Dobar i lud, dva brata

Vjerujem da svako, u slučaju da on sam nije ta osoba, poznaje nekoga ko se žali zato što mu njegova dobra priroda priređuje stalna razočarenja, od strane drugih ljudi, kojima čini dobro.

Primjećujem na Facebooku podjednak trend dijeljenja slika sadržaja u duhu "Ja dobar, drugi me iskorištavaju".
 "Dobar i lud, dva brata" je narodna izreka, kojom sam naslovila tok misli, koje danas pratim kako kolaju kroz mene.
Sve ove gorenavedene izjave me nerviraju. Kao da biti dobar mora podrazumijevati i to dopuštanje da te neko zloupotrebljava.
Smeta mi to što očito postoji svjesnost da vlastita dobrota vodi tome da smo poziv za one kojima treba neko o koga se mogu okoristiti, a mi smo samo pasivni gledaoci istoga, ili, čak više, nemoćne žrtve, koje ne mogu ništa poduzeti da bi se odbranile, jer to pobogu, dokida našu dobrotu. 

Biti dobar znači i trpiti sudbinu bivanja iskorištenim.

Ali, tu ima nešto što se ne uklapa: Ako smo svjesni da ćemo kao dobri biti iskorišteni, i idalje nastavljamo biti dobri, nije li to znak da se možemo nositi i sa drugim dijelom te sudbine? Ili, ako nam se taj drugi dio ne sviđa, što je očito, budući da naglašavamo to onim što nam se (ne) daje zauzvrat, zašto ne poduzmemo?

"Budi dobar cijeli život i jednom zakaži, zaboravit će cijeli život tvog dobročinstva."
"Obraćaju mi se samo kada im trebam. Dok im je dobro, mene nigdje."
"Daš im prst, oni hoće cijelu ruku."

Jesmo li stvarno dužni biti dobri po cijenu vlastite nesreće i patnje? Ili, da drugačije upitam, da li smo toliko dobri da šutke nosimo patnju uzrokovanu svojom dobrotom?

Zaboravlja se taj dio svjesnog ulaženja u situaciju u kojoj ćemo patiti, dio naše odgovorosti, našeg saučesništva u vlastitoj ostavljenosti "na cjedilu". Zaboravlja se naš udio, naše dozvoljavanje drugima da se koriste trpezom naših vrlina, na izvolite, a koju smo mi sami servirali.

Bila sam često i sama žrtva zablude "Dobrim se loše dešava.". Mislila sam da je dobročinstvo nužno žrtva. I to žrtva bez nagrade. Onda sam počela da sagledavam temu na drugačiji način: Da li ja bivanjem dobrom bivam samo na gubitku? S kojom motivacijom ja ulazim u davanje sebe drugima na uslugu? Koliko očekujem zauzvrat?

Tek tada sam postala iskrena prema sebi. Naravno da očekujem da se dobro dobrim vrati, i otuda i dolazi razočarenje kada to nije slučaj. Onda sam počela da budem dobra u situacijama u kojima mogu da se nosim s tim da ne dobijem ništa zauzvrat, i u onima u kojima znam da će moja dobrota biti primjećena i uvažena. I naravno, da sam opet imala i gubitke.

Prvo, vlastita savjest me opominjala da sam sebična i proračunata, da sam koristoljubiva i da zakidam... A ta ista savjest je godinama programirana istim gorenavedenim rečenicama.
Poslije, počela sam da primjećujem koliko su moji resursi bili iscrpljeni, godinama davanja i poturanja sebe ondje gdje nije trebalo: često, gdje se od mene nije ni tražilo. Jednostavno, usađena ideja da to tako treba: biti na usluzi, uvijek i svugdje, kasnije, u krugu bliskih ljudi, žaliti se kako je to teška sudba. I nalaziti istomišljenike, i previše njih, koji isto doživljavaju, i na koncu zaključiti: Svima nam je isto!- i osjetiti lažni smiraj.

A nisam se smirivala s tim. Smirila sam se tek kada sam počela da osluškujem glas, koji je govorio o ličnoj patnji, i o tome da mu je bilo dosta. Glas, koji je tu postojao, prerušen u "kukanje" radi teške sudbe. Trebalo ga je prihvatiti na drugi način, na početku. Trebalo mu je dati tu ulogu opominjača, da boli, dati se "preko Sebe." A kasnije, kada sam ga prihvatila kao takvog, postajalo je lakše.

A vi, jeste li dobri, i da li to dolazi s cijenom ili s nagradom?

Razgovor sa sobom

Jeste li ikada slušali glas kojim se obraćate sebi, u trenucima kada vam se desi neki neuspjeh?

• Kada zakažete u nečemu, za šta ste bili uvjereni da je osuđeno na uspjeh? 
• Kada je nad vama ispitivački pogled ocjenjivača, a vi ne možete da pokažete ono što znate da znate?
• Kada, uprkos sasvim jasnim upustvima, ne možete da sprovedete u djelo ono što ste naumili?

Šta kažete sebi tada?

Meni je samoj mnogo trebalo, prije nego sam počela o tome razmišljati, a tek jedna mala vječnost, kada sam počela da radim na tome - kako da taj glas napravim takvim, da bude prema meni blag. Moj nije bio.

Postoji mnogo teorija o tome zbog čega razvijemo naspram sebe taj neki "kritizerski odnos", što kažnjavamo naše neuspjehe izgovaranjem pogrdnih riječi samima sebi.

Neću ih mnogo opširno opisivati, jer ne želim se na tome zadržavati. Ne riješavaju se naši problemi tako što im otkrijemo uzroke, barem ne u većini situacija. Oni se riješavaju tako što im se posvetimo, i nađemo u sebi razumjevanje na njih. Ili, takva je barem moja istina.

Da se vratim. "Kritizerski" odnos prema sebi možemo razviti posredstvom nekoliko izvora:

naših bližnjih, ili ljudi koji nas okružuju: autoriteta, ili nekih drugih s kojima dolazimo u dodir.

Postoji neko uvriježeno mišljenje da je dovoljno izreći kritiku, da bi se nešto popravilo. Onda se, kao upućuje osobi da treba nešto da popravi kod sebe da bi ishod bio dobar.

Ostala bih kod ovoga "nešto da popravi kod sebe": Upućujemo nekoga da nešto što je on(a) uradio/la nije bilo dovoljno dobro, i da popravljanjem tog nečega dolazi i do boljeg ishoda. Jako je očita ta "kvaka". Šta je to što je loše? To je onaj dio koji fali. To je sada onaj dio napora, koji osoba koja je pogriješila treba da uloži da bi nam opravdala naše dobročinstvo što joj dajemo drugu šansu da uspije. Ona treba da sama uvidi gdje je to gdje je ona zakazala.

Tako mi se doima. Jer, ako bi mi htjeli imati udjela u tome da druga osoba bolje savlada svoj zadatak, pristupili bi joj tako da bi joj rekli, ukoliko znamo, šta je tačno to što ona može uraditi da bi u tome uspjela bolje. A što bi joj mi rekli, bi bile ideje, koje ona ne mora, ali može iskoristiti - dali bi joj trag, naznaku. Istovremeno, priznali bi joj trud koji je uložila da dođe do toga gdje je sada, priznali bi joj da je dala najbolje od sebe, koliko je u trenutku mogla, ali i to da je to što je pogriješila, ipak odraz nekog koračanja - nije na početnoj poziciji: Sada samo zna da postoji još nešto što može uraditi.

A, radimo li to doista tako?

Tek, radimo li ovo tako prema sebi?

Možda baš zato što je odgovor najčešće NE, otuda dolazi i težnja da se na isti način ophodimo prema drugima. Jer, MI ne dobijamo od sebe ono što nam treba. A utoliko više se okrećemo prema drugima, i očekujemo od njih da nam ONI daju ono što nam treba. A kako nam to često nije omogućeno, dajemo sebi za pravo da se ophodimo na jednak način - "Oko za oko, zub za zub".

A šta bi se desilo, kada bi, svako od nas, ponaosob, stvarno sebe zapitao, kako ja to razgovaram sa sobom, onda kada "zakažem"? Šta kada bi svako od nas, onda, kada bi prepoznao da od tog apsolutno nemotivirajućeg kritiziranja ne idemo bliže onome što želimo,  rekao: Sad ću razmisliti o tome šta mi je zaista potrebno sada - šta je to što želim da čujem, a što bi mi pomoglo da se osjećam bolje, i da se motivišem, i da uspješno savladam ovaj zadatak? 

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na očekivanje od drugih da nam daju ono što mislimo da nam pripada. A ko je to rekao da nam drugi moraju to pružiti? Zašto se uopšte ponašamo tako kao da nam je neko dužan biti podrška? Niko nije dužan, osim nas, i to, dugujemo to prvo sebi.

