Ostati autentičan

 Smajli 😑

Stiže slika sa namjerom da izazove reakciju, možda poveznica na stranice na kojima su smješne slike, možda neka anegdota prijatelja, i u ovom, sasvim virtuelnom dobu, kao odgovor, biram te malene sličice nasmijanih lica, takozvane smajlije, smješke, tugiće, ljutiće, da bih opisala svoju reakciju na poslato. Druga osoba dobija na znanje, koji je stepen mog smijeha, tuge, izraz mojih "emocija".

Problem u svemu tome je, međutim, što moje lice, moje stvarno lice, stvarni odraz moje reakcije, često prilikom biranja tih "izraza", ostaje neutralno. Kao, kidam se od smijeha, kaže moj drugar smajlić, posrednik između mene i osobe s kojom kontaktiram, a moje lice ostaje u istom ozbiljnom izrazu, ili, sa blagim smiješkom, ali, svakako ne u tolikom naletu smijeha. 

Ne počinje li otuda, naš otklon od bivanja autentičnim? Šta onda znače ti znakovi, koje šaljemo drugima, kada nisu odraz nas, našeg stvarnog raspoloženja? Jesu li maske, iza kojih se krijemo? Jesu li distrakcije od stvarnog stanja? Olakšavaju li nam, stvarno, prenijeti bolje ono što osjećamo, osobi, koja ne može vidjeti stvarnu reakciju, 

ili je to češće, način da skratimo komunikaciju, ili, još gore, lišimo nekoga iste?

Slika nas, za druge

Kada gledam slike svojih poznanika i prijatelja, na društvenim mrežama, barem, onih koji objavljuju slike, vidim uglavnom najbolje verzije onoga što jesu. Vidim nasmijana lica, ponosne majke, uspješne ljude, uspješne majke, ponosne očeve, ljubav, blagostanje, ostvarene ciljeve, dosegnute vrhove. Vidim ono što žele da pokažu. Ne uvijek ono što je reprenzetativan presjek njihovog stvarnog stanja i života.

Ne kažem da sam drugačija. Ja trenutno baš spadam u onu grupu koja je od natjecanja odustala, i ako se desi da nešto objavim, obično se to ne tiče mene. Barem ne direktno, nije odraz mog ličnog života, nego sam društvene medije počela koristiti da podijelim načine na koje mogu pomoći, osvijestiti, pomoći da uvide, oni, koji generalno, sudeći po postovima i nemaju probleme te prirode. Sreća njihova. Moj život, kojim sam i zadovoljna, odvija se daleko od očiju "javnosti". Ne osjećam potrebu da dijelim sa velikim brojem ljudi. Ponekad se pitam, zbog čega uopšte postoji moj profil tu. Zbog čega idalje prolistam objave. Pogotovo, kada često, kada vidim te ljude, vidim neku drugu sliku, neki život koji odgovara samo djelomično, ili nikako onome što se pokazuje. 

Ali, nismo li svi takvi: U zavisnosti od osobe s kojom smo, biramo šta ćemo reći o sebi. Dijelimo ljude na
one, kojima na pitanje Šta ima, odgovaramo: "Nema ništa, šta ima kod tebe?"
one, kojima kažemo: "Nema šta nema, imaš li vremena za to?".

Imamo ljude, s kojima nas niko ne vidi na slikama, s kojima ne razmjenjujemo poruke ohrabrenja svima na oči, a s kojima smo svakodnevno u kontaktu, 

i ljude, koje javno podržavamo, čije lijepe postove ohrabrujemo, jer se radujemo, i lijepo je vidjeti kako uspijevaju, ali, da imamo kontakt bliski s njima, i nemamo.

 Nekada mi nečiji uspjeh pokazuje da i sama mogu postići više nego što mislim, jer znam borbu, i podlogu, i napor, i hrabrost, i istrajnost, koju je ta osoba uložila u to da sada stoji tu gdje jeste. A nekada se sablašnjavam(i kada kažem sablašnjavam ne pretjerujem) spremnosti nekoga da se predstavlja kao uspješan i dobar, i uzoran, dok je istina svjetlosnim godinama daleko od toga. Sad, 

da li to radi radi drugih, da bi se pokazao drugačijim, ili radi sebe, da bi vjerovao i sam u sliku sebe koju želi predstaviti drugima, to je samo njegovo.

