umiremo mi.

Prestaje da postoji jedan put, kojim smo hodili. Jedan put, koji smo poznavali. Jedna ulica, sa strana tog puta, puna poznatih lica. Lica, koja će početi da isčezavaju. Lica koja sama neće htjeti bivati dijelom tog puta. Koja će se ili odseliti ondje gdje im je ugodno, ili će se preseliti u tvoju ulicu.

Kada umre ljubav, ti ne umireš. Ti idalje živiš. Sa izvjesnom prazninom, koja zjapi. Koja vrisne ponekada. Ali, oko koje je ispunjen prostor. Praznine su samo neispunjeni dijelovi prostora. A mi ljudi, osjećamo potrebu da popunimo ono što nedostaje. Dopusti sebi vrijeme da nađeš odgovarajući odlik. Mi imamo sposobnost samoobnavljanja. Kao i naše tijelo. Ono što je danas otvorena rana, što boli, sutra će biti ožiljak. Ožiljak možda neće nestati. Ali, bit će tu da podsjeća na jedno - PREŽIVJELI SMO.

O ljubavi, pitanje prvo

Pišem iz trenutka u kojem osjećam: Kap je prelila čašu - vrijeme je da se dio otpije. Ili, odlije.

Pišem o ljubavi. O ljubavima. O tome da li je ljubav samo jedna, da li se samo jednom dešava, i nikada više, da li se, kada se jednom "promaši" ne može više pogoditi, da li se, kada se jednom nađe, ne može nikada izgubiti, i drugim mitovima. Posmatram mlade ljude oko sebe. Ljude koji iza sebe imaju život proveden sa jednom osobom. Ljude koji su sami, u svojoj čežnji za osobom koja ih dopunjava. Slušam tekstove pjesama, čitam retke romana, gledam, sudionišem ljubavnim pričama, i iznova, svaki put iznova, rekonstruišem svoj pogled na to šta je ljubav, i šta je to prava osoba, i šta je to zaista "to", što dvoje ljudi spaja u jedan zajednički život.

Dio tog pogleda, jedan mali, nejasni, i u trenutku pisanja, pun pitanja dio, nudim vama, da zajedno samnom promišljate, čitajući ove redove. O tom, sa tako mnogo truda objašnjavanom pojmu, koji se uprkos tome ne uspijeva dokučiti, zbog svoje složenosti i sklopa proturječnosti - kojemu je prilaženo sa svim strana - strane umjetnika, naučnika, sasvim običnih ljudi - LJUBAV.

Odlučila sam svoja pitanja, svoje nedoumice koje teže ostati ono što jesu, svoja shvatanja pretočiti u eter, jer u eteru mojih misli postaje tijesno. A i rastu šanse da se bar malo približim odgovorima, do kojih, sama, ne mogu doći. Da dobijem bolji pregled, više dimenzija i tom kompleksnom pojmu dodam dodatna značenja i konačno zaključim ono što od početka znam: Svako posjeduje sebi  svojstven način doživljavanja ljubavi - to je nešto gdje se ne možemo naći na pola puta, jer svako je skovao svoj od komadića iskustva. Da ne duljim, zato.

Pitanje prvo: Da li se ljubav dešava samo jednom?

Sve mi se čini da je shvatanja da postoji samo jedna, jedina, usamljena ljubav u obliku partnera, svakome od nas - i da tu, jednu, nebitno gdje se nalazila, dušu koja se s nama srađa, moramo naći da bismo onaj dio nas, koji nije potpun, dopunili. U filmovima je to tako prikazano, već i isklišeizirano - do kraja ne znaju da li je to - To, kada izgube jedno drugo shvate, pa nailaze na prepreke, jer ono što je vrijedno, treba zaslužiti, i tako dalje, i sve dalje, i predaleko...

Ako neko, ne nađe tu osobu, koja je jedna, jedina, jedinoodgovarajuća nama, onda je njegov život promašen, jer će se zadovoljavati polovičnima, kojima će morati stvarati osobine koje nema svojim naočalama od želja, koje će u nekom trenutku spasti, i naćemo se pred osobom onakva kakva jeste, i jako se razočarati - u nju naravno. Jer, otkuda joj pravo da ne bude - Ta? I reći ćemo da su svi isti, i da će se uvijek isto dešavati, i zbog toga se povući iz "potrage" za tom jednom, jedinom, jednomdešavajućom ljubavlju. Jer, ne postoji.

Situacija: Ona je pronašla sebi nekoga, s kime se može zamisliti, u životu koji dolazi pred njih. Odselili su se, daleko od svojih roditelja, da bi, ovaj put, njih dvoje sami, mogli da grade nešto, samo njihovo. Da bi mogli, neometani nametanjima očekivanja o tome kako treba da žive, stvarali nešto Njihovo. Nije bilo lako, započeti tako od nule. Puno se preduslova moralo ispuniti, da bi došli do toga da se zapravo jedno drugim mogu pozabaviti. Svako je morao da uzme svoj dio "tereta" odluke koju su napravili. On je, kao glava porodice, kao muškarac odgojen u duhu patrijarhata i onoga što nam je servirano od nastanka naše vrste, počeo da radi, da bi tu njihovu novu, malu zajednicu održavao, a ona, kao podrška svome čovjeku, radila je one stvari koje treba da radi jedna žena - da svome mužu što više olakša njegovo uspijevanje u ostvarenju svoje uloge "onog koji hrani porodicu". Nije joj bilo teško. Našla je sebi i mnoge zanimacije sa strane, pomoću kojih je i sama, sa svojim 10 prstiju, mogla da doprinese formiranju u stvarnost te zajednoskrojene vizije porodice. Otkrila je, u danima u kojima je sama bila, koliko toga može uraditi, da joj vrijeme bude svrhovito utrošeno. Zajedno, pa i žmireći, mogli su da znaju kojim putem idu. Držali su se jedno drugog, i bili spremni da, za budućnost koja dolazi, daju danak u svojim mladim godinama. I stajalo je, ponekad, ali se pomjeralo naprijed. Toliko da su sami sebi mogli predstaviti neke sasvim nove ciljeve. Došlo vrijeme da razmišljaju dalje. Grade dalje. Svoj mali, od dvoje ljudi  satkan cijeli svijet - dvoje ljudi koji već s lakoćom savladavaju sve što dolazi pred njih, kao da su neki mehanizam, koji se sastoji od dva međusobno pomažuća dijela, već srođena u jedno, spremni su da prošire sada jednom novom jedinkom - kombinacijom njih dvoje. Vrijeme je. Spremni su. Već su sigurni u sebe, i već su samostalni, i dovoljno odgovorni i zreli. I dovoljno hrabri za zakorače u avanture roditeljstva. Ona je trudna. Ona se porodila. Oni su ispunili još jedan san, sada samo sa svime onime što su uspjeli, treba da ga hrane. Da gledaju svoj san kako raste. Da razmišljaju kako će se ostvarivati, tu pred njihovim očima. U najboljim su godinama. Tako svi govore. Tridesete. Te zlatne godine.
I onda, on obolijeva od raka. Isprobavaju sve moguće metode. On ima za šta da živi. Sve metode iskušava, i sebe samoga, svoje granice. I popravlja se. I biva bolje, i uspijeva se ohrabriti gledajući naprijed - ne gledajući nazad. Ali rak, vraća se kao talas, i u drugom naletu, već ga nema.
Dijete je već toliko veliko da shvata da oca više nema. Da se ne vraća. Ona je itekako svjesna. Radi svog djeteta, smisliće, kao što su nekada dvoje smišljali, milione načina, da ponovo teži nekome cilju, čije se ostvarenje ni ne nazire. Smišlja milione priča svojom djetetu, koliko je ljepše to mjesto gdje je otac sada, i sama, u iste toliko želi da vjeruje. I uspijeva se uvjeriti, s vremena na vrijeme, da je on sada na mjestu, gdje nema bola, i gdje je slobodan. Na mjestu gdje se ne mora hraniti samo onom hranom koja jača imunitet, i gdje smije, kada želi, popiti neko pivo, popola s njom, iz čistog ćejfa, ni iz koje hranjive pretpostavke. Ne može još da shvati šta joj se desilo. Kako se moglo desiti, gdje se moglo zaustaviti, šta se moglo još poduzeti - što se nije uspjelo? Nije sama. Mora se trgnuti. Dijete je tu. Dijete koje zna. Dijete koje razumije. Vidi. Osjeća.
A ona, u najboljim godinama. Ljudi kažu - zlatnim. To zlato godina za nju nema sjaj.
Smije li imati ponovo?
Dolazimo do mog pitanja: Da li je ljubav samo jedna? Ako jeste, da li ju je ona već izgubila? Da li, kazne radi, mora da nosi cijeli svijet, koji je krojen za dvoje sama, i dopunjava uvijek jednu te istu prazninu zamišljanjem šta je moglo biti, da je on idalje ovdje? Da li mora, dijete ostalo bez oca, lišiti svake druge osobe, koja bi mogla biti jednako dobar otac? Da li mora, sama kroz život, život skrojen za dvoje. Dijete će odrasti. Kada odraste i samo će tražiti svog nekoga, i željeti svoj mali svijet, a ona? Da li će biti ljuta kada dijete, za koje se izborila, bez pomoći, kroz život, poželi samo svoj izbor? Svoju sreću nevezano za njezinu. Da li će biti ponosna, što je svom djetetu pokazala, odricanjem od ljubavi muškarca koji nije njegov otac, šta je odanost i šta je to - stojati iza svog "Da"- U bolesti i u zdravlju, u bogatstvu i u bijedi...? Da li će biti ispunjena znajući da je imala šansu da ispuni tu, jednu jedinu, nikadaponovljenu ljubav? Da je imala priliku biti jedna od tih sretnika, kojima se to u životu ipak desilo.

