Ne volim... (Namćorasti tekst - samo za ljute i za one koji bi da se naljute)

Ne mogu a da se ne nasmijem svaki put kada neko podijeli neku sliku slijedećeg sadržaja:

“ Ne volim licemjere, dvoličnjake, kad mi neko govori iza leđa, lažne prijatelje... (lista se nastavlja u tom smjeru)”.

Kao, eto postoje ljudi koji misle i suprotno, i vole licemjere, i one koji ih lažu, one koji ih izdaju i njima slične. I vjerovatno, pošto bi vole, trebali bi to i da podijele. Divim se ljudima koji su vlasnici tih slika, tj. stranicama raznoraznim, gdje se pored tih slika takvog sadržaja vrte i citati sa potpisima poznatih ljudi, pa je svaki drugi napisao Meša Selimović ili Ivo Andrić, a ti kad pročitaš, “niđe veze”. Svako ko je ikada čitao Mešu, osjetit će njegovu težinu, i zapitanost nad životom i smislom. A ovo, svakome ko je čitao Mešu izaziva ništa drugo nego smjeh.

Opet, te stranice, za razliku od moje, broje hiljade i hiljade duša, koje se “sturiše” dijeleći statuse slične gore navedenim. A još, ako ispod toga piše: Podijeli ako se slažeš. Pa to se “prodaje kao halva”. A na svakoj drugoj stranici jedni te isti citati, i sve se vrte jedne te iste stvari, bez neke posebne kreativnosti, jer, šta će im, kada se očigledno “kopiranje” prodaje.

Onda, postoje ljudi koji putem Fejsa primaju Boga u svoje srce. Oni napišu “Da”, jer piše: “Napiši DA u komentar ako primaš Boga u svoje srce..”, i stvarno, prime ga. Valjda da i on koristi Fejs, šta ja znam. Ja sam nekako staromodna, pa mislim da on ionako zna svaku moju misao, djelo, sve što sam pokazala, ali i skrila, pa i od sebe, ali eto, ne bih da griješim duše pa da kažem da ne prati i ta silna Da, i na osnovu toga zna da ga je neko primio u srce.

Pored njih, imam i one koji vole svoju braću i sestre, i dijele onda kada je sedmica braće i sestara (a brat bratu ( sestra sestri), svako malo je po Fejsu ta sedmica) te slike da vole svoju braću i sestre. A stranice koje postavljaju takve slike - ti ljudi koji su administratori (da, množina) ne mogu da se smire od stalnih notifikacija, a njihovi pregledi - ne mogu ni naslutiti koje to cifre prerasta. Ja sam stvarno, ali stvarno neka zalutala u ovom vremenu - Moj brat ne vidi te stvari na Fejsu, nekad on misli da ja njega ustvari ni ne gotivim plaho, jer se držim nekih principa svojih, “pametujem mu”, ne stavljam mu srca na Fejsu, ali se trudim da ga slušam kada mi dođe, i da ga ponekad i sačuvam od svojih pametovanja (a uvijek bi mu kao starija sesta, koja, eto u kratkom životu, skupila pobogu puno iskustava, nešto imala “pametno” za kazat). Trudim se da mu dam od sebe onoliko koliko stvarno mogu. Bude tu i podrške, bude i podbadanja, i naljutim ja njega, uj, kako ga naljutim kad mu kažem nešto što nije “po njegovom”, sve ja i znam šta će njega naljutit, ali eto... Ne podijelim mu u toj sedmici tu sliku, i ne pika se. Izgleda da ga ne volim.

Imaju te podjele o svakojakim “receptima od SAMO DVA SASTOJKA”, lijekovima koje svako od nas ima kod kuće i tome slično. Kako bih ja samo volila, da mi je ijedan od tih jela ili kolača uspio. Gdje bi mi bio kraj. Uvijek bih mogla da ga napravim. Prvi sastojak, drugi, i tadaaaaa - ja domaćica. Ali tako lako nije. A da smo se od tih lijekova mogli izliječiti, ne znam da bi uopšte bilo bolesti, ali šta ja znam, ako se neko stvarno izliječio, nek podijeli svoje iskustvo. Neko koga znam. Ne neko kome je “rekao neki čovjek”. Samo jedi ovo, i topi ti se salo, samo maži ovo i podočnjaci nestaju. Samo ovaj sastojak, i izliječio si se od smrti.

A gdje su tu razlike među ljudima - gdje sam tu jedna ja, koja jadna, ni pomoću trikova ne mogu da se udebljam, jednostavno, takav metabolizam, ili neko, ko je naslijedio od roditelja te “podočnjake”. Najbolje da se svi iskompleksiramo. Eto, imam 27. godina i imam bore. Upomoć. I ja starim. Hajd’ što drugi, ali i ja. Ja imam strije. Otkud meni strije, ovakva ko Pink Panter. Ja idalje nemam obrva. Nekad mi otpadne jedna dlaka sa obrve, onda nemam još pola obrve i moram čekati da naraste. A ljudi, hladno, nacrtaju kakve hoće. Ja nešto pokušam kao podebljati, ne bi li i ja imala, ali nije to isto. Pa sam pitala jednu poznanicu, mislim da je to razlog zašto smo ostale poznanice: Jel’ ti kad si ljuta nacrtaš neke “ljute obrve”? Ili kad ustaneš, ono skeptična, nacrtaš kao jedna podignuta blago. Ili imaš neki šablon, pa staviš, i samo to olovkom tako “prošaraš”? Ne sjećam se da mi je odgovorila, ali uvijek kad je mene gledala, nisam je baš često viđala, imala je obrve “ne sviđaš mi se”. Ili je tako gledala, ne znam više. Ja bih najsretnija bila da se sve bolesti mogu izliječiti lako, i podržavam svakoga ko je bolestan da isproba sva alternative, ali i da se pazi. Nek se drži provjerenog. Naš prijatelj Senad je pojeo čuvarkuće (on kaže “obrstio”) sve oko kuće. Kupio je sebi knjigu o liječenju prirodom, i “zašao redom”. Godinama on to tako - nije još našao šta tačno pomaže, ali ne odustaje. I ja vjerujem da će prije naći nešto prirodno, ili kako bi rekla nauka “alternativno”. Čuj, alternativno, a iz prirodnih sastojaka nastaju i lijekovi - Aaaa, ko je sad alternativan?

A ne smijem, tačno ne smijem zaboraviti one silne tekstove “Saznajte šta je ova i ona uradila”, “Nećete vjerovati svojim očima”, “Ovo još nista pročitali”, “Tri pravila za sreću”, “Uradite ovo i sačuvajte vašu vezu”, “Podijelite ovo i ovo dijete će dobiti 1 euro””. Jednom sam napisala na svom blogu tekst “Ovo morate pročitati” i imala sam najviše pregleda. Izgleda da takvi naslovi “pale”. Odmah mi je slijedeća rečenica bila da ne moraju pročitati, pa možda niko dalje ni nije čitao, ali dobila ja preglede. Jupi, jeeej.

