O vjeri u sebe, ili kako bi običan čovjek rekao "biti budalom"

Moj rođak je ispred svojih očiju imao cilj: Krenuti u bolji život, starom stazom zvanom "Od trnja do zvijezda".
Trideset krupnih, i par centi sitnih godina. Svojim rukama - stvaraoc. Bez velike titule. Sa ženom jednakih godina. Njemačka. Zemlja čiji jezik ne pozna. Ali u kojoj vidi za sebe šansu. Stižu savjeti - "Nemoj se u to upuštati- na šta misliš - ideš negdje, gdje ni sam ne znaš kako je, kolike šanse imaš...".
Koga to nije strah izaći iz zone sigurnosti, u zonu nesigurnosti? Zakoračiti u maglu. Imati, kao oslonac, najviše jedno - Sebe samoga. Svoje sposobnosti uviđanja. Svoje snage. Svoje slabosti. I onaj komadić sreće, koji za tebe, odlomi život, ne mareći da li će ti biti dovoljno. Onaj komadić okolnosti koje se okreću u tvoju korist, koje čekaju da se u njih uklopiš i postaneš sam njihovim vladaocem, ako smogneš dovoljno snage.

Gradili su, od samih sebe, kulu, za koju nisu znali kako će odolijevati vremenu koje dolazi. Vremenu koje donosi promjene. Izazove. Snalažljivost. Neodustajanje.
Lijegali su sa suzama u očima, misleći o odustajanju. Osjećali su bol, kako su im se širile granice poznatosti. Granice mogućnosti. Dolazili su dani, kada su se pitali: "Idemo li danas ili sutra nazad?". Budili su se, i govorili sebi: "Još ovaj dan. Sutra idem nazad." Tuđa zemlja. Tuđi pogledi. Gradiš svoj vokabular, istovremeno gradeći sebe sama. Dodaješ u svoje iskustvo svakodnevno tolika iskustva, da nekada ne znaš kako uspijevaš sve da svariš, i da opet, sutra ustaneš u nešto sasvim novo.

Ali, išli su naprijed. Išli naprijed, jer ih je svaki dan koji je prošao odvajao manje od porodice. Godišnji odmori su stizali. Beskonačno dugo stizali, neprimjetno prolazili.
Ali, imali su jedno drugo. I sve što je bilo oko njih bilo je njihovo. Ma koliko strano. Ma koliko teško. Nikada previše teško, jer je sve lakše, kada dvoje nosi. Nikad previše strano, jer uvijek jedno ima bistrije oči da drugome može pomoći da bolje pogleda. I nekada je jedno više sposobno vidjeti ono lijepo, a nekada drugo.

I malo po malo, počelo je da se nazire ono što su željeli. Sa mnogo žuljeva više. Mnogo kilograma manje. Mnogo umora više, ali mnogo i snage više. Kako su uviđali koliko mogu, tako su i hrabrije i sigurnije kročili.
Sami. Ali, zajedno. Nisu odustali danas. Uvijek su čekali sutra, da vide hoće li odustati. Danas je uvijek bio dan kada se boriš.

Bili su budale, u očima drugih. Istih onih, koji im sada kažu, lako je tebi, vidi kako si se snašao. Očima onih, koji nisu izašli iz sigurnosti i upustili se u avanturu, oslonjeni samo na sebe. Oslonjeni samo na onoliko koliko možeš ponijeti. U borbi za viši cilj, ponekad mnogo težom nego ikada misliš da možeš podnijeti.


Oni stoje ispred mene kao svjetionik. More životnih okolnosti huči, i uvijek ne razabrem jasno svoje misli. Ali jasno mogu da vidim to svijetlo. Svijetlo koje govori: "Postoji put."

Dijete Zemlje, moj rad

Prve slike Köln-a

18 dana sam u Kölnu. Kada sam, nakon 23 sata putovanja ugledala suncem osunčane vrhove katedrale (Kölner Dome-a), od ljepote su mi se oči ucaklile suzama. Isto tako, desilo mi se od tuge nad izgubljenom ljepotom, kada sam vidjela sliku na kojoj ta ista katedrala stoji, prkoseći iznad ruševina, koje su posljedica bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.

