Muškarci i ostala bića sa drugih planeta

Bila jednom jedna Maja. Razočarana u ljubav. Živjela je u svom svijetu, krojenom idejama drugih ljudi. Kako je to idalje bio njen svijet, pitat će te se - ona se nikada nije pitala. Jednostavno, živjela je, onako, kako joj se dalo. U tom svjetu, ljubav je bila nešto, za što se bori, što se osvaja. Ne postoje neosvojive tvrđave, nego loši osvajači, govorilo se, a njoj je imalo smisao. Ako se dovoljno trudiš, ostvarit će svako ono što želi - godilo joj je. I tako je nalazila neosvojive tvrđave, i nije odustajala. Sve ono što je vrijedno, ono mora da se zasluži. Da bi se to zaslužilo, moraš da se patiš. Tek ako si se patio, onda ćeš to znati da cijeniš. To su bila njena nepisana pravila. A muškarci, koje je susretala, manifestacije, istih tih pravila. I sve je imalo savršen smisao. Nadovezivalo se jedno na drugo. I nije postojao razlog da se stavlja pod znak upita.

Njen omiljen tip muškarac bili su problematički. Oni pred izbačaj iz škole, oni pred bolešću jetre, oni pod povećalom zakona. Samo nek ona ima oko čega da se brine. Neka ona ima koga da spašava i da učini boljom osobom. Svi su oni na neki način bili njeni projekti. Njena ljubav je trebala da nađe put do njih, jer, samo ljubav može da spasi ljude. Ona je bila spremna da iznalazi načine, da je pokazuje. Od najkrupnijih sitnica, do najsitnijih krupnih stvari, do očiglednih izljeva ljubavi. Njoj je bilo bitno samo da ona može da se izrazi. Da se pokaže. Da se vidi njen kapacitet ljubavi. Njena snaga da se nosi sa izazovima koje je ona, ljubav (koja je prerušena patnja, i uvijek je u pravilu tužna, ako je prava) pred nju stavljala. A izazova je mnogo. Udaljenost. Rekla-kazala priče da njene ljubavi imaju druge ljubavi, čekanja na znak izmoljene, smilujuće pažnje, nezadovljstvo sveukupnim životom zbog pretraćenog vremena... I svi su muškarci kreteni. Svi. Jer rekle su joj sve žene (koje su u njenom dometu) da se oni promjene dok dobiju ono što hoće i što njima odgovara. I jeste, tako je bilo. Svaki do jednog je na kraju bio kreten. I tako ti je to, kao da to može da se bira. Valja ti tako, pa sve žene su sa kretenima, šta si ti to bolja, da se tebi svidi neko normalan. Ma, normalni muškarci se nikome ne sviđaju. To nisu muškarci, ako oni tebi ne pokažu gdje ti je mjesto, ako oni nisu glavni, ako te ne uhvate za kosu i ne odvuku u pećinu. Krkanluk, to ti je muškarčina. Nek se zna ko nisi pantalone, a ne ono, mici-šici, nešto uokolo-naokolo, pa oklijevanje. Ma pravo muško ti je, kad ti priđe, ti znaš da si njegova, i to ti je to.
Pa se čitaju knjige. Knjige tipa: Zašto muškarci vole kučke, pa se čita "Cosmopolitan", pa se nafurala, da ona sada pokazuje kako žene mogu da budu jake. Pa se jadna, sturila, da se ne javi cijelih 12 minuta kad joj neki "On" pošalje poruku, da pokaže nezainteresovanost - jer, nezainteresovanost, to je mamac. Ako želiš da imaš ravnopravnost, moraš da ne budeš uvijek na raspolaganju. To pravi balans. Jer, muškarci vole one koje ne mogu tako lako imati i opet priča o neosvojivim tvrđavama i jednorozima. Pa onda, život je jedan. Treba ga živjeti - svaki dan kao da je posljednji. Treba sve probati. Treba oblačiti minjak dok si još samac - kad budeš zauzeta, nije prikladno (jer je onaj koji te da nije minjaka ne bi upoznao, sada želi da to samo njegovo pravo bude). Trebaš pokazati dekolte dok su još čvrste, trebaš popiti dok je još jetra za obnavljanja. Trebaš i pored toga imati i dostojanstvo. Trebaš pokazati čime raspolažeš. I izlazila je ona svako veče. I arogantno se ponašala. jer kakva je inače razočarana u ljubav bila - pa mora se osvetiti ostatku muškog roda za povrede koje je doživjela. Ma svi su krivi, do jednog. Pa se igrala. Davala lažne nade. Pa ignorisala, pa onda, opet, u nekom trenutku, hvatala sebe kako pati za bivšima, jer, prva ljubav zaborava nema. Samo jednom se voli. I nikada nećeš naći nekoga kao što je taj. Nisi ti te sreće da dva puta u životu budeš sretan. Cijela dva puta. Previše pretenciozno. Prepotentno.
Pa onda, samosažaljevanje: Čime sam ja zaslužila takav tretman, pa trebam se više truditi, ne trudim se dovoljno, da je dovoljno, imalo bi učinka. Jer, prava ljubav ima učinka. Ona utiče na to da se neko mjenja. Ako te neko voli, promjenit će se zbog tebe. Pa postavljaš sebi u glavi ultimatume, ako se ne javi za par sati, znači da mu nije stalo, pa za dva dana, pa za mjesec. Granica se pomjera. Ali, prema unutra. I postajala je sve manja, i manja. Sve manjeg i manjeg prečnika. Postala na posljetku, samo jedna tačka. Kao tačka svjetlosti.