I još nešto, ovo je nabrajanje dalje, ali i apel: Ne šaljite mi tekstove tipa “Ako ovo ne pošalješ dalje desit će ti se nesreća...ako mi ovo ne pošalješ nazad, nisi mi prijatelj, pos*** će te ptica...”. Ispostavit će se da vam nisam prijatelj, rizikovat ću da me se pos*** i da mi se desi nesreća. Pa i da mi se desi sreća, i da se obradujem, i da se nikad ne obradujem ako to ne pošaljem, neću odgovoriti. Pisala sam jednom o tome, “stavi srce bez teksta i podrži nekoga ko boluje od toga i toga” - neću. Ako znam nekoga ko boluje od neke bolesti, stavit ću mu se na raspolaganje, ako mislim da se mogu nositi s tim. Ili da bi mogla biti od pomoći toj osobi, da nema u krugu prijatelja, rodbine nekoga ko mu već daje dovoljno. Ne osjećam grižnju savjesti što nisam stavila preko profilne slike zastavu neke države gdje su bili teroristički napadi - ne vidim da im tako pomažem. Njima ne treba naša “virtuelna podrška”. Ljudima trebaju nazad ljudi koji su poginuli, nedužni. Treba im njihov prostor, lični, da prođu žalovanje. Trebaju im blisku ljudi. Da se kazne oni koji su to uzrokovali. Ako im u tome ne mogu pomoći, neću sebi davati lažnu predstavu da sam nešto uradila time što sam stavila zastavu preko slike. To što ja osjećam, kada pogine ljudsko biće, koje je nedužno, postoji u meni, bez da to vi vidite na mojim objavama. Ali ja im ne mogu pomoći, odavdje ne. Tako ne. I nema veze je li to ljudsko biće “brat po vjeri”. Svako ljudsko biće koje je nedužno poginulo je jednako vrijedno. Meni je to tako. Ista je bol svake majke, oca, svake bliske osobe. Ista je težina svake suze. Isto trebamo poduzeti, ako nešto možemo poduzeti, za bilo koje ljudsko biće u potrebi.

Koga sam zaboravila spomenuti?

Aha, sebe. Ja prije nekih čini mi se tri godine napravila ovu svoju stranicu. Jedva se otarasila crnjaka da pozovem svoje prijatelje da stave “like” i da me podrže. Neki su, bome, odmah i podijelili stranicu i nahvalili me, sjećam se mog kolege Almedina Imširovića, i dok sam se sjetila moram da ga spomenem. Neki su mi, zato jer me znaju, dali taj famozni, strogo čuvani “like”, i broj ljudi koji me “prati” je rastao. Ja sam entuzijastično počela da pišem, i ne mogu reći da sam bila zadovoljna odazivom, jer sam ja nekako mislila da govorim nešto pametno, a nekako ljudi ne reaguju na to -izgleda da sam “pametovala”, ko što bi moj brat rekao, i zajedno sa mojim ocem potvrdio da sam ja “filozof”. Nisam izbrisala stranicu, jer sam ja samozadovoljna, i meni bilo lakše kad se ja tako ispišem (čitaj Ispametujem), i nastavila sam da zamjerim prijateljima koji to ne primjete, da sam ja eto, neki mozak, i da se trudim da ponudim nešto autentično moje. Ljutila sam se na dobru prijateljicu, jer mi ne daje podršku pa podijeli to što ja napišem, znala sam je i otvoreno prozivati, ali neće žena pa neće da podijeli, pa sam odustala. Haman da “nije prepoznala kvalitet”. Nekako sam mislila, pošto smo svi prijatelji (na Fejsu) i dosta vas me lično poznaje, da će biti više podrške. Kao znate me, pa ide misao u glavi: Vidi naše Maje što se odvažila, što se pravi pametna, evo malo da joj damo “vjetra petama”. Jest, malo morgen. Dali ste mi “like” i šta hoću više. Nekad, nek mi Bog oprosti što tek sad spominjem, podijelite vi nešto, i pohvalite nešto što ja izgleda stvarno dobro napišem, i meni ba bude drago, sturih se ja sva od sreće, ali, uglavnom vidim, u 90% slučajeva da ima ljudi koji to prate, (jer piše koliko je ljudi vidjelo, doduše ne znam ko, sve bih vas sad ovdje napisala) ali eto, zaposleni, nemaju kad da komentarišu, pa šta da se radi - bitnije mi je da sam s nekim podijelila od te neke povratne informacije, jer i pišem, ko što kažem, čisto sebično, radi sebe. Meni je bolje. Ja se “olakšam”.

Možda i zato što pišem, radi sebe, sebično, valjda “neusklađeno” sa svakodnevnim govorom, ili pomalo “filozofski”, i nemam neku publiku. Jer ne vole ljudi kad se “praviš pametan”. Nešto ona našla da priča, nešto komplikuje, što bi moj brat rekao “bezveze”. Reci, brate, nešto da te ne moram dešifrovati. Oprostite.

Da podvučem na kraju: Odmah kad sam objavila stranicu, čini mi se Mevlida Rovčanin, moja prijateljica, rekla mi je da kada napraviš stranicu treba često da objavljuješ, jer je bitno da se svakodnevno “osvježava” sadržaj, i po više puta, pa da ljudima bezbeli “izlazi na zid”. Lijep savjet, ali na moje objave bi odmah dobila “unfollow”. I vidim da drugi to rade, i stvarno, imaju dosta ljudi koji to prate i komentarišu, i dosta “pratitelja”. A ja je nisam poslušala. Iskreno, ne mogu ni da se pokajem. Ne pišem ja radi vas, nego radi sebe. Ako nekada pišem više, pišem jer imam više inspiracije. Toliko prosto. Trudim se, kada sam dobro raspoložena, da svoju fotografiju, koju sam lično uslikala, također ubacim, a nekada sam lijena, pa uzmem tuđe. Toliko sam kulturna da napišem i čija je, ako ima igdje naznačeno. A za to vrijeme sam mogla objaviti sigurno dva posta, ali, šta da se radi. Ponovo ću ponoviti, put treći: Staromodna sam - idalje vjerujem, ma uvjerena sam, da je “kvalitet bitniji od kvantiteta”, i za sebe, pišem dobro. Moje pisanje ima smisao, jer meni donosi “oslobođenje”.

S druge strane, pišem, jer želim da onaj ko čita, zna da nije sam. Da sam gledala, i snimala, i pratila, i “sažvakavala” njegovu, i druge sudbine, i vraćam ono što mi je dato. “Žvačem” ja svaki dan, ali, neke stvari, događaje, ljude, ne “varim” tako lako. Zato vam neću pisati svaki dan. Ni neću da budem neka traka za masovnu produkciju.

Molim sve, koji me neće nikad čitati, i koje “smaram”, da me ne prate i da pritisnu “ne sviđa mi se/unlike”. Tako ćete sebi na vašem zidu osloboditi prostor, gdje može da stane nešto što vam se stvarno sviđa. I ja tako, ima dosta prijatelja (na Fejsu) koje ja ne pratim. Imaju neke objave koje mi odgovaraju više od njihovih, i jednostavno, oni tu otpadaju. Pravim sebi po svojoj mjeri, da mi bude od koristi. Meni stvarno ništa ne znači vaša “podrška” preko tog jednog like-a za stranicu. Ja ću svakako uspjeti i bez toga, i znam da ima ljudi koji dijele i cijene moje mišljenje, pa eto, nek ih je pet, ja imam s kim da dijelim.

Svima vama, koji ste pročitali ovu moju “kanalizacionu izjavu” se zahvaljujem. Bit će da se i prije obraćali pažnju.