A koliko je toga između: ljudi koje znam samo površno, pa samim tim, i ne znam ništa više o njima, da mogu za sebe sortirati taj događaj koji je podijeljen. A, postojat će dio mene, kao što postoji dio svih nas, koji će se uporediti s tim što vidi, i pitati, kako uspijeva, ili misliti, kako je lijep taj život koji vodi, i kako ja nisam tako opuštena, i (dodaj svoje...)...

Postojat će dio mene, koji će pomisliti da nisam dobra majka ako ne dijelim slike svog djeteta uz prateće opise SVE MOJE, MOJ SMISAO ŽIVOTA, MOJ SVIJET. Ili, ako, majčinstvo nekada osjetim teškim, a vidim da svima to ide tako prosto i lako, kao da nemaju nikakve probleme.

Postojat će dio mene, koji će, zato jer nema sliku sa svojom najboljom prijateljicom, ili čak, nemam najbolju prijateljicu, nego samo bliske prijateljice, pomisliti da nešto radim loše.

Dio mene, koji će vlastitu nevoljnost da dijelim kritizirati, jer, izgleda da je moj život, uporediv sa tuđim, nevrijedan dijeljenja. 

Ili, koji će reći, gledaj, kako ona izlazi, lijepo se provodi, putuje, uzima sve što joj život da-

a da li je to sve tako? 

Ili je to ono što je neko spreman dati da drugi vide?

Nekada sam i ja osjećala potrebu da dijelim, te lijepe trenutke svog života, ali, onda, shvatila sam isto ovo, sa početka: To nije jedini život. To nije sve što proživljavam. A isto tako, ti ljudi s kojima dijelim, zašto oni treba da budu dio toga? Šta mi znači njihovo mišljenje: ljudi, koje većinski, ne poznajem, ili koje sam poznavala? Zar mi nije dovoljno moje radovanje, moj iskonski osjećaj u vezi sa tim događajim mog života, koje, dijeljenjem sa pravim ljudima, bliskim ljudima, mogu pretvoriti u mnogostruku sreću? 

Jer, nešto i nemam dojam, da je dijeljenje teškim trenutaka viđeno drugačije od kukanja, a kukanju nije mjesto na društevnim mrežama. "Face your problems, don't Facebook them", reče jednom jedan status, koji sam ja, isto, podijelila. Podijelila, jer nisam vidjela razloga, da neko, velikom broju ljudi, od kojih većinu ne poznaje, govori o svojim problemima. I ne samo taj dio, da veliki broj ljudi, koji ne poznaje bude publika, koja će kovati aršine, o tome koliko su ti problemi bitni, ili banalni - i da on(a) svoju vrijednost mjeri naspram toga, koliko je "sviđanja" dobio/la ili komentara zavrijedio/la. 

Tako sam znala gledati kako neko sa profila odstranjuje slike, zato jer nisu imale dovoljno sviđanja, ili nestaje sa društvene mreže, zato što mu je njegova idealna veza propala. Jer, mjerimo se naspram drugih, i šta drugi misle o nama. I, kada neke lađe potonu, ne želimo od istih tih ljudi, koji nam ustvari i nisu bitni, slušati pitanja o tome Zašto, ili Kako se to moglo desiti - i dopustiti da se naslađuju.

Filter

Prije, da bismo ostavili dojam, morali smo nešto da poduzmemo: da se obučemo, da se našminkamo (ako smo ženskog spola), a sada, ne moramo ni toliko. Filteri su nam svima dostupni, i za čas posla, ne samo da je naše lice bez mane, nego možemo promjeniti i njegov oblik, možemo dodati one detalje, koji nisu nama svojstveni, poput punih usana, pjegica, krupnih očiju, jako bijelih zubi... I, kada to objavimo, i naša publika reaguje, ne znam sada, da li je to sviđanje idalje tako dalekosežno, i da li poboljšava našu sliku o sebi, budući da to nisu naše slike?