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na razočarenje drugima što jedino što znaju je da nas kritikuju, i što ne vide ono što smo postigli. Vidimo li mi to? 

Vratimo se sebi. Pogledajmo sebe onako kako bi gledali naše najbliže, s istim povjerenjem u snagu onog najdivnijeg što imaju u sebi, a što im omogućava koračanje naprijed. Pogledajmo  u sebe, u dubinu našeg napora da učinimo pravu stvar. Oprostimo sebi što sada nije pravi trenutak, i što ne možemo dati onoliko koliko smo inače sposobni. Oprostimo sebi što nismo u punom kapacitetu, što nas obesnažuju brige, što nas kolebaju nesigurnosti... Uredu je. I meni se to dešava. I svima nama. To ne znači da nećemo opet moći, još jače i još odvažnije doseći onaj vrh kojem težimo. 

A i kada dosegnemo taj vrh, uzmimo sebi vremena. Ostanimo s tim. Ne dajmo sebi odmah krenuti, ohrabreni jednim osvojenim vrhom, u dosezanje novih i novih vrhova. Ovaj treba prvo jako, jako da postane naš. Da uvidimo šta smo sve poduzeli, šta smo sve uložili, šta smo sve potrošili, u šta smo se sve upustili, da budemo tu. Da osjetimo ponos. Da kažemo sebi sami one riječi, koje bi najviše voljeli čuti - da, i sada voljeli čuti. Ne znači to što smo uspjeli, da nam ne treba da to zaista čujemo, doživimo, proosjetimo. Da to, sami sa sobom, vidimo, proradimo, prihvatimo.

A ti - šta tebi sada treba da čuješ, da bi bio korak bliže svome vrhu?

Njegovo visočanstvo Stručnjak

Prije par dana se navršilo par godina kako sam iza sebe ostavila jedan težak ispit, igrom sretnih okolnosti. Profesor kod kojeg sam položila je, ipak, ostavio traga na mene, na mnogo različitih načina, i ostavio taloga, koji idalje razabirem, i pokušavam u njemu da nađem smisao. Njegovo ime je sasvim nebitno, jer takvih kao on je i previše. Suština im je ista: Svoj autoritet grade na ponižavanju drugih i dokazivanju koliko su oni superiorniji.

Ovaj konkretni profesor je oko sebe stvorio sliku "divljaka" - gađao je studente stolicama, bacao po podu knjige, vrijeđao studente na svim osnovama, i na svim nivoima, idući pritom do te mjere da je manipulisao citiranjem kako bi nekome opsovao majku. Vršio je očigledno nasilje, na koje niko nije reagovao, ni nakon žaljenja. Vršio je takvu vrstu psihološkog nasilja, da bi ostavio studente da ga čekaju po 6 sati, da bi onda došao i rekao da niko nije položio - a niko nije ni progovorio. Ili, davao da se pišu pismeni dijelovi radova, koje bi on potom, pred našim očima, bacao u kante za smeće, uz ponovnu rečenicu - Niko nije položio. Jednom, kada me pitao iz koje literature sam učila, i krenula sam da nabrajam knjige, pitao me za boje knjige, koje je izdanje, koji izdavač, a onda, pošto je i njegova knjiga bila među nabrojanim, pitao me za autora sa određene strane njegove knjige. Naravno da nisam položila.

Naravno da idalje mislim da je to ogromna nepravda. I da osjećam ljutnju. I da sam i više nego ogorčena činjenicom što on idalje predaje. Ono što me najviše zabrinjava, ipak, je činjenica da je taj isti čovjek stručnjak u svom polju. On poznaje svoje polje, i njime vlada. Njegova predavanja, kada bi se (iako nemoguće) izignorisao taj dio gdje on divlja i vrši nasilje, su bila puna zrna mudrosti, puna umjesno postavljenih pitanja, puna novih perspektiva, koje ostavljaju prostora za razmišljanje - prostora koje on nikome nije ostavio, a da ne pričam o ustupanju.

Nije lako gledati tako povrijeđenog čovjeka, jer to je ono što sam ja vidjela. Njegov jad je vrištao zajedno sa njim. Ne znam idalje šta je htio postići s tim što je radio, ali ništa nije bio bolji od svih onih o kojima je sa prezirom pričao. A pričao je, često, u "monopolu znanja". S gađenjem pričao, a sam ga je stvarao. Praveći od ljudi koji su ispred njega publiku za veličanje njegovog vlastitog Ega. Šteta je, jer, da je samo pošao od nepravde, koju je sigurno i sam pretrpio, i iz nje i progovara, imali bi jednog profesora koji je kompletan- Ljudsko biće koje se oslanja na znanje povezano sa iskustvom, i samim tim osjećanjima.



Imamo i druge nijanse sličnih profesorskih ljudi. Oni koji traže u moru tvog znanja ono što ne znaš.Oni kojima ćeš odgovarati na pitanja, potpitanja, u kojima ćeš se osjećati kao progonjena životinja, sa ogromnim strahom da li ćeš naći skrovište od gonitelja. Oni koji će radi jednog detalja izostavljenog da te vrate da dođeš za par mjeseci. Koji će te tako vraćati godinama. Koji će svjesno tražiti taj detalj, tu slabu tačku, i kada je dočekaju, od tebe pred svima napraviti takvu neznalicu, jer će ta slaba tačka biti za njih lična uvreda i izvor nepoštovanja njih kao individua, da će i drugi, koje isto to čeka, u to povjerovati.

Ili, one koji govore "tuđim jezikom". Kada kažem, tuđi jezik, mislim na stručni jezik. Koji progovaraju u šiframa, da bi ti, koji tek treba da naučiš te "šifre" odmah u startu imao u oku koliki je raskorak između tebe i njih. Oni posjeduju već tu terminologiju kojom barataju, a ti tek treba da uploviš u nju. Jedne termine objašnjavaju drugima, u nadi da ti dodatno otežaju.



I onda, čemu to svo čuđenje što postoji odbojnost prema školi, prema učenju? Koliko su doista učitelji prilagođeni nama, radi kojih su ovdje? Mi smo provodnik njihove svrhe. Koliko svako talentirano dijete ima prostor da raste? Koliko ima priliku da bude prepoznato, a da ne pričam o tretiranju naspram tog što je kod njega prepoznato? Više sam doživjela primjera gdje upravo ti učenici, upravo ta djeca padaju u sjenu, ili se čak, štoviše, guraju u sjenu, ponižavaju najviše, jer su istim takvih "učiteljima" prijetnja za njihov posao. Ako bi dopustili da se ti koji bolje od drugih razumiju, izdignu iznad prosjeka, kada bi im dali prostor da oni zaisza pokažu ono sa čime raspolažu, gdje bi onda bilo prostora za njihovo "tronovanje".

Kao što sam rekla, ti mali, sitni ljudi. Toliko oko sebe naprave neki bedem, bedem izgrađen od terminologije, njihove pozicije moći u odnosu na učenike, jer su oni ti koji ocjenjuju "znanje" - bedem, da se ne bi došlo uopšte na pomisao, a kamoli u priliku, da se i njima postavi poneko pitanje? Stvore takav strah, da ne smiješ da gledaš u njih, ili ako da, da skineš pogled sa njih, i da isključiš sva druga čula, misli, potrebe, sve sa svrhom da se Njegovo Visočanstvo Stručnjak ne bi osjećao ugroženim. Svi misleći učenici, koji se ipak usude, bivaju okarakterisani "pobunjenicima" i naravno da neće doći u situaciju da ono što znaju ikada bude stvarno uvaženo, jer nikada neće biti ni saslušano. Dolazit će na ispite sa znanjem da nikada sa njih neće izaći sa upisanom ocjenom, ili ako već bude ikakva upisana, bit će ona koja je "uvreda" za znanje.

Šta želite postići, dragi Stručnjaci? Kada rezultat vašeg rada bude da niko nije položio, koliko tada poraste vaša samovrijednost? To je vama dokaz koliko ste vi bolji, što nema niko da stoji sa druge strane. Nemate konkurencije.

Cijelo vrijeme s namjerom koristim riječ "učitelj", jer, to je ono što vi treba da budete. Toliko ste se opteretili zvanjima koja ste skupili, da vam je uvreda kada neko na pogodi vašu titulu, kao da nam je lično ime pogriješio. A ni lično ime nije vaše, nego vam je dato, kao i ta titula. I ta titula meni, ne znači ništa više nego bilo šta što je, eto, dato. Dat može biti i poklon, zavrijeđen ne mora biti. Zalijepili ste se za te titule, da iza njih, ne samo da vaše ime nije ni bitno, nego ni ne postojite. Kao ljudi, kao jedinke. 