Jesam vs. Bit ću

Zaokuplja me jedna misao, izrečena kroz pitanje:
Kako smo u našem životu više zaokupljeni reagovanjem na rezultat nečega, nego na sami tok dolaska do rezultata?

Razmišljam o situaciji - pokvarilo se auto, ili čovjek. Čovjek u smislu, nije više zdrav. Prehlađen je, recimo. Do trenutka kada je shvatio da je prehlađen, ili je to doktor konstatovao, nije svoju pažnju (uopšte) posvećivao svome zdravlju. Živio je onako kako inače živi, hranio se kako se inače hrani, imao navike koje inače ima - i onda, u nekom trenutku, osjetio je da nešto ne funkcioniše kako treba. Možda se konsultovao s doktorom oko toga, a možda mu je bilo dovoljno spoznavanje do kojeg je sam došao - da nešto nije kao uobičajeno - da postoji nešto vrijedno pažnje i ispravljanja. Ili se raspitivao o tome kako popraviti, ili se vodio nekim posrednim ili neposrednim iskustvom o tome kako se ponovo vratiti u funkcionalno stanje. Ali tek tada je počelo njegovo zanimanje za ponovni proces uspostavljanja "normalnog stanja". Normalno stanje znači živjeti, neopterećen samim življenjem, tako se čini. Jer, život se sastoji od stvari, od radnji, od ljudi, a svako od njih zahtjeva svoje vrijeme. Baviti se životom kao takvim, dođe kao traćenje vremena. Sve je to već isfilozofirano, živjeti je. I takva postavka stoji, sve dok nas samo življenje ne dovede u situaciju da se baš, ali baš, njemu posvetimo. Onda počne, ako počne, preispitivanje našim navikama, zapitkivanje nad našim načinima, pokušavanje ispravljanja ondje gdje mislimo da je kvar. I to traje neko vrijeme. Sve do trenutka kada nam se ne učini da smo dosegli - rezultat, ponovo, do rezultata. A rezultat je da je sve ponovo - u balansu. Vraćeno u ravnotežu. Vraćeno u nepotrebnost da se o tome razmišlja. I onda slijedi ponovno upuštanje u življenje života. Možda u nekim trenucima primjenjujemo ono što smo naučili u periodu kada smo bili "izbačeni iz kolosijeka", ali, onda se ponovo uhodamo u svakodnevnicu, u funkcionisanje, i to, što nije bilo dio nje i prestaje da bude dio nje.

Izliječeni smo, i čemu da služi ono čime smo se izliječili?

To je bilo samo sredstvo dolaska do cilja. I tu se završava taj krug. Sve do trenutka kada se ponovo desi neki "prekid u funkcionisanju". Onda, ponovo pravimo izlet u promišljanja, ili primjenjujemo slične ili iste načine savladavanja stanja kao i prije, i ponovo završavamo sa primjenom onda kada se desi poboljšanje.

Kao da se treba promišljati samo onda kada se desi problem. I raditi samo na tome da se sanira. Problem.

Kao da se ne može cijelo vrijeme poduzimati koraci da se on ni ne desi. To su mali koraci, dok se nije desio. To su česta podsjećanja na putu, do trenutka kada se napokon desi i možemo ga imenovati. Zar poduzimati nešto tek onda, kada se šteta desila, i kada se mora ispravljati? Zar se kockati sa onim što imamo, do trenutka, kada postaje izvijesno da to više nemamo u mjeri u kojoj smo imali, ili smo - izgubili?

Onda reagujemo, onda se borimo, onda iznalazimo načine, onda pokazujemo, dokazujemo, ubjeđujemo. Kao da mora biti napor, da bi se nešto u životu zaslužili. Kao da mora biti borba za ono što se želi. Kao da bez borbe, ništa nema smisla, pa ni zdravlje. Pa ni život.

S čim da to stavim u vezu?

Počnimo od obrazovanja - kroz koje smo svi, u manjem ili većem omjeru prošli. Od odgoja. Od onog što postavlja osnovne postulate onoga što ćemo biti. Koliko je reagovanja na situacije u kojima je sve uredu? Koliko je posvećivanje pažnje ohrabrenju koračanja prema cilju? Koliko se vrednuje postupak, a koliko samo rezultat. Trud se vrednuje samo onda kada je doveo do dobrog rezultata. Onda se dobar rezultat nagradi priznavanjem truda za njegovo postizanje. Ako, ipak, rezultat nije zadovoljavajući, nema mjesta za priznavanje truda da on to bude. I tako, desimo se usmjereni na rezultat. A kao što vidimo, to više nego ima posljedice na sve ono što slijedi u životu. 

Pogled unaprijed

Usmjerava nas unaprijed, vječito unaprijed. I kada ostvarimo jedan cilj, rijetko kada se posvetimo tome šta nas je to dovelo do njega. Idemo dalje. Stremimo ka novom. Naravno, daje nam to poleta, daje nam povjerenja u to da možemo, i to jeste svakako dobit, ali, sve to služi samo da nam da pogon za dalje. Dobro se podrazumjeva. Kao što se podrazumjeva da nam inače ide dobro u životu. Kao što ne pretpostavljamo da će sve što uradimo biti promašaj. Da tako mislimo, ne bismo nikada ni pokušali - čemu pokušavati kada znamo ishod. Svaki korak koji napravimo pravimo jer mislimo da nas negdje vodi. Postoji iza njega nade. Povjerenja. Htjenja. Želje. Možemo nakon toga biti nesigurni da li smo dobro uradili i promišljati nad tim, ali prije napravljenog koraka, svakako postoji vjerovanje da je ishod koraka - koračanje unaprijed. 

Zašto je toliko teško biti ovdje i sada? Ne stremiti unaprijed, ne težiti da se gradi nešto novo, da se nešto stvara. Zar se ne stvara i ovdje i sada? Zar nije već toliko toga stvoreno, nad čim pažnja nije preletila, jer nije bilo ugroženo?

Toliko smo bogati, ako malo bolje pogledamo, ali, ne. Rezultat, rezultat. Nije dovoljno. Može bolje. 

Moja je prijateljica pričala priču o tome, kako je njenoj mami po utvrđivanju trudnoće rečeno da njeno dijete ima 99% šanse da se ne rodi. Priča mi to, i stoji pored mene. Pitam se, i nju pitam: Budeš li ikada svjesna toga što jesi? S koliko šanse si ti ipak došla do ovdje gdje si sada? 

Ne daje mi odgovor, ali meni odgovor samoj dolazi: Stremi naprijed, naprijed, naprijed. Nemamo mi vremena da se bavimo onim što je dobro, i što jeste. Sve dok nam ne krene kliziti iz ruku. 

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem: Budi!

Za sebe

Kada su moju prabaku pitali jednom prilikom za koga navija, a mislilo se na učesnike jednog talent šoua, ona je rekla, brzo, bez predumišljaja, i s osmijehom na licu: "Za sebe." Tada mi je to još bilo smiješno i simpatično. Danas, kada vidim da sam svakodnevno suočena sa izborima, sve više i sama naginjem prema istom odgovoru.

Sve u životu je biranje,  i ostati neutralan nikada nije bilo lako. Možda čak i najgora moguća stvar jeste isto to - ne odabrati. Ioako, samim činom neodabiranja, odabireš, ali, ne bih sada zadirala u neka filozofska razmišljanja. Što želim reći, kada god mi se dalo da biram, između jednog ili drugog, nije mi bilo prijatno. Jer, odabrati jedno, značilo bi se odreći se drugog, a odabrati oboje, ili nijedno, bilo je pak gore, bilo bi odraz neodlučnosti i neznanja šta želiš od sebe i svog života, bilo bi znak da ne znaš da držiš do onoga što si odabrao, znak slabosti - reći ću. A u kojem svijetu su slabi još dobro prihvaćeni...

