Pretraži ovaj blog

nedjelja, 29. listopada 2017.

Razgovor sa sobom

Jeste li ikada slušali glas kojim se obraćate sebi, u trenucima kada vam se desi neki neuspjeh?
  • Kada zakažete u nečemu, za šta ste bili uvjereni da je osuđeno na uspjeh? 
  • Kada je nad vama ispitivački pogled ocjenjivača, a vi ne možete da pokažete ono što znate da znate?
  • Kada, uprkos sasvim jasnim upustvima, ne možete da sprovedete u djelo ono što ste naumili?
Šta kažete sebi tada?

Meni je samoj mnogo trebalo, prije nego sam počela o tome razmišljati, a tek jedna mala vječnost, kada sam počela da radim na tome - kako da taj glas napravim takvim, da bude prema meni blag. Moj nije bio.

Postoji mnogo teorija o tome zbog čega razvijemo naspram sebe taj neki "kritizerski odnos", što kažnjavamo naše neuspjehe izgovaranjem pogrdnih riječi samima sebi.
Neću ih mnogo opširno opisivati, jer ne želim se na tome zadržavati. Ne riješavaju se naši problemi tako što im otkrijemo uzroke, barem ne u većini situacija. Oni se riješavaju tako što im se posvetimo, i nađemo u sebi razumjevanje na njih. Ili, takva je barem moja istina.

Da se vratim. "Kritizerski" odnos prema sebi možemo razviti posredstvom nekoliko izvora:
naših bližnjih, ili ljudi koji nas okružuju: autoriteta, ili nekih drugih s kojima dolazimo u dodir.

Postoji neko uvriježeno mišljenje da je dovoljno izreći kritiku, da bi se nešto popravilo. Onda se, kao upućuje osobi da treba nešto da popravi kod sebe da bi ishod bio dobar.
Ostala bih kod ovoga "nešto da popravi kod sebe": Upućujemo nekoga da nešto što je on(a) uradio/la nije bilo dovoljno dobro, i da popravljanjem tog nečega dolazi i do boljeg ishoda. Jako je očita ta "kvaka". Šta je to što je loše? To je onaj dio koji fali. To je sada onaj dio napora, koji osoba koja je pogriješila treba da uloži da bi nam opravdala naše dobročinstvo što joj dajemo drugu šansu da uspije. Ona treba da sama uvidi gdje je to gdje je ona zakazala.

Tako mi se doima. Jer, ako bi mi htjeli imati udjela u tome da druga osoba bolje savlada svoj zadatak, pristupili bi joj tako da bi joj rekli, ukoliko znamo, šta je tačno to što ona može uraditi da bi u tome uspjela bolje. A što bi joj mi rekli, bi bile ideje, koje ona ne mora, ali može iskoristiti - dali bi joj trag, naznaku. Istovremeno, priznali bi joj trud koji je uložila da dođe do toga gdje je sada, priznali bi joj da je dala najbolje od sebe, koliko je u trenutku mogla, ali i to da je to što je pogriješila, ipak odraz nekog koračanja - nije na početnoj poziciji: Sada samo zna da postoji još nešto što može uraditi.

A, radimo li to doista tako?
Tek, radimo li ovo tako prema sebi?
Možda baš zato što je odgovor najčešće NE, otuda dolazi i težnja da se na isti način ophodimo prema drugima. Jer, MI ne dobijamo od sebe ono što nam treba. A utoliko više se okrećemo prema drugima, i očekujemo od njih da nam ONI daju ono što nam treba. A kako nam to često nije omogućeno, dajemo sebi za pravo da se ophodimo na jednak način - "Oko za oko, zub za zub".

A šta bi se desilo, kada bi, svako od nas, ponaosob, stvarno sebe zapitao, kako ja to razgovaram sa sobom, onda kada "zakažem"? Šta kada bi svako od nas, onda, kada bi prepoznao da od tog apsolutno nemotivirajućeg kritiziranja ne idemo bliže onome što želimo,  rekao: Sad ću razmisliti o tome šta mi je zaista potrebno sada - šta je to što želim da čujem, a što bi mi pomoglo da se osjećam bolje, i da se motivišem, i da uspješno savladam ovaj zadatak? 

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na očekivanje od drugih da nam daju ono što mislimo da nam pripada. A ko je to rekao da nam drugi moraju to pružiti? Zašto se uopšte ponašamo tako kao da nam je neko dužan biti podrška? Niko nije dužan, osim nas, i to, dugujemo to prvo sebi.
Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na razočarenje drugima što jedino što znaju je da nas kritikuju, i što ne vide ono što smo postigli. Vidimo li mi to? 

