Pretraži ovaj blog

subota, 27. lipnja 2015.

Znamo li uzimati?

Kada sam počela biti sebi bliža, počela sam da nazirem jednu stvar o sebi.
Uvijek sam spremna pomoći, ali nikada nisam spremna na to da mi neko pomogne. Šta je utjecalo na oblikovanje mene kao takve, posebna je tema. Njome se nisam jako ni zamarala. Znala sam da moje takvo ponašanje imalo svrhu u vremenu u kojemu je nastalo. Da je služilo meni. I da me, možda danas, dovelo do mjesta na kojemu se nalazim. I na tome sam zahvalna.

Ali, razmišljala sam mnogo o tome što mi se dešava. O tome zašto mi je toliko neneophodno tražiti pomoć. Pa sam se nalazila u situacijama u kojim stojim, s rukama punim papira, koji su na rubu - jedan milimetarih dijeli da se raspu poput lišća, a ja držim u usnama mobitel, a drugom rukom pokušavam da nađem nešto u torbi, i borim se. Ne odustajem od traženja, iako mi papiri sve više klize iz ruku. Uspijevam, jako često, to tako izbalansirati da se to ne desi, pa se ni ne zamaram mišlju da bih mogla, sasvim jednostavno, nekoga zamoliti da mi pomogne.

Sve do trenutku, kada sam shvatila, da nije u pitanju samo to da ne mogu dopustiti nekome da mi pomogne, nego da ne mogu dopustiti da mi uopšte treba pomoć. Da mi uopšte treba da se na nekoga oslonim. Da mi  uopšte iko treba.
Mogla sam, sasvim sama da riješavam sve što se nalazilo pred mojim mogućnostima, i što je bilo najgore, htjela sam sasvim sama. Da li je to bio način dokazivanja moje sposobnosti, samoj sebi, ili je to bio strah od pokazivanja vlastitih grešaka drugima, isto ne znam. Znam ipak jedno.

Kada sam shvatila da moje nemogućnost da primam pomoć nije sama, da ona vuče mnoge druge uskraćenosti za sobom, odlučila sam stati. Imala sam, kako bih nazvali, period inkubacije. Sama.
Sa svojim mislima. U tišini sobe. Gdje je jedini zvuk tiho klizenje hemijske preko papira, i vlastito disanje. A misli, misli su se slijevale, i ispunjavale papir. Bivale uhvaćene. Bivale urojene.



Onda sam se pustila. Počela sam da pomjeram granicu. Kada mi je baš trebalo, tražila sam pomoć. Pa sam je tražila kada mi je tek malo trebala. I tražila, na koncu, kada mi uopšte nije trebala. Puštala sam sebi da se oslonim na ljude. I spoznala sam jedno, ne samo u sebi, na mnogim drugim mjestima, i od mnogih ljudi, od kojih to nisam mogla ni pretpostaviti - imala sam oslonac. Dobila sam ogromno bogatstvo dajući svom egu, koji je žudio za samodokazivanjem, klupu, kakvu daju igračima zamjene u fudbalu. Znaju da u svakom trenutku mogu zaigrati, spremni su, ali, nisu prva opcija.
I uzimala sam, od ljudi, sve što su mi nudili.Ponekad je to bila naranča, ponekad osmijeh. Od potpunih stranaca. I saznavala o sebi, o drugima.

Koliko je nama ljudima teško nešto uzeti, a ne ponuditi nešto zauzvat. Koliko nam je teško nešto uzeti  i primiti na znanje da smo to dobili, zato što smo zaslužili, zašto što smo divni, i uživati u tome. Biti blagoslovljeni tuđim davanjem. Ne žuriti po svaku cijenu ponuditi nešto nazad.

Vidite li sebe u ovome što govorim?
Ne morate odgovoriti. Uzimite. Pustite da ljudi tu budu za vas, koliko ste vi za njih. I više. Nema ništa loše u uzimati ono što je ponuđeno, zauzvrat osjećajući samo zahvalnost. Nema ništa loše u tome, kada neko kaže "Hvala", reći: "Molim" umjesto "Nema na čemu." - i uzeti dar zahvalnosti koji nam je neko poklonio, ne odgurnuti ga, ne otpisati svoje zasluge onim - Nema na čemu.

Uzmite te divne darove koje vam nudi život. Ako do sada niste do znali, baš ovaj trenutak je pravi, da počnete.

petak, 5. lipnja 2015.

