Maja:Između dijasporaške i došlje (Dijasporaška perspektiva)

Bliže se dvije godine otkako živim u Njemačkoj, i pokušavam od života napraviti neku najbližu verziju onoga kako bih voljela da bude. Gledam da ti ciljevi budu naspram mene, i da se koliko je moguće oslobodim očekivanja o tome šta je to što bih ja (ustvari) trebala da postignem, ili da sam već postigla u ove dvije godine kako sam tu. Ne mogu reći da sam puno promjenila ono što jesam, ustvari, ono što sam bila prije i poslije dolaska ovamo: To bi vjerovatno mogli potvrditi i ljudi koje sam viđala po dolasku u Bosnu, ali, znam i sama procijeniti, tako da mi ta potvrda i nije potrebna.

Ipak, ono što danas želim podijeliti je suočavanje sa predrasudom, koju sam osjetila na svojoj koži, s obje "strane medalje". Želim pričati o tri perspektive, zato. O perspektivi mene kao "dijasporaša", mene kao "došlje" i mene kao onoga što sam ja ustvari, u odnosu na to.

Dijasporaška

Kada smo se, prije dvije godine, odlučili seliti u Njemačku, osjećali smo se prezasićenim svime onim što smo doživjeli, najviše u pogledu posla, a potom i nekog opšteg nezadovoljstva ljudi oko nas. Pokušavali smo, svim silama, iz ne tako dobrih uslova, nešto napraviti, i uspjevalo nam je. Skromni kakvi jesmo, bili smo zadovoljni time, ali dođe u čovjeku neki lom, kada mu prođe kroz glavu: Zašto da budem zadovoljan sa tako malo, kada zaslužujem bolje? Ne bi nikada ni znali koliki smo čudotvorci, i koliko smo bili optimistični, da nas se nije stavilo u situaciju da to moramo biti. Ali, uprkos uspjehu, uprkos zadržavanju iznad površine, slomi se nešto u čovjeku, i on odluči da napravi brod. 

Tako da, koliko je stalo u kofer, stalo je, i za zimu i za ljeto, i karta u jednom smjeru, i krenulo se. Sreća moja pa smo putovali skoro 24 sata. Toliko toga je bilo za preraditi. Ta knedla od grlu. Osjećaj kao da me nešto davi. Osjećaj kao da počinjavam izdaju. Osjećaj osude. Osjećaj da ostavljam porodicu. Tuga. Rastuća usamljenost sa svakim kilometrom koji smo bliže "cilju". S druge strane, misli da ću sada zaista moći pomoći mojoj porodici, primarnoj, sekundarnoj, budućoj - osjećaj snage i moći, želja za promjenom, želja za novim početkom. 

Prve dane sam samo pokušavala da nađem oko sebe šta je isto kao u Bosni. Kao u Tuzli. Šta mi je poznato i preklapa se. Pa nađem isto cvijeće, srce mi poraste za broj kada čujem maternji jezik, utapam u očne vjeđe svog dragog, jer on je najviše od doma što imam sa sobom. Sreća da mi je on tu. Radujem se da se javim svojim roditeljima, prijateljima, iako, idalje se borim sama sa sobom, jer mi i preteško pada ta vrsta kontakta. Fali mi dodir, zagrljaj. Fali mi toplina. Oči koje me gledaju i u kojima se ogledam. I onda, nastojanja da se nađe posao, nesigurnost u govorenju tuđeg jezika, osjećaj proticanja vremena i istovremenog gubljenja dragocjenosti, preispitivanja. Naposljetku - pronađen posao, iako ne u svojoj struci, mirenje sa tim da će jedno vrijeme biti tako, nalaženje u tom poslu putem dnevnika zahvalnosti svega onog što je lijepo, mirenje sa tim da će moj dragi da se vrati nazad, dok ne dobijemo odobrenje za spajanje porodice, i traženje načina da se vrijeme popuni - upisivanje kursa Njemačkog. Raspored: Ustajanje u pola 4 ujutro, pješačenje tri kilometra, vožnja vozom, biciklanje 20 km, bivanje na usluzi, vožnja vozom, povratak u grad boravišta, pohađanje kursa, povratak s kursa, rađenje zadaće, spavanje u 8, jer je ustajanje u pola 4 i tako ukrug. Danima, mjesecima... Do trenutka kada sam prvi put kročila u Bosnu. 6 mjeseci kasnije. Plakala sam na aerodromu, drhteći. Oca i muža koji su došli kod mene gledala sam kao utvare, ne mogavši da svarim da sam taj dan, prije samo par sati radila i bila uronjena u svoju svakodnevnicu. Dodirivala sam ih, kao da će, kao baloni od sapunice, samo da prsnu pred nosom, ostavljajući samo miris i pokoju kap. Kao da sam bila u snu. Sve mi se doimalo drugačije. A poznato. Nekako malo, a tako krcato vrijednošću. Kao da su oko mene bili ponovo moji gradivni elementi, i ja sam se uklopila, toliko dugo otuđena.