Vratimo se sebi. Pogledajmo sebe onako kako bi gledali naše najbliže, s istim povjerenjem u snagu onog najdivnijeg što imaju u sebi, a što im omogućava koračanje naprijed. Pogledajmo  u sebe, u dubinu našeg napora da učinimo pravu stvar. Oprostimo sebi što sada nije pravi trenutak, i što ne možemo dati onoliko koliko smo inače sposobni. Oprostimo sebi što nismo u punom kapacitetu, što nas obesnažuju brige, što nas kolebaju nesigurnosti... Uredu je. I meni se to dešava. I svima nama. To ne znači da nećemo opet moći, još jače i još odvažnije doseći onaj vrh kojem težimo. 

A i kada dosegnemo taj vrh, uzmimo sebi vremena. Ostanimo s tim. Ne dajmo sebi odmah krenuti, ohrabreni jednim osvojenim vrhom, u dosezanje novih i novih vrhova. Ovaj treba prvo jako, jako da postane naš. Da uvidimo šta smo sve poduzeli, šta smo sve uložili, šta smo sve potrošili, u šta smo se sve upustili, da budemo tu. Da osjetimo ponos. Da kažemo sebi sami one riječi, koje bi najviše voljeli čuti - da, i sada voljeli čuti. Ne znači to što smo uspjeli, da nam ne treba da to zaista čujemo, doživimo, proosjetimo. Da to, sami sa sobom, vidimo, proradimo, prihvatimo.

A ti - šta tebi sada treba da čuješ, da bi bio korak bliže svome vrhu?






srijeda, 11. listopada 2017.

Zašto volim svoju Ljutnju?

Ponekad imam dojam da su društvene mreže preplavljene citatima koji nam sugerišu da je suzdržavanje od ljutnje dobro, i da će nas, dugoročno gledano, sačuvati od njenih "negativnih posljedica". Kao negativne posljedice ljutnje obično naglašavaju žaljenje zbog onoga što smo uradili ili izgovorili.  Naravno, kao i mnogi od vas koji čitate, i sama se mogu sjetiti situacija kada sam "u ljutnji" rekla nešto što "ne mislim", ili što je preuveličano u odnosu na ono što stvarno mislim. Reći ću ovako, pod ljutnjom sam sigurno rekla neke stvari koje su (možda) uzrokovale povredu druge osobe, sa ili bez povoda da to uradim. Svjesna sam toga, i da, nakon tih nekih "u afektu" izgovorenih riječi, nije mi bilo prijatno, i povlačila bih se, i ponovo prelazila preko onog što sam rekla, i u nekim situacijama bih se izvinila, u nekim bi mi to bilo previše teško, pa bih čekala da prođe neko vrijeme, da vidim šta će se dešavati, kako će se odvijati odnos dalje, i "navijala" za to da druga osoba pređe preko toga. Naravno, dešavalo se i to često, jer drugi ljudi razmišljaju na isti način: To je izrečeno u afektu, nije mišljeno tako kako je rečeno, svima nam se desi da "preletimo".

Međutim, pitam se, da li je to stvarno tako? Da li tada stvarno preletimo, ili tek tada kažemo ono što stvarno mislimo?
Čitala sam knjige o Nenasilnoj komunikaciji, i pohađala kurs, ljutnja je uvijek površina ispod koje leži neko drugo osjećanje, neka druga nezadovoljena potreba - Ljutnja je znak da ima nešto što nije ispunjeno, i što kroz ljutnju vrišti. Definitivno, ima smisla.

Ali, ne treba zanemariti da se pojavila ljutnja. Ne treba kroz nju samo progledati, kao da je providna, i nastaviti gledati šta je to što je ispod nje. Dok se pojavila ljutnja, to znači da se desila i povreda. Znači da se napala i granica. Da se čak, prešla granica. Neki bi rekli, granica tolerancije. Ja ne. Ja bih rekla, prešla se granica osobe koja se naljutila. Ušlo se u nešto lično, napalo se u nešto što treba da bude zaštićeno, i otuda reakcija. To mi je tako jasno i zdravorazumski i logikom.

Otuda ne razumijem, otkuda ljudima potreba da kopaju sada ispod toga. Zašto ne ostati baš s tim?
Zašto pobjeći od ljutnje?