Prirodnost rađanja

Već godinu dana, u mom novom domu žive dvije mačke. Došle su tu i prije nego sam se ja uselila, i počele u taj dom unositi radost, svakim danom u koji smo zajedno kročili: načinom na koji traže svoja prava, na koji jedu, spavaju. Neke momente sam uspjela  ovjekovječiti aparatom, a u nekima sam samo bila tu, prisustvovala, i bila beskrajno zahvalna na stalnom izvoru radosti. Navikli su se na mene i na mog muža, kao da smo im roditelji. Od svog drugog mjeseca su s nama, pa na neki način to i jesmo. S nama su se socijalizovali, i toliko su se na nas svikli, da im druge mačke, niti životinje nisu uopšte zanimljive. Prilaze samo onim ljudima s kojima smo mi u društvu, i samo kada su ti ljudi "na našem teritoriju". Nisu nametljive, jako su umiljate, i ako se to za mačku može reći, jako dobro odgojene. Kada žele napolje, ljubazno pozovu, čekajući na vratima, isto je i kada žele unutra.
Pomno smo pratili njihov razvoj, baveći se i literaturom. Pratili smo u kojem su periodu života, kada prelaze u tinejdžerstvo, kada će biti zrele za potomstvo. Otpraćali smo ih u noćne avanture, i budili se kada bi nam, nonšalantno, zamnjaukali pred vratima prije rađanja dana. Kada smo dijelili krevet, spavali su uvijek na istim pozicijama: Ženska je spavala na muževom boku, a muška preko mojih stopala ili između. Kada su spavali sami, mogućnosti su bile ogromne. Nijednom nisu spavali na isti način. Uvijek su spavali dovoljno smiješno, da nam donesu osmijeh na lice.





Promjena


I onda, jedan dan, primjetila sam kod ženske, Sofi, promjenu. Traživši na internetu značenje te promjene, saznam da je "noseća". Naravno, odmah se prikupljaju informacije o tome koliko to dugo traje, koje su mjere predostrožnosti, kako se ponašati za vrijeme trudnoće.
Posmatrala sam je kako joj stomak raste, a ona, budući da mačke ne znaju da su trudne, radi sve one uobičajene radnje, kao i kada nije to bila, npr: Skače sa drveća, sa svih mogućim i nemogućih visina, sasvim bezazleno; spava na stomaku, tuče se sa svojim bratom, Hanzom... Posmatrala sam i isčekivala svaku novu promjenu, koja uslijeđuje, kako trudnoća napreduje. Kada je počela da pomnije zagleda po kući, moj muž i ja smo joj, po svim skrovitim mjestima napravili "gnjezda", gdje bi mogla na svijet da donese mačiće. Kada god bi bila na nekom od njih, milovali bi je, da bi je pozitivno uslovili. I njenom bratu, Hanzu, se sviđalo što sada ima puno više mjesta za leći. Ipak, ona bi češće bivala svoja ubičajena mjesta za ljenčarenje - sam rub trosjeda ili dvosjeda. Ili, još draže - knjigu koju bi neko od nas krenuo čitati. Kada ne to, došla bi do nas, i gledala nas sve dok ne bismo ostavili što radimo i krenuli je milovati. 
Ljudi su, poučeni svojim iskustvima sa mačkama, govorili: "Ona će otići i "uraditi to" negdje drugo. Vi nećete ni znati gdje su mačići." Bili smo na sve spremni, ali ono što će uslijediti nismo očekivali.