I tu onda taj dijasporaški kalup: Kada dođeš odmah krene: Kako je kod vas u Njemačkoj? Pa očekuju da više ne znaš pričati maternji jezik, da kažem - kako se ono kod nas kaže. Očekuju da vadiš novac iz punih ga džepova, da čašćavaš, da pričaš kako je tamo negdje lijepo, i ohrabruješ da se okušaju. Očekuju da si donio poklona, da si donio anegdota... Da nosiš "markiranu" odjeću, mirišeš na skuplje parfeme. Da vjerovatno dođeš autom, i to ne bilo kakvim, nego "moćnim" - nekom Bengom, Merdžom... S gađenjem gledaju kako idalje štediš. Kako si "škrt na parama". Oh, kako su zarađene. Između plača za onim što si ostavio iza sebe, i borbe da skupiš pare za kartu.

 Upitkuju, kako je to, a kada te gledaju dok pričaš, nemaš neki poseban dojam da ih zanima, kao neki prijekor im vidiš u oku, kao neku stvarnu nezainteresovanost - uglavnom. I osjetiš, da više tu ne pripadaš, jednom kad si otišao. Govore ti, ne vraćaj se, šta ćeš i ovdje, vidiš kakvo je stanje, izdrži, ni ne razmišljaj o tome, a u njihovoj glavi, ti si se snašao, tebi je bolje, ti si se usudio, da su i oni bogdom. Kao, ti si sretan, tebi ništa ne fali, tebi ne fale banalne stvari kao što je ćevap, ali ne bilo koji nego iz Limenke, mali Burek iz Pekare Tušanj, jufka od domaćih jaja, osjećaj ubiranja sa drveta neke voćke, zvuk maternjeg jezika, prijateljski i saučesnički pogledi... Da, ti sada imaš novac da možeš sebi puno toga priuštiti, ali, ne možeš imati ono što zaista želiš - a najradije bi da preseliš sve ljude koji su ti dragi kod sebe. Tek onda bi ti bilo lako. I ovako, imaš barem neki cilj, s kojim se budiš, kada si tamo, radiš, i nađeš sebi pored rada i obaveze, da ti vrijeme prođe, prije nego vidiš "svoje". Osjećaj kada kupiš kartu, i kada čekaš taj datum - to je posebna vrsta čekanja. A oni, oni često govore da im fališ. Da im je teško. Ljutiš se na njih, jer oni su opet skupa, oni su okuženi jedni drugima. Okruženi ono što im je poznato. Onim u čemu su odrasli, i onim što je u njima odraslo. A ja, kao da sam koža, zguljena sa tijela, i bačena negdje, bez svega onog što je ispod. Bez podrške skeleta. Mišića. I opet, boriti mi se. 

Teško mi se bilo na početku i vidjeti svoje preko Skype-a. Mogla bih podnijeti da im čujem glas, zatvorila bih oči, i bila bih tamo, a kada ih vidim, s druge strane ekrana, nisam mogla da izignorišem činjenicu da su sa druge strane ekrana. A nisam mogla ni pričati o tome koliko mi je teško. Nisam mogla podnijeti da i njima bude još lošije - niti sam pored njih, niti mi je lako. Pisala bih, pozitivno, hrabro, odvažno, kao da sve mogu, i gazila isto tako naprijed. I mogla sam. Toliko sam se unosila u to da misle da mi je dobro, da mi je na kraju i bivalo. Uzimala sam ono lijepo što imam oko sebe, bivala sam zahvalna što su živi i zdravi, i što postoje sredstva komunikacije, da znam kako su, hranilo me što mogu sebi priuštiti bolje šanse, što imam osjećaj da se pomjeram i da napredujem, i da se, na kraju krajeva, sve to isplati. Osjećam se kao da dobijam tlo pod nogama, osjećam kao da dobijam pomalo dasku po dasku moje lađe, i da sam sada iznad površine. Ne plutam po njoj. 