Neke stvari u životu su za tebe odabrane, prije nego te iko pitao i one su već tvoje, njih ti je zvati svojima, neovisno od toga da li to mogao ili ne. Naprimjer, ime, prezime, porodica, i mnoga druga obilježja, kako fizička, tako i ona nematerijalna, ona sasvim duhovna. Tu, teško da možeš nešto promjeniti, a ako i pokušaš, otpor na koji ćeš naići nadilazi ljudske snage. I ubrzo ćeš uvidjeti kako kaskaš. I kako ti ponestaje riječi da braniš svoje razloge, ili tražiš argumente da ih podupireš. Vidjet ćeš kako se prepuštaš, i sve manje i manje, prerasta u tebi onaj dio shvatanja da je to besmisleno. I počinje prihvatanje sebe samog, u cjelosti onakvog kakav jesi, i s kim jesi.

Ali, ti otpori u tebi, oni ne prestaju da tinjaju. To je kao, kada te kamenčić u cipeli žulja, a ti žuriš, stići svome cilju. Kada bi zastao na tren, da izvadiš isti, kada bi samo skrenuo pažnju, trepnuo, na tvom cilju bi već stojalo neko drugo lice. Ili bi se cilj izgubio iz vidokruga.
Zato, ostavljaš tvoj kamenčić da boducka, zariva se u meso, pravi mjesto za sebe, i ti nastavljaš - svome cilju koračati.

U nekim trenucima u životu, ponovo se vraćaš svom kamenu, onda kada bi trebao da odahneš od trke. Vraćaš se svom kamenu u cipeli i zapitkuješ se nad njim. Otkuda tu, i zašto te muči, da li ti treba, da li ti smeta uopšte. ili je već srastao sa tobom, ili već bez njega ne znaš? Umješto da odmoriš, ti se zapitkuješ nad njim, i prije nego si skupio snage za novu rundu pretraživanja i upotrebljivanja svih svojih vrlina, snaga, sposobnosti, tvoj točak se ponovo krenuo okretati. Tvoj sizifski kamen kotrljati. Tvoja crvena laserska tačka treperiti pred tvojim očima, nestajati i pojavljivati se na najčudnijim mjestima iznad dosega.

Nekada se nađeš u tuđim izborima. Naprimjer, neko te pita za mišljenje o nečemu, tvoju objektivnost naspram situacije, da bi ti, kao, prevagnuo u korist "pravca" i "odvagnuo" u korist krivca. A ti, raspolažeš samo obojenim aspektima situacija, raspolažeš samo gledištima različitiš strana, nude ti se samo emocije koje sikću kroz riječi, i ti treba, pobogu, da odvagneš, da li su one ispravne i na mjestu, da li su one srazmjerne uzroku, i koje su to "ispravne". Ti nis sudjelovao u stvaranju toga što se izdešavalo, i nisi bio na nekog izdvojenom mjestu, i s visine to mogao posmatrati, i istovremeno, nisi operisan sebe. Svoj stav ćeš donijeti na osnovu toga šta se na tebe od izrečenog "zakači", i izricanjem istog ćeš morati da zauzmeš stranu. I sam ćeš stati na tu vagu. A vaga je kriva. I vaga se krivi. A ti s njom.

Opet, želiš biti neumješan. Želiš biti neutralan. O kako je to samo kukavički. Gledala sam film o četiri pera kukavičluka, data čovjeku koji nije htio u rat, i žrtvovati svoj život, zato što ga bilo strah. O osudi istog čovjeka. On nije mogao da nađe razlog rizikovanja svog života za neki viši cilj. On nije htio da svoj život okonča radi rata koji neko drugi vodi. I da, bilo ga je strah. On, kukavica. Kako se samo usuđuje? Ne braniti svoje?!

Opet dolazimo do onoga, ono što si rođenjem dobio, i što ne možeš mjenjati. Šta je moje? Da li je moje ono što je za sebe uzmem, ili ono što već imam? Ili možda oboje? Da li ja imam pravo da biram šta želim da bude moje, i šta želim da bude predmet mog interesovanja, i da budem neutralna onda kada ne želim da se nečim bavim.

Da li je stvarno toliko pogrešno, onda kada treba da biraš, da glasaš, između ponuđenih, ti glasaš, kao moja prabaka - Za sebe? 

O ljubavi, pitanje drugo

Nastavljam prethodni post, sa novim pitanjem. Pitanjem, koje se u nekom određenom trenutku, počinje dodirivati sa prethodnim, i postaje sasvim njegovim dijelom.

Danas pišem o ljubavi, u pravcu:

Možemo li živjeti bez voljene osobe, partnera?

Počet ću od pjesama, književnih primjera, pa do onih, najljudskijih primjera. Počet ću od tuđih, pa onda, do svojih vlastitih doći. Opheklat ću priču o ljubavi, onako, kako najbolje umijem, s namjerom, da i vas uključim, da zajedno samnom, još jednom, u glavi, prođete kroz svoje predstave, i osvijestite ono, čemu ste godinama bivali, kao i ja, izloženi.

Književnost i film

Malo je osoba, koje nisu upoznate sa pričom o Romeu i Juliji, toku njihove ljubavi, i njihovom tragičnom kraju, koji se desio iz jednog jednostavnom razloga, jer jedno bez drugog nisu mogli, ali ni htjeli živjeti. I, da bi bili skupa, oduzeli su sebi živote, da bi se, na onom svijetu, ili barem u grobu, nalazili jedno pored drugog, kada to realno nije bilo ostvarivo.

Dešava se i svakodnevno, da ljudi sebi, simboličnije, oduzimaju živote, kako bi bili sa drugom osobom. Primjera radi, da bi provodili više vremena sa voljenom osobom (u smislu ljubavnog partnerstva), počinju da provode manje vremena sa osobama s kojima su do tada. Počnu da polako izostaju iz onih aktivnosti, koje su im do tada bile dijelom vremena, i počinju da nove aktivnosti, u kojima je uključen njihov partner, uvode u svoje rasporede. Počinju da mjenjaju neke navike životne, i postaju sličniji voljenoj osobi. Počinju i da od voljene osobe, kada primjete da se i ona mjenja, da očekuju da se više prilagođava njima, jer, veze jesu kompromis, i koliko dajemo, naravno da očekujemo sa druge strane. Tako da, u nekom trenutku, postajemo neka sasvim druga osoba, i kao što rekoh, "oduzmemo sebi život", onaj koji smo do tada imali. 

Nekada se to desi našom voljom, svjesno idemo u taj novi život, prilagođen životu voljene osobe, zato jer tako treba da bude, a nekada, opet, iz vlastite usamljenosti i želje, da se svidimo drugoj osobi, postajemo kopija njenih interesovanja, želja, ideala.

Postoje, pored Romea i Julije, bezbroj, već istrošenih ponavljanjem priča o ljubavnim vezama, koje su se okončale tako što jedna osoba bez druge nije mogla da živi, onda kada su prestale zajedno da žive, i na ovaj ili onaj način oduzela sebi život. 