Die folgenden Bilder stammen von der footnote.com-Webseite und entstammen dem NARA-Archiv

Suze su napunile oči, kada sam pomislila na ljude, koji bez milosti uništavaju ljepotu, trud i rad, historiju i narod, i ostavili opet nju, da stoji. Da kontrastuje. Da ječi u ruševinama. Ne mogu a da se ne zapitam: Zašto? Da li baš, da bude kontrast, i pojačava užasnost prizora, crna i strašna, iznad sravljenih kuća, uništenih legla historije? Ili zato, što se neko nije usudio njoj, građenoj od trinaestog stoljeća, zadrijeti u svetost?

Ne možeš da ostaneš ravnodušan kada vidiš pokidane mostove. Znaš šta znače mostovi životima koji se njima spajaju. Ne možeš da se ne zapitaš, bezbroj puta, kome je do toga, da nas ljude, koji smo nastajali, razvijali se, evoluirani naslonjeni jedni na druge, toga liši, prekidajući nam spone? Ne možeš, a da ne osjetiš gorčinu kako se iz prizora slijeva u dušu. Da ne osjetiš kovilac mržnje, koji guta, sravnjuje, sve ono što je iz ljudske vizije posredstvom zajedničkog napora postajalo nešto opipljivo, nešto veličanstveno lijepo, nešto što ujedinjuje divljenjem.

Kada vidim pokidane mostove, osjećanja ne prestaju da se mješaju. Vidim Köln, sada. Katedralu sada. Katedralu, koja se, svaki pojedini dan, svake pojedine godine, vrijednim rukama njenih čuvara obnavlja, djelić po djelić, istim detaljima. Kako ponovo postaje ista. Nova ista. Od 1248. do 2015. u postanku. I poželim da se mi ljudi jednako tako brinemo jedni o drugima, kako je to jedna katedrala, prkosna, zaslužila. Da se jednako tako brinemo, da mostove, koji su srušeni neovisno od naše želje, uzmemo sebi za obavezu da gradimo. Previše se mi brinemo oko toga čija je reda, ili ko treba da daje manje, a čija je dužnost da daje više. Previše mi oklijevamo oko toga ko će prvi pružiti ruku, a ko duže zadržati ponos. Previše mi klatimo na jezicima poneko "Izvini" i poneko "Volim te". Teško nam je prvi udariti kamene temeljce, jer ne znamo sa sigurnošću da li će neko nastaviti. Opet smo oslonjeni na druge i vječno u druge gledamo, i od njih tražimo znak. A držimo u sebi predstavu da smo sami, da možemo sami, da nam je tako najbolje.

Ja vam kažem, ugledajmo se na ovaj grad. On me toliko toga naučio. Naučio me biti uvijek star, a nov. Znati svoje vrijednosti i ponovo ih izgraditi, iz prašine pepela. Pokazao mi šta znači biti aktivan u obnavljanju sebe, u dopunjavanju sebe, u oslanjanju na druge, na ono što nam je svima zajedničko.

Zato, kada pucaju mostovi, znate šta vam je činiti.

Odnos...

Odnositi se naspram nekoga, nečega.
Imati neku nit koja spaja. Osjećajnu nit. Misaonu nit. Energetsku nit. Situacijsku nit. Iskustvenu nit. Istoprostornu nit.

Sjećam se, kada sam gledala epizodu serije "Hannibal", kada se odnos dva lika - Hannibala i Willa opisuje šoljicom, koja pada i raspršuje se u komadiće, i onda, u narednim epizodama, kada se ponovo susreću, prikaz odnosa je šoljica, koja sa iz komadića, skuplja sa poda i postaje jedinstvenom, neokrznutom padom, jednakom kakva je bila. Osim tada, tu metaforu odnosa u kojemu je glavni junak šoljica koja se rasipa u komade, pronašla sam još jednom, listajući po Facebooku. Jednom je čak odnos predstavljen kao papir, koji se, usljed neprimjerenog tretmana jednih naspram drugim pogužva, i više nikada ne biva istim. Više nikada ne biva lagan za pisanje. Ne biva lagan za čitanje ispisanog. Biva obilježen svojom zgužvanošću.

Jutros, vraćam se na svoj doživljaj jedne svađe između dvoje ljudi koji su dugo vremena skupa, i pitam se, da li se, nakon teških svađa, zaista dese te nepopravljive štete jednom odnosu, u neovisnosti od toga kakva je njegova kvaliteta bila?
Kvantiteta, odavno znam, nije bitna. Trajnost odnosa ne mora biti znak ljubavi, može jednostavno govoriti o tome kako nemamo snage da ga prekinemo, ili kako želimo da ga ipak imamo - uprkos mnogim teškoćama kroz koje nas provodi... Trajnost, može govoriti - koliko toga je u odnos investirano, i koliko toga se priječi, da ga ne napustimo, ostavljajući investirano u međuprostoru koji više ne dijelimo...