Voli li se samo jednom? Smijemo li sebi dozvoliti, da opet volimo? Da opet odaberemo, nakon što smo jednom već odabrali? Da, nevezano za ovaj slučaj, povučemo izbor koji smo napravili? Da li to znači, ne stojati iza svojih riječi?

Može li se ljubav promjeniti, može li je biti, pa nestati? Može li isčeznuti? Šta je drži živom? Šta joj ne da zgasnuti?

Može li se voljeti više osoba? Na više različitih načina? Može li se desiti da ono što je jednom prijalo, prestane da prija, da ono što je jednom vrijedilo, više ne vrijedi, da jedna ljubav, za koju smo se odlučili, bez ičijeg utjecaja, počne da nestane, bez ičijeg utjecaja, od sebe sama, neprisiljena? I da na njeno mjesto dođe druga? Možda potpuno drugačije od nje?

Pitanje koje leži u suštini, i nije ljubavno pitanje - Pitanje je: Smijemo li se promjeniti? Smijemo li odabrati drugo? Ako odabremo drugo, da li to znači da nismo dosljedni? Moramo li biti dosljedni? Da li smo statistika? Da li smo zbroj jednakih odgovora na ista pitanja? Smijemo li ponovo voljeti? Smijemo li se okušati u ispipavanju vjerovatnoće? Da li zaslužujemo sreću, ponovo, nakon što se jednom desilo da smo je "izgubili"?

Volimo li, zaista, samo jednom?
Smijemo li, zaista, više puta da volimo?

Ratnici svakodnevnice

Danas mi žena pokazuje ožiljke od raznih bolesti koje je preživjela. Izlaže ih, kao što bi neko izlagao suvenire u antikvarnici. Tako i treba da ih nosimo. Divim se njenom načinu, na koji mi priča priču o sebi, preko onoga što je preživjela. Akcenat i sama stavlja, na preživjela. Priča mi na njemačkom, koji ja idalje savršeno ne razumijem, ali mi i pomaže, neverbalno mi potkrepljuje svaki bol, svaku nedoumicu, svaki uspjeh. Gledam je, i zahvalna sam, takvog nekoga imati pred sobom.

Nije lako odoljeti dobiti krila, da i svoje obične, svakodnevne borbe, iznesem sa umnogostručenom snagom. Sramota me reći da me uopšte potresaju. Sramota me samoj sebi priznati, a kamoli reći, da se razumijemo. Ali, stoji ono, da je svakome njegova muka najteža. U to ne treba ni zalaziti. Svako ima svoju kolekciju iskustava, koja nosi sa sobom u svaku novu bitku. Nekoga te male, svakodnevne bitke iscrpe, a neki opet, tako spremno, sa toliko tvrdoglavog povjerenja idu naprijed, i onda kada su ih svi otpisali već.

Moja prijateljica mi je pričala u ženi u tridesetima kojoj je umro muž. Mojoj rodici je u tridesetima umro muž. Ostalo joj dijete, plod njihove ljubavi, zajedno sa njom u toj tegobi, da se zajedno bore, da je inspiriše da ide naprijed. Ne mogu ni predočiti kako joj je. Onda kada nađeš sebi tog Nekoga za sebe, i on tebe nađe, i sve u vezi vas dvoje se složi, i sklopite taj pakt zajedništva, i naslonite se jedno drugom na leđa, kada nadolaze na vašem putu nedoumice i borbe, pa se grlite u međuvremenima od borbe do borbe, i hrabrite jedno drugo, i podnosite puno više nego što možete pojmiti da možete podnijeti, ohrabreni zagrljajem i riječima svog dragog. Ne date jedno drugom stati. Nadopunjujete ondje, gdje nedostaje. I onda, to nestane. Rasprši se, poput lijepog sna. I ostaneš... Možda je baš najteže ostati. Nositi se sa svim time, stvorenim za dvoje, sam. Ali, ostaneš. Imaš još zbog čega ostati. Ne nalaziš uvijek nadu za dalje, ali, imaš za šta živjeti. Razlomljen između sjećanja na ono što si imao, i neizvjesnosti onoga što dolazi. U tebi nataložene zajedničke pobjede. Odatle crpiš polovičnu snagu. Uzimaš ponovo svoj dio, i od njega, gradiš potpuno. Živjeti je.

A ja, sama bih sebi opalila šamar.
Imam tu osobu, tu pored sebe. I nema te borbe koju sama borim. Nema te kiše na kojoj sama stojim. Nema te tuge, koju sama podnosim. Imam tog prijatelja. Te prste koji mi brišu suze, i znaju da ih neće izgristi. Imam te oči, koje prate moje pokrete, i stavljaju blagoslov na svaki korak koji napravim, to zahvalno lice, koje vidi sve što radim za njega, za nas. Imam tu sigurnost. Imam taj polet. Imam to izvorište snage. Taj zdenac krijepljenja. Koliko ima usamljenih ljudi, ljudi kojima postoji ta ogromna praznina u životu, u koju stalno gledaju. Ljudi, koji bivaju pored drugih, a opet, njihova samoća ostaje.

Bud zahvalna, kažem sebi. Ovo što imaš je vrijednije od svega.
Ne zato što ima ljudi kojima je gore. Nego zato, što imaš nešto što je dobro, i što treba da bude primjećeno. Što ne smije biti zasjenjeno teškoćom života, jer sjaji, pogotovo u mraku, izvan te teškoće.

Pokloni života

Postoji ustaljeno mišljenje da samo one stvari za koje se pomučimo da dobijemo, kasnije znamo i cijeniti.

Čak sam i iz socijalne psihologije učila isto.


Slažem se, kada uložimo mnogo truda, a taj trud rezultira nekim divnim zbivanjem, stanjem, radnjom, kao posljedicom, naravno da smo zahvalni, i da se prema tome odnosimo na poseban način, i osjećamo posebnu vrstu ponosa na sebe, na svoje umjeće da to dosegnemo.


Ali isto tako postoji i bezbrojan niz stvari, koje nam, u toku samog dana, dolaze na poklon. Ne moramo prstom pomaknuti da bi nam se desile. I baš zato, što nismo utjecali na njihovo nastajanje, ne uzimamo ih sebi lično, ma koliko divne bile, ma koliko imale potencijal da nam učine dan ljepšim.


Ne moramo ništa učiniti da ih "zaslužimo". Samim svojim postojanjem smo ih vrijedni. Samim svojim dešavanjem u paralelnom trenutku njihovog postojanja, mi na njih polažemo pravo. Ali ono pravo, koje svako pojedini, koji ih primjeti, podjednako polaže. Jer, to nisu one stvari, koje su samo nama date, koje su nam bile pred očima kao cilj, pa smo se za njih krenuli boriti. To su one stvari, oni pokloni, koji pripadaju svima nama, i koji, i onda kada svi vidimo, idalje ne postaju naši, nego ostaju svačiji podjednako.


Otvori se zato divnoći života - mirisu jabuke, nježnosti vjetra, šuštaju lišća, dodiru drveta, toploti dlana, snazi rijeke, igranju svjetlosti i sjena treperećeg lišća, dubini daha, prelaznosti osmijeha, lakoći oblaka, slatkoći čokolade...


Uzmi te sitne poklone koje su zaslužio bivajući -
mogavši da slušaš, da osjećaš, da dodiruješ, da vidiš, da čuješ.

Život ukrug - Kako poboljšati kvalitetu svog života 1.

Čitajući knjigu Yaloma "Gledanje u sunce", naišla sam na zanimljivo pitanje, koje sebi postavim često, kada se nađem pred nekim životnim prekretnicama. On navodi da je to pitanje sam Nietsche postavio sebi. Yalom ga koristi u kontekstu poboljšanja kvalitete života, pogotovo kod ljudi koji se suočavaju sa strahom od smrti. Postavlja se tako da se fokus premješta da trenutak sada.

Pitanje glasi: Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako ne,

 započnimo ovdje i sada, promjene, koje će voditi tome da imamo nešto što čini život vrijednim ponavljanja, vrijednim proživljavanja ponovo ispočetka. Unesimo u njega, sada, u vremenu koje imamo, i one koje dolazi, trenutke, koji će, one "promašene", zasjeniti, i staviti u drugi plan. Koji će one trenutke do sada, učiniti vrijednim ovoga što se sada dešava.

Ako ne, sada uradimo za sebe nešto, što ostatak našeg života čini vrijednijim življenja. 

Ako da, 

onda ste sretnik. 

Onda znači da ste u životu napravili takve odluke, i doživjeli takve posljedice po svoje odluke, koje su po vas povoljne, koje su se pokazale vrijednim truda, vrijednim ulaganja. Mnogo toga ste dobili, što biste, naravno bili vrijedni dobijati cijeli život u ponavljanju. Mnogo toga ste doživjeli što vas je oplemenilo, i moglo bi vas oplemenjivati za cijelu vječnost ponavljanja pred vama. U mnogo toga ste hrabro zakoračili, i istim bi ulicama beskonačno hrabro koračali, kada bi vam se dalo, da ponovo, ispočetka, krenete.

I zato, sada, u baš ovom trenutku svog života, zapitajte se:

Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako je odgovor ne, sada baš je pravi trenutak da stvorite trenutke vrijedne ponavljanja.

Prošlo je / Prošlo, jel'?

"Ne znaš šta sam sve prošla."

Ostanimo na "prošla". 
To znači, da je prošlo. Da je prošlost. Da je ostalo negdje iza. Izvan domašaja. To više ne možeš popraviti. Ne možeš poboljšati. Tu nijedan trud nije dovoljan. Tu upornost ne pomaže. Tu jedino. Ne rasipaj energiju.