Zato, nemojte misliti da je jednostavno otići. I odlaziti svaki put, kada se jednom vratiš nazad. Nije lako više ni ne znati gdje pripadaš - jer ne pripadaš ni ondje odakle si otišao, a ni tamo gdje nešto gradiš. Nije lako graditi, daleko od svega što poznaješ, ono što će biti onako kako jedino znaš. I kao što rekoh, samo je koža bačena ovamo. Sve ono što je suštinsko je ostalo. Nismo li satkani od zemlje? Ta zemlja je rodna gruda. Taj osjećaj da si cijeli dobiješ tek onda kada si okružen onim što osjećaš svojim. 

Sada, ne mogu reći ni da mi je toliko teško, kao što mi je bilo na početku. Ali isto tako ne mogu ni reći da mi svaki rastanak od Bosne ne pada teško. Ne mogu reći da mi ne fali. Od zagorjele tave moje bake, do vjerovanja da će biti bolje, i pravljenja čudesa od tako malo toga datog. Od namještaja očuvanog, od perioda Jugoslavije, do nažuljanih ruku od mješanja džema od šljiva. Od mirisa divljih jagoda, do lakoće izgovaranja psovke.

Da li sam otišla - ponekad se pitam. Kada sam sva satkana od svega onog u čemu sam odrasla. To se ne može promjeniti, kao što se ne može promjeniti ni DNK. To ni ne želim promjeniti. To sam ja, između dijasporaške i došlje.

Za sebe

Kada su moju prabaku pitali jednom prilikom za koga navija, a mislilo se na učesnike jednog talent šoua, ona je rekla, brzo, bez predumišljaja, i s osmijehom na licu: "Za sebe." Tada mi je to još bilo smiješno i simpatično. Danas, kada vidim da sam svakodnevno suočena sa izborima, sve više i sama naginjem prema istom odgovoru.

Sve u životu je biranje,  i ostati neutralan nikada nije bilo lako. Možda čak i najgora moguća stvar jeste isto to - ne odabrati. Ioako, samim činom neodabiranja, odabireš, ali, ne bih sada zadirala u neka filozofska razmišljanja. Što želim reći, kada god mi se dalo da biram, između jednog ili drugog, nije mi bilo prijatno. Jer, odabrati jedno, značilo bi se odreći se drugog, a odabrati oboje, ili nijedno, bilo je pak gore, bilo bi odraz neodlučnosti i neznanja šta želiš od sebe i svog života, bilo bi znak da ne znaš da držiš do onoga što si odabrao, znak slabosti - reći ću. A u kojem svijetu su slabi još dobro prihvaćeni...

Neke stvari u životu su za tebe odabrane, prije nego te iko pitao i one su već tvoje, njih ti je zvati svojima, neovisno od toga da li to mogao ili ne. Naprimjer, ime, prezime, porodica, i mnoga druga obilježja, kako fizička, tako i ona nematerijalna, ona sasvim duhovna. Tu, teško da možeš nešto promjeniti, a ako i pokušaš, otpor na koji ćeš naići nadilazi ljudske snage. I ubrzo ćeš uvidjeti kako kaskaš. I kako ti ponestaje riječi da braniš svoje razloge, ili tražiš argumente da ih podupireš. Vidjet ćeš kako se prepuštaš, i sve manje i manje, prerasta u tebi onaj dio shvatanja da je to besmisleno. I počinje prihvatanje sebe samog, u cjelosti onakvog kakav jesi, i s kim jesi.

Ali, ti otpori u tebi, oni ne prestaju da tinjaju. To je kao, kada te kamenčić u cipeli žulja, a ti žuriš, stići svome cilju. Kada bi zastao na tren, da izvadiš isti, kada bi samo skrenuo pažnju, trepnuo, na tvom cilju bi već stojalo neko drugo lice. Ili bi se cilj izgubio iz vidokruga.
Zato, ostavljaš tvoj kamenčić da boducka, zariva se u meso, pravi mjesto za sebe, i ti nastavljaš - svome cilju koračati.