Kako ostati autentičan

Kako, pogotovo, kada više ne znamo šta je autentično? 

Šta smo kada nema nikoga da to vidi? Šta smo, kada smo bez šminki, bez maski, bez potrebe da se dokazujemo nekome, nego stvari radimo vođeni vlastitim užitkom?

Koliko je odraz nas, ono što o sebi govorimo, poruke koje drugima šaljemo, odgovori kojima dajemo kada nas pitaju kako smo, koliko to sve dolazi iz naše potrebe da se povežemo, a ne iz straha da budemo odbačeni, ili nedovoljno dobri, ili, da odudaramo, previše, da bi mogli pripadati nečemu?

Ja sam odabrala put da budem svoja, tako što ću sebe ulagati ondje gdje se prava Ja računa, i gdje je prava Ja, Jedina ja. Gdje mogu da budem sve što želim, neukroćena aršinima drugih, idejama o tome kakva bih trebala da budem. Gdje se o meni neće biti puno pričamo kada nisam tu, nego kada sam tu, iskreno i direktno. Gdje mogu biti ranjiva, toliko hrabra da budem ranjiva, i da me nije strah to da budem. Gdje ne moram da se dokazujem, jer se zna koliko vrijedim.

A ti, kako ti to uspijevaš?

Ne protiv rata, za mir

Jednom je Majka Tereza rekla nešto u duhu slijedećeg - da nikada nije prisustvovala kada se organizovao protest protiv rata, ali da bi uvijek bila tu kada bi se zalagalo za mir. To mi se još tada, kada sam prvi put čula, urezalo u pamćenje, i nastavljalo da se vraća, u brojnim trenucima u kojima sam se osjećala izgubljenom u iznalaženju načina kako da pomognem nekome, ako je taj neko daleko, nedostupan i ako sam nesigurna da imam način i sredstva koja do njega mogu doprijeti na pravi način.

Govorim u prvom planu o bezbrojnim ratovima, poplavama, potresima, stradanjima... Naravno da me pogađaju, ljudsko sam biće. Naravno da sam se nalazila zapitanom zašto to ljudi rade, zašto nam je to potrebno i zašto nam je bitnije dokazivati krivnju, nego biti u miru? Ima li to stvarno veze sa egom - da li stvarno ljudi time što druge naprave malim, žele sebe predstaviti kao veće, kao bitnije, kao nekoga - u svakom slučaju vrijednijeg svake dobrobiti, od onog drugog.
Osjećala sam se sputano - jer to su ta klupko pitanja. Razmotavaš. Razmotavaš, i onda se oko tebe svudokolo nađu konci, o koje se saplićeš, i jedini je izlaz da klupko ponovo namotaš, i gledaš ga takvog, neriješenog.
Osjećala sam se bespomoćno, jer zaista, kako mogu ja, jedna jedina, promjeniti nešto kod ljudi, koji su mi u svakom smisli van dohvata - kako doprijeti do ljudi koji kod drugih ljudi bude želju za destrukcijom, koji u njih siju ideje koje druge vode u propast, koje rastu nauštrb života i u inat njima, proždirući, ponekada, zajedno, i svoje tvorce...I priče se prenose, iz usta u usta rastući, kao da svaki jezik doda poneku riječ, i od toga nastaju cijele priče opravdanja zašto je neki postupak ispravan.

Ali onda, pitanje - mogu li šta učiniti?
Kad sam već, tako mala, tako bespomoćna, jedino u mogućnosti da se spojim sa istomišljenicima, jednom kada ih nađem? Mogu li i bez toga išta uraditi, ili trebam i sama čekati da naiđem na prave ljude, s kojima ćemo, riječ po riječ, graditi neke drugačije priče?
Ako i mogu, šta mogu uraditi, a da bude efikasno? Da li je dovoljno da pričam, sa ma koliko uvjerenja, o onome u šta vjerujem? Da li će svako razumjeti?