A znamo šta se dešava kada se svjetlost zbije u tačku. Počinje da stvara vatru.

I onda, gorila je, gorila od ljutnje. Gorila do pepela. Gorila do onda kada više nije bilo ničega po čemu je sebe mogla raspoznati.

Eh, jeste li ikada od prašine pepela, probali stvoriti nešto? Jedino što možete dobiti je prljavština. A ko s tim može da se nosi, osim onoga kome je samo to ostalo. A na to nam se svima vratiti, da bi shvatili šta smo jednom bili. Bila je jednom jedna Maja. Ona je bila razočarana u ljubav. Zato jer ona nije znala da voli. Ona se tako rado rasipala tim pojmom, ali ona nije znala da voli. Ona je uporno pokušavala da ljude "nafiluje" ljubavlju, kako bi oni u nekom trenutku mogli da je daju njoj. Ona je pravila mostove od drugih ljudi sebi, mostove koji nisu imali na šta da se oslone, jer ona nije postojala. Postojali su drugi. Postajao je samo odnos naspram njih. Postojalo je samo ono što su oni njoj dali. I ono što je ona uzela, misleći da je to što njoj treba, da je to tako kako oni kažu. Postojao je samo svijet koji je oko nje skrojen, kao odijelo. Kao koža, u kojoj se rodiš. I tvoja je, i to je to. Živiš u njoj. Niko joj nije rekao da je onoliko velika koliko sama sebe ograniči. Niko joj nije rekao da koža može da se tretira lijepo, i da postaje ljepša. Niko joj nije rekao da lijepa koža ne znači ništa. Imati ljepotu nije garant da ćeš biti cijenen kao umjetnina. Garant da ćeš biti cijenjen kao umjetnina je tvoj odnos prema sebi. Jer, ti drugim ljudima pokazuješ kako treba da se ponašaju prema tebi.

Zato, drage Maje, ono što želite za sebe, obavezno sebi dajte. Pokažite kako želite da budete voljene. Niko nije dužan da to vidi. Niti ikome to treba da bude bitno. Kome i da bude iskreno bitno, ako vama samima nije. Ako vas neko ne tretira onako što zaslužujete, a idalje ste s njim, to ste same odlučile. Vi ste same odlučile za to naći razlog, tome dati za pravo da opstaje. Ako čekate danima da vam se neko javi, da vam pokaže mrvicu pažnje, ako se zadovoljavate time, to ste same odlučile. Ako želite muškarce koje ne možete imati i patite što ste nesretne u ljubavi, same ste odlučile.
I uvijek, same možete odlučiti, da se napokon odlučite voljeti sebe. Ne morate biti te Maje. Uvijek možete biti one Maje, koje zaslužuju samo ono najbolje od života.