Ti si ovdje. Ovdje možeš. Ovdje možeš čak i popraviti ono što je prošlo. Jer, praviš novi krug. Praviš novo, što će proći. Ali, idalje si ovdje. Daleko od toga. Kako ti nemaš načina doći do njega, tako ni ono do tebe ne može doći, ako mu ne daš dozvolu. Ne daj mu dozvolu.

Ovdje i sada, možeš da stvaraš sve što želiš.
Možeš da ponovo odabereš put, iako si već odabrao drugi. Uvijek je pravi trenutak da promjeniš odluku. Ti sam biraš.

Ne oduzimaj sebi to.

Loiuse Hay 

"Put do pakla popločan je najboljim namjerama."

Sjećam se dobro dana kada je naš profesor izrekao tu rečenicu. Tada nisam mogla ni naslutiti u kolikom omjeru je ista primjeniva na moj život. Tada je to bila samo poslovica, nad kojom sam se zamislila, da bih dohvatila značenje, i onda, mislila da sam je pustila, u seharu drugih poslovica, koje sam čula. Ali, u različitim periodima mog života, ona se vraćala, uvijek u nekom novom ruhu.

Zadnji put, ovako.

Bila sam razočarana razvojem situacije. Osjećala sam se kao da mi je sreća trenutak dalje nego što se mogu protegnuti. Sasvim jasno je vidim, i skoro da je mogu dotaći. Dijele me milimetri. Ali tlo pod nogama mi nije stabilno. I osjećam, da bi se svakog trenutka moglo izmaći. I sreća bi mogla izmaći.
Javlja mi se onaj iskonski strah od gubljenja tla pod nogama. I ruke mi postaju sve manje sposobna za dohvat. I snaga mi nestaje u titrajima. A suze, koje naviru, kao da će me preplaviti. Kao da će postati rijeka. Bujica. Bujica koja će rasti, i nositi me, daleko od sreće. Od cilja. Od mogućnosti da ga ostvarim. Bujica, koja će u jednom trenutku, nadrasti grlo. Ispuniti pluća.
To je bio samo osjećaj. Vizija osjećaja. Ali toliko intezivna, da mi je već ponestajalo zraka, a grlo bivalo kao stegnuto nekom silom. Ni jecaj nije mogao van. Pored svega, znala sam, da se moram boriti. Jer ako odustanem... Ako odustanem, tek onda nemam šansu.

Sve mi se to skupilo. Snaga koja me gura naprijed, i dijete u meni koje ne može dalje, koje nije doraslo.

A tada, kada sam počela govoriti da mi je teško, stiglo je otežanje. Otežanje nastalo iz najboljih namjera.
Govorili su mi:

"Misli pozitivno."

"Bit će bolje."

"Ne daj se, i ovo će proći."

"Ti si dovoljno jaka da se s ovim nosiš."

Namjere su svakako bile dobre: Da me podignu. Da mi uliju nadu. Da me ohrabre za naprijed. Da me ponovo vrate u borbeno stanje. Vidjeli su oni kako sam. Vidjeli su oni šta mi treba.

Ali nisu znali, kako da mi to daju. Kada se suoče sa teškim emocijama, ljudi lako polete da ih maknu. Malo im stave šminke. Malo me prebace u vrijeme koje dolazi. Malo u vrijeme u kojem trebam, jaka. Vrijeme, koje dolazi, ako budem jaka. A ja mogu da se nosim samo sa ovim što je sada. Samo ovo što je sada mogu da držim. Da uhvatim jako. Da razabirem i sabiram. Da prevagujem i odvadim. Da poslažem i razbacujem. Ponovo sastavljam. Ponovo odbacujem. 

Tada mi treba neko, da bude samnom u tome. U tome baš. Ne u onome što će se iz toga roditi. Ja znam da će nekada biti dobro, ali želim da sada, kada nije dobro, neko bude tu. Ja znam da će budućnost donijeti meleme za rane, ali, dok rane bole, želim da neko kaže: "Vidim tvoje rane." Ne želim da neko kaže: "Znam kako se osjećaš." Želim da mi kaže kako se osjećam. Da riječima bilježi moj bol. Iznova  i iznova. Da ga doživim, iznova i iznova. Ne želim olakšanje. Olakšanje bi mi trebalo, da postoje loše emocije. One koje me uništavaju. Ovo me neće uništiti. Ne, jer je prikladno situaciji. Zašto se ne bih osjećala prikladno situaciju u kojoj se nalazim? Zašto je loše osjećati tugu, bijes, bol, razočarenje, strah, beznađe? Zato i samo zato, što se ljudi u našem prisustvu s time ne mogu nositi. Jer im se, empatički, budi isto. A to ne žele. Ko želi bol, tugu, razočarenje... Pogotovo, ako ne proizilazi iz ličnih okolnosti? Ako ne može shvatanje potpuno obuhvatiti razloge zbog kojih je došlo do njih?

Zato, iz najbolje namjere, drugima i sebi, kažemo sve te riječi utjehe. Sve te riječi prazne. Sve te riječi izbjegavanja. Sve te riječi bježanja.

Ako ti je stalo, budi mi uho. Budi mi usna koja govori moja osjećanja. Budi mi oko koje bodri moje pokrete lica. Ako ti je stalo, budi samnom. Ne prolazi pored lošeg koje kuhlja u meni. Ne govori da je dobro. Nije dobro. Ne šminkaj ga. Ne postaje ljepšim. Vidi ga. Nađi ga u sebi. I zajedno samnom, nadrastimo ga.

Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

You will never walk alone...

Draga moja, danas je za nas obje dan, kada možemo ponovo započeti krug. Kada možemo ponovo odlučiti kako želimo da izgleda vrijeme koje ispred nas dolazi. Kada možemo da odlučimo šta želimo biti, i čemu želimo težiti, vrijeme kada treba da odbacimo strane kože navike i uhodanosti, i krenemo ispočetka. Počinje vrijeme, kada ponovo učimo kako hodati na nestabilnom tlu okolnosti. Kada učimo plesati na kiši. Želim da znaš, ovaj ples na kiši, poklanjam tebi, ovaj dan. Znaš da je ne volim, ali ipak, tebe više volim. Želim da ti kažem jednu stvar:

Kroz kiše, i oluje, kroz nepredvidive struje, kroz nerazbirljive magle, kroz neopipljive staze - pratim te. Bodrenjem, bez straha, Nadom, bez uzmaka, Srcem, bez prestanka.

Sijaj, sijaj, zvijezdo mala.

Sretan ti rođendan!

(Ovo je mnogo više od jedne stvari :))

Hvala tvojoj mami, što te donijela na ovaj svijet da ga i meni uljepšavaš.

O vjeri u sebe, ili kako bi običan čovjek rekao "biti budalom"

Moj rođak je ispred svojih očiju imao cilj: Krenuti u bolji život, starom stazom zvanom "Od trnja do zvijezda".
Trideset krupnih, i par centi sitnih godina. Svojim rukama - stvaraoc. Bez velike titule. Sa ženom jednakih godina. Njemačka. Zemlja čiji jezik ne pozna. Ali u kojoj vidi za sebe šansu. Stižu savjeti - "Nemoj se u to upuštati- na šta misliš - ideš negdje, gdje ni sam ne znaš kako je, kolike šanse imaš...".
Koga to nije strah izaći iz zone sigurnosti, u zonu nesigurnosti? Zakoračiti u maglu. Imati, kao oslonac, najviše jedno - Sebe samoga. Svoje sposobnosti uviđanja. Svoje snage. Svoje slabosti. I onaj komadić sreće, koji za tebe, odlomi život, ne mareći da li će ti biti dovoljno. Onaj komadić okolnosti koje se okreću u tvoju korist, koje čekaju da se u njih uklopiš i postaneš sam njihovim vladaocem, ako smogneš dovoljno snage.

Gradili su, od samih sebe, kulu, za koju nisu znali kako će odolijevati vremenu koje dolazi. Vremenu koje donosi promjene. Izazove. Snalažljivost. Neodustajanje.
Lijegali su sa suzama u očima, misleći o odustajanju. Osjećali su bol, kako su im se širile granice poznatosti. Granice mogućnosti. Dolazili su dani, kada su se pitali: "Idemo li danas ili sutra nazad?". Budili su se, i govorili sebi: "Još ovaj dan. Sutra idem nazad." Tuđa zemlja. Tuđi pogledi. Gradiš svoj vokabular, istovremeno gradeći sebe sama. Dodaješ u svoje iskustvo svakodnevno tolika iskustva, da nekada ne znaš kako uspijevaš sve da svariš, i da opet, sutra ustaneš u nešto sasvim novo.

Ali, išli su naprijed. Išli naprijed, jer ih je svaki dan koji je prošao odvajao manje od porodice. Godišnji odmori su stizali. Beskonačno dugo stizali, neprimjetno prolazili.
Ali, imali su jedno drugo. I sve što je bilo oko njih bilo je njihovo. Ma koliko strano. Ma koliko teško. Nikada previše teško, jer je sve lakše, kada dvoje nosi. Nikad previše strano, jer uvijek jedno ima bistrije oči da drugome može pomoći da bolje pogleda. I nekada je jedno više sposobno vidjeti ono lijepo, a nekada drugo.

I malo po malo, počelo je da se nazire ono što su željeli. Sa mnogo žuljeva više. Mnogo kilograma manje. Mnogo umora više, ali mnogo i snage više. Kako su uviđali koliko mogu, tako su i hrabrije i sigurnije kročili.
Sami. Ali, zajedno. Nisu odustali danas. Uvijek su čekali sutra, da vide hoće li odustati. Danas je uvijek bio dan kada se boriš.