Nekada je oduzela sebi život tako što je, nakon te osobe, zauvijek ostala sama, i nastavila, svih godina koje su dolazile, tražiti istu tu osobu, i kopije iste te osobe, iznova i iznova, kako bi ponovo doživjela onaj zanos, i onu ljubav, koju je nekada imala. FIlmovi i filmovi, u kojima je osoba A, nakon osobe B, našla osobu C, i onda ostatak svog života bila nezadovoljna, jer osoba B nije bila dijelom njenog života. I dane provodila nad žaljenjem same sebe, što je takva jedna ljubav iza nje. Obilježena krivicom, kao žigom, koji zauvijek ostaje urezan u kožu. Imala s C-om djecu, i cijeli novi svijet stvoren, ali, nikada bila sretna kao nekada.

Muzika

U muzici imam već toliko primjera, da ću samo, prosto, naredati stihove, iz svih ogranaka muzike, koji govore o tome, kako mi nadolaze u mislima:

"Malena, noćas srušio se svijet, malena, sve je tako tužno bez tebe...Malena, kako ću bez tebe sutra, malena, falit će mi s tobom jutra, ima drugih, ima boljih ali nebo zna, samo ti si moja malena."

"...Voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu..."

"...Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ...za sve što dolazi, nedostaješ..."

"...To što me ne voliš, zauvek je srušilo moj svet, sad letim poslednji svoj let, slomljenim krilima..."

"...It must have been love, but it's over now, it must have been good, but I lost it somehow...It was all that I wanted, now I'm living without..."

"...I'll go, but I know, I'll think of you, every step of the way - And I will always love you..."

"...'Cause I'm drown in you and I won't pull trough without you by my side. I'd give my all to spend just one more life with you, I'll risk my life to feel your body next to mine..."

I mnogi, mnogi drugi primjeri, gdje se scenario takav, da život, jednom kada izgubiš tu jednu, tu jedinu, voljenu osobu, život prestane da ima smisao, i ostatak života biva preplavljen žalom nad prošlim vremenima, i zakočen, negdje u trenucima, u kojima smo, nekada, godinama unazad, bili sretni uz tog, jednog, jedinog, nepovoljivog.

Ljubavni scenario 1.

Upoznali su se. Počeli družiti. Ona je postala dijelom njegovog društva, on dio njezinog. On je bio dio njene grupe prijatelja, ona njegove. I ti prijatelji su postali jedno društvo. Objedinili se. Srodili se. Godinama je trajalo. Upoznali su jedno drugo toliko, da su mogli, bukvalo, da nastavljaju rečenice jedno drugome. Toliko, da su tako pažljivo slušali jedno drugo, da nije promakla želja, ni s jedne, niti s druge strane, koja nije bivala ostvarena, u sasvim iznenađujućem trenutku. Izlazili su, u društvu, zajedno slavili rođendane, zajedno ispijali čase uzdravlje dignute, slavili godišnjice, i svi su se već na njih navikli. Provlačile su se, na momente, poneko nerazumjevanje, ponekad svađa, kao bljesak munje, koju je vjetar donio iz nepoznatog mjesta, ali, sunce je dolazilo ponovo, istim vjetrom donijeto - svako ima probleme. Nisu raspravljali u društvu. Nisu bili mišljenja da drugi treba da znaju da njihove probleme. Sami su odgovorni za njihovu vezu,i sami će na njoj raditi. Kada su u društvu, bilo je bitno odmaknuti se od problema, i uživati u trenutku, opustiti se, i uživati u provodu.

Ali, ponekad je bivalo preteško. Dok je napustila društvo, izašla iz rejona provoda, napokon zatvorila vrata, usne bih jednako zatvorila, i osmijeh bi zgasnuo. Zagnjurila bi se u jastuk i plakala. Godine su prolazile. Sve se srodilo. Već je znala njegovu porodicu. Već su toliko toga zajedno prošli. Ali, one sitnice, one se nisu uspjele riješiti. Nisu nikada uspjeli da stave na nih tačku. I one su, kao što kap polako razdire stijenu, stvarale pukotine. Stvarale odmicanje. Stvarale udaljavanje. Pokušavala je, i on je pokušavao, misliti na bolja vremena, na ono što dolazi, na dane u kojima će se opet opustiti, još jednom izaći, još jednom uživati. Na putu kući je često plakala, kada joj je dolazilo, da je još jedan dan istrajala da odglumi pred drugima da su dobro, da sve štima, da je uredu. I sve joj se teže bivalo uvjeriti da je to prolazno, i da je to samo kriza, jedna kriza koja ima svoj početak, trajanje, i kraj. Kao da se kriza iznova i iznova ponovo dešavala. Uvijek nečim drugim pokrenuta. Ali uvijek isto završena. Ali šta ako prekine? Kako objasniti ljudima? Kako rastaviti društvo? Možda će morati zauzimati strane. Izgubit će mjesto gdje opuštena, gdje se izmakne, kada želi da sa sebe skine teret svakodnevne odgovornosti, i da se udalji od životnih nedoumica. Izgubit će ljude, s kojima se tako lako bilo smijati, tako prosto postati opuštena, tako bezazleno odlutati u svijet u kojemu nema teškoće. Kako proći sutra pored njegove rodbine, i ponovo doživjeti vraćanje filma, u kojemu je i ona bila dio te iste porodice? 

Sve je to raslo u njoj, i trenuci u kojima joj je tijelo bivalo pretijesno, u kojemu bi najradije samo vrištala, dok potpuno ne izgubi glas, su bivali sve više dijelom cjelokupnog dana. Trenuci, u kojima joj je grlo bilo zgrabljeno gorčinom, i nije mogla ni riječi progovoriti, a oči je pekle, a suza nije mogla da kane. Nije mogla da pređe granicu očiju, i postane vidljiva svijetu. 

I došao je trenutak, kada dalje nije mogla. Nije mogla da se pretvara više da je sve dobro. Nije mogla da misli o vremenu kada će biti bolje. Jedino što joj je prolazilo kroz glavu jeste, mir - kao neka udaljena planina, s koje sve vidi, ali na kojoj je sasvim sama i neopterećena razmišljanjem o ljudima, njihovim reakcijama, i njihovim razmišljanjima o životu. Sve vidi, i svega je svjesna, ali je, ipak, toliko daleko, da je ne dotiče. Sve joj je malo, kao zrnca prašine. A zrak koji ona diše je toga lišen. I osvježavajući je, lagan.

I napravila je svoj korak. Popela se iznad. I mogla napustiti sve.

Ali, opet, morala se vratiti dole, gdje su svi problemi jednako veliki kao i ona sama. Ništa više nije bilo isto. Niti je smijeh bio isti. U društvu joj više nije bilo prijatno. I društvo više nije bilo isto. On nije mogao ostati u istom društvu i uvijek je, nad onima koji su se nastali družiti, lebdila neka doza neugodnosti, jer su bili sudionicima - godinama je pred njima nešto raslo, trajalo, i sada to nešto više ne postoji, kao da ga nikada nije bilo. Sve ju je podsjećalo na njega. Možda je mogla još, možda je trebala drugačije? Možda nije trebala ni počinjati. Nisu trebali to uraditi, pa sada nema mir, sada nema više svoje mjesto, u koje se sklanja od svega, svoje olakšanje, i bijeg...

Šta poslije kraja?