Sama sam bila žrtva toga da sam smatrala ljutnju destruktivnom, pogotovo, kada bih dobivala povratne informacije nakon izljeva ljutnje, kao žena. Doživljavala sam da bi se, pogotovo muškarci, toliko ljutili na moje izražavanje ljutnje, i ili pokušavali da svojim izražavanjem ljutnje izazovu ili strah, ili jednostavno povlačenje, ali kako bilo da bilo - cilj je bio isti: Da se "smirim". Ljutnja žene je ugrožavanje "mira", a način postizanja "mira" je izražavanje jače ljutnje. Wau!
Tako da, nakon  ljutnje bi uslijedio (usiljeni) mir, i to bi bilo (kao postignuto) poželjno stanje u kojem su sve strane zadovoljne.
Ljutnja se spominje u kontektu negativnih osjećanja, ili, eto, neugodnih. Lako ju je naoko prepoznati po tjelesnim senzacijama, samim tim i, kontrolisati. Iako ima načina da se ona izrazi na "civilizovan način", isključivo se posmatra kao ono što vodi nasilju, pa čak i ubistvu. Preko nje je plašt nepoželjnosti, i malo ko je spreman da je posmatra kao prirodnu ljudsku reakciju na "povredu".

Moja je Lutnja također dugo vremena bila pod tim plaštom. Nikada je ne bih pogledala u oči, da nije bilo psihodramske edukacije, i moje voljnosti da zaista pogledam u nju i to šta mi ona znači, šta se to u njoj krije: Odnosno, šta to u njoj stvarno jeste, a prekriveno je neznanjem, i strahom od saznanja.
Kada sam jednom mogla da je pogledam, shvatila sam koliko je bila bitna za cijeli moj životni put, za prevazilaženje ogromnih prepreka u mom životu, koliko je bila dijelom mog zauzimanja za sebe, dijelom mog pogona da se izborim za ono što želim, dijelom moje snage i odlučnosti, mog prkosa i hrabrosti.

Jer Ljutnja jeste i to.

Zato iz nas izađu te "teške riječi", zato jer neko napadne na nas, neko nas ugrozi, neko nau umanji, neko nas ne tretira onako kako zaslužujemo. Nije li to sasvim normalna reakcija? Nije li to odbrana? Zašto se toliko baviti sa sobom i činjenicom da smo "izletili", kada smo uradili ono na šta smo bili izazvani?
Zašto se crveniti nakon tih "izleta", kada treba naučiti govoriti o onome šta nas je podstaklo da se branimo, šta nas je izazvalo, šta nas je "napalo" u riječima drugih.

Imamo pravo, puno pravo da se ljutimo kada nas neko napada. Isto tako, dajem sebi za puno pravo, da opravdavam i volim svaki svoj prkos izražen naspam tih koji to rade. I na to da povisim ton. I na to da kažem da sam ljuta, i da to ne može tako. Ko može da mi zabrani?
I imam puno pravo na to da volim i prihvatam svoju ljutnju. Da ne rovim šta je to ispod nje, nego da gledam u nju. Da vjerujem da ima svoj razlog. Da se zapitam nad tim razlogom, da joj ga priznam.

Bila bih i više nego sretna, kada bi i svi vi vaše Ljutnje pogledali u oči, i poslušali. Tek onda bi svijet stvarno dobio svoj Mir.

Moja predstava moje Ljutnje

četvrtak, 5. listopada 2017.

Njegovo visočanstvo Stručnjak

Prije par dana se navršilo par godina kako sam iza sebe ostavila jedan težak ispit, igrom sretnih okolnosti. Profesor kod kojeg sam položila je, ipak, ostavio traga na mene, na mnogo različitih načina, i ostavio taloga, koji idalje razabirem, i pokušavam u njemu da nađem smisao. Njegovo ime je sasvim nebitno, jer takvih kao on je i previše. Suština im je ista: Svoj autoritet grade na ponižavanju drugih i dokazivanju koliko su oni superiorniji.

Ovaj konkretni profesor je oko sebe stvorio sliku "divljaka" - gađao je studente stolicama, bacao po podu knjige, vrijeđao studente na svim osnovama, i na svim nivoima, idući pritom do te mjere da je manipulisao citiranjem kako bi nekome opsovao majku. Vršio je očigledno nasilje, na koje niko nije reagovao, ni nakon žaljenja. Vršio je takvu vrstu psihološkog nasilja, da bi ostavio studente da ga čekaju po 6 sati, da bi onda došao i rekao da niko nije položio - a niko nije ni progovorio. Ili, davao da se pišu pismeni dijelovi radova, koje bi on potom, pred našim očima, bacao u kante za smeće, uz ponovnu rečenicu - Niko nije položio. Jednom, kada me pitao iz koje literature sam učila, i krenula sam da nabrajam knjige, pitao me za boje knjige, koje je izdanje, koji izdavač, a onda, pošto je i njegova knjiga bila među nabrojanim, pitao me za autora sa određene strane njegove knjige. Naravno da nisam položila.