Zato znanje i postaje sve više otuđeno od života. Oni koji tvrde da ga imaju, njime se koriste kao oružjem. A ko od nas ne zazire od oružja? Zato znanje i postaje izvor straha, jer oni koji tvrde da ga imaju, isto koriste da unište - unište motivaciju, unište volju, unište radost postajanja vještijim, postajanje boljim, postajanja sposobnijim. 

Znanje postaje otuđeno od života i zato što ono postaje roba, roba na visokoj cijeni. A ta roba košta. Košta onoliko koliko koštaju knjige Stručnjaka, koje su preduslov za polaganje ispita.

Zašto bi, pobogu, Stručnjak imao razumjevanje za one koje "uči"? To mu nije u opisu posla. Njegovo je da prenosi znanje. Iz džaka svoje glave u džak glave svojih "učenika". Zašto bi imao na umu da postoji i život poslije časa, a postoji i onaj prije. Što bi se mučio shvatanjem da ispred njega stoje ljudska bića, svako sa svojom tegobom s kojom ustaje iz kreveta, i svojim snom o postajanju boljem?

Lakše je odrezati taj dio. Bolje je pretvoriti sve u brojke. U brojeve indexa, u brojeve položenih, u slova imena. Pretvoriti sve u persiranja bez poštovanja, u pokazivanja gdje ko pripada, u osmijeh nakon uložene žalbe, koji govori: "Ne možeš mi ništa". 

Najbolje doći, i ponašati se da je sve što nas vezuje to ispisano na papiru, koje iz usta osoba A ide u uši osoba B, ponekad popraćeno nekim "slajdom", ponekad nekom rečenicom na tabli. Čist proces. Sve ostalo je nepotrebno. Zaboraviti da smo, ispod odijela Stručnjaka, i odjeće Učenika, skup ćelija, koje vape za srećom i smislom. I jedni i drugi, istovremeno i istom snagom. 

Najbolje ući kao jedna osoba i izaći kao ista ta, sa razlikom da su u međuvremenu glavom prodefilirale određene prepričane misli. Ništa drugo se nije desilo, osim ponekog u kratkoročno pamćenje utisnutog pojma Učenika, koje će, spletom okolnosti ili prinudne okolnosti zvane "ispit" preći u dugoročno pamćenje, koje će se isto, nakon neupotrebljenosti smjestiti u zaborav, jer nema svoju svrhu. Otuđeno je značenja. Otuđeno shvatanja. Otuđeno ličnog uviđanja zašto je potrebno i čemu služi.

Kao da nisu upravo dva ljudska bića stojala jedno naspram drugog, i imala mogućnost da stvore skupa nešto novo, da jedno drugom budu nadogradnja, jedno drugom oslonac, i svrha, jedno drugom izvor znanja i(li) radoznalosti. Da jedno drugom budu stepenik u rastu. Jedno drugo da hrabre za ono što ih, i jedno, i drugo čeka.

Dan je Učitelja, i njima želim sretan njihov dan. A dragim Stručnjacima, sretan boravak u njihovim stješnjenim umovima. Dalje se ionako neće ni maknuti.

Jesam vs. Bit ću

Zaokuplja me jedna misao, izrečena kroz pitanje:
Kako smo u našem životu više zaokupljeni reagovanjem na rezultat nečega, nego na sami tok dolaska do rezultata?

Razmišljam o situaciji - pokvarilo se auto, ili čovjek. Čovjek u smislu, nije više zdrav. Prehlađen je, recimo. Do trenutka kada je shvatio da je prehlađen, ili je to doktor konstatovao, nije svoju pažnju (uopšte) posvećivao svome zdravlju. Živio je onako kako inače živi, hranio se kako se inače hrani, imao navike koje inače ima - i onda, u nekom trenutku, osjetio je da nešto ne funkcioniše kako treba. Možda se konsultovao s doktorom oko toga, a možda mu je bilo dovoljno spoznavanje do kojeg je sam došao - da nešto nije kao uobičajeno - da postoji nešto vrijedno pažnje i ispravljanja. Ili se raspitivao o tome kako popraviti, ili se vodio nekim posrednim ili neposrednim iskustvom o tome kako se ponovo vratiti u funkcionalno stanje. Ali tek tada je počelo njegovo zanimanje za ponovni proces uspostavljanja "normalnog stanja". Normalno stanje znači živjeti, neopterećen samim življenjem, tako se čini. Jer, život se sastoji od stvari, od radnji, od ljudi, a svako od njih zahtjeva svoje vrijeme. Baviti se životom kao takvim, dođe kao traćenje vremena. Sve je to već isfilozofirano, živjeti je. I takva postavka stoji, sve dok nas samo življenje ne dovede u situaciju da se baš, ali baš, njemu posvetimo. Onda počne, ako počne, preispitivanje našim navikama, zapitkivanje nad našim načinima, pokušavanje ispravljanja ondje gdje mislimo da je kvar. I to traje neko vrijeme. Sve do trenutka kada nam se ne učini da smo dosegli - rezultat, ponovo, do rezultata. A rezultat je da je sve ponovo - u balansu. Vraćeno u ravnotežu. Vraćeno u nepotrebnost da se o tome razmišlja. I onda slijedi ponovno upuštanje u življenje života. Možda u nekim trenucima primjenjujemo ono što smo naučili u periodu kada smo bili "izbačeni iz kolosijeka", ali, onda se ponovo uhodamo u svakodnevnicu, u funkcionisanje, i to, što nije bilo dio nje i prestaje da bude dio nje.

Izliječeni smo, i čemu da služi ono čime smo se izliječili?

To je bilo samo sredstvo dolaska do cilja. I tu se završava taj krug. Sve do trenutka kada se ponovo desi neki "prekid u funkcionisanju". Onda, ponovo pravimo izlet u promišljanja, ili primjenjujemo slične ili iste načine savladavanja stanja kao i prije, i ponovo završavamo sa primjenom onda kada se desi poboljšanje.

Kao da se treba promišljati samo onda kada se desi problem. I raditi samo na tome da se sanira. Problem.

Kao da se ne može cijelo vrijeme poduzimati koraci da se on ni ne desi. To su mali koraci, dok se nije desio. To su česta podsjećanja na putu, do trenutka kada se napokon desi i možemo ga imenovati. Zar poduzimati nešto tek onda, kada se šteta desila, i kada se mora ispravljati? Zar se kockati sa onim što imamo, do trenutka, kada postaje izvijesno da to više nemamo u mjeri u kojoj smo imali, ili smo - izgubili?

Onda reagujemo, onda se borimo, onda iznalazimo načine, onda pokazujemo, dokazujemo, ubjeđujemo. Kao da mora biti napor, da bi se nešto u životu zaslužili. Kao da mora biti borba za ono što se želi. Kao da bez borbe, ništa nema smisla, pa ni zdravlje. Pa ni život.

S čim da to stavim u vezu?

Počnimo od obrazovanja - kroz koje smo svi, u manjem ili većem omjeru prošli. Od odgoja. Od onog što postavlja osnovne postulate onoga što ćemo biti. Koliko je reagovanja na situacije u kojima je sve uredu? Koliko je posvećivanje pažnje ohrabrenju koračanja prema cilju? Koliko se vrednuje postupak, a koliko samo rezultat. Trud se vrednuje samo onda kada je doveo do dobrog rezultata. Onda se dobar rezultat nagradi priznavanjem truda za njegovo postizanje. Ako, ipak, rezultat nije zadovoljavajući, nema mjesta za priznavanje truda da on to bude. I tako, desimo se usmjereni na rezultat. A kao što vidimo, to više nego ima posljedice na sve ono što slijedi u životu. 

Pogled unaprijed

Usmjerava nas unaprijed, vječito unaprijed. I kada ostvarimo jedan cilj, rijetko kada se posvetimo tome šta nas je to dovelo do njega. Idemo dalje. Stremimo ka novom. Naravno, daje nam to poleta, daje nam povjerenja u to da možemo, i to jeste svakako dobit, ali, sve to služi samo da nam da pogon za dalje. Dobro se podrazumjeva. Kao što se podrazumjeva da nam inače ide dobro u životu. Kao što ne pretpostavljamo da će sve što uradimo biti promašaj. Da tako mislimo, ne bismo nikada ni pokušali - čemu pokušavati kada znamo ishod. Svaki korak koji napravimo pravimo jer mislimo da nas negdje vodi. Postoji iza njega nade. Povjerenja. Htjenja. Želje. Možemo nakon toga biti nesigurni da li smo dobro uradili i promišljati nad tim, ali prije napravljenog koraka, svakako postoji vjerovanje da je ishod koraka - koračanje unaprijed. 

Zašto je toliko teško biti ovdje i sada? Ne stremiti unaprijed, ne težiti da se gradi nešto novo, da se nešto stvara. Zar se ne stvara i ovdje i sada? Zar nije već toliko toga stvoreno, nad čim pažnja nije preletila, jer nije bilo ugroženo?