Bili su budale, u očima drugih. Istih onih, koji im sada kažu, lako je tebi, vidi kako si se snašao. Očima onih, koji nisu izašli iz sigurnosti i upustili se u avanturu, oslonjeni samo na sebe. Oslonjeni samo na onoliko koliko možeš ponijeti. U borbi za viši cilj, ponekad mnogo težom nego ikada misliš da možeš podnijeti.


Oni stoje ispred mene kao svjetionik. More životnih okolnosti huči, i uvijek ne razabrem jasno svoje misli. Ali jasno mogu da vidim to svijetlo. Svijetlo koje govori: "Postoji put."

Dijete Zemlje, moj rad

"Znam ja nas, jebo ti nas."

"Znam ja nas, jebo ti nas". Često mi naupadnu te riječi, pogotovo u poslijednje vrijeme zadnjih dvadeset dana, koliko sam, uglavnom, oslonjena na pomoć ljudis kojima dijelim jezik ili porijeklo. Porijeklo - posredstvom iste zemlje, ili porijeklo, posredstvom istog genetskog koda. Sjećam se dana, kada sam, isčitavajući iskustva ljudi koji su se preselili u Njemačku, nalazila uglavnom za razočarenje "svojima". Govorili su - "Ako budete tražili posao, ne vodite se onim - da radim ondje gdje se osjećam "svojim", ne idite kod ljudi sa Balkana. Grdno ćete se prevariti. Oni, više od svih, su skloni zloupotrijebiti vaše povjerenje, i iskoristiti npr. vaše nepoznavanje jezika ili nešto drugo u čemu manjkate, protiv vas." Naravno da nisam htjela da vjerujem u to. Kada sam došla u Njemačku, u Köln, prvo što sam primjetila, pogotovo zbog činjenice da sam stanovala na desnoj obali Rajne, su ljudi različitih puti, oblika lica, jezika, načina ophođenja. I, zanimljivo, ili sasvim obično, kretali su se u grupama. Grupirani po pripadnosti. I mislila sam, vidiš, kada si u tuđini, ono što te vuče jeste ono s čime nalaziš sličnost. Najčešće u podlozi. Okolnostima iz kojih si došao. Mukama koje si zajedno sa njima preživio. Ili koje je vaša porodica dijelila u prošlosti. Istost nas povezuje. 

Prvo što sam čula od "naših" jesu komentari poput: Koje su izbjeglice tu. Keln nije više ono što je bio. Sve je manje "Švaba". Kao da oni, nekada davno, nisu bili izbjeglice ili, u boljem slučaju, nisu otišli iz svega sebi poznatog, da bi, u tuđini, dobili ono što u svojim zemljama ne bi uspjeli zavrijediti, za svoj životni vijek.
Pitala sam za pomoć, kao nova, kao neupućena, prvo od "svojih", i najčešće su svi nudili probleme s kojima se mogu susresti. Da sam došla u pogrešno vrijeme. Da ni ovdje nema posla. Da ću ovdje morati da počnem od nule. Da budem fleksibilna. Da radim nešto, što ne odgovara mojoj kvalifikaciji.
Nije me bilo strah. I idalje, nije me strah. Početi život na nekom drugom mjestu, gdje nemaš temelja, sasvim lako može značiti početi ispočetka - a ja, ja se početaka ne bojim. Sama činjenica da sam tu gdje jesam govori o tome da sam spremna. I da imam povjerenja u svoju sposobnost započinjanja iznova, započinjanja na pravi način, od dna. Temeljno, svojevoljno, graditi onako kako želim. Ne nastavljati na nečijim tuđim temeljima. Ne popravljati neke okrnjene temelje, nepodložne promjeni - započeti od nova. U svojim jedrima imala sam glasove bodrenja dragih ljudi, koji su vjerovali u mene, u svojim vizijama, sve ljude, koji su taj korak ranije napravili i uspjeli... U svojim nadama, pomoći ljudima, do kojih mi je stalo, a kojima ne mogu pomoći ostajući u sigurnoj zoni neakcije. 
Vizija Njemačke, kao zemlje nauke, kao kolijevke ljudi koji žele ulagati u ljude koji žele i mogu napredovati. Vizija Njemačke prepletena sa obrazovanjem za cijeli život. Razbijala se. Krnjila. Sitnila. Odlepršala vazduhom. Pekla u očima.
Pitala sam se, šta se to nama dešava? "Mojima".
Šta se to prelomi u čovjeku, da, jednom kada uspije, ljubomorno za sebe počne da čuva savjete. Kradomice skriva načine na koje nekome može olakšati. Kada u njemu umre ona osoba, koja je došla, u istu, jednako tuđu kao i meni, zemlju, iz istih, ili blago različitih razloga, sa jednakim koferom neizvjesnosti, pomješane sa strahom, titrajućom čežnjom za pronalaskom dodirnih tačaka sa zemljom odakle si potekao? Kada u njemu umre ona osoba, koja se radovala, čuti jezik koji razumiješ, iz usana stranca s kojim te dijeli isti geografski prostor porijekla? Kada u njemu umre osoba, koja je, puna želja i snova, ostavila sve što je znala, da bi upoznala sve što ne zna, a želi znati?
Kada je, zajedno sa tom osobom, umrlo i saosjećanje, prema onima, koji, kao ona nekada, počinju sa istim snovima, nadanjima u ishod koji preporađa, sa istom željom da će njihove sposobnosti ovaj put doći do izražaja?

Ovdje, među toliko "svojih", osjećam se najviše poistovjećena sa "izbjeglicama", koje svakodnevno srećem na ulici. Nemam osjećaj da nas išta dijeli. Svako od nas, pojedinačno, je ili pobjegao ili morao, ili "pobjegao" jer je htio, da bi našao svoje novo sigurno mjesto. Svoje novo mjesto. Svoje mjesto. Malo, svojim rukama stvoreno mjesto. Sa svojih deset prstiju, svojim trudom i nadom, stvoreno mjesto.
Gledam ih, pune straha i nade. Balansirajući između novog koraka, i novog uzmaka. 
Gledam, i osjećam kako u meni treperi usplašeno dijete. Gledam, kako rukama, koje strah još nije osvojio, iscrtava, na praznom listu papira, nesavršeno vještim rukama, svoj san. Gledam i bodrim pogledom. U jedra mu pušem tihim molitvama. Povjerenjem.

Ni sama više ne trebam. 

Prve slike Köln-a

18 dana sam u Kölnu. Kada sam, nakon 23 sata putovanja ugledala suncem osunčane vrhove katedrale (Kölner Dome-a), od ljepote su mi se oči ucaklile suzama. Isto tako, desilo mi se od tuge nad izgubljenom ljepotom, kada sam vidjela sliku na kojoj ta ista katedrala stoji, prkoseći iznad ruševina, koje su posljedica bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.

Die folgenden Bilder stammen von der footnote.com-Webseite und entstammen dem NARA-Archiv

Suze su napunile oči, kada sam pomislila na ljude, koji bez milosti uništavaju ljepotu, trud i rad, historiju i narod, i ostavili opet nju, da stoji. Da kontrastuje. Da ječi u ruševinama. Ne mogu a da se ne zapitam: Zašto? Da li baš, da bude kontrast, i pojačava užasnost prizora, crna i strašna, iznad sravljenih kuća, uništenih legla historije? Ili zato, što se neko nije usudio njoj, građenoj od trinaestog stoljeća, zadrijeti u svetost?

Ne možeš da ostaneš ravnodušan kada vidiš pokidane mostove. Znaš šta znače mostovi životima koji se njima spajaju. Ne možeš da se ne zapitaš, bezbroj puta, kome je do toga, da nas ljude, koji smo nastajali, razvijali se, evoluirani naslonjeni jedni na druge, toga liši, prekidajući nam spone? Ne možeš, a da ne osjetiš gorčinu kako se iz prizora slijeva u dušu. Da ne osjetiš kovilac mržnje, koji guta, sravnjuje, sve ono što je iz ljudske vizije posredstvom zajedničkog napora postajalo nešto opipljivo, nešto veličanstveno lijepo, nešto što ujedinjuje divljenjem.

Kada vidim pokidane mostove, osjećanja ne prestaju da se mješaju. Vidim Köln, sada. Katedralu sada. Katedralu, koja se, svaki pojedini dan, svake pojedine godine, vrijednim rukama njenih čuvara obnavlja, djelić po djelić, istim detaljima. Kako ponovo postaje ista. Nova ista. Od 1248. do 2015. u postanku. I poželim da se mi ljudi jednako tako brinemo jedni o drugima, kako je to jedna katedrala, prkosna, zaslužila. Da se jednako tako brinemo, da mostove, koji su srušeni neovisno od naše želje, uzmemo sebi za obavezu da gradimo. Previše se mi brinemo oko toga čija je reda, ili ko treba da daje manje, a čija je dužnost da daje više. Previše mi oklijevamo oko toga ko će prvi pružiti ruku, a ko duže zadržati ponos. Previše mi klatimo na jezicima poneko "Izvini" i poneko "Volim te". Teško nam je prvi udariti kamene temeljce, jer ne znamo sa sigurnošću da li će neko nastaviti. Opet smo oslonjeni na druge i vječno u druge gledamo, i od njih tražimo znak. A držimo u sebi predstavu da smo sami, da možemo sami, da nam je tako najbolje.

Ja vam kažem, ugledajmo se na ovaj grad. On me toliko toga naučio. Naučio me biti uvijek star, a nov. Znati svoje vrijednosti i ponovo ih izgraditi, iz prašine pepela. Pokazao mi šta znači biti aktivan u obnavljanju sebe, u dopunjavanju sebe, u oslanjanju na druge, na ono što nam je svima zajedničko.