Ferhadiji, u Banja Luci

Sjećam se, prije 4 godine, svoga prvog susreta sa Ferhadijom, u Banja Luci. Do tada sam je znala samo iz priča. Muž mi je pričao, kako su, kada je srušena, sve krhotine koji su je gradili, isto tako odvezli nekuda, tako da se ponovo ne može sastaviti. Razmišljala sam o tome koliki je to čin mržnje, ne samo da uništiš nešto, nego oduzmeš i mogućnost da to nešto ponovo nastane. Ili barem, pokušaš. Kroz pukotinu na ceradi, kojom je bila ograđena, u nastanku još, gledala sam njeno blijedo kamenje, kako ponovo postaje cijelinom. Još tada, počela je nešto za mene da znači. Valjda sam i ja, stalno gradeći sebe, ispočetka, i dovršavajući nedovršenosti, i prepravljajući suvišnosti, mogla da osjetim radost zbog toga što nešto, što nije trebalo da se ponovo rodi, prkosno, ponovno niče. Valjda sam i sama htjela u sebi da nađem taj isti prkos, tu istu snagu da zabljesnem, i da se predamnom jate pogledi, zainteresovani time što sam (opet) tu.
Kada me, nakon par mjeseci, otac mog muža zamolio, da kao poklon njegovom prijatelju, nacrtam džamiju, odmah sam znala koju ću. Čast mi je bila, što ponovo mogu, baš ja, ponovo da je iskreiram. Da pomno, nad njenim slikama, proučavam ponovo nju, cjelovitu, i pretačem je na papir. Nisam nikada do tada crtala neki objekt, ali nisam oskudjevala željom, ipak. Imala sam puno poteškoća sa pronalaskom, na internetu, nekih slika, koje su boljeg kvaliteta, da bih mogla da je preslikam. Detalji su mi falili, a slike koje sam ja uslikala za vrijeme boravka u Banja Luci, bile su samo slike djelića džamije, opkoljene skelama. Ona je tu bila pomalo u drugom planu. Izgledala je kao skica, započeta. Skele su bile kao grubi potezi rukom, a ispod, ona, skica, započeta i ostavljena. Ipak, sakupila sam nekoliko slika, i započela da ih prenosim na papir, mjereći ih, sa manjkom piksela, pa preračunavam u odnosu na veličinu papira, koji sam imala pred sobom. Ostavljala sam je, pa sam joj se opet vraćala, sve dok, najednom, nije nikla ispred mene. Bila sam tako sretna, kao da sam joj, još jednom, udahnula život, na koji je čekala. Nekim spletom okolnosti, ona nikada nije dospjela do namjeravanog primaoca, nego ostala u našoj kući. Uokvirena je, i postala dijelom naše svakodnevnice. Slika je bila prosta, samo ona, i nad njom oblaci. Nikakav drugi detalj nisam željela da dodajem. Takva i treba da bude, sva prožeta nebom. Mješajući se na njim.

Drugi put sam dobila zadatak da je nacrtam, od strane jedne Banjalučanke, koja živi već dugo vremena u Švedskoj. Jednoj Banjalučanci pokloniti njenu diku, i još tako, da ona zasija i na zidu Švedske, da zaživi i izvan granice Bosne. Sa zanosom, i lakoćom, crtala sam je, od prvi put je već poznavajući. Ovaj put sam je crtala, velikim dijelom iz sebe, jer sam je, posmatrajući, u sebe utiskivala.

I onda, saznanje da je njena izgradnja gotova, i da slijedi njeno ponovno otvorenje. Polemike oko togada li će se nešto desiti prilikom otvorenja, da li će se ponoviti događaj polaganja kamenja temeljca. Nije me uzburkavalo ništa od toga. Jer, jedno sam znala, ona živi. I ona je vječna. Ne može se uništiti. Ako je nisu uništili, rasparčavaući je na sve gradivne elemente. i rasipajući ih, svudokolo, da se ne sastavi, nastat će ona opet, svaki novi put.