Toliko smo bogati, ako malo bolje pogledamo, ali, ne. Rezultat, rezultat. Nije dovoljno. Može bolje. 

Moja je prijateljica pričala priču o tome, kako je njenoj mami po utvrđivanju trudnoće rečeno da njeno dijete ima 99% šanse da se ne rodi. Priča mi to, i stoji pored mene. Pitam se, i nju pitam: Budeš li ikada svjesna toga što jesi? S koliko šanse si ti ipak došla do ovdje gdje si sada? 

Ne daje mi odgovor, ali meni odgovor samoj dolazi: Stremi naprijed, naprijed, naprijed. Nemamo mi vremena da se bavimo onim što je dobro, i što jeste. Sve dok nam ne krene kliziti iz ruku. 

Ne protiv rata, za mir

Jednom je Majka Tereza rekla nešto u duhu slijedećeg - da nikada nije prisustvovala kada se organizovao protest protiv rata, ali da bi uvijek bila tu kada bi se zalagalo za mir. To mi se još tada, kada sam prvi put čula, urezalo u pamćenje, i nastavljalo da se vraća, u brojnim trenucima u kojima sam se osjećala izgubljenom u iznalaženju načina kako da pomognem nekome, ako je taj neko daleko, nedostupan i ako sam nesigurna da imam način i sredstva koja do njega mogu doprijeti na pravi način.

Govorim u prvom planu o bezbrojnim ratovima, poplavama, potresima, stradanjima... Naravno da me pogađaju, ljudsko sam biće. Naravno da sam se nalazila zapitanom zašto to ljudi rade, zašto nam je to potrebno i zašto nam je bitnije dokazivati krivnju, nego biti u miru? Ima li to stvarno veze sa egom - da li stvarno ljudi time što druge naprave malim, žele sebe predstaviti kao veće, kao bitnije, kao nekoga - u svakom slučaju vrijednijeg svake dobrobiti, od onog drugog.
Osjećala sam se sputano - jer to su ta klupko pitanja. Razmotavaš. Razmotavaš, i onda se oko tebe svudokolo nađu konci, o koje se saplićeš, i jedini je izlaz da klupko ponovo namotaš, i gledaš ga takvog, neriješenog.
Osjećala sam se bespomoćno, jer zaista, kako mogu ja, jedna jedina, promjeniti nešto kod ljudi, koji su mi u svakom smisli van dohvata - kako doprijeti do ljudi koji kod drugih ljudi bude želju za destrukcijom, koji u njih siju ideje koje druge vode u propast, koje rastu nauštrb života i u inat njima, proždirući, ponekada, zajedno, i svoje tvorce...I priče se prenose, iz usta u usta rastući, kao da svaki jezik doda poneku riječ, i od toga nastaju cijele priče opravdanja zašto je neki postupak ispravan.

Ali onda, pitanje - mogu li šta učiniti?
Kad sam već, tako mala, tako bespomoćna, jedino u mogućnosti da se spojim sa istomišljenicima, jednom kada ih nađem? Mogu li i bez toga išta uraditi, ili trebam i sama čekati da naiđem na prave ljude, s kojima ćemo, riječ po riječ, graditi neke drugačije priče?
Ako i mogu, šta mogu uraditi, a da bude efikasno? Da li je dovoljno da pričam, sa ma koliko uvjerenja, o onome u šta vjerujem? Da li će svako razumjeti?

Onda,desio se osmijeh. Onda sam shvatila da je osmijeh univerzalan jezik. Isto tako, univerzalan je jezik dobrota. Možda će neko sa usprezanjem posmatrati moju dobronamjernost, ali, nakon što se upozna samnom, i više puta joj svjedoči, povjerovat će u nju. Ono što ja mogu uraditi je djelovati na onaj krug dostupnih ljudi oko sebe. Djelovati primjerom. Sprovodeći ono u šta vjerujem u djelo. Svako od nas toliko može. Možda samo toliko, ali, nije li ponekad samo toliko dovoljno? Dovoljno za one kojima smo okruženi. Jer možda će baš u nas pogledati i reći - Hej, pa to se može. Često su nam potrebni samo sitni okidači na akciju. Poneki prijateljski osmijeh. Poneko skidanje štita pred ljudima. Poneko povjerenje da neko želi dobro za nas, iako nas ne zna. Toliko "malo". Nisu to mali koraci u ovim vremenima kada se gledamo kako se osipaju sistemi vrijednosti, kako neke, nekada bitne stvari postaju vrijedne usputnog pomena, kada nas preplavljuju negativne informacije do te mjere, da moramo da isforsiramo ravnodušnost koju ne osjećamo. To je sada kao koračanje ka mjesecu - Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Toliko "malo" možemo svi od sebe da damo. Jer, toliko malo nam daje mogućnost da osjetimo da imamo ipak kontrolu, pa koliku toliku, nad situacijom...

I, u duhu Majke Tereze, budimo mir. Budimo primjer onoga što želimo oko nas. Toliko možemo. Možda nećemo napraviti velike promjene, odjednom, ali, od nečega se počinje, zar ne? A od klupka pitanja, možemo u nekom trenuku napraviti džemper. Ne moramo shvatiti sve što se dešava. Niti možemo. Zato radimo ono što možemo.

Oda vlastitoj nesavršenosti

Provela sam dobar dio dana, jučerašnjeg, gledajući videa u kojima su glavni akteri bili ljudi koji su u naslovu bili nazvani “glupima”. U sebi sam se podsmjehivala njihovim odgovorima na pitanja, koja, pobogu, skoro svi znamo odgovoriti, i kod ponekih, samouvjerenošću s kojom su davali pogrešne odgovore. Imala sam prije toga i trenutke, koje sam koristila da gledam videa ljudi koji su kao muzički talenti pokazali netalentovanost, i pitala se otkuda im ideja da se uopšte pojave tu gdje su se pojavili, pred tolikim auditorijumom, i ostanu neslavno uhvaćeni na internetskoj mreži, čekajući da se njima goste podsmijesi i pogrdne riječi… I da ja, lično, zahvaljujem Bogu što tako nešto nisam u životu doživjela, i što imam koliko toliko realističan pogled na svoje mogućnosti, da se ne bih tako, kao oni, izložila pogrdnim izrazima.

Jedna od djevojaka nazvana je najglupljom djevojkom na svijetu, i mnogi su se pitali, da li je moguće da ona ne glumi i da je zaista takva, cijele su se debate vodile oko toga. Jer, jako je bivala popularna, i imala veliki broj pregleda na svakom videu na Youtube-u.

Da li je moguće, da je ona ustvari, jako, ali jako pametna, jer se od velikog broja pregleda može zaraditi novac, i ljudsku potrebu da vrednuju druge iskorištava na najpametniji mogući način?

Svi silni reality-show-ovi, muzički show-ovi ustvari i dobijaju gledanost upravo na tome, na našoj potrebi da vrednujemo, ili tačnije rečeno - na našoj prirodi. Jer, kao ljudi, bića smo vrednovanja. Svakodnevno, čak bez ulaganja svjesnosti u to, mi vrednujemo svijet oko sebe. I naravno, sebe same. Vredujemo svaki svoj doživljaj, na različitim skalama, od prijatnog do neprijatnog, od lijepog do ružnog, od uzbudljivog do dosadnog i tako u nedogled.Vrednujemo svakog sa kim se susretnemo, po podudarnosti njegovih vrijednosti sa našima, po načinu na koji priča, na koji se oblači, i preko predstave koja je pred nama, lijepimo svoje predrasude. Na osnovu jedne osobine, skloni smo da procjenjujemo da ta osoba posjeduje i cijele nizove drugih, srodnih osobina. A oni, nek mole Boga da je prva osobina koju smo zamjetili, pozitivna. Svjedočim tome, i sama sam takva, kako i sama pripadam ljudskom rodu, i najviše to kroz sebe i vidim, da mi je jako malo vremena pri prvom susretom sa osobom shvatim da li mi se sviđa ili ne, i samim tim, želim li i dalje provoditi vrijeme s njom. Nekada mi se desi da pogriješim u vlastitim procjenama, i osjećam svoju borbu sa samom sobom da priznam da sam napravila pogrešku, jer time oduzimam sebi na vrijednosti. Otpor se, naravno javlja.

Najteže su borbe one koje čovjek vodi sam sa sobom, rečeno i jeste. Ali dovoljno sam iskrena prema sebi da priznam da ih imam. Da priznam da se u meni bori potreba da budem upravu, i priznanje da nisam upravu. I često ova potreba da budem upravu toliko dugo vodi u bici, sa tolikom prevlašću, da se ni ne nazire mogućnost drugačijeg ishoda… Neki tu potrebu zovu egom. A davno sam primjetila da je ego takav, da, kad ga se povrijedi, raste, da popuni pukotinu rane. Moj ego to isto radi. Čovjek sam, i naravno da to primjetim. Ali, radije bih to često, osim danas, držala za sebe, jer što bih priznala, kada niko drugi ne želi priznati. Što bih se ja otkrila tako nesavršenom? Tako _____________ (prazno mjesto je za tebe, da odlučiš kako bi se to nazvalo) - vrednuj me - izazivam te, ako već nisi).