Zato, kada pucaju mostovi, znate šta vam je činiti.

Odnos...

Odnositi se naspram nekoga, nečega.
Imati neku nit koja spaja. Osjećajnu nit. Misaonu nit. Energetsku nit. Situacijsku nit. Iskustvenu nit. Istoprostornu nit.

Sjećam se, kada sam gledala epizodu serije "Hannibal", kada se odnos dva lika - Hannibala i Willa opisuje šoljicom, koja pada i raspršuje se u komadiće, i onda, u narednim epizodama, kada se ponovo susreću, prikaz odnosa je šoljica, koja sa iz komadića, skuplja sa poda i postaje jedinstvenom, neokrznutom padom, jednakom kakva je bila. Osim tada, tu metaforu odnosa u kojemu je glavni junak šoljica koja se rasipa u komade, pronašla sam još jednom, listajući po Facebooku. Jednom je čak odnos predstavljen kao papir, koji se, usljed neprimjerenog tretmana jednih naspram drugim pogužva, i više nikada ne biva istim. Više nikada ne biva lagan za pisanje. Ne biva lagan za čitanje ispisanog. Biva obilježen svojom zgužvanošću.

Jutros, vraćam se na svoj doživljaj jedne svađe između dvoje ljudi koji su dugo vremena skupa, i pitam se, da li se, nakon teških svađa, zaista dese te nepopravljive štete jednom odnosu, u neovisnosti od toga kakva je njegova kvaliteta bila?
Kvantiteta, odavno znam, nije bitna. Trajnost odnosa ne mora biti znak ljubavi, može jednostavno govoriti o tome kako nemamo snage da ga prekinemo, ili kako želimo da ga ipak imamo - uprkos mnogim teškoćama kroz koje nas provodi... Trajnost, može govoriti - koliko toga je u odnos investirano, i koliko toga se priječi, da ga ne napustimo, ostavljajući investirano u međuprostoru koji više ne dijelimo...

Da li se nakon teških svađa, kada izlazi iz nas ono što smo dugo čuvali od drugoga, kada izlazi iz nas ono što smo drugo zamjerali drugome, što smo dugo čuvali i od nas samih - da ne bi ni do drugih došlo - može da sve bude onako kako je bilo? Ili, čak, bolje?

Kada pomislim na takvu jendu svađu - ja ne vidim šoljicu koja se razbija, papir koji se gužva, vidim puzzle koje se raspršuju, po kršu, po travi, rastjerane vjetrom. Da bismo bili što smo smo bili ponovo, moramo svaku ponaosob ponovo pronaći i ispočetka joj ispitati mjesto. Moramo se vratiti na ono što nas je spojilo, na ono što je ostalo od nas, i to dvoje združiti. Prelaziti ponovo taj put, koji smo prelazili do trenutka kada je sve počelo da se raspada u dijelićke.

I, opet, neke dijelove izbaciti, i ostaviti praznine, da neki novi dijelovi nađu mjesta. Da sraste puzzla. Da, opet, postane cijela.

The Hardest Puzzle to Solve by Tim Nguyen

Njeno Visočanstvo Empatija

Uhvatila me neka tuga. Tako sam nazvala taj osjećaj, i svidjelo mu se to ime, pa ja pod tim imenom u meni trajao. Dijelom posljedica PMS-a, bila sam plačljiva, i više nego što imam razloga, ili, ipak, onoliko koliko trebam - a što bih, kada sam potpuno racionalna, izracionalizovala. Napravila bih od te, nazovimo, tuge, samo nešto što će jednostavno proći, zato jer nema razlog.

A, dok sam u PMS-u, nemam takvog umnog oružja da je sputam. Mislila sam u sebi: "Dat ću joj prostor da se pokaže, pa će ona sama i proći." Tako se i dešavalo, znam iz iskustva. Nikada je nisam gurala u stranu, niti pod tepih. Družile smo se. Pomoću nje su se tolike pjesme iznjedrile. Njom vođene su se tolike potrebe da se okrenem drugima, ohrabrile, i krenule u svoju misiju ispunjavanja. Zato sam, i sada rekla : Neka traje. Svaki osjećaj ima svoj smisao. I ona je tu sa svrhom. Kada ispuni svoju svrhu, otići će sama.

Ali, bivalo je mučno. Suze su granule na svaku sitnicu, koja je rasla do neobjašnjivih razmjera. Bijes je kuljao, i pokretao je ruke u pravcu stvari, ali ih je razum moram kočiti, često uspješno. Ponekada, nije uspio odreagovati kako se to brzo i iznenadno dešavalo.

A onda, jedan dan, se pojavila ona. Empatija.
Progovorila je glasom moje najbolje  prijateljice. Njenim glasom, jer je ona, moje bogatstvo od osobe, imala tu divnu osobinu tako spontano izraženu, da nisu kada imale da se postave prepreke, koje se inače javljaju, kada sam tužna. Prepreke: Povlačenja, zatvaranja, nepristupačnosti, nedohvatnosti.

Nije mi rekla: Opusti se, proći se. Nije mi rekla - nije to toliko strašno, i dopunila mi tugu dodatnom tugom zbog nerazumjevanja moje pozicije. Slušala je. Potom, u sebi našla dijelove istog iskustva, i onda, njime progovorila. Rekla mi je - znam te, bila sam ti. Imenovat ću ti tvoje misli. Imenovat ću ti osjećanja. Strepnje. Želje. Rekla je: Nisi sama. Bila sam ti, i evo me, preživjela. Rekla je i više nego što je riječi izrekla, a ja...

Ja sam osjećala kako sada jasno vidim u sebe. Kao da je neko unio apsolutno svijetlo u mene. Pogledala sam u osjećanja, i vidjela mnogo više. Vidjela sam snage. Vidjela sam mogućnosti. Vidjela sam sposobnosti. Vidjela sam sebe potpunu. Nisam više bila obojena tugom, iznutra, i vidjela tugu vani. 

Tek zahvaljujući drugima, ponekad možemo sebe cijele pogledati. Mi samo vidimo iznutra. Mi samo vidimo sliku ograničenu našim vidnim poljem, obojenu našim emocijama, tadaprisutnim. Kao što je Đorđe jednom rekao: "Sve izgleda iz daleka drukčije.". 

Taj strašni brak(/mrak)

Sjećam se i sada riječi koji sam slušala, prije nego stadoh na "ludi kamen". Hm, "ludi kamen", da ni ne nastavim pisati ovja post, to ludi kamen dovoljno govori u o predstavama, koje su se u narodu ukamenile, o toj, uh, teškoj stvari - braku.

Pa mi rekoše: "Vidjet ćeš ti. Sve će se promjeniti."; "Ovo što sada imaš, u vezi, to je super, ali.. brak...". Govorili su, svašta. Stajali u pola rečenice, tako da pomisliš, da ne smiju da završe, koliko je to strašno, pa ti sam sebi, po logici stvari - završavaš rečenice. Čovjek hoće da mu je sve zaokruženo u životu, jer zna, dok se ne zaokruži, uvijek će se vrtiti u krug.
Čak, nedavno shvatim, da se i sve bajke završavaju brakom. Svi romantični filmovi. Tim brakom, tom strašnom spodobom, završava jedan dio života. On, on uzima slobodu. On donosi odgovornosti. On - proždirač opuštenosti, djetinjstva, onog dječijeg.

U neku ruku mogu da razumijem - brak. Prestanak bivanja samostalnim, pomalo. Postaješ dio tima, malo više. Počinješ da funkcionišeš u dvoje. Obavezuješ se da ćeš interes druge osobe pokušati staviti na ravan tvog vlastitog. Zajedno doprinosite napretku. Dijelite svakodnevne nedaće. Dok otvorite oči, pogled vam je već usmjeren u onog drugog, koji leži pored vas, i pratite ga. Vaše žile kucavice se usaglašavaju, pretiču, nadmeću, pa opet ujednačavaju. I zajedno imate plan. I svako od vas ima plan za sebe. I onaj drugi je dužan, da i ovog drugog pusti da i svoj plan ostvari, ali ga istovremeno usmjerava da onaj zajednički ne oskrnavi.

Tako izgleda iz te, tako teške, prvoponuđene perspektive. Ta teškoća, ta omora, taj... Uh, brak.

Kad jednom uđeš u to, ljudi počnu da se brinu za tebe, pa te zapitkuju - Kako je sada, u ... braku; Jesi se navikla; ...; ....; ...;
Kao da te pitaju, kako to preživljavaš? Kao da pokušavaju u tebi da nađu tragove borbe, neka previranja, neke nesigurnosti. Pogled im struže tvoje lice. Gledaju hoće li ti zatitrati koji mišić, da te oda.

Gledaš, zbunjeno, jer nisi siguran šta da odgovoriš, a da bude adekvatno. Jer, potpuno zadovoljstvo kada vide, traže nešto ispod.

Iskreno, ja ne vidim razlike (osim, možda papira) između bilo koje veze, u kojoj sam, bilo prijateljske, rodbinske, ljubavne, i braka. Ne vidim, jer kada si s nekim u vezi, logično je i sasvim prirodno, da na toj vezi radiš, i da se ona razvija. Da stalno radiš. Stalno. Kada kreneš da je zapuštaš, ostavljaš sebi prostor da radiš još više. Isto tako, u svakoj vezi možeš i trebaš da doprinosiš dobrobiti druge osobe i da ti ona bude bitna, ako je to za tebe bitan odnos. Imaš i određenu dozu odgovornosti napram nje. Neku vrstu nepotpisanog etičkog kodeksa. Neku nježnost. Pažnju. Neku osjetljivost posebno oblikovanu za tu osobu. Šta je brak drugo? Nego sve to, ali, tako da na tom nekom, parčetu papira, staviš svoj potpis, pod ono, što bi u svakom odnosu trebao da radiš.