Naravno da idalje mislim da je to ogromna nepravda. I da osjećam ljutnju. I da sam i više nego ogorčena činjenicom što on idalje predaje. Ono što me najviše zabrinjava, ipak, je činjenica da je taj isti čovjek stručnjak u svom polju. On poznaje svoje polje, i njime vlada. Njegova predavanja, kada bi se (iako nemoguće) izignorisao taj dio gdje on divlja i vrši nasilje, su bila puna zrna mudrosti, puna umjesno postavljenih pitanja, puna novih perspektiva, koje ostavljaju prostora za razmišljanje - prostora koje on nikome nije ostavio, a da ne pričam o ustupanju.

Nije lako gledati tako povrijeđenog čovjeka, jer to je ono što sam ja vidjela. Njegov jad je vrištao zajedno sa njim. Ne znam idalje šta je htio postići s tim što je radio, ali ništa nije bio bolji od svih onih o kojima je sa prezirom pričao. A pričao je, često, u "monopolu znanja". S gađenjem pričao, a sam ga je stvarao. Praveći od ljudi koji su ispred njega publiku za veličanje njegovog vlastitog Ega. Šteta je, jer, da je samo pošao od nepravde, koju je sigurno i sam pretrpio, i iz nje i progovara, imali bi jednog profesora koji je kompletan- Ljudsko biće koje se oslanja na znanje povezano sa iskustvom, i samim tim osjećanjima.



Imamo i druge nijanse sličnih profesorskih ljudi. Oni koji traže u moru tvog znanja ono što ne znaš.Oni kojima ćeš odgovarati na pitanja, potpitanja, u kojima ćeš se osjećati kao progonjena životinja, sa ogromnim strahom da li ćeš naći skrovište od gonitelja. Oni koji će radi jednog detalja izostavljenog da te vrate da dođeš za par mjeseci. Koji će te tako vraćati godinama. Koji će svjesno tražiti taj detalj, tu slabu tačku, i kada je dočekaju, od tebe pred svima napraviti takvu neznalicu, jer će ta slaba tačka biti za njih lična uvreda i izvor nepoštovanja njih kao individua, da će i drugi, koje isto to čeka, u to povjerovati.

Ili, one koji govore "tuđim jezikom". Kada kažem, tuđi jezik, mislim na stručni jezik. Koji progovaraju u šiframa, da bi ti, koji tek treba da naučiš te "šifre" odmah u startu imao u oku koliki je raskorak između tebe i njih. Oni posjeduju već tu terminologiju kojom barataju, a ti tek treba da uploviš u nju. Jedne termine objašnjavaju drugima, u nadi da ti dodatno otežaju.



I onda, čemu to svo čuđenje što postoji odbojnost prema školi, prema učenju? Koliko su doista učitelji prilagođeni nama, radi kojih su ovdje? Mi smo provodnik njihove svrhe. Koliko svako talentirano dijete ima prostor da raste? Koliko ima priliku da bude prepoznato, a da ne pričam o tretiranju naspram tog što je kod njega prepoznato? Više sam doživjela primjera gdje upravo ti učenici, upravo ta djeca padaju u sjenu, ili se čak, štoviše, guraju u sjenu, ponižavaju najviše, jer su istim takvih "učiteljima" prijetnja za njihov posao. Ako bi dopustili da se ti koji bolje od drugih razumiju, izdignu iznad prosjeka, kada bi im dali prostor da oni zaisza pokažu ono sa čime raspolažu, gdje bi onda bilo prostora za njihovo "tronovanje".

Kao što sam rekla, ti mali, sitni ljudi. Toliko oko sebe naprave neki bedem, bedem izgrađen od terminologije, njihove pozicije moći u odnosu na učenike, jer su oni ti koji ocjenjuju "znanje" - bedem, da se ne bi došlo uopšte na pomisao, a kamoli u priliku, da se i njima postavi poneko pitanje? Stvore takav strah, da ne smiješ da gledaš u njih, ili ako da, da skineš pogled sa njih, i da isključiš sva druga čula, misli, potrebe, sve sa svrhom da se Njegovo Visočanstvo Stručnjak ne bi osjećao ugroženim. Svi misleći učenici, koji se ipak usude, bivaju okarakterisani "pobunjenicima" i naravno da neće doći u situaciju da ono što znaju ikada bude stvarno uvaženo, jer nikada neće biti ni saslušano. Dolazit će na ispite sa znanjem da nikada sa njih neće izaći sa upisanom ocjenom, ili ako već bude ikakva upisana, bit će ona koja je "uvreda" za znanje.