U nekim trenucima u životu, ponovo se vraćaš svom kamenu, onda kada bi trebao da odahneš od trke. Vraćaš se svom kamenu u cipeli i zapitkuješ se nad njim. Otkuda tu, i zašto te muči, da li ti treba, da li ti smeta uopšte. ili je već srastao sa tobom, ili već bez njega ne znaš? Umješto da odmoriš, ti se zapitkuješ nad njim, i prije nego si skupio snage za novu rundu pretraživanja i upotrebljivanja svih svojih vrlina, snaga, sposobnosti, tvoj točak se ponovo krenuo okretati. Tvoj sizifski kamen kotrljati. Tvoja crvena laserska tačka treperiti pred tvojim očima, nestajati i pojavljivati se na najčudnijim mjestima iznad dosega.

Nekada se nađeš u tuđim izborima. Naprimjer, neko te pita za mišljenje o nečemu, tvoju objektivnost naspram situacije, da bi ti, kao, prevagnuo u korist "pravca" i "odvagnuo" u korist krivca. A ti, raspolažeš samo obojenim aspektima situacija, raspolažeš samo gledištima različitiš strana, nude ti se samo emocije koje sikću kroz riječi, i ti treba, pobogu, da odvagneš, da li su one ispravne i na mjestu, da li su one srazmjerne uzroku, i koje su to "ispravne". Ti nis sudjelovao u stvaranju toga što se izdešavalo, i nisi bio na nekog izdvojenom mjestu, i s visine to mogao posmatrati, i istovremeno, nisi operisan sebe. Svoj stav ćeš donijeti na osnovu toga šta se na tebe od izrečenog "zakači", i izricanjem istog ćeš morati da zauzmeš stranu. I sam ćeš stati na tu vagu. A vaga je kriva. I vaga se krivi. A ti s njom.

Opet, želiš biti neumješan. Želiš biti neutralan. O kako je to samo kukavički. Gledala sam film o četiri pera kukavičluka, data čovjeku koji nije htio u rat, i žrtvovati svoj život, zato što ga bilo strah. O osudi istog čovjeka. On nije mogao da nađe razlog rizikovanja svog života za neki viši cilj. On nije htio da svoj život okonča radi rata koji neko drugi vodi. I da, bilo ga je strah. On, kukavica. Kako se samo usuđuje? Ne braniti svoje?!

Opet dolazimo do onoga, ono što si rođenjem dobio, i što ne možeš mjenjati. Šta je moje? Da li je moje ono što je za sebe uzmem, ili ono što već imam? Ili možda oboje? Da li ja imam pravo da biram šta želim da bude moje, i šta želim da bude predmet mog interesovanja, i da budem neutralna onda kada ne želim da se nečim bavim.

Da li je stvarno toliko pogrešno, onda kada treba da biraš, da glasaš, između ponuđenih, ti glasaš, kao moja prabaka - Za sebe? 

O vjeri u sebe, ili kako bi običan čovjek rekao "biti budalom"

Moj rođak je ispred svojih očiju imao cilj: Krenuti u bolji život, starom stazom zvanom "Od trnja do zvijezda".
Trideset krupnih, i par centi sitnih godina. Svojim rukama - stvaraoc. Bez velike titule. Sa ženom jednakih godina. Njemačka. Zemlja čiji jezik ne pozna. Ali u kojoj vidi za sebe šansu. Stižu savjeti - "Nemoj se u to upuštati- na šta misliš - ideš negdje, gdje ni sam ne znaš kako je, kolike šanse imaš...".
Koga to nije strah izaći iz zone sigurnosti, u zonu nesigurnosti? Zakoračiti u maglu. Imati, kao oslonac, najviše jedno - Sebe samoga. Svoje sposobnosti uviđanja. Svoje snage. Svoje slabosti. I onaj komadić sreće, koji za tebe, odlomi život, ne mareći da li će ti biti dovoljno. Onaj komadić okolnosti koje se okreću u tvoju korist, koje čekaju da se u njih uklopiš i postaneš sam njihovim vladaocem, ako smogneš dovoljno snage.

Gradili su, od samih sebe, kulu, za koju nisu znali kako će odolijevati vremenu koje dolazi. Vremenu koje donosi promjene. Izazove. Snalažljivost. Neodustajanje.
Lijegali su sa suzama u očima, misleći o odustajanju. Osjećali su bol, kako su im se širile granice poznatosti. Granice mogućnosti. Dolazili su dani, kada su se pitali: "Idemo li danas ili sutra nazad?". Budili su se, i govorili sebi: "Još ovaj dan. Sutra idem nazad." Tuđa zemlja. Tuđi pogledi. Gradiš svoj vokabular, istovremeno gradeći sebe sama. Dodaješ u svoje iskustvo svakodnevno tolika iskustva, da nekada ne znaš kako uspijevaš sve da svariš, i da opet, sutra ustaneš u nešto sasvim novo.