Njen nastanak u punoj veličini. i moja je mala pobjeda. Sada je, kako sam sa onih malih sličica koje sam našla, pa crtala na velikom papiru, sa svog velikom papira, pretačem kao da stoji ispred mene. Svojim blijedim kamenjem grli nebo. I sva je od neba satkana. Sva od volje. Sva od prkosa. I želim biti kao ona. Neuništiva. Voljena tako, da se od mene ne odustaje. Da me se želi ponovo vidjeti u punom sjaju. A ja, da se pustim. Da vjerujem da će me opet podići, jednom raspršenu mržnjom. Da ću ponovo, vrijednim rukama sastavljana, biti potpuna i krov dušama koje traže spokoj.

O neodustajanju

Imala sam situacije u životu, u kojima se činilo besmisleno dalje se boriti : Kada sam već iscrpila i zalihe snage, i pokušavala da iscrpim iz trenutaka koji su mi dati, ovih sadašnjih, ljepotu, koja će mi dati snage da nastavim dalje. Trenutaka, kada sam se povlačila od ljudi, i pokušavala, tehnikama pozitivne psihologije, tehnikama kojima me sam život podučio, ponovo sebe obnoviti, tako da budem, u onom stanju, u stanju moći, iz kojeg ponovo osjećam da mogu djelovati i utjecati na promjenu svijeta oko sebe.

Čini mi se, ponekad, da sve što smo ikada čuli u životu, a što nas je dotaklo, ono, u srce dotaklo, izazvalo onaj "Aha-efekat" kod nas, satkiva mrežu našeg životnog puta, kroz koju cijedimo, vagamo, sva iskustva koja nam se u životu dese, i iz njih, kao što su iz mulja cijedili zlatnu prašinu, i sami, cijedimo svoj zvjezdani trag, svoje zvjezdane trenutke, koji nam pokazuju da smo ostavili trag ondje gdje smo kročili. Upravo taj trag, taj osjećaj, da smo nekada u nekoga salili komadićak tog sjaja, prelili kapljicu te nadahnutosti, nas, u ovim situacijama besmislenosti borbe, tjera da kao psi kada traže davno zakopanu zalihu, kopamo, bez obzira na bol u rukama, na bolno grčenje mišića, u nama samima, ono što smo davno nekada pohranili, a vrijednim smatrali.

Imala sam trenutke, kada mi se činilo, da neki ljudi, jednostavno nisu vrijedni. Da ne mogu da dajem više nego što dajem. Da treba da jednostavno stavim "Kraj" na svoje odnose s njima. Potom, trenutke odlučnosti, trenutke oklijavanja, i onda, vraćanje na te odnose, za preispitivanje same sebe, oko svog udjela oko kreiranja tih odnosa takvima kakvi jesu. Pitala sam se, ponekada, koliko treba da se promjenima, da bi mi se, kako smo učili, desilo, da ja kao jedna puzzla koja se mjenja, utičem na mjenjanje onoga što mi je u okruženju. Neprestano sam se vraćala sebi, kroz osamljivanje, kroz udruživanje, kroz bježanje u prirodu, kroz tiho prisustvovanje razgovorima. Ponovo i ponovo rovila po sebi, i izbacivala rečenice koje više ničemu ne koriste, zakržljale izgovore u koje više ni sama ne vjerujem, rečenice koje su postale samo otrcane fraze, i težila za autentičnom sobom, za onim što me zaista drži vezanom za te ljude, za te odnose. Tragala za onim što je u meni okidač da mi se neki odnosi, neki ljudi, neki njihovi postupci neprestano ponavljaju kroz likove drugih ljudi... I odustajala, mireći se s tim da su to lekcije za koje još nisam sazrela.

Koliko ste puta sami doživjeli da se neke priče u vašem životu stalno ponavljaju? Neki to zovu skriptovi. To je ono, kada stalno i ponovo i iznova nalazite sebi za partnere ljude oko kojih se trebate jako truditi da bi ih pridobili, osvojili, i opet vam se neprestano čini da vam izmiču, da treba još, da nije dovoljno, da isklizuju...Ili, kada neprestano upoznajete ljude koji kasne, a vas to jako, ali jako nervira... I sakupljate svoje ljutnje. I pitate se, zašto? Zašto mi se ovo stalno ponavlja? Ja se pitam, šta je to u meni, što privlači ovo, zašto je ovo meni potrebno, šta ja treba da uzmem iz ovoga...