Kada se ljubav završi, naravno da traje idalje neko vrijeme u nama prevagivanje. Jer, mnogo se toga dalo, mnogo toga uložilo, mnogo toga ostalo nedovršeno. Mi, ljudi, u prirodi imamo urođenu potrebu za završavamo stvari, da zaokružujemo stvari, da živimo, bez ostataka. Potrebu da živimo u jasnoći, misli jedinstveno usmjerenih prema jednom cilju, prema više ciljeva. Neodlučnost nas uznemirava. Neodlučnost zamagljava put. Izmiče nam tlo pod nogama. Osjećamo se kao na vrtuljku, i kao da moramo čekati, da stane, i vrijeme da nam se misli prestanu okretati jednom kada stane - vrijeme da nam se ponovo stvori predstava o tome prema čemu smo bili okrenuti, jednom kada smo sjeli...

I onda, naravno da oklijevamo. Naravno da odlažemo kraj. Izreći kraj. Kada se u nama desio, uzaludno je bilo što je naša veza idalje trajala. Ostala je prepuštena sama sebi. Ostala je da radi na onome što je nekada davno bilo. Da radi na, već uhodanim obrascima. Na refleksima. Lišena naše volje i umješanosti. 

Teško je prekinuti krug, ali ne umiremo. Jedino što umire, je jedna ideja o nama, isprepletena sa drugom osobom. Umire jedino jedna poveznica. Ne umiremo mi.

Prestaje da postoji jedan put, kojim smo hodili. Jedan put, koji smo poznavali. Jedna ulica, sa strana tog puta, puna poznatih lica. Lica, koja će početi da isčezavaju. Lica koja sama neće htjeti bivati dijelom tog puta. Koja će se ili odseliti ondje gdje im je ugodno, ili će se preseliti u tvoju ulicu.

Kada umre ljubav, ti ne umireš. Ti idalje živiš. Sa izvjesnom prazninom, koja zjapi. Koja vrisne ponekada. Ali, oko koje je ispunjen prostor. Praznine su samo neispunjeni dijelovi prostora. A mi ljudi, osjećamo potrebu da popunimo ono što nedostaje. Dopusti sebi vrijeme da nađeš odgovarajući odlik. Mi imamo sposobnost samoobnavljanja. Kao i naše tijelo. Ono što je danas otvorena rana, što boli, sutra će biti ožiljak. Ožiljak možda neće nestati. Ali, bit će tu da podsjeća na jedno - PREŽIVJELI SMO.

Pokloni života

Postoji ustaljeno mišljenje da samo one stvari za koje se pomučimo da dobijemo, kasnije znamo i cijeniti.

Čak sam i iz socijalne psihologije učila isto.


Slažem se, kada uložimo mnogo truda, a taj trud rezultira nekim divnim zbivanjem, stanjem, radnjom, kao posljedicom, naravno da smo zahvalni, i da se prema tome odnosimo na poseban način, i osjećamo posebnu vrstu ponosa na sebe, na svoje umjeće da to dosegnemo.


Ali isto tako postoji i bezbrojan niz stvari, koje nam, u toku samog dana, dolaze na poklon. Ne moramo prstom pomaknuti da bi nam se desile. I baš zato, što nismo utjecali na njihovo nastajanje, ne uzimamo ih sebi lično, ma koliko divne bile, ma koliko imale potencijal da nam učine dan ljepšim.


Ne moramo ništa učiniti da ih "zaslužimo". Samim svojim postojanjem smo ih vrijedni. Samim svojim dešavanjem u paralelnom trenutku njihovog postojanja, mi na njih polažemo pravo. Ali ono pravo, koje svako pojedini, koji ih primjeti, podjednako polaže. Jer, to nisu one stvari, koje su samo nama date, koje su nam bile pred očima kao cilj, pa smo se za njih krenuli boriti. To su one stvari, oni pokloni, koji pripadaju svima nama, i koji, i onda kada svi vidimo, idalje ne postaju naši, nego ostaju svačiji podjednako.


Otvori se zato divnoći života - mirisu jabuke, nježnosti vjetra, šuštaju lišća, dodiru drveta, toploti dlana, snazi rijeke, igranju svjetlosti i sjena treperećeg lišća, dubini daha, prelaznosti osmijeha, lakoći oblaka, slatkoći čokolade...


Uzmi te sitne poklone koje su zaslužio bivajući -
mogavši da slušaš, da osjećaš, da dodiruješ, da vidiš, da čuješ.

Život ukrug - Kako poboljšati kvalitetu svog života 1.

Čitajući knjigu Yaloma "Gledanje u sunce", naišla sam na zanimljivo pitanje, koje sebi postavim često, kada se nađem pred nekim životnim prekretnicama. On navodi da je to pitanje sam Nietsche postavio sebi. Yalom ga koristi u kontekstu poboljšanja kvalitete života, pogotovo kod ljudi koji se suočavaju sa strahom od smrti. Postavlja se tako da se fokus premješta da trenutak sada.

Pitanje glasi: Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako ne,

 započnimo ovdje i sada, promjene, koje će voditi tome da imamo nešto što čini život vrijednim ponavljanja, vrijednim proživljavanja ponovo ispočetka. Unesimo u njega, sada, u vremenu koje imamo, i one koje dolazi, trenutke, koji će, one "promašene", zasjeniti, i staviti u drugi plan. Koji će one trenutke do sada, učiniti vrijednim ovoga što se sada dešava.

Ako ne, sada uradimo za sebe nešto, što ostatak našeg života čini vrijednijim življenja. 

Ako da, 

onda ste sretnik. 

Onda znači da ste u životu napravili takve odluke, i doživjeli takve posljedice po svoje odluke, koje su po vas povoljne, koje su se pokazale vrijednim truda, vrijednim ulaganja. Mnogo toga ste dobili, što biste, naravno bili vrijedni dobijati cijeli život u ponavljanju. Mnogo toga ste doživjeli što vas je oplemenilo, i moglo bi vas oplemenjivati za cijelu vječnost ponavljanja pred vama. U mnogo toga ste hrabro zakoračili, i istim bi ulicama beskonačno hrabro koračali, kada bi vam se dalo, da ponovo, ispočetka, krenete.

I zato, sada, u baš ovom trenutku svog života, zapitajte se:

Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako je odgovor ne, sada baš je pravi trenutak da stvorite trenutke vrijedne ponavljanja.

Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

Odnos...

Odnositi se naspram nekoga, nečega.
Imati neku nit koja spaja. Osjećajnu nit. Misaonu nit. Energetsku nit. Situacijsku nit. Iskustvenu nit. Istoprostornu nit.

Sjećam se, kada sam gledala epizodu serije "Hannibal", kada se odnos dva lika - Hannibala i Willa opisuje šoljicom, koja pada i raspršuje se u komadiće, i onda, u narednim epizodama, kada se ponovo susreću, prikaz odnosa je šoljica, koja sa iz komadića, skuplja sa poda i postaje jedinstvenom, neokrznutom padom, jednakom kakva je bila. Osim tada, tu metaforu odnosa u kojemu je glavni junak šoljica koja se rasipa u komade, pronašla sam još jednom, listajući po Facebooku. Jednom je čak odnos predstavljen kao papir, koji se, usljed neprimjerenog tretmana jednih naspram drugim pogužva, i više nikada ne biva istim. Više nikada ne biva lagan za pisanje. Ne biva lagan za čitanje ispisanog. Biva obilježen svojom zgužvanošću.