Ma ljudi, nije loš brak, ako ljudi postanu loši u njemu. Ljudi to sve naprave. Ljudi ne znaju da preuzmu odgovornost. Ljudi ne znaju biti jedni s drugima, pričati jedni s drugima, raditi jedno s drugime. Ljudi. A brak, ako me pitate, a ne očekujete unaprijed odgovor - je odličan. Zato jer ja i moj muž želimo da takav bude.

PANTA REI.

Jednom sam čula Kada se mjenjaš, svijet oko tebe se mjenja, kao što se, kada se mjenja jedan dio slagalice, druge oko nje prilagođavaju njenom novom obliku. I zvučalo je obećavajuće.

Mislila sam, kada se promjenim, mjenjat će se svijet oko mene, i skrojena koža će se mjenjati. Kada se promjenim, promjenit će se i iluzije drugih o promjenama i tome kako se ljudi ne mogu mjenjati - kada se promjenim - budući da s promjenom mjenjam i prozore s kojim gledam na svijet - vidjet ću ga drugačijim i novijim, u nekom drugom ruhu, u nekom prihvatljivijem ruhu. U nekom ruhu u kojem mi se sviđa.

Mjenjam se, i mjenja se svijet oko mene. Ali, ne onako kako sam zamislila. To više nije isti svijet. Moje oči više ne gledaju na njega na isti način. I on na mene ne gleda na isti način. Iako sam baš to htjela, ovako to sigurno nisam htjela. Ja se mjenjam, a svijet me zove - Budi ista - kako ćemo znati ko si - ako se promjeniš?

Svijet me zove - Budi ono što jesi! - pozivajući se na ono kakvu me znaju. Kažu - Šta se s tobom dešava? Ne poznajemo te. Nije karakteristično za tebe da si tužna, da si bezvoljna, da si u downu? Gdje je ona tvoja uobičajena pozitiva? Gdje su one riječi s kojima si nas izvlačila - izvuci sebe sad!

Mjenjam se. Manje pričam. Ustvari, manje toga ostaje za reći. Govorim samo onda kada mogu govoriti o sebi. Govorim samo onda kada mogu naći dio sebe u onome što drugi govore, pa im vraćam prežvakane njihove izgovorene riječi. Vole da im se vrate. Čak znaju reći da čitam njihove misli, a sami ih izriču. A opet... Ni to nije nešto što će uvijek tako biti. PANTA REI.

Nekada ću opet biti onakva kakvom me svi poznaju, a nekada, bit ću i sama sebi čudna - jer neću razumjeti odakle dolaze neke misli, neka djelovanja. I to mi je uredu.

Ono što mi nije uredu, je to što drugi ljudi, kada vide da se mjenjaš, vrše pritiske na tebe da ostaneš onakva kakvom te znaju, jer, imaju već izgrađen stav naspram tebe kao takve - a stav, ne voli da se mjenja, pogotovo ako je zasnovan na emocijama, sviđanju ili nesviđanju. Jer, i oni se moraju mjenjati, a nije svako spreman na promjenu, niti mjenjati jedne dijelove sebe za neke nove. Nije svako spreman navići se na nešto drugačije, ma koliko drugačije, od onoga, na šta je sviknut.

Zato, kad se mjenjaš, nije uvijek tako da se svijet oko tebe mjenja. Uvijek, kada se mjenjaš, jedan dio ljudi postaje dalji, ne zato što ti tako želiš, nego zato što oni tako žele. I to je proces života - to treba pustiti da se dešava. Kada se mjenjaš, dobiješ i neke nove ljude, koji su sukladniji sa novim JA, koje postaješ. Ali, kada se mjenjaš, ostaju također ljudi, koji te vole, u svim obličjima. Koji, u svim tvojim promjenama, idalje vide tebe. Koji, kroz različite tokove tvojih misli, idalje vide tvoje obrise, a kroz različite forme tvojih predstavljanja svijetu, naziru tebe, takvu kakva jesi i prate te, bivaju s tobom.

Ali, najbitnije je, pratim sebe. Pratim misli, kada lutaju u nekom pravcu, i posmatram oko koje se ideje skupljaju. Možda je ta ideja meni nova, ali pobjeđujem strah. Osjećam ugodnost s njom, i zato se i puštam. Kada se u nekim uobičajenim situacijama prestanem osjećati lijepo, iz njih odlazim. Prestaje mi biti bitno i ono što se od mene očekuje i ono što se od mene podrazumjeva da radim. Postaje mi bitno biti ondje gdje bivam svoja. Ondje gdje mogu pokazati ko sam. Ondje gdje se ne moram ustručavati biti cijela paleta sebe, od najcrnjih do najsvijetlijih tonova.

Mjenjam se - kada se gledam, i kada se slušam. Mjenjaš se - kažu mi, kada me gledaju, kada me slušaju. I ne shvataju. Zašto - I onako si bila dobra? Zašto ti je to trebalo?

Puštam se. Danas sam drugačija, a sutra će već ova DRUGAČIJA JA biti UOBIČAJENA JA, a prekosutra, bit ću nešto što sada ni naslutiti ne mogu, ako meni u tom ruhu bude prijatno.

Na kraju krajeva, niko ne biva u mojoj koži, pa niko ni nije dužan da mi je kroji.

Let's try joining, instead of jointing

Ni ne znam kako bih ovu rečenicu prevela na bosanski, ali ono što želim njome reći, doći će u slijedećim redovima.

Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.

Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:

1. Situacija: 

Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.
Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.

Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.

Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim.  Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.

Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.

2. Situacija

Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe. 

A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. 

I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog. 

I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.

Izvor: eroGAG 

Da li primjetimo lijepe stvari?

Jučer sam vidjela dva dječaka, zagrljena. Poznajem ih. Žive u ulici kroz koju sam često prolazila godinama, i gledala sam ih kako rastu. Blizanci su. Prema mojoj procjeni imaju 8 ili 9 godina. Ne znam im imena, ali želim da podijelim jednu njihovu osobinu, koju, čini mi se, ma kako mi ona prirodna bila, nekada i sama gubim: Primjetiti i radovati se onim lijepim stvarima.

Dan je sparan. Temperatura visoka. Malo prolaznika se šeće ulicom. Još manje njih, u takvim okolnostima drži nekoga u zagrljaju. Njih dvojica, zagrljeni, uzvikuju riječi. "Hladovina" kaže jedan, onda obojica kažu "Juuuuhuuuuuuu". "Sladoled" - "Juhuuuuuuuuuuu". "Vjetar"- "Juuuuuhuuuuuuuu". Ne natječu se ko će prije reći. Natječu se samo ko će glasnije reći: "Juhuuuuuuu". 

To me podsjetilo na to, kako, u jednom sparnom, teškom, vrelom danu, kada nam mozak pulsira, kada se tromo krećemo, i izbjegavamo kretati - postoje stvari koje su lijepe. Ne dopustimo da budemo zaslijepljeni tim teškim uvjetima. Učimo od ova dva drugara, uđimo u svijet lijepih stvari i radujmo im se, radujmo ne štedeći osmijeh,

Korinćanima, 13, Biblija

1. Kad bih jezicima ljudskim i anđeoskim govorio, a ljubavi ne bih imao, mjed sam onda što ječi ili cimbal što zveči.
2. I kad bih dar prorokovanja imao i znao sve tajne i sve znanje, i kad bih svu vjeru imao, tako da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam.
3. I kad bih razdao sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se uzvisim, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne koristi.
4. Ljubav je strpljiva, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se.
5. Nije nedolična, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6. Ne raduje se nad nepravdom, a raduje se s istinom;
7. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
8. Ljubav nikada ne prestaje. A prorokovanja? Prestat će. A jezici? Umuknut će. A znanje? Nestat će. 
9. Jer djelomice spoznajemo i djelomice prorokujemo. 
10. A kad dođe savršeno, nestat će ovo djelomično.  "

Moja vjera

Na drugi dan praznika, koji je postao dijelom moje svakodnevnice, pomalo intimije, jer je moj dragi musliman, osjećam potrebu da pišem, baš danas.

U meni tinja bujica neizrečenog, a punog bola i ljubavi.
Ali baš danas, kako osjećam da tinja ispiracija, osjećam da je vrijeme da pišem. Na današnji dan. Kada sam otpratila moje roditelje, koji su bili i s nama obilježili ovaj praznik. Praznik požrtvovanja radi čistoće tijela i duha. Praznik, kada bi trebali biti najbliži tome da jedni drugima, da svi svima, pružimo ruku i toplu riječ. Praznik, kada su porodice spojene, nakon razdvojenosti omeđene mjesecima, kada rod odsvakuda dolazi na rodnu grudu i posjećuje one koji je idalje održavaju.

Baš danas.

Pišem kao neko, ko prihvata sve ono što je lijepo. Nije bitno odakle dolazi, iz koje vjere. Bitno je da dotiče srce i da, univerzalno, kada se pročita, zbližava ljude. Bitno je, da, kada se pročita, potiče da jedni drugima činimo dobro.
Kada bi neko htio da ispita količinu moje umještanosti u vjeru, vjerovatno bi se razočarao, jer nema za šta da se uhvati. Nema, jer moja vjera nije nešto vidljivo. Ne može se mjeriti. Niti posjećujem crkvu, niti mise, niti smatram da bih trebala da o svojim grijesima pričam pred nekim, ko će da im da težinu, koje se lišavam izgovaranjem molitvi, unaprijed napisanim. Ne mislim da postoji unaprijed napisana molitva. Vjerujem da je ono, što moje srce izgovori u trenutku sjedinjavanja sa božanskim u sebi, vrijedno. Jer je iz srca. Iskreno. Lišeno svakog iskrivljavanja. Bog me poznaje. U dušu, u srž. I voli. I Bog nije u crkvi, pa ga tamo ne tražim. On je svugdje. pa i dijelom mene. Dijelom tebe. Dijelom svakoga ko čita ovo. Baš svakoga. Ne postoji u nekome manje, u nekome više. Samo što ga neko manje ili više u sebi vidi. Ili možda nikako ne vidi. Ali on je tu. Njemu ne smeta to neviđenje. On postoji njime neokrznut, utisnut u svakoga od nas.