I onda, trenuci, kada se puštam, kada kažem: "Stani, tijelo ima svoju mudrost." Trenuci kada slušam samu sebe u osjećaju, da trebam stati, i ne ići dalje. Trenuci kada izgleda kao da dižem ruke, i da sam ravnodušna. Upravo oni presudni trenuci, kada se dopisuje onaj dio, koji i nije moj. I to, dopisuje onako, kako ja to želim. Kao što mi je jednom jedna divna žena rekla: "Puštam da se život za mene pobrine."

Neodustajanje ne mora biti zvučno. Ne mora ono značiti da neprestano ustajemo, otresamo prašinu sa sebe i krećemo, svom silinom da se borimo ondje gdje smo oboreni, ili, čak sa početne pozicije. Neodustajanje je nekada sasvim tiho. Ono šuti u nama, ali trajno. Šuti, potpuno u povjerenju da je ispravno sačekati da se završi onaj dio koji više ne pripada nama, i dokle seže moć našeg utjecaja. Neodustajanje nekada izgleda kao neodlučnost, nekada kao ravnodušnost. I baš zato, mami onu drugu stranu da napravi korak, baš onaj korak koji nama fali. Neodustajanje je nekada sasvim jednostavno, puštanje. Puštanje da se desi. Netraženje po sebi. Netraženje oko sebe. Netraženje u drugima. Čekanje da budemo nađeni.

Biti pozitivan

Biti pozitivan znači, očito, na okolnosti koje se dešavaju u životu, bile one pozitivne na prvi pogled ili pak ne, gledati pozitivno. Kao da su, u krajnjem slučaju, za tebe dobre, iako to možda, u ovom trenutku ne možeš dosegnuti - iako možda u ovom trenutku ne možeš da vidiš tu njihovu dobru stranu. Imaš povjerenje, da je ono što se dešava - baš ono što ti treba u ovom trenutku.
I često, osvrneš se unazad i shvatiš - da mnoge stvari koje su ti bile teške, koje su ti bile, na prvi pogled, nepotrebne, suviše, previše - sada, iz ovog ugla, imaju sasvim drugo značenje, sasvim lijepo značenje. Jesu bile teret, ali onaj teret, od kojem mišići ojačaju, onaj teret, koji sprema za ono što dolazi.


Ali, biti pozitivan znači i drugo:
U ljudima koji te okružuju, vidjeti isto ono što je lijepo, ono što je dobro. U krajnjem slučaju, ono što ti se kod njih ne sviđa, ne uzimati kao neki akt protiv tebe same, kao nešto ugrožavajuće, kao nešto, zbog čega ne treba da s njima bivaš, provodiš vrijeme. A tek ne, da to što ti se kod njih ne sviđa, treba da mjenjaš.

Biti pozitivan, znači, prvo sebe prihvatiti potpuno, kao osobu koja ima vrline i nedostatke, koji, i jedni i drugi služe nečemu, i koji se, i jedni i drugi, mogu koristiti i mjenjati. Koji su nekada, pa čak i vrline, neka vrsta tereta, koji treba nositi. Jer, sve gledamo u odnosu na okolnosti.
U nekim okolnostima, moja vrlina - pomaganje drugima, ide meni ili drugima oko mene na štetu. Možda pomažem drugim ljudima u onim stvarima koje mogu sami da urade, možda im ne treba pomoć, ali im je neugodno da kažu, možda bi bilo bolje da ih pustim, da sami iznesu svoju bol - možda tako postanu jači, a uz moju pomoć samo to odlažemo.

Biti pozitivan, znači biti u miru: Vjerovati da sve ono što ti se dešava, i svi oni koji ti se dešavaju, baš takvi kakvi jesu, imaju svoju svrhu, da nas učine boljim. Prigrliti ono što nam je dato, i reći, dobrodošlo u moj život.

(Ot)koračanje...