Gledam, svakodnevno, kako mi se povezuju emocije straha sa fizičkim osobinama ljudi oko mene, kroz slušanje o ljudima koji su počinili različita kaznena djela, a nosioci su takvih “tjelesnih izraza”. Slušam, i kroz iskustvo svojih prijatelja, koji imaju brade, kako ih ljudi sa strahom u očima, sklanjanjem pogleda, izmicanjem navode da misle da rade nešto pogrešno, kako sami, u svojim bradama, počinju da gledaju problem. Jer, to fizičko obilježje, pogotovo, ako ti je koža tamnije boje, ako su ti vlasi tamne, ozbiljno gubi na neutralnosti.

I pitam se, sama sa sobom, čime se to zabavljam, danima? Kako mi koristi to kako trošim svoje vrijeme? Kako me čini boljom osobom, kako me čini vrednijom iskustveno? Koliko osjećaja više vrijednosti zaista dobijam, upoređujući se sa osobama, koje procjenjujem za “glupe”, “neinteligentne”, “vulgarne”, ili ____________________ (ponovo mjesto za tebe, jer, i ti ih klasifikuješ pod različitim pridjevima)? Koliko postajem ja bolja osoba time što nekoga od sebe smatram gorim? Što samo na tome počiva moja vrijednost?

Jesam kao čovjek okrenuta drugim ljudima, i da, imam svoje uši a jedna usta, da bih više slušala, a manje pričala, ali heeej, imam dvoje oči isto. A te dvoje oči su, kako je jednom neko rekao, kao dva prozora, koja nisu uvijek čista, i koje stalno treba ponovo čistiti od vlastitih predrasuda, od vlastitih unaprijed zamišljenih scenarija, od unaprijed niskih vrednovanja, od unaprijed visokih vrednovanja.

Imam dvoje oči i njima, na sebi svojstven način, a naspram onog što je u meni, gledam svijet oko sebe. Ako sam sobom nezadovoljna, vidim ljude kojima sam nezadovoljna, ako sam željna luksuza, nezadovoljna sam što ga nemam pred očima i zavidim ljudima kojima je ono što je meni luksuz svakodnevnica… I vrednujem njih vrednijim od sebe, jer oni imaju ono što ja nemam, a želim… I vrednovanje se nastavlja. I nastavljat će se. Jer, kao što rekoh, bića smo vrednovanja. Ne možemo ne vrednovati. Ali možemo odlučiti kakvo će (kojeg kvaliteta) biti naše vrednovanje i šta ćemo visoko vrednovati. Možemo odlučiti na čemu će biti naš fokus, na onom što je pozitivno, ili onom što nije.

Ili, možemo se, kao što se ja sada, upravo pitam, zapitati - koliko meni koristi to što mislim to što mislim - koliko me čini sretnom osobom? Zadovoljnom osobom? Koliko me to što sam upravo uradila čini - sretnom osobom? Koliko me to mjenja u onom smjeru kamo stremim?

Budi mi dobro, i uredu je. Nesavršeni smo, i? Živimo. Opstajemo. Trajemo. Dok je nesavršenost, tako nesavršena, opstala, znači da zaista ima značaj za ljudski rod. A rekoše nam, da samo najjači opstaju.

Kako je nastao dijamant?

Zamislite da poznajete nekoga, ko je u svojoj glavi stvorio jedan izmaštani svijet, koji je jasno prepotentno idealan, i da to znate - da li biste mu rekli?

A ta osoba je toliko slomljena, a kada postavlja probleme, pokušavajući da ih riješi, postavi ih tako, da ne postoji riješenje.Ta osoba je toliko slomljena, da potom, očekuje, da na temelju njegove postavke, jer ona ne može, vi dođete do riješenja njenog problema. I naravno da slijedi razočarenje, ovaj put i u vas, jer ne umijete. I onda, vi ćete se osjećati loše, jer ne umijete.
A ta osoba je tako slomljena, da potom bježi u neku vrstu ovisnosti, očekujući da je ona omami, i da zaspi, kao da će se nakon buđenja problem negdje izgubiti. Ili, jednostavno, nestati. Kažem, ta osoba, drži do nekih ideja, koje su previše optimistične. Drži i to toga, da joj se ništa neće desiti, a postepeno se ubija, i drži do toga, da - i ako joj se nešto desi - to će se desiti samo njoj, kao da je ona čestica svemira nepovezana sa svim drugima.
Kao da, kada jedna kap mora nestane, more to ne primjeti. More možda ne. Kao tijelo ne primjeti nedostajanje svakog vitamina, kojeg je manjak. Tijelo ne, ali, svaki atom onoga od čega smo građeni, kada nestaje, ostavlja svoju prazninu. A praznina je poznata po tome što raste.
A ljudi koji su iznutra prazni, ne osjećaju granice tijela. To radi praznina. Ona ne da da je se omeđi. Zato ti ljudi, imaju neometano mnogo prostora da kreiraju takve svijetove, u kojima nema granica. U kojima oni mogu imati probleme, kojima nema kraja, u kojima oni imaju probleme, koji sami od sebe nestaju - u kojima je sve tako krhko i gubljivo, da ostaju lišeni straha da išta izgube. Digli su ruke od sebe, i pokušaj da ih se uhvati i povuče prema gore, rezultira time, da nemaš za šta da ih uhvatiš.

Pitate se, kako slomljena osoba može da stvara te izmaštane, preidealne svijetove, kako joj to polazi za rukom, kada u svom životu nema ništa lijepo, na čemu bi ih domaštavala? Ima, kao što svi mi ti imamo - Potrebu da budemo sretni. Ma kako proturječno zvučalo, imati potrebu da budeš sretan, i stvarati to u nerealnosti.
Osoba kojoj je realnost teška, kojoj realni problemi dobijaju nerealne proporcije, mora da stvori kontratežu - a koliko kontra mora biti teška? Koliko je život težak.

I od nekoga, recimo baš tebe, ona mora da napravi neku svoju idealnu kreaciju, kojoj će se diviti, i reći sebi, prvi put, da je nešto uspio idealno da stvori. A ti, recimo, znaš, da nisi, tek tako, nastala/o.  Znaš da nisi tek produkt nečega van sebe, tako detaljno oblikovan/a tuđom rukom . Znaš da ima tu i tvog udjela, i tvog napora da se, pod pritiskom života, pretvoriš u dijamant. A neko hoće da te prisvoji, sada, kada si dijamant, i hoće da kaže da si ti njegov dijamant.

Opet te pitam, hoćeš li biti idealna tvorevina neke osobe, i pustiti je da misli da ima nešto u životu što je sama stvorila, i čemu može da se divi, ili ćeš joj oduzeti to? Koliko je samo teško, postajati dijamantom, sam, pod tolikim pritiskom. Ali opet, dijamanti tako i nastaju. Ti znaš da duguješ jednu vrstu zahvalnosti osobama koje nisu bile tu za tebe, jer, dopustile su da se razvije toliki pritisak. Istovremeno znaš, da si, baš SAM, odolio pritisku, i postao to što jesi.
Da li nekome dozvoliti pravo da se tobom diči, tek sada, kada svi vide tvoj sjaj...

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem: Budi!

Muškarci i ostala bića sa drugih planeta

Bila jednom jedna Maja. Razočarana u ljubav. Živjela je u svom svijetu, krojenom idejama drugih ljudi. Kako je to idalje bio njen svijet, pitat će te se - ona se nikada nije pitala. Jednostavno, živjela je, onako, kako joj se dalo. U tom svjetu, ljubav je bila nešto, za što se bori, što se osvaja. Ne postoje neosvojive tvrđave, nego loši osvajači, govorilo se, a njoj je imalo smisao. Ako se dovoljno trudiš, ostvarit će svako ono što želi - godilo joj je. I tako je nalazila neosvojive tvrđave, i nije odustajala. Sve ono što je vrijedno, ono mora da se zasluži. Da bi se to zaslužilo, moraš da se patiš. Tek ako si se patio, onda ćeš to znati da cijeniš. To su bila njena nepisana pravila. A muškarci, koje je susretala, manifestacije, istih tih pravila. I sve je imalo savršen smisao. Nadovezivalo se jedno na drugo. I nije postojao razlog da se stavlja pod znak upita.