Ali, išli su naprijed. Išli naprijed, jer ih je svaki dan koji je prošao odvajao manje od porodice. Godišnji odmori su stizali. Beskonačno dugo stizali, neprimjetno prolazili.
Ali, imali su jedno drugo. I sve što je bilo oko njih bilo je njihovo. Ma koliko strano. Ma koliko teško. Nikada previše teško, jer je sve lakše, kada dvoje nosi. Nikad previše strano, jer uvijek jedno ima bistrije oči da drugome može pomoći da bolje pogleda. I nekada je jedno više sposobno vidjeti ono lijepo, a nekada drugo.

I malo po malo, počelo je da se nazire ono što su željeli. Sa mnogo žuljeva više. Mnogo kilograma manje. Mnogo umora više, ali mnogo i snage više. Kako su uviđali koliko mogu, tako su i hrabrije i sigurnije kročili.
Sami. Ali, zajedno. Nisu odustali danas. Uvijek su čekali sutra, da vide hoće li odustati. Danas je uvijek bio dan kada se boriš.

Bili su budale, u očima drugih. Istih onih, koji im sada kažu, lako je tebi, vidi kako si se snašao. Očima onih, koji nisu izašli iz sigurnosti i upustili se u avanturu, oslonjeni samo na sebe. Oslonjeni samo na onoliko koliko možeš ponijeti. U borbi za viši cilj, ponekad mnogo težom nego ikada misliš da možeš podnijeti.


Oni stoje ispred mene kao svjetionik. More životnih okolnosti huči, i uvijek ne razabrem jasno svoje misli. Ali jasno mogu da vidim to svijetlo. Svijetlo koje govori: "Postoji put."

Dijete Zemlje, moj rad

Mogu sama.

Postoje neke ironije života koje mi stalno uzimaju od misli, kojima moje misli svakodnevno hrle. Onda ih se dotaknu, pa ih puste, pa ih danima prežvakavaju, u nadi da će se  svariti, pa ih onda opet vraćaju, poluprobavljene, polunačete - puštaju ih onome čije su. I onda, ispočetka sve.

Neke ironije života, kojima se stalno vraćam, iako me više iscrpljuju, nego što mi daju smiraj, jer ih ne riješavam, niti mogu riješiti. Barem sve ne. Ali srećom, imam glas i slovo.

Kada ih dijelim, osjećam da djelujem. Kada ih dijelim, osjećam da ih se riješavam - da ne muče samo mene, da nalazim one koje isto muče, ili one, koje nimalo ne muče, a trebalo bi. A iz muke, nauka.

Danas želim da se posvetim djeci. Jedan od razloga zbog kojih sam upisala pedagogiju-psihologiju, kada sam jednom mogla da biram, jeste taj da bi mi neke stvari o meni samoj postale jasnije. Kada smo završavali fakultet, znali su nam reći da je to bio pogrešan razlog, a ako ne pogrešan, previše širok, da bi mogao da se ostvari. Nisam sigurna da bih se složila. Čak, sigurna sam da ne bih.

Meni je jako koristilo znanje koje sam dobila na fakultetu, a koje se tiče mene same. Zato jer je to znanje bilo iznutra tražemo. Bila sam jako motivisana da ga nađem. I to jeste bio najzanimljiviji proces učenja - gledanje procesa moje lične promjene.

Jedna od stvari koje su me zanimale, jesu: Otkud moja nesigurnost?

Mogla sam, kada se osvrnem nazad, vidjeti mnoge uspjehe koji su se provlačili svud kroz moj život, i uglavnom vezivali za školovanje. Za lakoću s kojom sam nizala školske uspjehe. Za mene je to bilo nešto tako prirodno. Nisam osjećala veliki pritisak dok sam to radila, sve do fakulteta. Valjda su se na fakultetu, dok sam tako tražila sebe, i povezivala neke stvari o sebi, uklapala neke nove kockice koje su mi falile, i dotakla tu nesigurnost, i ona je počela da uzima svoj danak u mojim uspjesima.