Onda,desio se osmijeh. Onda sam shvatila da je osmijeh univerzalan jezik. Isto tako, univerzalan je jezik dobrota. Možda će neko sa usprezanjem posmatrati moju dobronamjernost, ali, nakon što se upozna samnom, i više puta joj svjedoči, povjerovat će u nju. Ono što ja mogu uraditi je djelovati na onaj krug dostupnih ljudi oko sebe. Djelovati primjerom. Sprovodeći ono u šta vjerujem u djelo. Svako od nas toliko može. Možda samo toliko, ali, nije li ponekad samo toliko dovoljno? Dovoljno za one kojima smo okruženi. Jer možda će baš u nas pogledati i reći - Hej, pa to se može. Često su nam potrebni samo sitni okidači na akciju. Poneki prijateljski osmijeh. Poneko skidanje štita pred ljudima. Poneko povjerenje da neko želi dobro za nas, iako nas ne zna. Toliko "malo". Nisu to mali koraci u ovim vremenima kada se gledamo kako se osipaju sistemi vrijednosti, kako neke, nekada bitne stvari postaju vrijedne usputnog pomena, kada nas preplavljuju negativne informacije do te mjere, da moramo da isforsiramo ravnodušnost koju ne osjećamo. To je sada kao koračanje ka mjesecu - Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Toliko "malo" možemo svi od sebe da damo. Jer, toliko malo nam daje mogućnost da osjetimo da imamo ipak kontrolu, pa koliku toliku, nad situacijom...

I, u duhu Majke Tereze, budimo mir. Budimo primjer onoga što želimo oko nas. Toliko možemo. Možda nećemo napraviti velike promjene, odjednom, ali, od nečega se počinje, zar ne? A od klupka pitanja, možemo u nekom trenuku napraviti džemper. Ne moramo shvatiti sve što se dešava. Niti možemo. Zato radimo ono što možemo.

Kada pomoći?

Prije par dana razgovaram sa prijateljicama o tome kako one, sa svojih okvirno 27 godina, već neko duže vrijeme sastavnim dijelom života imaju problema želučane tegobe i piju lijekove protiv istih, a nekada čak i lijekove za smirenje. Štoviše, uznemirava ih činjenice što su svaka pojedina završile studij psihologije, a same sebi ne znaju da pomognu - da se manje nerviraju, manje uzimaju srcu, manje se troše. Pokušavam im objasniti kako je upravo pomagačka profesija ta koja nas odstranjuje od toga da se bavimo sobom, nego nam stalno u fokus stavlja druge, i neke njihove potrebe, njihove probleme i iziskuje od nas da smo stalno u poziciji da im budemo na usluzi. Jednim dijelom, upravo zbog toga što smo dijelom te profesije, a drugim što smo, pod utjecajem profesije, dodatno izoštrili naša čula za druge i nismo imuni na njihov zov.

Ali tu ima jedna cijela tamna, čak tamnija strana priče od ove da smo izoštreni na druge: S vremenom dođe do toga da se tako lako pecamo za svaki poziv upomoć, pa makar on bio i neartikulisan i sasvim jasno naša pretpostavka. Na neke riječi koje ljudi izgovore, mi dodajemo težinu, i samo njihovo izgovaranje nama je poziv upomoć.
Imala sam situaciju sa svojim najboljim prijateljem, kada mi je pričao o svome problemu - da sam počela da mu vraćam na način da sam podebljavala kako mu je teško, i kako ga sigurno neki aspekti te situacije ljute, i da bi volio da su drugačiji i da ima više utjecaja na njih, a on mi je - pomalo i otresito rekao - Nisam tražio od tebe da mi pomogneš, ni da riješavaš moj problem. Ta me rečenica naravno zatekla nespremnom. Nisam imala odgovor na nju. Pomalo me posramila. Zapitala sam se, da li je nekada suvišno čak išta izgovoriti? Da li je, kada neko govori u problemu, dovoljno samo slušati. Barem na početku.

Imam dojam da sam kroz školovanje i usavršavanje negdje shvatila da trebam odmah da reagujem kada neko dođe sa problemom, i da će brzina moga reagovanja presuditi da li ću moći pomoći, ili ću krenuti prekasno - i neću imati za šta da se uhvati - uostalom, rekoše: Gvožđe se kuje kad je vruće.
Sa ljudima nije tako. Poslovica i jeste o gvožđu - čemu naša potreba da je "poljudskujemo"?