Sjedila sam, sa cigaretom u ruci. Gledala tupo u nekom pravcu, nesvjesna onog što mi je pred očima. U suštini, nisam ni gledala. Toplinu šoljice kafe u ruci nisam ni osjećala. Nisam ja ni bila tu.
U svojoj glavi vrtila sam film života koji sam prošla. Pitala se, kako je moguće da sam tu. Kako sam preživjela? Ne, kako sam uopšte tu dospjela? Zašto mi je trebalo da sve ovo prođem? Zašto sam to sebi dozvolila?

Kako čovjek sebi dozvoli toliku žrtvu?
Mlada sam se udala. Za čovjeka za kojeg su mi govorili da ne valja. Ja sam u njemu vidjela nešto drugo. Vidjela sam njegov trud da bude bolji. Vidjela sam njegovu želju za porodicom, to koliko je bio vrijedan, to koliko je umio. To, koliko je, kao i ja, bio bolan. Koliko je, kao i ja, u nekom životu prije mene, patio. Nije on o tome pričao, ali vidjela sam ja, jednom kada sam se doselila kod njega, kako se njegova porodica prema njemu ophodila. Koliki je pritisak na njemu bio. Znala sam da ja mogu da budem ta, koja će mu pomoći da mu bude lakše. Imala sam i ja isti pritisak. Znam ga nositi. Mi žene, mi smo učene da ga nosimo. Nas na to pripremaju naše majke, naše nene, naše bake, naše stare. Ja sam bila pripremljena - u tišini nositi svoje breme. Nisam tada znala koliko će biti, i da li se ono može nositi, ali ta tolerancija, kako odrastaš, stvaraš je. Ona raste. Kada gledaš svoju majku, kako se smije na uvrede, svoju tetku, kako u zrncima nježnosti pronalazi hranu za nove dane, kako, one dane, kada nije suočena sa bijesom svoga muža, broji kao sretne dane... Kažu ti, tako to treba. Odlučila si, nema povrtka. I ti, nosiš svoj izbor. Jer, tvoj je izbor. Ti si odlučila. Kao da si sa tim izborom uzela i sve godine promjena, koje su dolazile, kao da si sa jednom odlukom konačno odlučila da možeš nositi terete godina... Tako je kod nas bilo. Tako su mi rekle.  Nije lako odjednom stati, i reći, Hej, ja ne želim više. Jer, onda bi to značilo da ne stojiš iza onoga što odlučiš.

Trgnem se, jer je cigareta dogorila do prsta. Prenuh se iz misli. Palim novu, i kao da njen dim ponovo ispunjava moju glavu, i počinju da se javljaju, u toj magli dima, sjećanja na dane koji su iza, a idalje, idu zamnom, kao utvare, i ne daju mi mira. Slike tih teških dana, suzama preplavljenih dana, bolovima ispunjenih dana, kada su mi pluća kvrcala pod pritiskom, kada bi mi noge najradije potrčale, a klonule su... nemaju snage. Toliko sam dugo mislila da koračam naprijed. A ostajala sam pozadi. Ostajala sam ista ona ja, koja je u ovu vezu kročila, ista ona ja, koja je vidjela lijepe stvari, koja se radovala onim danima između svađa i svađa, ista ona ja, koja je vjerovala, da će doći dani, kada će to sve biti iza.

Djeca su velika, kažem sebi. Odrasla su u tom bolu samnom. Ponekad su se ispriječila između nas, ne bi li ga zaustavila, ponekad su, paralisana strahom, samo gledala, ili jednostavno, odlazila, da spase sebe. Ponekad bih ih i ja slala da izađu, da ponovo, sama, uzmem svoj teret. Mali su. Za mene uvijek nedovoljno jaki, da nose ikakav teret. Na kraju krajeva, nedovoljno krivi. Ja sam odabrala ovaj život. I rekli su mi: Nosi svoj odabir. Nosi ga kao masnicu na oku, koju pokušavaš da sakriješ, a svi za je vide, ispod pudera. Nosi ga - kao ujed na srcu, koji niko ne vidi, ali se njegova gorčina rasipa po tijelu, i ono je tjesnije i tjesnije. Nosi ga, kao nož u leđima, koji si dobila, misleći da ti ih neko čuva. Misleći, da si na nečija leđa oslonjena. Težeći da ih čuvaš.