Jutros, vraćam se na svoj doživljaj jedne svađe između dvoje ljudi koji su dugo vremena skupa, i pitam se, da li se, nakon teških svađa, zaista dese te nepopravljive štete jednom odnosu, u neovisnosti od toga kakva je njegova kvaliteta bila?
Kvantiteta, odavno znam, nije bitna. Trajnost odnosa ne mora biti znak ljubavi, može jednostavno govoriti o tome kako nemamo snage da ga prekinemo, ili kako želimo da ga ipak imamo - uprkos mnogim teškoćama kroz koje nas provodi... Trajnost, može govoriti - koliko toga je u odnos investirano, i koliko toga se priječi, da ga ne napustimo, ostavljajući investirano u međuprostoru koji više ne dijelimo...

Da li se nakon teških svađa, kada izlazi iz nas ono što smo dugo čuvali od drugoga, kada izlazi iz nas ono što smo drugo zamjerali drugome, što smo dugo čuvali i od nas samih - da ne bi ni do drugih došlo - može da sve bude onako kako je bilo? Ili, čak, bolje?

Kada pomislim na takvu jendu svađu - ja ne vidim šoljicu koja se razbija, papir koji se gužva, vidim puzzle koje se raspršuju, po kršu, po travi, rastjerane vjetrom. Da bismo bili što smo smo bili ponovo, moramo svaku ponaosob ponovo pronaći i ispočetka joj ispitati mjesto. Moramo se vratiti na ono što nas je spojilo, na ono što je ostalo od nas, i to dvoje združiti. Prelaziti ponovo taj put, koji smo prelazili do trenutka kada je sve počelo da se raspada u dijelićke.

I, opet, neke dijelove izbaciti, i ostaviti praznine, da neki novi dijelovi nađu mjesta. Da sraste puzzla. Da, opet, postane cijela.

The Hardest Puzzle to Solve by Tim Nguyen

PANTA REI.

Jednom sam čula Kada se mjenjaš, svijet oko tebe se mjenja, kao što se, kada se mjenja jedan dio slagalice, druge oko nje prilagođavaju njenom novom obliku. I zvučalo je obećavajuće.

Mislila sam, kada se promjenim, mjenjat će se svijet oko mene, i skrojena koža će se mjenjati. Kada se promjenim, promjenit će se i iluzije drugih o promjenama i tome kako se ljudi ne mogu mjenjati - kada se promjenim - budući da s promjenom mjenjam i prozore s kojim gledam na svijet - vidjet ću ga drugačijim i novijim, u nekom drugom ruhu, u nekom prihvatljivijem ruhu. U nekom ruhu u kojem mi se sviđa.

Mjenjam se, i mjenja se svijet oko mene. Ali, ne onako kako sam zamislila. To više nije isti svijet. Moje oči više ne gledaju na njega na isti način. I on na mene ne gleda na isti način. Iako sam baš to htjela, ovako to sigurno nisam htjela. Ja se mjenjam, a svijet me zove - Budi ista - kako ćemo znati ko si - ako se promjeniš?

Svijet me zove - Budi ono što jesi! - pozivajući se na ono kakvu me znaju. Kažu - Šta se s tobom dešava? Ne poznajemo te. Nije karakteristično za tebe da si tužna, da si bezvoljna, da si u downu? Gdje je ona tvoja uobičajena pozitiva? Gdje su one riječi s kojima si nas izvlačila - izvuci sebe sad!

Mjenjam se. Manje pričam. Ustvari, manje toga ostaje za reći. Govorim samo onda kada mogu govoriti o sebi. Govorim samo onda kada mogu naći dio sebe u onome što drugi govore, pa im vraćam prežvakane njihove izgovorene riječi. Vole da im se vrate. Čak znaju reći da čitam njihove misli, a sami ih izriču. A opet... Ni to nije nešto što će uvijek tako biti. PANTA REI.

Nekada ću opet biti onakva kakvom me svi poznaju, a nekada, bit ću i sama sebi čudna - jer neću razumjeti odakle dolaze neke misli, neka djelovanja. I to mi je uredu.

Ono što mi nije uredu, je to što drugi ljudi, kada vide da se mjenjaš, vrše pritiske na tebe da ostaneš onakva kakvom te znaju, jer, imaju već izgrađen stav naspram tebe kao takve - a stav, ne voli da se mjenja, pogotovo ako je zasnovan na emocijama, sviđanju ili nesviđanju. Jer, i oni se moraju mjenjati, a nije svako spreman na promjenu, niti mjenjati jedne dijelove sebe za neke nove. Nije svako spreman navići se na nešto drugačije, ma koliko drugačije, od onoga, na šta je sviknut.

Zato, kad se mjenjaš, nije uvijek tako da se svijet oko tebe mjenja. Uvijek, kada se mjenjaš, jedan dio ljudi postaje dalji, ne zato što ti tako želiš, nego zato što oni tako žele. I to je proces života - to treba pustiti da se dešava. Kada se mjenjaš, dobiješ i neke nove ljude, koji su sukladniji sa novim JA, koje postaješ. Ali, kada se mjenjaš, ostaju također ljudi, koji te vole, u svim obličjima. Koji, u svim tvojim promjenama, idalje vide tebe. Koji, kroz različite tokove tvojih misli, idalje vide tvoje obrise, a kroz različite forme tvojih predstavljanja svijetu, naziru tebe, takvu kakva jesi i prate te, bivaju s tobom.

Ali, najbitnije je, pratim sebe. Pratim misli, kada lutaju u nekom pravcu, i posmatram oko koje se ideje skupljaju. Možda je ta ideja meni nova, ali pobjeđujem strah. Osjećam ugodnost s njom, i zato se i puštam. Kada se u nekim uobičajenim situacijama prestanem osjećati lijepo, iz njih odlazim. Prestaje mi biti bitno i ono što se od mene očekuje i ono što se od mene podrazumjeva da radim. Postaje mi bitno biti ondje gdje bivam svoja. Ondje gdje mogu pokazati ko sam. Ondje gdje se ne moram ustručavati biti cijela paleta sebe, od najcrnjih do najsvijetlijih tonova.

Mjenjam se - kada se gledam, i kada se slušam. Mjenjaš se - kažu mi, kada me gledaju, kada me slušaju. I ne shvataju. Zašto - I onako si bila dobra? Zašto ti je to trebalo?

Puštam se. Danas sam drugačija, a sutra će već ova DRUGAČIJA JA biti UOBIČAJENA JA, a prekosutra, bit ću nešto što sada ni naslutiti ne mogu, ako meni u tom ruhu bude prijatno.

Na kraju krajeva, niko ne biva u mojoj koži, pa niko ni nije dužan da mi je kroji.

Znamo li uzimati?

Kada sam počela biti sebi bliža, počela sam da nazirem jednu stvar o sebi.
Uvijek sam spremna pomoći, ali nikada nisam spremna na to da mi neko pomogne. Šta je utjecalo na oblikovanje mene kao takve, posebna je tema. Njome se nisam jako ni zamarala. Znala sam da moje takvo ponašanje imalo svrhu u vremenu u kojemu je nastalo. Da je služilo meni. I da me, možda danas, dovelo do mjesta na kojemu se nalazim. I na tome sam zahvalna.