Zašto ovo danas pišem?
Zato jer sam, kako kažu, u mješanom braku, moj muž je musliman, a ja sam rođena kao katolkinja. Napisala sam rođena kao katolkinja, zato jer sam odgojena u duhu katolične vjeroispovijesti, posjećivala sam crkvu do nekoga perioda u svome životu, obavila mnoge sakramente i Bibliju smatrala svetom knjigom. U nekom trenutku svog života, shvatila sam da mi ne treba posredovanje sa Bogom, da sam u svakom trenutku s njim, i to sam i rekla svešteniku koji me jednom posjetio da me pita zašto me nema na misi. Nije se naljutio. Štoviše, nasmijao se. Nije pokušao da me uvjeri u nešto drugo. Ako bih mogla dati ime osjećaju koji sam vidjela na njegovom licu, mislim da bi bio: zadovoljstvo.

I sada nekada odem u crkvu, i poslušam propovijed i uzmem pouku. Ali to radim i u životu. Ne postoji razlika između onog što čujem u životu i u crkvi. Oboje mi je jednako blisko životu. Ne vagam to, nemam ni potrebe.

Da se vratim. Muž mi je musliman, ja sam... Vjernik za sebe. Ne mislim da bih mogla da se držim slijepo ičega rečenoga, pa kao što rekoh uzimam sve ono divno i stavljam u aktivnu djelatnost u svome životu. I, moj muž, koji također ima svoje poimanje vjere, polako gazi u proučavanje svoje vjere, u sve više slojeva. Ne samo da rutinski obavlja ono što je određeno da radi, nego, dubinski propituje, u svome srcu pronalazi mjesta za pitanja, i uči, i čita. I pušta da na njega njegova vjera djeluje. Da ga mjenja. Da u njemu rađa nešto lijepo, neki mir, koji do tada nije imao.

Ja, ja s ponosom gledam mog muža kako se trudi. Gledam ga kako s radošću u očima dijeli neka nova saznanja, neke stvari koje je pročitao, koje su ga dotakle, ondje, gdje nije imao osjećaja. Dakle, njegov spektar osjećanja se širi. Dobija nijanse. I vidim, on dobija puno na tome, ne samo ja.

Ali, ne pišem vam ja radi toga.
Pišem vam radi zablude koja postoji. Zablude, da, da bi dvije osobe različite vjeroispovijesti živjele skupa - one moraju da ostave svoje vjere po strani. Da se, svaka ponaosob odrekne onog svoga. Da se sporazumno odreknu dubljeg zalaženja u vjeru. Da zadrže slavljenje praznika, i svega onog lijepog što praznici nude - porodičnu harmoničnost, bivanje skupa, zajedništvo, osmijeh, oprost.

Kako bi vjera mogla nas da razdvoji? Ako joj pristupimo. Da li bi vjera mogla da nam naloži da, ja, ili on, ne bi trebali da budemo skupa, jer nismo iste vjere? Zar ne tvrde sve vjere isto, da smo braća i sestre, SVI? Pa kako bi mogao neko da mi bude više ili manje brat? Zar ne govore vjere o NE UBIJ, kada ubiješ jednog čovjeka,ubijaš čitav svijet. Zar ne govore vjere o poštovanju, zar ne govore o poštovanju različitosti i o tome da smo dati različiti kako bi se razumjevali? Zar ne govore vjere o ljubljenju bliženjega svoga kao samoga sebe? Zar ne govore vjere, SVE VJERE o primatu ljubavi?

Ovo što se prije, a i u današnje dane dešava, u ime vjere da se upire prstom u druge,  i kreće u napad na njih verbalno, fizički, puškom i kamenom, dovodi do ove zablude, čiji sam dio. Zato jer pojedinci od vjere prave nešto što nas, ne samo razlikuje, nego i razdvaja. I ako nisam ja dio onih koje nazivaš svojom braćom, ja sam vam kruga tvoje ljubavi. I samim tim, manje sam vrijedna. Ti kod mene vidiš samo to da je moja vjera "loša", da ona propovijeda pogrešno, da ja živim u zabludi... I ja, takva, pogrešna, manje zaslužujem tvoje poštovanje, a kamoli ljubav. Ti bi se samnom raspravljao o tome koja je sveta knjiga ispravna... Ja o tome ne raspravljam. Ono suštinsko je svakoj svetoj knjizi zajedničko - ljubav jednih prema drugima. To je moja vjera. Vjera u ljubav. U prevlast dobrote. U dobro u svakom čovjeku. U davanje prilike svakom čovjeku. U priznanju da svi griješimo, ali da se svi i možemo pokajati i promjeniti. U to da u svemu postoji razlog, i da dobijamo onoliko koliko možemo i podnijeti. U to, da smo svi, braća i sestre i da želim da se prema svakome pojedinačnom tako ponašam, neovisno o toga kako se on prema meni ponaša.

I želim da, na današnji dan, drugi dan Ramazanskog bajrama kažem - vjera ne može nositi zlo. Ako je istinska, može voditi samo dobrome - samo pomirenju, samo praštanju, samo ljubavi. Zato, vjerujmo.

Pismo vanzemaljcu (Dara I) - Marko Šelić

"Dodeliće ti veru. I bićeš te vere.
I ginućeš ako treba za tu veru bezveze.
Objasniće ti da to Bog hoće od tebe
oni što ga gledaju kroz prizmu svoje ćudi bedne.
Ulizuju se njemu isto k’o u firmi šefu:
mole ga, cmizdre i stenju, traže od njega nešto.
Eto ti kako oni shvataju vrhovno dobro:
kao sujetno biće koje želi ulagivanje vešto.
Simbol ljubavi shvataju k’o bolesni ego,
kome treba da ga mravi hvale da mu bude lepo.
Kada tako pojme svetlost, kako tek pojme tamu?
Đavo u redu na birou rada prosi za hranu,
jer suvišan je svetu gde je rat uvek u toku
da ljudi dokažu čiji to bog ima većeg đoku.
Jer, ako ima boga, on je samo jedan.
I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan.
On od tebe jednostavno želi da budeš dobar,
a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba.
Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda.
Jer ovde si to: vera, nacija i boja.
Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije,
a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije:
voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom,
i opet bi im bilo vredno da to plate glavom."

O patnji samo lijepo...

Čitala sam prethodnih dana knjigu Antoni de Mela, "Buđenje". O njoj bih mnogo mogla da napišem, jer, vraćala sam joj se nekoliko puta, nakon što su oči prvi put preletile zadnju stranicu. Ali, kao i obično, pisat ću ono što je mene duboko dotaklo, i pokrenulo nit stvaranja, koje vi vidite kao tekst.

Pisat ću zato o patnji. O njenom postojanju u našem životu, ali i našem podnošenju njenog postojanja. De Melo govori o tome kako ljude treba pustiti da pate, kada uočimo kod njih patnju, jer, u nekom trenutku, kada ona u njima dosegne vrhunac, odlučit će da čvrsto svoj život uzmu u svoje ruke, i s njime urade nešto drugo, drugačije - što će biti u suprotnom smjeru od patnje.

On spominje psihologe, terapeute, pa i prijatelje, koji prisustvuju životu patnje u drugome. Oni, koji pokušavaju biti podrška, koji pokušavaju biti put ili putokaz, da bi se našao put van nje, a koji često gledaju svoje prijatelje, klijente kako idalje, nakon perioda poslaganja prioriteta, i vraćanja na put smiraja, idu nazad u patnju.

I sama sam bila u toj ulozi. Ulozi prijatelja, koji nudi uho i glas, koji nudi optimizam i viziju, koji nudi svoje viđenje, objektivizirano i subjektivizirano, i gleda, kako se osoba koja mi se obrati za pomoć promalja iz svoje čahure patnje. I gleda, nakon nekon perioda, kako se ponovo u nju vraća. Ili, čak, uprkos ustrajnoj odlučnosti da se odupre patnji, ipak krene pravo u njenom pravcu.

Osjećala sam se često izigranom, ispražnjenom, jer sam znala sate i sate provoditi pokušavajući nekome utaknuti barem bljesak osmijeha, barem gram objektivnosti i manjka samokrivice, jer sam davala vrijeme i sebe, svoje uši, svoje oči, zanemarivala svoje želje da bih slušala, gledala, bivala, i opet na kraju, gledala kako osobe koje su rekle da me trebaju, nemaju potrebe niti zamnom, niti za mojom riječju, niti za mojim bodrenjem, ostavljaju ga po strani i vraćaju se svom bolu, iznova, i iznova, da bi se opet, kada ih iscrpi, meni vratili.

Šta muči, uči.

I, nisam znala ništa drugo nego opet biti tu. Slušajući, ali i govoreći, unoseći se u to, zauzimajući stranu osobe uz koju sam, da zna da nije sama... I opet, kada bih je puštala, puštala bih je od sebe, a blizu patnji.

Pitala sam se, zar nije dovoljno uvjerljivo, zar nije očito, zar nije sasvim jasno šta treba da uradi ta neka, taj neki, da je okonča, i uvijek, dobivala odgovor: "Nije!".