Ali sada sa sigurnošću, posmatrajući ovu današnju djecu, koja su posebno njome pogođena, a da ni sama ne znaju, mogu reći kada se ona rodila. Slušala sam o tome na fakultetu, ali sada, kada sam doživjela toliko mnogo istih slučajeva, znam o njenom nastanku.

Kada su djeca mala, sasvim mala, tek uče hodati, treba im roditeljska potpora, da prohodaju. Da naprave prve korake. Poslije toga, treba im sloboda da se kreću. Treba im povjerenje u njihove korake. Treba im sve, samo ne ono "Past ćeš, udarit ćeš se.". To roditeljima dolazi iz straha, iz potrebe da zaštite svoje dijete, ali su te riječi proročke gotovo, pa se djetetu tako i desi da padne. Bitnije je da budemo tu, i kada dijete padne, da se ne prepadnemo više nego ono, jer će ono u nas gledati, i naspram nas mjeriti jedinicu svoje boli prilikom pada. Kada dijete padne, podignemo ga, provjerimo da li ga nešto boli, ako ne, nastavlja dalje hodati. 

Kada dijete odraste, i ojača, kada već samostalno može obavljati neke zadatke, roditelji često, iz najbolje namjere, u koju ne sumnjam, da ne bi čekali, jer je život brz i traži naše vrijeme i krajnju efikasnost, počnu od malih stvari da "pomažu" djeci: vežu im pertle, hrane ih, kada već mogu i sama, oblače ih, sjeckaju im hranu... Vežu im pertle, da bi brže stigli do odredišta, hrane ih, da bi se brže posvetili svojim zadacima, oblače ih, da ne bi zakasnila... Sve su to lijepe ideje, i bitne stvari. 

Ali jedno se tu propušta: "Mogu sama."

Kada dijete ima poteškoća sa pisanjem zadaće, često postoji nedostatak vremena da se objašnjava, pa roditelji napišu, ili taj zadatak daju braćama ili sestrama. Kada dijetetu ne ide u školi, ima slabe ocjene, zna se desiti, da roditelji alarmiraju, pa pričaju sa nastavnicima, da se to popravi, pa se ocijene poprave, i bez nekog naročitog napora djeteta. Ono je sada tu sa strane, a roditelji, njegovi "Superheroji" će to srediti. I srede, naposljetku. Kada dijete ima potrebu da ne ide u školu, jer mu se ne da, roditelji će mu opravdati časove. Jer, on razumije svoje dijete, i zna za njegove potrebe, i poštuje ih. Kada dijete dobije slabe ocjene, roditelj će to primjetiti, pa će se tome posvetiti. Kada dijete dobije dobre, to će se podrazumjevati, tako i treba da bude. 

Može se raditi na tome šta je to što razlikuje tu okolnost u kojem je dijete dobilo lošu ocjenu, u odnosu na onu kada je dobilo dobru. Šta je tome doprinijelo? Šta mu je pomoglo da dobije dobru ocjenu? Šta mu je godilo u toj situaciji? Šta ga je motivisalo, šta mu je olakšalo?

Ili se može odmah alarmirati.

Zna mi se desiti da gledam kako majke sinova koji su punoljetni idalje za njih pripremaju svu hranu, donose je do stola, pospremaju stolove, slažu odjeću, sređuju sobe, čini mi se, i u školu bi za njih išle da olakšaju, i opet kažem namjere jesu dobre. Žele da svoje dijete ne opterećuju, da im olakšaju. 

A nažalost, samo ih govore - Ti ne možeš, ja ću za tebe, ti ne možeš, ja mogu za tebe. Ni ne znaju one da to govore. Ali da. 

Kasnije se ljute na istu djecu, jer ona sama ne rade ništa. "Ništa se ona ne bi sjetila da prva uradi. Ja cijeli život za nju radim, pa trebam i sada.", "On nikada nije sam uradio zadaću, sve moram ja za njih, pa do kada ovako.", "Ona je umažena. Ali hajde, ima i gore djece, moja je dobra kakvih ima." 

I majke i očevi vode beskrajne sastanke sažaljevajući jedni druge, i nadjačavajući se govoreći čije je dijete gore, i čije je manje uspješno, a dijete to često zna i čuti.

A da li je moglo drugačije?

Samo tovare, na djetetevo nesvjesno "Nisi sposoban, ne možeš", joj dodatnu nesigurnost.