Rađanje


Tako je bilo i rad kada se trebala "omaciti". Gledala nas je i zvala da hodamo za njom. Kada se smjestila na deku, koju smo joj pripremili, legla je na leđa, i tražila da je mazimo. Njena mala glavica se pomno trljala od naše ruke, tražeći još. Onda, uslijedile su kontrakcije. Kada god bismo pošli ustati, ona nas je glasom opominjala da želi da budemo tu. Tako smo i ostali. Prolazio je drugi sat, kako su počele kontrakcije. Mi smo je i dalje lagano milovali, kako bi ih olakšali, kako je pisalo. Onda, u jednom trenutku, pojavila se malena šapica. Crna, sa sićušnim noktićima. Ona je, iako je pisalo da mačke budu jako glasne, jako hrabro i mirno to podnosila, bez glasa, samo uz poneki tihi mnjauk. Onda, pred nama se, uz veliki trud hrabre mame, pojavilo mače. Potpuno crno i nepomično. Ona je, tako prirodno, počela da ga liže, dok nije s njega skinula svu zaštitnu opnu. Nama je dopustila da mu presječemo pupčanu vrpcu. Nepomičnost se razbijala polaganim pokretima, a onda, primjetili smo da je počelo da diše, po vodici koju je izbacivali iz nosića i pluća. Nešto tako malo i sićušno, odmah je, nakon što je očišćeno, krenulo u borbu za opstanak, i počelo da traži mliječni izvor. Ponoć je već prošla. Mi smo idalje čekali. Ubrzo, uslijedilo je i drugo mače. Mnogo brže je došlo na ovaj svijet. Ali, sa mnogo više strepnje smo ga gledali, dugo mi je zatrebalo dok je pustilo prvi glas. Nakon što je i njega okupala svojim hrabavim jezikom, sve troje smo usnuli. A mi, znavši da smo uradili sve što smo mogli i pripremili sve za njihov boravak tu, usnusmo sretni.

Ležavši, prije usnivanja,  ja sam ostala zadivljenja njom. Načinom na koji se ona nosila sa bolovima, ni ne znajući šta joj se dešava. Načinom na koji je, prirodno, da prirodnije ni ne može, donijela na svijet novi život, i uklopila sam u novonastalu situaciju. Prije ovog iskustva, drugačije sam poimala trudnoću, i mnogo me više bilo strah moje sopstvene. Bolnost iskustva poroda, ali i osjećaj kada imaš svoje dijete na rukama, ta dva osjećaja koji jedan bez drugog ne idu, i jedan drugi olakšavaju, uvijek su mi donosili pomiješana osjećanja. I uvijek pitanje, koliko treba da se od jednog dođe do drugog, koliko truda, koliko snage? Sve ovog trenutka.
Sada porod vidim kao nešto što je prirodno, i dolazi uglavnom samo. Naše tijelo je opskrbljeno mogućnošću da podnese i iznese porod, bez obzira na to koliko mi imali strah. Naše tijelo zna. Ono samo posjeduje mudrost, i s lakoćom, bez našeg razmišljanja, već dolazi do načina.

I nije samo pri porodu ovo slučaj. Nije samo pri porodu ovako. Mnogo je situacija u životu, koje se, sasvim prirodno, slože, upravo onako kako treba.
Divnu me lekciju naučila moja mila mačkica: Pusti se, najbolje stvari dolaze same od sebe.


ponedjeljak, 1. lipnja 2015.

Djetinjstvo prije useljenja straha

Zaštićenost.
Poželim da sam dijete,
da sjedim bezbrižno u travi,
ne misleći o nahladama -
Koliko sam beskrajnih dana na njima provela
ostajući zdrava.

Čeznem i za tim danima
prvih koraka,
kada sam uz spoticanja ustajala sa lakoćom,
nošena samo željom.
I za trkom dječijim žalim,
da bi izgrebanu ruke trave liječe
prve koje, po ljepoti, zgrabim.

Poželim isto radoznalo tragati,
zanimati se uvijek za novo nešto
i nemati ograničenja u učenju
samonametnutih, strahom utisnutih.

Poželim šumom šetati ne bojeći se krpelja
niti zmija,
niti svih tih opasnih skrivenih prilika,
koje su tako rijetke,
a ipak nas njime plaše,
a mi ne znamo straha još.

I poželim
glasno se smijati,
ne mareći što nemam zubi,
kao u doba kad su mi mliječnjaci ispadali.
Svi smo bili nasmijani krezubi,
i nismo mi primjećivali šta nemamo.

Kako me samo mami
hodati bez čarapa
po nakupinama vode,
i kvasiti svijet oko sebe
snagom  radosti kojom poskačem
Ne misliti o bolestima
koje dolaze "s nogu".

Fali mi sakupljanje lišća u jesen
umjesto salaveta,
ne naći nijednu istu,
i stalno prilikom razmjene
vagati ljepotu.
Puhati maslačke
nemajući na umu
da mi neki djelić može uletiti u ust,
i zagrcnuti da se mogu,
ugušiti u konačnici - kažu.

I kiše mi fale,
tople,
otuđene od straha od upala  možda
i svakojakih uzroka smrti.

Kiše, koje me čine jedinstvenom s prirodom,
okružujući me sa svih strana.

Najviše od svega mi fali
nerazmišljanje od rastancima,
ponašanje kao da ih nema.


Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...