Nosi svoj odabir, kao staru lisicu oko vrata, čije se krzno pohabalo. Koja više nije svečana. Koja više ne znači raskoš. Dodaji joj ljepotu koju nema. Dodaji joj ono što joj fali, neka ponovo bude raskošna, i neka ponovo znači da dobro živiš. Da možeš sebi priuštiti da imaš lijepe stvari.

Vučem dim, i osjećam kako idalje tupim. Umišljam sebi da mi je lakše i da napetost prolazi. Sa cigaretom nisam sama. Sve ove stvari oko mene, koje sam kupila da bi mi kuća bila lijepa, obavijene su u dim. Kupila muževim novcem. Novcem kojim on mene izdržava. Novcem koji on meni daje, da raspolažem njime. Novcem, koji nas dvoje veže. Novcem, za koji mi on kaže: Vidiš koliko ti pružam! Vidiš koliko radim da ti bude lijepo, da nam kuća bude sređena. Sve imaš, živiš ko gospođa, samo sjedi, i uživaj. Zašto kukaš? Šta bi bilo da nemamo? Šta bi bilo da moramo moliti!? Nikome nismo dužni. A ti opet nezadovoljna. Kada vidim to lice... Joj, ne bude mi se u kući.

Vučem dim, i nestaju slike. Nestaju stvari koje smo kupili. Nestaju stvari koje mi fale. I fale mi, opet... Fale mi riječi. Riječi koje nikada neću čuti od njega. Fale mi slike moje nasmijane djece, koja ne slute, koliko se mi raspadamo. Slike njih zaigranih, u svom svijetu, otuđenih od ovog svijeta koji nas dvoje odavno ne znamo napraviti lijepim. Svijeta, koji je podijeljen na moje i njegovo, u našem. Dva svijeta, koja se, više, ni ne okrznuti neće.
Dim unutra. Puno dima.
I kafu, već ohlađenu hladnim prstima, da se prizovem prostoru i vremenu u kojem sam.
Gdje sam ja to došla? Jesam li stvarno otišla?
Jesam li stvarno smogla hrabrosti? Evo me, gledam svoju djecu, ona su već odrasla, ona već razumiju mnogo toga. Ona već dopunjavaju ondje gdje je nemam snage da izgovorim... Ona me već zaustave prije nego ja zašutim. Ona već kažu: Bit ćeš dobro. Ona MENE tješe. Više ne moram biti ona majka, koja nosi svoj odabir. Mogu da skupim ovaj štit, izranjavan strijelama riječi. Mogu da budem slaba, i da progovorim o svom bolu. Ona razumiju sada. Ona mogu sada da povežu moja osjećanja sa slikama svog srušenog djetinjstva, i da mi kažu: Nisi ti kriva. Uradila si najbolje što si mogla. Izdržala si najviše koliko si mogla. Dalje nisi trebala.

A nisam li mogla još? Kada sam tolike godine ponijela, zar nisam mogla još...Barem dok ne odu, barem dok ne stvore svoje živote - barem dok ne stvore nove živote, u nekim novim okolnostima, u boljim okolnostima, dok se ti novi životi ne nasmiju, onako, naivno, ne sluteći šta su sve njihovi roditelji prošli, kao što ni moja djeca nisu slutila, smijući se, nedotaknuta našim problemima... Kada su njihove mašte pune glavice još mogle od našeg srušenog doma napraviti napušteni dvorac, gdje magija na prestaje i čuda, još se dešavaju, i zmajevi, zmajevi se pobijede, i kraj, kraj je sretan.

Vučem dim. I pušem ga, sada već u tamu. On je kao svijetlost prostoru koji me okružuje.
Šolja je već prazna. Kafa ispijena.

A sutra, novi je dan.
Možda, da napravim neke nove izbore, sada, iskusnija. Da napravim nove izbore kao ista ona, koja vjeruje u sve lijepo u ljudima, koja vidi sve lijepo, i daje mu šansu da postoji, u danima između svađa i svađa.

Ali čekaj!