I to je krug koji se ne zatvara.

Meni se nije desilo isto, samo zato što sam sama bila preduzimljiva da se puštam u stvari za koje nisu mislili da mogu raditi. Ima i djece koja su sama radila, bez obzira što se to od njih nije očekivalo, i  ona su izmakla ovome. Barem djelomično. Barem kroz to što su osjetila da ipak mogu.

Iako, nesigurnost postoji. Postoji, jer im roditelji nisu dali da pokažu da mogu. Nisu ih pustili da spontano pokazuju koliko mogu, nego su se za to često morali izboriti. I pogriješiti, pa šta.

Griješiti je sasvim normalno, pogotovo kada s nečime tek počinješ. I popravljati se, normalno je, nakon pogreški. I uspjeti, i moći, sve bolje i bolje, kada uočimo tu malu nit, koju trebamo pojačavati.

Roditelji, djeca mogu. Dajte im da rade koliko mogu. Koliko ona procjenjuju da mogu. Ako griješe, ne rade to s namjerom. Kao i vi, ona idu s namjerom da pomognu. Svako želi da njegovo dijete, u trenutku kada krene da živi samo, bude sposobno za to. 

Pustite im to. Pustite ih, da rade, kada kažu: 

"Mogu sama."

Zrcaljenje

Vremena kada smo isto bile.

Kada sam je upoznala, nisam mogla da dođem do njenog imena, jer ona odavno to nije bila. Ona je bila Depresija. Njene riječi su lagano, ali ne lagodno, silazile niz njene u rozo karminom obojene usne. Njene riječi su bile brižljivo odabrane, ali bojažljivo su tražile put do uha. Ona nije imala ime. Ništa lično, što ju je izdvajalo, jer izdvajati se bilo je teško. Ona je bila ništa više, nego Depresija. Nije mogla da poima sebe izvan nje. Sav svijet joj je bio svijet od kojeg strepi, da je ne prepoznaju, da je ne okarakterišu kao Depresiju. A bila je, samo to. Za sebe je govorila da samo o tome razmišlja, samo o tome priča. Sebe je umotavala u papir pun etiketa. Kada je završila  svoju priču, pomno me je gledala, čekajući da vidi, hoću li joj uzvratiti riječju, ili je i na mene, potpuno ili polovično prešla Depresija. Pratila je moj pogled, i za njega se vezala, htjela je da je doživim. Htjela da je čujem. Htjela da budem tu uz nju, da ne bude sama. Da ne bude sama, sa Depresijom. Sama sa ljudima. Sama.

Govorila sam joj mnogo o njoj, o tome šta sam saznala iz njenih riječi, o tome kako sam nekada slična njoj. Govorila sam joj o tome kako smo svi ponekada slični njoj, obilježeni svojim iskustvima iz kojih ne znamo izaći, kako smo ponekad svi mi sami, u gomili ljudi, koji pričaju pored nas, a ne sa nama. Govorila sam joj kako vidim njen trud, kako vidim njenu hrabrost da se trudi, njenu volju da ipak korača, da traži, da dijeli, iako je za sebe govorila da nema povjerenja.

Govorila, i kao da sam vidjela, da se riječi vraćaju meni. Kao da mi ponovo pune usta. Pune, do trenutka, kada više nisam imala kako da kažem, da je mnogo više, mnogo više od Depresije.

Govorila sam joj - Ti imaš ime. Ti se ne zoveš tako. To je jedna tvoja karakteristika. Karakteristike su prolazne. Ljudi se mjenjaju. Ti si već aktivna u tome da se mjenjaš. Pusti se, čuj ljude koji su oko tebe, čuj da nisi sama. Oni te žele blizu sebe, oni žele tvoje prisustvo.

Ona je rekla - Možeš i ti doći nekada kod mene. Fali mi društvo dok sam u kući. Kuća me usamljuje. Dođi mi, kada možeš. Ja imam povjerenja u tebe.

Gledala je u moje oči, tražila Depresiju, da li me dotakla, dijelom ili polovično. Gledala sam u njene oči, tražila, da li me čula, dijelom ili polovično.

Pričale smo, ona bojažljivo, ja odvažno. Ona tiho, ja snažno, jedna drugoj prenoseći dijelove sebe, pretapajaći ih kroz oči.

Kada sam otišla - ja sam ostala Maja. Ona je, ostala Depresija.