Hvatam se često kako, kada neko govori o nečemu što mu teško pada, osjećam ogromnu potrebu da reagujem i da "razriješavam muka", i u nekim trenucima se sjetim vremena provedenog s druge strane terapijskog odnosa, gdje me terapeutkinje, čak pomalo i podrugljivo, pitala: "Jesi li to opet spremna da spašavaš?". To me strašno nerviralo, i uvijek u meni budilo neodloživ nagon da se branim i opravdavam zbog čega sam se odlučila da dajem savjete, da govorim mišljenje, da usmjeravam, čak, da "pametujem" nekome oko toga šta i kako treba.

Vraća mi se ta priča stalno opet - svaki put kada osjetim u sebi tu želju da se uključujem u živote drugih kao neko ko razrješava čvorove, ko pomiruje nepomirenosti, ko ispravlja krivosti, ko popravlja nepravilnosti. Naravno da ta potreba izvire iz moje nemogućnosti da neke stvari u svom životu promjenim, pa to kompenzujem kroz to što ću drugima da budem na usluzi i osjećam se moćnom i korisnom. Ali brzo taj osjećaj isčezne. Često, iste sekunde kada shvatim da će ljudi, bez obzira na to što sam toliko truda uložila da im razjasnim, objasnim, brižljivo porcioniram, jasno sortiram, ipak odabrati ono što su htjeli i prije nego su mene pitali za savjet. Ili, kada urade ono što su u razgovoru samnom dosegnuli kao riješenje, a ne osjete da je to ono što je za njih ispravno. I osjete razočarenje, a i ja im u tom trenutku dođem nekako daleka, jer sam ih skrenula sa onog što su željeli.

Nezahvalna je to uloga, biti od pomoći. S jedne strane, meni samoj, jer nikada nemam stvarni osjećaj da ima kontrolu nad time, i da zaista jesam od pomoći. S druge strane, u odnosu na druge. Ne mogu a da ne pomislim da samo odlažem nečiji dolazak do istine pokušavajući mu dati neke svoje "natuknice" u tome kako sam ja to uspjela. Uostalom, svi mi dolazimo sa različitim iskustvima u razgovor. Niko nam ne može oduzeti gorčinu tog taloga iskustva u nama. Niti jačinu tog uvjerenja koje ja nakon njega ostalo.

Onda se opet, sjetim situacije, u kojoj sjedim u autobusu, blago naslonjena na sjedište, a moja prijateljica pored mene, pokušava da sebi nakosi sjedište kako bi mogla ispruži. Kada je jednom uspjela, govori mi da namjestim i ja sebi, jer joj je tako baš ugodno. I gledam u nju, i pitam se, koliko često i sama svoje predstave o tome šta je ugodno, dokle je ugodno i slično, smještam u druge. Zahvaljujem joj se na želji da mi napravi da mi bude lijepo, sa znanjem da mi je sada upravo dovoljno lijepo, i ponovo se vraćam u misli o tome kako nam se samo lako upecati na to da pomažemo - čak i onda, kada nam niko ni na koji način ne daje do znanja da mu je to potrebno.

I zato se pitam - Kada pomoći? I da li uopšte?
Uvijek ako ta pomoć znači da ćeš napraviti korake koje je neko drugi trebao da poduzme, tu ne pomažeš. Uvijek kada ćeš nekog drugog, posredstvom svoje pomoći ostaviti u neznanju kako da sam sebi pomogne - ne činiš mu dobro. Oslanjaš ga na sebe u svim narednim situacijama slične prirode.

A tu se javlja opet onaj dio, onaj loš produkt pomoći - ona okrenutost prema drugima - kada dođu na red moje  teme, moje potrebe, moje želje, moji strahovi, moje težnje, moja potreba da mi se pomogne? Kada da dođem na red - kada je, po nekoj iskrivljenoj logici, jer svi su mi preči, svima gore nego meni - a meni je sasvim dobro. A da li je?