Ja sam otišla. Ja sam slobodna. Ja sada sama sebe izdržavam, i više nikoga ne pitam, i više se nikome ne pravdam. A moja djeca. Ona sada razumiju. Ona su sada velika. Njima više ne treba niko objašnavati da život nije bajka, i da naša rasturena kuća, nije zamak... Ona znaju sada, da jednostavno, ne moraš da se boriš protiv zmaja.

Jer, kraljica je napustila zamak. Kraljica se spasila sama.

O vjeri u sebe, ili kako bi običan čovjek rekao "biti budalom"

Moj rođak je ispred svojih očiju imao cilj: Krenuti u bolji život, starom stazom zvanom "Od trnja do zvijezda".
Trideset krupnih, i par centi sitnih godina. Svojim rukama - stvaraoc. Bez velike titule. Sa ženom jednakih godina. Njemačka. Zemlja čiji jezik ne pozna. Ali u kojoj vidi za sebe šansu. Stižu savjeti - "Nemoj se u to upuštati- na šta misliš - ideš negdje, gdje ni sam ne znaš kako je, kolike šanse imaš...".
Koga to nije strah izaći iz zone sigurnosti, u zonu nesigurnosti? Zakoračiti u maglu. Imati, kao oslonac, najviše jedno - Sebe samoga. Svoje sposobnosti uviđanja. Svoje snage. Svoje slabosti. I onaj komadić sreće, koji za tebe, odlomi život, ne mareći da li će ti biti dovoljno. Onaj komadić okolnosti koje se okreću u tvoju korist, koje čekaju da se u njih uklopiš i postaneš sam njihovim vladaocem, ako smogneš dovoljno snage.

Gradili su, od samih sebe, kulu, za koju nisu znali kako će odolijevati vremenu koje dolazi. Vremenu koje donosi promjene. Izazove. Snalažljivost. Neodustajanje.
Lijegali su sa suzama u očima, misleći o odustajanju. Osjećali su bol, kako su im se širile granice poznatosti. Granice mogućnosti. Dolazili su dani, kada su se pitali: "Idemo li danas ili sutra nazad?". Budili su se, i govorili sebi: "Još ovaj dan. Sutra idem nazad." Tuđa zemlja. Tuđi pogledi. Gradiš svoj vokabular, istovremeno gradeći sebe sama. Dodaješ u svoje iskustvo svakodnevno tolika iskustva, da nekada ne znaš kako uspijevaš sve da svariš, i da opet, sutra ustaneš u nešto sasvim novo.

Ali, išli su naprijed. Išli naprijed, jer ih je svaki dan koji je prošao odvajao manje od porodice. Godišnji odmori su stizali. Beskonačno dugo stizali, neprimjetno prolazili.
Ali, imali su jedno drugo. I sve što je bilo oko njih bilo je njihovo. Ma koliko strano. Ma koliko teško. Nikada previše teško, jer je sve lakše, kada dvoje nosi. Nikad previše strano, jer uvijek jedno ima bistrije oči da drugome može pomoći da bolje pogleda. I nekada je jedno više sposobno vidjeti ono lijepo, a nekada drugo.

I malo po malo, počelo je da se nazire ono što su željeli. Sa mnogo žuljeva više. Mnogo kilograma manje. Mnogo umora više, ali mnogo i snage više. Kako su uviđali koliko mogu, tako su i hrabrije i sigurnije kročili.
Sami. Ali, zajedno. Nisu odustali danas. Uvijek su čekali sutra, da vide hoće li odustati. Danas je uvijek bio dan kada se boriš.

Bili su budale, u očima drugih. Istih onih, koji im sada kažu, lako je tebi, vidi kako si se snašao. Očima onih, koji nisu izašli iz sigurnosti i upustili se u avanturu, oslonjeni samo na sebe. Oslonjeni samo na onoliko koliko možeš ponijeti. U borbi za viši cilj, ponekad mnogo težom nego ikada misliš da možeš podnijeti.


Oni stoje ispred mene kao svjetionik. More životnih okolnosti huči, i uvijek ne razabrem jasno svoje misli. Ali jasno mogu da vidim to svijetlo. Svijetlo koje govori: "Postoji put."

Dijete Zemlje, moj rad