Njen omiljen tip muškarac bili su problematički. Oni pred izbačaj iz škole, oni pred bolešću jetre, oni pod povećalom zakona. Samo nek ona ima oko čega da se brine. Neka ona ima koga da spašava i da učini boljom osobom. Svi su oni na neki način bili njeni projekti. Njena ljubav je trebala da nađe put do njih, jer, samo ljubav može da spasi ljude. Ona je bila spremna da iznalazi načine, da je pokazuje. Od najkrupnijih sitnica, do najsitnijih krupnih stvari, do očiglednih izljeva ljubavi. Njoj je bilo bitno samo da ona može da se izrazi. Da se pokaže. Da se vidi njen kapacitet ljubavi. Njena snaga da se nosi sa izazovima koje je ona, ljubav (koja je prerušena patnja, i uvijek je u pravilu tužna, ako je prava) pred nju stavljala. A izazova je mnogo. Udaljenost. Rekla-kazala priče da njene ljubavi imaju druge ljubavi, čekanja na znak izmoljene, smilujuće pažnje, nezadovljstvo sveukupnim životom zbog pretraćenog vremena... I svi su muškarci kreteni. Svi. Jer rekle su joj sve žene (koje su u njenom dometu) da se oni promjene dok dobiju ono što hoće i što njima odgovara. I jeste, tako je bilo. Svaki do jednog je na kraju bio kreten. I tako ti je to, kao da to može da se bira. Valja ti tako, pa sve žene su sa kretenima, šta si ti to bolja, da se tebi svidi neko normalan. Ma, normalni muškarci se nikome ne sviđaju. To nisu muškarci, ako oni tebi ne pokažu gdje ti je mjesto, ako oni nisu glavni, ako te ne uhvate za kosu i ne odvuku u pećinu. Krkanluk, to ti je muškarčina. Nek se zna ko nisi pantalone, a ne ono, mici-šici, nešto uokolo-naokolo, pa oklijevanje. Ma pravo muško ti je, kad ti priđe, ti znaš da si njegova, i to ti je to.
Pa se čitaju knjige. Knjige tipa: Zašto muškarci vole kučke, pa se čita "Cosmopolitan", pa se nafurala, da ona sada pokazuje kako žene mogu da budu jake. Pa se jadna, sturila, da se ne javi cijelih 12 minuta kad joj neki "On" pošalje poruku, da pokaže nezainteresovanost - jer, nezainteresovanost, to je mamac. Ako želiš da imaš ravnopravnost, moraš da ne budeš uvijek na raspolaganju. To pravi balans. Jer, muškarci vole one koje ne mogu tako lako imati i opet priča o neosvojivim tvrđavama i jednorozima. Pa onda, život je jedan. Treba ga živjeti - svaki dan kao da je posljednji. Treba sve probati. Treba oblačiti minjak dok si još samac - kad budeš zauzeta, nije prikladno (jer je onaj koji te da nije minjaka ne bi upoznao, sada želi da to samo njegovo pravo bude). Trebaš pokazati dekolte dok su još čvrste, trebaš popiti dok je još jetra za obnavljanja. Trebaš i pored toga imati i dostojanstvo. Trebaš pokazati čime raspolažeš. I izlazila je ona svako veče. I arogantno se ponašala. jer kakva je inače razočarana u ljubav bila - pa mora se osvetiti ostatku muškog roda za povrede koje je doživjela. Ma svi su krivi, do jednog. Pa se igrala. Davala lažne nade. Pa ignorisala, pa onda, opet, u nekom trenutku, hvatala sebe kako pati za bivšima, jer, prva ljubav zaborava nema. Samo jednom se voli. I nikada nećeš naći nekoga kao što je taj. Nisi ti te sreće da dva puta u životu budeš sretan. Cijela dva puta. Previše pretenciozno. Prepotentno.
Pa onda, samosažaljevanje: Čime sam ja zaslužila takav tretman, pa trebam se više truditi, ne trudim se dovoljno, da je dovoljno, imalo bi učinka. Jer, prava ljubav ima učinka. Ona utiče na to da se neko mjenja. Ako te neko voli, promjenit će se zbog tebe. Pa postavljaš sebi u glavi ultimatume, ako se ne javi za par sati, znači da mu nije stalo, pa za dva dana, pa za mjesec. Granica se pomjera. Ali, prema unutra. I postajala je sve manja, i manja. Sve manjeg i manjeg prečnika. Postala na posljetku, samo jedna tačka. Kao tačka svjetlosti.

A znamo šta se dešava kada se svjetlost zbije u tačku. Počinje da stvara vatru.

I onda, gorila je, gorila od ljutnje. Gorila do pepela. Gorila do onda kada više nije bilo ničega po čemu je sebe mogla raspoznati.

Eh, jeste li ikada od prašine pepela, probali stvoriti nešto? Jedino što možete dobiti je prljavština. A ko s tim može da se nosi, osim onoga kome je samo to ostalo. A na to nam se svima vratiti, da bi shvatili šta smo jednom bili. Bila je jednom jedna Maja. Ona je bila razočarana u ljubav. Zato jer ona nije znala da voli. Ona se tako rado rasipala tim pojmom, ali ona nije znala da voli. Ona je uporno pokušavala da ljude "nafiluje" ljubavlju, kako bi oni u nekom trenutku mogli da je daju njoj. Ona je pravila mostove od drugih ljudi sebi, mostove koji nisu imali na šta da se oslone, jer ona nije postojala. Postojali su drugi. Postajao je samo odnos naspram njih. Postojalo je samo ono što su oni njoj dali. I ono što je ona uzela, misleći da je to što njoj treba, da je to tako kako oni kažu. Postojao je samo svijet koji je oko nje skrojen, kao odijelo. Kao koža, u kojoj se rodiš. I tvoja je, i to je to. Živiš u njoj. Niko joj nije rekao da je onoliko velika koliko sama sebe ograniči. Niko joj nije rekao da koža može da se tretira lijepo, i da postaje ljepša. Niko joj nije rekao da lijepa koža ne znači ništa. Imati ljepotu nije garant da ćeš biti cijenen kao umjetnina. Garant da ćeš biti cijenjen kao umjetnina je tvoj odnos prema sebi. Jer, ti drugim ljudima pokazuješ kako treba da se ponašaju prema tebi.

Zato, drage Maje, ono što želite za sebe, obavezno sebi dajte. Pokažite kako želite da budete voljene. Niko nije dužan da to vidi. Niti ikome to treba da bude bitno. Kome i da bude iskreno bitno, ako vama samima nije. Ako vas neko ne tretira onako što zaslužujete, a idalje ste s njim, to ste same odlučile. Vi ste same odlučile za to naći razlog, tome dati za pravo da opstaje. Ako čekate danima da vam se neko javi, da vam pokaže mrvicu pažnje, ako se zadovoljavate time, to ste same odlučile. Ako želite muškarce koje ne možete imati i patite što ste nesretne u ljubavi, same ste odlučile.
I uvijek, same možete odlučiti, da se napokon odlučite voljeti sebe. Ne morate biti te Maje. Uvijek možete biti one Maje, koje zaslužuju samo ono najbolje od života.

Ferhadiji, u Banja Luci

Sjećam se, prije 4 godine, svoga prvog susreta sa Ferhadijom, u Banja Luci. Do tada sam je znala samo iz priča. Muž mi je pričao, kako su, kada je srušena, sve krhotine koji su je gradili, isto tako odvezli nekuda, tako da se ponovo ne može sastaviti. Razmišljala sam o tome koliki je to čin mržnje, ne samo da uništiš nešto, nego oduzmeš i mogućnost da to nešto ponovo nastane. Ili barem, pokušaš. Kroz pukotinu na ceradi, kojom je bila ograđena, u nastanku još, gledala sam njeno blijedo kamenje, kako ponovo postaje cijelinom. Još tada, počela je nešto za mene da znači. Valjda sam i ja, stalno gradeći sebe, ispočetka, i dovršavajući nedovršenosti, i prepravljajući suvišnosti, mogla da osjetim radost zbog toga što nešto, što nije trebalo da se ponovo rodi, prkosno, ponovno niče. Valjda sam i sama htjela u sebi da nađem taj isti prkos, tu istu snagu da zabljesnem, i da se predamnom jate pogledi, zainteresovani time što sam (opet) tu.
Kada me, nakon par mjeseci, otac mog muža zamolio, da kao poklon njegovom prijatelju, nacrtam džamiju, odmah sam znala koju ću. Čast mi je bila, što ponovo mogu, baš ja, ponovo da je iskreiram. Da pomno, nad njenim slikama, proučavam ponovo nju, cjelovitu, i pretačem je na papir. Nisam nikada do tada crtala neki objekt, ali nisam oskudjevala željom, ipak. Imala sam puno poteškoća sa pronalaskom, na internetu, nekih slika, koje su boljeg kvaliteta, da bih mogla da je preslikam. Detalji su mi falili, a slike koje sam ja uslikala za vrijeme boravka u Banja Luci, bile su samo slike djelića džamije, opkoljene skelama. Ona je tu bila pomalo u drugom planu. Izgledala je kao skica, započeta. Skele su bile kao grubi potezi rukom, a ispod, ona, skica, započeta i ostavljena. Ipak, sakupila sam nekoliko slika, i započela da ih prenosim na papir, mjereći ih, sa manjkom piksela, pa preračunavam u odnosu na veličinu papira, koji sam imala pred sobom. Ostavljala sam je, pa sam joj se opet vraćala, sve dok, najednom, nije nikla ispred mene. Bila sam tako sretna, kao da sam joj, još jednom, udahnula život, na koji je čekala. Nekim spletom okolnosti, ona nikada nije dospjela do namjeravanog primaoca, nego ostala u našoj kući. Uokvirena je, i postala dijelom naše svakodnevnice. Slika je bila prosta, samo ona, i nad njom oblaci. Nikakav drugi detalj nisam željela da dodajem. Takva i treba da bude, sva prožeta nebom. Mješajući se na njim.