Ali, razmišljala sam mnogo o tome što mi se dešava. O tome zašto mi je toliko neneophodno tražiti pomoć. Pa sam se nalazila u situacijama u kojim stojim, s rukama punim papira, koji su na rubu - jedan milimetarih dijeli da se raspu poput lišća, a ja držim u usnama mobitel, a drugom rukom pokušavam da nađem nešto u torbi, i borim se. Ne odustajem od traženja, iako mi papiri sve više klize iz ruku. Uspijevam, jako često, to tako izbalansirati da se to ne desi, pa se ni ne zamaram mišlju da bih mogla, sasvim jednostavno, nekoga zamoliti da mi pomogne.

Sve do trenutku, kada sam shvatila, da nije u pitanju samo to da ne mogu dopustiti nekome da mi pomogne, nego da ne mogu dopustiti da mi uopšte treba pomoć. Da mi uopšte treba da se na nekoga oslonim. Da mi  uopšte iko treba.
Mogla sam, sasvim sama da riješavam sve što se nalazilo pred mojim mogućnostima, i što je bilo najgore, htjela sam sasvim sama. Da li je to bio način dokazivanja moje sposobnosti, samoj sebi, ili je to bio strah od pokazivanja vlastitih grešaka drugima, isto ne znam. Znam ipak jedno.

Kada sam shvatila da moje nemogućnost da primam pomoć nije sama, da ona vuče mnoge druge uskraćenosti za sobom, odlučila sam stati. Imala sam, kako bih nazvali, period inkubacije. Sama.
Sa svojim mislima. U tišini sobe. Gdje je jedini zvuk tiho klizenje hemijske preko papira, i vlastito disanje. A misli, misli su se slijevale, i ispunjavale papir. Bivale uhvaćene. Bivale urojene.

Onda sam se pustila. Počela sam da pomjeram granicu. Kada mi je baš trebalo, tražila sam pomoć. Pa sam je tražila kada mi je tek malo trebala. I tražila, na koncu, kada mi uopšte nije trebala. Puštala sam sebi da se oslonim na ljude. I spoznala sam jedno, ne samo u sebi, na mnogim drugim mjestima, i od mnogih ljudi, od kojih to nisam mogla ni pretpostaviti - imala sam oslonac. Dobila sam ogromno bogatstvo dajući svom egu, koji je žudio za samodokazivanjem, klupu, kakvu daju igračima zamjene u fudbalu. Znaju da u svakom trenutku mogu zaigrati, spremni su, ali, nisu prva opcija.
I uzimala sam, od ljudi, sve što su mi nudili.Ponekad je to bila naranča, ponekad osmijeh. Od potpunih stranaca. I saznavala o sebi, o drugima.

Koliko je nama ljudima teško nešto uzeti, a ne ponuditi nešto zauzvat. Koliko nam je teško nešto uzeti  i primiti na znanje da smo to dobili, zato što smo zaslužili, zašto što smo divni, i uživati u tome. Biti blagoslovljeni tuđim davanjem. Ne žuriti po svaku cijenu ponuditi nešto nazad.

Vidite li sebe u ovome što govorim?
Ne morate odgovoriti. Uzimite. Pustite da ljudi tu budu za vas, koliko ste vi za njih. I više. Nema ništa loše u uzimati ono što je ponuđeno, zauzvrat osjećajući samo zahvalnost. Nema ništa loše u tome, kada neko kaže "Hvala", reći: "Molim" umjesto "Nema na čemu." - i uzeti dar zahvalnosti koji nam je neko poklonio, ne odgurnuti ga, ne otpisati svoje zasluge onim - Nema na čemu.

Uzmite te divne darove koje vam nudi život. Ako do sada niste do znali, baš ovaj trenutak je pravi, da počnete.

Vuk dlaku mjenja, da li i ćud?

Jedan od načina na koji dijelim ljude je:

1. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi mjenjaju.
2. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi ne mjenjaju.

Obje od ove dvije vrste ljudi imaju svoje pretpostavke. Imaju svoje iskustva, svoje poslovice, koje koriste. Znam mnogo poslovica koje govore u prilog nepromjenjivosti čovjeka. 

"Vuk dlaku mjenja, ali ne i ćud." "Cuko je cuko - i jučer, i danas, samo stariji." U svima je poenta ista, ljudi su isti, i cijelom toku vremena. Vrijeme teče, čovjek je stabilan.

Mislim da je ljudima lako misliti tako. Lako, jer znaš danas kako se sutra prema nekome odnositi. Znaš kako će se on prema tebi odnositi. Već si uhodan u tome. Ne moraš svaki puta razmišljati o tome kako se postaviti. Koje riječi koristiti, na koji način. Već je sve poznato, i ide spontano.

To je, da tako kažemo olakšica u mišljenju  koju koristimo. Inače bi nam misli bile krcate mogućnostima. Načinima. U svakom trenutku kada bismo sreli jednu te istu osobu, morali bismo da je uklapamo u neku novu puzzlu, koja čak nije počela da se formira. Koja je tek zbroj komadića različitih oblika, na jednoj gomili.

A s druge strane, postoje ljudi, koji misle da se ljudi mjenjaju. U glavi im nije zbrka. Oni žive danas. Oni žive sada. Oni se ponašaju naspram ovoga što je sada, i što je tu. 

Ljudi se mjenjaju. Kako dijete, kada se tek rodi, usvaja pojmove, načine, ispunjava želje, zahtjeve, i kroz to se mijenja, formira se u nekom smjeru, isto tako, osoba, kroz život, kroz ono što joj se dešava, može ostati dosljedna nekim ustaljenim načina ponašanja, ili može, istupiti iz njih, shvativši - da njoj više ne odgovaraju.

Opet, lijepo je misliti, da će nas neko vječno voljeti, da će uvijek biti naš prijatelj, naša vječna podrška - i svaki put, kada se opečemo, iznenadimo se, povučemo se - RAZOČARAMO SE. I onda to razočarenje, opet, prenosimo na sve slijedeće ljude koji su oko nas, na sve nove ljude koje će tek doći nama - i otvaramo jedan te isti krug - svi su ljudi isti. Nema promene. Nema razlike među njima. Kao što smo mislili, da nema promjene, nema razlike među osobom koja je bila jučer naš partner, i danas naš partner. A razlika postoji.

Kroz naše iskustvo, mi smo se mjenjali. Stvari koje su pobudile naša osjećanja, usjekle su nove puteve u nama. Bogatile su nas. Davale nam nove vidike. Nova iskustva su nas dopunjavala. Dodatno klesala. Osnaživala. Ili nas, ipak, vraćala na neka stara. Ali, mjenjali smo se.

Možda ne vidno svana, ali unutra da. I kada pogledamo nazad, nismo ista osoba kakva smo bili prije 10 godina. A možda već sutra nećemo biti ista osoba koja smo danas. Možda već sutra upoznamo nekoga, čiji će vidici, u sudaru sa našima, proširiti i naše. Možda upoznamo nekoga, s kim ćemo pokazati one dijelove sebe, za koje nismo znali ni da postoje. Možda vidimo nekoga, ko je izvan svega nama poznatog - ko nas oduševi načinom na koji bivstvuje. 

Sutra već, neću biti ni blizu ovoj danas, ali ni onoj koja sam bila jučer.

Ali, kako znam da mogu da se mjenjam, možda ću baš sutra biti bolja verzija sebe. Možda i najbolja.

Rene Magritte