Ja sam samo olakšavala patnju, odlagala je, ali ne dokidala. Ja sam joj samo davala uho, kada je ona imala glas, i ona je progovarala meni. I pričala, pričala. beskrajno dugo pričala. A patnji je trebalo da prođe. Trebalo joj je da joj se niko ne obraća osim onoga ko ju je udomio. Potrebno joj je da u potpunosti obuzme život osobe čiji je sastavni dio, i na koncu, kada ne bude ništa osim nje dijelom osobe, da osoba, čiji je ona dio, sama odluči da je DOSTA! 

Niko od nas sa strane, ne bi trebao da odlučuje kad je dosta, niti da to sugeriše. Ako to i radimo, treba da budemo spremni da budemo pobijeđeni. Jer svako od nas zna, samo on i niko drugi, mjeru svoje patnje, koju može da ponese.

Mi, koliko bi god željeli okončati patnju durgih, moramo njih pustiti da to sami urade, jer jedino oni sami i mogu. Oni znaju šta je uzrokuje. Oni produkuju te misli, koje je hrane, te ideje koje je krijepe, daju joj snagu, koja ih crpi.

Oni su, na kraju krajeva, za nju i dužni. Kada oni odluče da ne žele više da je drže u životu, pustit će je iz života.

Biti tu za sebe, ili kako ljudi kažu, SEBIČNOST

Nije se jednom u mom iskustvu pojavila žena, koja se izborila za svoje vrijeme, i onda, kada ga je napokon sebi uzela, osjećanja je kako u njoj tinja, potom lagano raste, kao neko strano tijelo, koje njeno tijelo obuzima - osjećaj krivice.

A žene, one su, ma koliko im racio dominirao, ipak, osjetljivije na osjećanja. One mogu sve sebi u glavi posložiti savršeno lako, i zbog čega im je bitno to vrijeme za sebe, i koje dobrobiti ono za njih ima i koliko im je potrebno - sve njima bude jasno, ali, taj osjećaj, ta krivica, raste.

Znate, veliki je korak uzeti to svoje vrijeme, doći to toga. Od žene se očekuje, počevši od drugih prijateljica, koje su isto žene, da budu tu, u onim situacijama, u kojima im treba neko za razgovor, da slušaju, budnim uhom, reaguju ažurno, budnom rukom, i drže pažnju, budnim okom. Kada žena odluči, da nekada, to vrijeme u kojemu je očekivana kod jedne prijateljice u "duševnoj patnji", odabere za sebe, da se malo odvoji od bivanja podrške drugoj, a dodvori bivanja podrškom sebi, nastaju prvi milimetri pucanja. Ono što puca je, sa strane osobe koje je odbijena, odnos prijateljstva. A, ono što puva ustvari je Slika koju je druga osoba stvorila o njoj. To valja jasno ograničiti.
Lijep je osjećaj biti tu za nekoga, suosjećati, ali je jednako lijep i biti tu za sebe, osjetiti kad više ne možemo suosjećati. Osjetiti da smo preplavljeni i uzeti isto vrijeme koje smo davali nekome, sebi.
I ljudi to nazvaše sebičnost.
Nazvaše sebičnim brinuti se za sebe. Kao da, brinuti se za sebe, nije jednako potrebno i nije jednako bitno za brigu za druge. Tek onda, kada sam sebi dobra, kada sam sebi dala ono što osjećam u nedostatku, tek onda, mogu da budem raspoložena potpuno, i potpuno budem tu za druge.

Zamislite to ovako. Ja sam sklop puzli. Kada se, kao takva, nekome dajem za oko, bitno je da budem potpuna. Inače će, neko, kao što se ljudima i dešava, primjetiti dijelove koji mi fale. A i ja, ne dajem se potpuno. Dajem se samo onim dijelovima koje imam, oku, koje bi u meni nalazilo potpunost. Zato, trebam vrijeme, da bi se ti dijelovi koji fale, uklopili na mjesto. Da bi se, u koncu, mogla potpuno dati oku. I stojati transparentna, ne ustručavajući se.

Kao što rekoh, slika o ženama jeste, da su one, za razliku od muškaraca, sklonije tome da u društvu jedna druge, govore o problemima, razmatraju riješenja, govore o osjećanjima, poslažu ih na pripadajuća mjesta, na pripadajuće nivoe inteziteta. Kada žena odluči da je vrijeme da se pobrine za sebe, od svih, koji imaju takvu sliku o njoj, dobija negodovanje - otvoreno, ili prikriveno, ili, ako se ne javi negodovanje - ona ga očekuje. I ona se ustvari odmiče od svojih očekivanja od sebe, od svojih uloga, koje ima. Odmiče se iz okalupljenja u koje je stavljena.

I njen glas joj kaže " To je sebično".
Ali, draga, vrati se opet na to,
šta možeš ti drugima da daš, ako nisi već sebi dala. Ako nemaš brižno uho za sebe, osjećaja će da te preplavljuju svakodnevno, i nećeš ni moći da se suočavaš da osjećanjima drugih, koja bi trebala samo da slušaš, a ne upijaš. Osjećanja će dotaći tvoja, i u toj miksturi, prije će se desiti ono što ne bi nikada poželila.
Vrati se na to, da i tebi treba ljubav, istom mjerom u kolikoj treba i drugima. Zašto baš sebi da je ne daš, u istoj mjeri u kojoj drugima daješ svakodnevno. Napuni svoje rezerve. Onda se ljubav prema drugima umnožava.

Budi tu za sebe. Utišaj taj glas krivnje. Njemu nema mjesta. Ima li igdje mjesta za krivnju ondje gdje se dešava ljubav?

Znamo li uzimati?

Kada sam počela biti sebi bliža, počela sam da nazirem jednu stvar o sebi.
Uvijek sam spremna pomoći, ali nikada nisam spremna na to da mi neko pomogne. Šta je utjecalo na oblikovanje mene kao takve, posebna je tema. Njome se nisam jako ni zamarala. Znala sam da moje takvo ponašanje imalo svrhu u vremenu u kojemu je nastalo. Da je služilo meni. I da me, možda danas, dovelo do mjesta na kojemu se nalazim. I na tome sam zahvalna.

Ali, razmišljala sam mnogo o tome što mi se dešava. O tome zašto mi je toliko neneophodno tražiti pomoć. Pa sam se nalazila u situacijama u kojim stojim, s rukama punim papira, koji su na rubu - jedan milimetarih dijeli da se raspu poput lišća, a ja držim u usnama mobitel, a drugom rukom pokušavam da nađem nešto u torbi, i borim se. Ne odustajem od traženja, iako mi papiri sve više klize iz ruku. Uspijevam, jako često, to tako izbalansirati da se to ne desi, pa se ni ne zamaram mišlju da bih mogla, sasvim jednostavno, nekoga zamoliti da mi pomogne.

Sve do trenutku, kada sam shvatila, da nije u pitanju samo to da ne mogu dopustiti nekome da mi pomogne, nego da ne mogu dopustiti da mi uopšte treba pomoć. Da mi uopšte treba da se na nekoga oslonim. Da mi  uopšte iko treba.
Mogla sam, sasvim sama da riješavam sve što se nalazilo pred mojim mogućnostima, i što je bilo najgore, htjela sam sasvim sama. Da li je to bio način dokazivanja moje sposobnosti, samoj sebi, ili je to bio strah od pokazivanja vlastitih grešaka drugima, isto ne znam. Znam ipak jedno.

Kada sam shvatila da moje nemogućnost da primam pomoć nije sama, da ona vuče mnoge druge uskraćenosti za sobom, odlučila sam stati. Imala sam, kako bih nazvali, period inkubacije. Sama.
Sa svojim mislima. U tišini sobe. Gdje je jedini zvuk tiho klizenje hemijske preko papira, i vlastito disanje. A misli, misli su se slijevale, i ispunjavale papir. Bivale uhvaćene. Bivale urojene.

Onda sam se pustila. Počela sam da pomjeram granicu. Kada mi je baš trebalo, tražila sam pomoć. Pa sam je tražila kada mi je tek malo trebala. I tražila, na koncu, kada mi uopšte nije trebala. Puštala sam sebi da se oslonim na ljude. I spoznala sam jedno, ne samo u sebi, na mnogim drugim mjestima, i od mnogih ljudi, od kojih to nisam mogla ni pretpostaviti - imala sam oslonac. Dobila sam ogromno bogatstvo dajući svom egu, koji je žudio za samodokazivanjem, klupu, kakvu daju igračima zamjene u fudbalu. Znaju da u svakom trenutku mogu zaigrati, spremni su, ali, nisu prva opcija.
I uzimala sam, od ljudi, sve što su mi nudili.Ponekad je to bila naranča, ponekad osmijeh. Od potpunih stranaca. I saznavala o sebi, o drugima.

Koliko je nama ljudima teško nešto uzeti, a ne ponuditi nešto zauzvat. Koliko nam je teško nešto uzeti  i primiti na znanje da smo to dobili, zato što smo zaslužili, zašto što smo divni, i uživati u tome. Biti blagoslovljeni tuđim davanjem. Ne žuriti po svaku cijenu ponuditi nešto nazad.

Vidite li sebe u ovome što govorim?
Ne morate odgovoriti. Uzimite. Pustite da ljudi tu budu za vas, koliko ste vi za njih. I više. Nema ništa loše u uzimati ono što je ponuđeno, zauzvrat osjećajući samo zahvalnost. Nema ništa loše u tome, kada neko kaže "Hvala", reći: "Molim" umjesto "Nema na čemu." - i uzeti dar zahvalnosti koji nam je neko poklonio, ne odgurnuti ga, ne otpisati svoje zasluge onim - Nema na čemu.

Uzmite te divne darove koje vam nudi život. Ako do sada niste do znali, baš ovaj trenutak je pravi, da počnete.