Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

subota, 13. prosinca 2014.

Materijalizam

Želim da odvojim vrijeme, i da ga posvetim jednoj temi, koja mi se već dugo vremena iznova ponavlja. I čini mi se da neće prestati, u neovisnosti od toga da li ću o njoj pisati, ili je jednostavno nastaviti zanemarivati. Ona neće nestati. Ona je ukorijenjena u običaje naroda čiji sam sastavni dio.

Riječ je o našem materijalizmu. Koji, malo po malo, istiskuje neke vrijednosti koje bi trebale da budu iznad. Neću biti prva koja o tome pišem, to mi je sasvim jasno. Ali, kao jedna od mnogih, želim da se ucementiram u zid onih koji će stojati protiv. 

Bila sam još na fakultetu, kada smo pričali o tom fenomenu "Prodaja mlade". Udaješ se. Dođu po tebe. Tvoj brat ili neki drugi predstavnik tvoje porodice stoji ispred vrata i onima koji su došli po tebe, da te vode u neki novi život, ne mogu proći sve dok ne daju onaj iznos novca koji je dovoljan, da bi se tvoje odvođenje dogodilo.

Iste sekunde mi se zgadilo.

Već slijedeće sam odlučila da ja ne želim biti dio toga. Živjeti u prigradskoj sredini, gdje se to praktikuje, a ne željeti isto, znači suočiti se da oštricama pojedinih jezika, koji se nikada nisu zapitali zašto im je to uredu. Već jednostavno, takav je običaj, i što bih ja bila mimo toga. Ne.
Ne mogu sudjelovati u nečemu tako nedostojanstvenom. Kao, nije baš da me prodaju, to je simbolično. Koja dupla moralnost. Kada neka djevojka to uradi svome tijelu, postoji naziv za to. Kada su se prodavali ljudi, i kupovali, također je postojao naziv za to. Uvijek je taj čin bio sa one strane morala. 
A ovo, ovo je običaj. 
U običaje se ne dira.
Oni su takvi kakvi su, i s njima se stopiš. To su radili prije tebe, radit će sada, i poslije tebe opet. Dok se neko ne zapita čemu to. I zašto to? Dok se ne dođe na to da nema odgovora osim: Tako treba.

Izborila sam se za to da se to na mom vjenčanju ne desi. 
Ali nisam sa još mnogim stvarima koje su se nanizale, nakon što sam izašla iz kuće, i krenula prema mjestu gdje ću reći "Da" čovjeku kojeg volim. Morala sam da uđem u dobro auto, i svi svatovi su bili opterećeni tim da voze dobra auta. Čak su posuđivali od drugih auta, koja su bila "dobra", "moćna", "jaka", da budu "u tonu". Izgleda da se voziti u dobrom autu tretira kao predznak neke dobre sreće, kao, želja da u budućem životu sa svojim dragim imaš puno novca, da možeš sebi priuštiti nešto tako.
Tako sam barem shvatila. 

Prošlo je vjenčanje. Trebali su da nas posjete prijatelji, i rodbina, koji nisu uspjeli doći.
Neke smo sretali, pa su se izvinjavali, jer nisu sad u situaciji da dođu, nemaju novca, da nam kupe poklon. Ili, ne dolaze iz istog razloga, ali ne mogu to da kažu, jer im je teško to izreći. Ili dolaze, a paze šta donose, ili se ipak izvinjavaju jer su toliko mogli. Ili su došli, donijeli to što su nam namijenili, i bili zadovoljni time. 
A ja, ja sam samo htjela da dođu. Da se družimo. Da se radujemo, u moru tako teških tema koje nam svima pritišću pleća. I šta god da su donijeli, i da su ništa donijeli, meni bi bilo dovoljno.

Istraživanja, NAUČNA, sam čitala, da novac ne donosi sreću, dragi ljudi. Ljudi donose sreću. Široka i raznolika mreža prijatelja. Onih s kojima dijelimo interese, i oni od kojih učimo, iz različih iskustava. Ljudi donose sreću, jer s njima možemo podijeliti teškoće, i umnožiti sreću. I srce mi se cijepa, kada neko, iz neugodnosti što nema, neće doći kod mene, da samnom podijeli parče radosti. Parče radosti u ovim vremenima u kojima se jako moraš boriti da ga dobiješ. 
A opet, tražiš da na pogrešnim mjestima. Dobro auto ga neće kupiti. Niti novac neće. Ništa ga  ne može kupiti. Ti moraš da ga nađeš među malim stvarima koje te okružuju. Među dobrim stvarima koje se dešavaju drugima, u radosti tvog kućnog ljubimca kada se odnekud vratiš, u osjećaju da si nekome pomogao, i da si svoj dan svrhovito iskoristio, da ti je jasno zašto si tu gdje jesi. Tu je sreća.

Ne možeš kupiti ovaj trenutak. I ne moraš. Uzmi ga. 
Zagrli onog do tebe, reci mu ga da voliš. Uživaj u njegovom prisustvu. Tu je sreća.
Sve ono što kupiš novcem, možeš kupovati sve dok imaš novac.
Ono što zavrijediš ljudskošću, ostaje cijeli život.

Popularno...