Šta želite postići, dragi Stručnjaci? Kada rezultat vašeg rada bude da niko nije položio, koliko tada poraste vaša samovrijednost? To je vama dokaz koliko ste vi bolji, što nema niko da stoji sa druge strane. Nemate konkurencije.

Cijelo vrijeme s namjerom koristim riječ "učitelj", jer, to je ono što vi treba da budete. Toliko ste se opteretili zvanjima koja ste skupili, da vam je uvreda kada neko na pogodi vašu titulu, kao da nam je lično ime pogriješio. A ni lično ime nije vaše, nego vam je dato, kao i ta titula. I ta titula meni, ne znači ništa više nego bilo šta što je, eto, dato. Dat može biti i poklon, zavrijeđen ne mora biti. Zalijepili ste se za te titule, da iza njih, ne samo da vaše ime nije ni bitno, nego ni ne postojite. Kao ljudi, kao jedinke. 

Zato znanje i postaje sve više otuđeno od života. Oni koji tvrde da ga imaju, njime se koriste kao oružjem. A ko od nas ne zazire od oružja? Zato znanje i postaje izvor straha, jer oni koji tvrde da ga imaju, isto koriste da unište - unište motivaciju, unište volju, unište radost postajanja vještijim, postajanje boljim, postajanja sposobnijim. 
Znanje postaje otuđeno od života i zato što ono postaje roba, roba na visokoj cijeni. A ta roba košta. Košta onoliko koliko koštaju knjige Stručnjaka, koje su preduslov za polaganje ispita.

Zašto bi, pobogu, Stručnjak imao razumjevanje za one koje "uči"? To mu nije u opisu posla. Njegovo je da prenosi znanje. Iz džaka svoje glave u džak glave svojih "učenika". Zašto bi imao na umu da postoji i život poslije časa, a postoji i onaj prije. Što bi se mučio shvatanjem da ispred njega stoje ljudska bića, svako sa svojom tegobom s kojom ustaje iz kreveta, i svojim snom o postajanju boljem?

Lakše je odrezati taj dio. Bolje je pretvoriti sve u brojke. U brojeve indexa, u brojeve položenih, u slova imena. Pretvoriti sve u persiranja bez poštovanja, u pokazivanja gdje ko pripada, u osmijeh nakon uložene žalbe, koji govori: "Ne možeš mi ništa". 

Najbolje doći, i ponašati se da je sve što nas vezuje to ispisano na papiru, koje iz usta osoba A ide u uši osoba B, ponekad popraćeno nekim "slajdom", ponekad nekom rečenicom na tabli. Čist proces. Sve ostalo je nepotrebno. Zaboraviti da smo, ispod odijela Stručnjaka, i odjeće Učenika, skup ćelija, koje vape za srećom i smislom. I jedni i drugi, istovremeno i istom snagom. 

Najbolje ući kao jedna osoba i izaći kao ista ta, sa razlikom da su u međuvremenu glavom prodefilirale određene prepričane misli. Ništa drugo se nije desilo, osim ponekog u kratkoročno pamćenje utisnutog pojma Učenika, koje će, spletom okolnosti ili prinudne okolnosti zvane "ispit" preći u dugoročno pamćenje, koje će se isto, nakon neupotrebljenosti smjestiti u zaborav, jer nema svoju svrhu. Otuđeno je značenja. Otuđeno shvatanja. Otuđeno ličnog uviđanja zašto je potrebno i čemu služi.

Kao da nisu upravo dva ljudska bića stojala jedno naspram drugog, i imala mogućnost da stvore skupa nešto novo, da jedno drugom budu nadogradnja, jedno drugom oslonac, i svrha, jedno drugom izvor znanja i(li) radoznalosti. Da jedno drugom budu stepenik u rastu. Jedno drugo da hrabre za ono što ih, i jedno, i drugo čeka.

Dan je Učitelja, i njima želim sretan njihov dan. A dragim Stručnjacima, sretan boravak u njihovim stješnjenim umovima. Dalje se ionako neće ni maknuti.



Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...