Da li se nakon teških svađa, kada izlazi iz nas ono što smo dugo čuvali od drugoga, kada izlazi iz nas ono što smo drugo zamjerali drugome, što smo dugo čuvali i od nas samih - da ne bi ni do drugih došlo - može da sve bude onako kako je bilo? Ili, čak, bolje?

Kada pomislim na takvu jendu svađu - ja ne vidim šoljicu koja se razbija, papir koji se gužva, vidim puzzle koje se raspršuju, po kršu, po travi, rastjerane vjetrom. Da bismo bili što smo smo bili ponovo, moramo svaku ponaosob ponovo pronaći i ispočetka joj ispitati mjesto. Moramo se vratiti na ono što nas je spojilo, na ono što je ostalo od nas, i to dvoje združiti. Prelaziti ponovo taj put, koji smo prelazili do trenutka kada je sve počelo da se raspada u dijelićke.

I, opet, neke dijelove izbaciti, i ostaviti praznine, da neki novi dijelovi nađu mjesta. Da sraste puzzla. Da, opet, postane cijela.

The Hardest Puzzle to Solve by Tim Nguyen

O patnji samo lijepo...

Čitala sam prethodnih dana knjigu Antoni de Mela, "Buđenje". O njoj bih mnogo mogla da napišem, jer, vraćala sam joj se nekoliko puta, nakon što su oči prvi put preletile zadnju stranicu. Ali, kao i obično, pisat ću ono što je mene duboko dotaklo, i pokrenulo nit stvaranja, koje vi vidite kao tekst.

Pisat ću zato o patnji. O njenom postojanju u našem životu, ali i našem podnošenju njenog postojanja. De Melo govori o tome kako ljude treba pustiti da pate, kada uočimo kod njih patnju, jer, u nekom trenutku, kada ona u njima dosegne vrhunac, odlučit će da čvrsto svoj život uzmu u svoje ruke, i s njime urade nešto drugo, drugačije - što će biti u suprotnom smjeru od patnje.

On spominje psihologe, terapeute, pa i prijatelje, koji prisustvuju životu patnje u drugome. Oni, koji pokušavaju biti podrška, koji pokušavaju biti put ili putokaz, da bi se našao put van nje, a koji često gledaju svoje prijatelje, klijente kako idalje, nakon perioda poslaganja prioriteta, i vraćanja na put smiraja, idu nazad u patnju.

I sama sam bila u toj ulozi. Ulozi prijatelja, koji nudi uho i glas, koji nudi optimizam i viziju, koji nudi svoje viđenje, objektivizirano i subjektivizirano, i gleda, kako se osoba koja mi se obrati za pomoć promalja iz svoje čahure patnje. I gleda, nakon nekon perioda, kako se ponovo u nju vraća. Ili, čak, uprkos ustrajnoj odlučnosti da se odupre patnji, ipak krene pravo u njenom pravcu.

Osjećala sam se često izigranom, ispražnjenom, jer sam znala sate i sate provoditi pokušavajući nekome utaknuti barem bljesak osmijeha, barem gram objektivnosti i manjka samokrivice, jer sam davala vrijeme i sebe, svoje uši, svoje oči, zanemarivala svoje želje da bih slušala, gledala, bivala, i opet na kraju, gledala kako osobe koje su rekle da me trebaju, nemaju potrebe niti zamnom, niti za mojom riječju, niti za mojim bodrenjem, ostavljaju ga po strani i vraćaju se svom bolu, iznova, i iznova, da bi se opet, kada ih iscrpi, meni vratili.

Šta muči, uči.

I, nisam znala ništa drugo nego opet biti tu. Slušajući, ali i govoreći, unoseći se u to, zauzimajući stranu osobe uz koju sam, da zna da nije sama... I opet, kada bih je puštala, puštala bih je od sebe, a blizu patnji.

Pitala sam se, zar nije dovoljno uvjerljivo, zar nije očito, zar nije sasvim jasno šta treba da uradi ta neka, taj neki, da je okonča, i uvijek, dobivala odgovor: "Nije!".