Drugi put sam dobila zadatak da je nacrtam, od strane jedne Banjalučanke, koja živi već dugo vremena u Švedskoj. Jednoj Banjalučanci pokloniti njenu diku, i još tako, da ona zasija i na zidu Švedske, da zaživi i izvan granice Bosne. Sa zanosom, i lakoćom, crtala sam je, od prvi put je već poznavajući. Ovaj put sam je crtala, velikim dijelom iz sebe, jer sam je, posmatrajući, u sebe utiskivala.

I onda, saznanje da je njena izgradnja gotova, i da slijedi njeno ponovno otvorenje. Polemike oko togada li će se nešto desiti prilikom otvorenja, da li će se ponoviti događaj polaganja kamenja temeljca. Nije me uzburkavalo ništa od toga. Jer, jedno sam znala, ona živi. I ona je vječna. Ne može se uništiti. Ako je nisu uništili, rasparčavaući je na sve gradivne elemente. i rasipajući ih, svudokolo, da se ne sastavi, nastat će ona opet, svaki novi put.

Njen nastanak u punoj veličini. i moja je mala pobjeda. Sada je, kako sam sa onih malih sličica koje sam našla, pa crtala na velikom papiru, sa svog velikom papira, pretačem kao da stoji ispred mene. Svojim blijedim kamenjem grli nebo. I sva je od neba satkana. Sva od volje. Sva od prkosa. I želim biti kao ona. Neuništiva. Voljena tako, da se od mene ne odustaje. Da me se želi ponovo vidjeti u punom sjaju. A ja, da se pustim. Da vjerujem da će me opet podići, jednom raspršenu mržnjom. Da ću ponovo, vrijednim rukama sastavljana, biti potpuna i krov dušama koje traže spokoj.

O neodustajanju

Imala sam situacije u životu, u kojima se činilo besmisleno dalje se boriti : Kada sam već iscrpila i zalihe snage, i pokušavala da iscrpim iz trenutaka koji su mi dati, ovih sadašnjih, ljepotu, koja će mi dati snage da nastavim dalje. Trenutaka, kada sam se povlačila od ljudi, i pokušavala, tehnikama pozitivne psihologije, tehnikama kojima me sam život podučio, ponovo sebe obnoviti, tako da budem, u onom stanju, u stanju moći, iz kojeg ponovo osjećam da mogu djelovati i utjecati na promjenu svijeta oko sebe.

Čini mi se, ponekad, da sve što smo ikada čuli u životu, a što nas je dotaklo, ono, u srce dotaklo, izazvalo onaj "Aha-efekat" kod nas, satkiva mrežu našeg životnog puta, kroz koju cijedimo, vagamo, sva iskustva koja nam se u životu dese, i iz njih, kao što su iz mulja cijedili zlatnu prašinu, i sami, cijedimo svoj zvjezdani trag, svoje zvjezdane trenutke, koji nam pokazuju da smo ostavili trag ondje gdje smo kročili. Upravo taj trag, taj osjećaj, da smo nekada u nekoga salili komadićak tog sjaja, prelili kapljicu te nadahnutosti, nas, u ovim situacijama besmislenosti borbe, tjera da kao psi kada traže davno zakopanu zalihu, kopamo, bez obzira na bol u rukama, na bolno grčenje mišića, u nama samima, ono što smo davno nekada pohranili, a vrijednim smatrali.

Imala sam trenutke, kada mi se činilo, da neki ljudi, jednostavno nisu vrijedni. Da ne mogu da dajem više nego što dajem. Da treba da jednostavno stavim "Kraj" na svoje odnose s njima. Potom, trenutke odlučnosti, trenutke oklijavanja, i onda, vraćanje na te odnose, za preispitivanje same sebe, oko svog udjela oko kreiranja tih odnosa takvima kakvi jesu. Pitala sam se, ponekada, koliko treba da se promjenima, da bi mi se, kako smo učili, desilo, da ja kao jedna puzzla koja se mjenja, utičem na mjenjanje onoga što mi je u okruženju. Neprestano sam se vraćala sebi, kroz osamljivanje, kroz udruživanje, kroz bježanje u prirodu, kroz tiho prisustvovanje razgovorima. Ponovo i ponovo rovila po sebi, i izbacivala rečenice koje više ničemu ne koriste, zakržljale izgovore u koje više ni sama ne vjerujem, rečenice koje su postale samo otrcane fraze, i težila za autentičnom sobom, za onim što me zaista drži vezanom za te ljude, za te odnose. Tragala za onim što je u meni okidač da mi se neki odnosi, neki ljudi, neki njihovi postupci neprestano ponavljaju kroz likove drugih ljudi... I odustajala, mireći se s tim da su to lekcije za koje još nisam sazrela.

Koliko ste puta sami doživjeli da se neke priče u vašem životu stalno ponavljaju? Neki to zovu skriptovi. To je ono, kada stalno i ponovo i iznova nalazite sebi za partnere ljude oko kojih se trebate jako truditi da bi ih pridobili, osvojili, i opet vam se neprestano čini da vam izmiču, da treba još, da nije dovoljno, da isklizuju...Ili, kada neprestano upoznajete ljude koji kasne, a vas to jako, ali jako nervira... I sakupljate svoje ljutnje. I pitate se, zašto? Zašto mi se ovo stalno ponavlja? Ja se pitam, šta je to u meni, što privlači ovo, zašto je ovo meni potrebno, šta ja treba da uzmem iz ovoga...

I onda, trenuci, kada se puštam, kada kažem: "Stani, tijelo ima svoju mudrost." Trenuci kada slušam samu sebe u osjećaju, da trebam stati, i ne ići dalje. Trenuci kada izgleda kao da dižem ruke, i da sam ravnodušna. Upravo oni presudni trenuci, kada se dopisuje onaj dio, koji i nije moj. I to, dopisuje onako, kako ja to želim. Kao što mi je jednom jedna divna žena rekla: "Puštam da se život za mene pobrine."

Neodustajanje ne mora biti zvučno. Ne mora ono značiti da neprestano ustajemo, otresamo prašinu sa sebe i krećemo, svom silinom da se borimo ondje gdje smo oboreni, ili, čak sa početne pozicije. Neodustajanje je nekada sasvim tiho. Ono šuti u nama, ali trajno. Šuti, potpuno u povjerenju da je ispravno sačekati da se završi onaj dio koji više ne pripada nama, i dokle seže moć našeg utjecaja. Neodustajanje nekada izgleda kao neodlučnost, nekada kao ravnodušnost. I baš zato, mami onu drugu stranu da napravi korak, baš onaj korak koji nama fali. Neodustajanje je nekada sasvim jednostavno, puštanje. Puštanje da se desi. Netraženje po sebi. Netraženje oko sebe. Netraženje u drugima. Čekanje da budemo nađeni.

Biti pozitivan

Biti pozitivan znači, očito, na okolnosti koje se dešavaju u životu, bile one pozitivne na prvi pogled ili pak ne, gledati pozitivno. Kao da su, u krajnjem slučaju, za tebe dobre, iako to možda, u ovom trenutku ne možeš dosegnuti - iako možda u ovom trenutku ne možeš da vidiš tu njihovu dobru stranu. Imaš povjerenje, da je ono što se dešava - baš ono što ti treba u ovom trenutku.
I često, osvrneš se unazad i shvatiš - da mnoge stvari koje su ti bile teške, koje su ti bile, na prvi pogled, nepotrebne, suviše, previše - sada, iz ovog ugla, imaju sasvim drugo značenje, sasvim lijepo značenje. Jesu bile teret, ali onaj teret, od kojem mišići ojačaju, onaj teret, koji sprema za ono što dolazi.