Ja sam samo olakšavala patnju, odlagala je, ali ne dokidala. Ja sam joj samo davala uho, kada je ona imala glas, i ona je progovarala meni. I pričala, pričala. beskrajno dugo pričala. A patnji je trebalo da prođe. Trebalo joj je da joj se niko ne obraća osim onoga ko ju je udomio. Potrebno joj je da u potpunosti obuzme život osobe čiji je sastavni dio, i na koncu, kada ne bude ništa osim nje dijelom osobe, da osoba, čiji je ona dio, sama odluči da je DOSTA! 

Niko od nas sa strane, ne bi trebao da odlučuje kad je dosta, niti da to sugeriše. Ako to i radimo, treba da budemo spremni da budemo pobijeđeni. Jer svako od nas zna, samo on i niko drugi, mjeru svoje patnje, koju može da ponese.

Mi, koliko bi god željeli okončati patnju durgih, moramo njih pustiti da to sami urade, jer jedino oni sami i mogu. Oni znaju šta je uzrokuje. Oni produkuju te misli, koje je hrane, te ideje koje je krijepe, daju joj snagu, koja ih crpi.

Oni su, na kraju krajeva, za nju i dužni. Kada oni odluče da ne žele više da je drže u životu, pustit će je iz života.

Poklon sreće

Sreća. Taj osjećaj kome nas stalne težnje vuku, a koji percipiramo kao da se izmiče. Sreća, ta divna sreća, koja je čas u nama, a čas se mjenja za neki drugi osjećaj, dalek ili dalji od nje, po prijatnosti. Dolazi nam, potom od nas odlazi, i iznova nam se ponovo vraća - tako nam se čini. I naučimo da živimo s tim ciklusom životnosti koju daje, i koje nas lišava, naučimo da prihvatimo da je život skup stvari koje su lijepe, i koje su manje lijepe, da je to, jednostavno, odlika života. Ponekad manje, ponekad više se potrudimo da ta sreća duže ostane uz nas. Ili, da ta sreća, mnogo više nego uz nas, bude u nama, i da je, kao takvu, kao našu, možemo dijeliti sa onima, koji trenutno nisu u mogućnosti da shvate, da je, kao i mi, također imaju u sebi. Dešavalo mi se da mi ljudi kažu: "Nisam dobro. I ne želim da te smaram svojim negativnim stavom. Dojadilo mi je pričati o tome kako mi je loše.". A ja se pitam, da li možda, ne mora biti tako. Da li ta negativna energija, u susretu sa nekom pozitivnom, može da se ublaži? Da li, možda, zauzvrat, mogu od mene, ili nekoga ko se osjeća bolje, dobiti toliko pozitivne energije, da ona njihova, negativna, počne sama od sebe da otkopnjava, poput snijega, podstaknutog suncem, i pretvara se u neko stanje koje, poput kiše daje život. 

A sreća, njeno prisustvo u nama, samo je naša odluka. Isto kako odlučimo šta ćemo danas obući, isto tako možemo odlučiti čemu ćemo dozvoliti da nas usreći. I koliko ćemo nečemu dozvoliti da nas usreći, prije nego mu oduzmemo onaj dio koji ga dijeli od toga da bude savršeno. Koliko ćemo dati lijepim stvarima koje se dešavaju naše pažnje, i tako ih unijeti, kao poklone, u sebe. Sreća je zaista odabir, kako kažu. Vi možete, u danu koji ni po čemu nije lijep, odlučiti da želite raditi nešto što prevazilazi njegovu ne-tako-lijepu stranu. U danu, u kojemu ste se probudili nervozni, možete stati, i razmisliti - želite li da se nastavi tako? Način na koji vi vidite svijet oko sebe, samo je vaš, i ma koliko imali utjecaja sa strana na taj način gledanja na svijet, on ostaje vaš. Samo je potrebno da ga opet, lišite utjecaja i vratite sebi. 

Jer, ipak, niko nije dužan da nas čini sretnima, osim nas samih. Niti iko može, ako mi sami to sebi ne damo. Ako se susprežemo mislima da ne zaslužujemo sreću, ili da je ona tako kratka, da je suvišno trošiti vrijeme na dosezanje iste...

Niko nije odgovoran za nas same, osim nas samih. Svi drugi već imaju sebe, i za sebe su dužni da se brinu. Drugi imaju svoju sreću, i nju treba sebi da daju. Ponekad, s nama da dijele, ponekad, u nas da pretaču, kada smo mi puni onih ne-tako-prijatnih osjećanja. Ponekad, kada se oni za to odluče. Jer, sreća jeste odluka. 

Odluči se i ti danas. Tvoja sreća je tu, čeka da je sebi pokloniš.