Ali, biti pozitivan znači i drugo:
U ljudima koji te okružuju, vidjeti isto ono što je lijepo, ono što je dobro. U krajnjem slučaju, ono što ti se kod njih ne sviđa, ne uzimati kao neki akt protiv tebe same, kao nešto ugrožavajuće, kao nešto, zbog čega ne treba da s njima bivaš, provodiš vrijeme. A tek ne, da to što ti se kod njih ne sviđa, treba da mjenjaš.

Biti pozitivan, znači, prvo sebe prihvatiti potpuno, kao osobu koja ima vrline i nedostatke, koji, i jedni i drugi služe nečemu, i koji se, i jedni i drugi, mogu koristiti i mjenjati. Koji su nekada, pa čak i vrline, neka vrsta tereta, koji treba nositi. Jer, sve gledamo u odnosu na okolnosti.
U nekim okolnostima, moja vrlina - pomaganje drugima, ide meni ili drugima oko mene na štetu. Možda pomažem drugim ljudima u onim stvarima koje mogu sami da urade, možda im ne treba pomoć, ali im je neugodno da kažu, možda bi bilo bolje da ih pustim, da sami iznesu svoju bol - možda tako postanu jači, a uz moju pomoć samo to odlažemo.

Biti pozitivan, znači biti u miru: Vjerovati da sve ono što ti se dešava, i svi oni koji ti se dešavaju, baš takvi kakvi jesu, imaju svoju svrhu, da nas učine boljim. Prigrliti ono što nam je dato, i reći, dobrodošlo u moj život.

Život ukrug - Kako poboljšati kvalitetu svog života 1.

Čitajući knjigu Yaloma "Gledanje u sunce", naišla sam na zanimljivo pitanje, koje sebi postavim često, kada se nađem pred nekim životnim prekretnicama. On navodi da je to pitanje sam Nietsche postavio sebi. Yalom ga koristi u kontekstu poboljšanja kvalitete života, pogotovo kod ljudi koji se suočavaju sa strahom od smrti. Postavlja se tako da se fokus premješta da trenutak sada.

Pitanje glasi: Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako ne,

 započnimo ovdje i sada, promjene, koje će voditi tome da imamo nešto što čini život vrijednim ponavljanja, vrijednim proživljavanja ponovo ispočetka. Unesimo u njega, sada, u vremenu koje imamo, i one koje dolazi, trenutke, koji će, one "promašene", zasjeniti, i staviti u drugi plan. Koji će one trenutke do sada, učiniti vrijednim ovoga što se sada dešava.

Ako ne, sada uradimo za sebe nešto, što ostatak našeg života čini vrijednijim življenja. 

Ako da, 

onda ste sretnik. 

Onda znači da ste u životu napravili takve odluke, i doživjeli takve posljedice po svoje odluke, koje su po vas povoljne, koje su se pokazale vrijednim truda, vrijednim ulaganja. Mnogo toga ste dobili, što biste, naravno bili vrijedni dobijati cijeli život u ponavljanju. Mnogo toga ste doživjeli što vas je oplemenilo, i moglo bi vas oplemenjivati za cijelu vječnost ponavljanja pred vama. U mnogo toga ste hrabro zakoračili, i istim bi ulicama beskonačno hrabro koračali, kada bi vam se dalo, da ponovo, ispočetka, krenete.

I zato, sada, u baš ovom trenutku svog života, zapitajte se:

Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako je odgovor ne, sada baš je pravi trenutak da stvorite trenutke vrijedne ponavljanja.

"Put do pakla popločan je najboljim namjerama."

Sjećam se dobro dana kada je naš profesor izrekao tu rečenicu. Tada nisam mogla ni naslutiti u kolikom omjeru je ista primjeniva na moj život. Tada je to bila samo poslovica, nad kojom sam se zamislila, da bih dohvatila značenje, i onda, mislila da sam je pustila, u seharu drugih poslovica, koje sam čula. Ali, u različitim periodima mog života, ona se vraćala, uvijek u nekom novom ruhu.

Zadnji put, ovako.

Bila sam razočarana razvojem situacije. Osjećala sam se kao da mi je sreća trenutak dalje nego što se mogu protegnuti. Sasvim jasno je vidim, i skoro da je mogu dotaći. Dijele me milimetri. Ali tlo pod nogama mi nije stabilno. I osjećam, da bi se svakog trenutka moglo izmaći. I sreća bi mogla izmaći.
Javlja mi se onaj iskonski strah od gubljenja tla pod nogama. I ruke mi postaju sve manje sposobna za dohvat. I snaga mi nestaje u titrajima. A suze, koje naviru, kao da će me preplaviti. Kao da će postati rijeka. Bujica. Bujica koja će rasti, i nositi me, daleko od sreće. Od cilja. Od mogućnosti da ga ostvarim. Bujica, koja će u jednom trenutku, nadrasti grlo. Ispuniti pluća.
To je bio samo osjećaj. Vizija osjećaja. Ali toliko intezivna, da mi je već ponestajalo zraka, a grlo bivalo kao stegnuto nekom silom. Ni jecaj nije mogao van. Pored svega, znala sam, da se moram boriti. Jer ako odustanem... Ako odustanem, tek onda nemam šansu.

Sve mi se to skupilo. Snaga koja me gura naprijed, i dijete u meni koje ne može dalje, koje nije doraslo.

A tada, kada sam počela govoriti da mi je teško, stiglo je otežanje. Otežanje nastalo iz najboljih namjera.
Govorili su mi:

"Misli pozitivno."

"Bit će bolje."

"Ne daj se, i ovo će proći."

"Ti si dovoljno jaka da se s ovim nosiš."

Namjere su svakako bile dobre: Da me podignu. Da mi uliju nadu. Da me ohrabre za naprijed. Da me ponovo vrate u borbeno stanje. Vidjeli su oni kako sam. Vidjeli su oni šta mi treba.

Ali nisu znali, kako da mi to daju. Kada se suoče sa teškim emocijama, ljudi lako polete da ih maknu. Malo im stave šminke. Malo me prebace u vrijeme koje dolazi. Malo u vrijeme u kojem trebam, jaka. Vrijeme, koje dolazi, ako budem jaka. A ja mogu da se nosim samo sa ovim što je sada. Samo ovo što je sada mogu da držim. Da uhvatim jako. Da razabirem i sabiram. Da prevagujem i odvadim. Da poslažem i razbacujem. Ponovo sastavljam. Ponovo odbacujem. 

Tada mi treba neko, da bude samnom u tome. U tome baš. Ne u onome što će se iz toga roditi. Ja znam da će nekada biti dobro, ali želim da sada, kada nije dobro, neko bude tu. Ja znam da će budućnost donijeti meleme za rane, ali, dok rane bole, želim da neko kaže: "Vidim tvoje rane." Ne želim da neko kaže: "Znam kako se osjećaš." Želim da mi kaže kako se osjećam. Da riječima bilježi moj bol. Iznova  i iznova. Da ga doživim, iznova i iznova. Ne želim olakšanje. Olakšanje bi mi trebalo, da postoje loše emocije. One koje me uništavaju. Ovo me neće uništiti. Ne, jer je prikladno situaciji. Zašto se ne bih osjećala prikladno situaciju u kojoj se nalazim? Zašto je loše osjećati tugu, bijes, bol, razočarenje, strah, beznađe? Zato i samo zato, što se ljudi u našem prisustvu s time ne mogu nositi. Jer im se, empatički, budi isto. A to ne žele. Ko želi bol, tugu, razočarenje... Pogotovo, ako ne proizilazi iz ličnih okolnosti? Ako ne može shvatanje potpuno obuhvatiti razloge zbog kojih je došlo do njih?

Zato, iz najbolje namjere, drugima i sebi, kažemo sve te riječi utjehe. Sve te riječi prazne. Sve te riječi izbjegavanja. Sve te riječi bježanja.

Ako ti je stalo, budi mi uho. Budi mi usna koja govori moja osjećanja. Budi mi oko koje bodri moje pokrete lica. Ako ti je stalo, budi samnom. Ne prolazi pored lošeg koje kuhlja u meni. Ne govori da je dobro. Nije dobro. Ne šminkaj ga. Ne postaje ljepšim. Vidi ga. Nađi ga u sebi. I zajedno samnom, nadrastimo ga.

Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

Odnos...

Odnositi se naspram nekoga, nečega.
Imati neku nit koja spaja. Osjećajnu nit. Misaonu nit. Energetsku nit. Situacijsku nit. Iskustvenu nit. Istoprostornu nit.

Sjećam se, kada sam gledala epizodu serije "Hannibal", kada se odnos dva lika - Hannibala i Willa opisuje šoljicom, koja pada i raspršuje se u komadiće, i onda, u narednim epizodama, kada se ponovo susreću, prikaz odnosa je šoljica, koja sa iz komadića, skuplja sa poda i postaje jedinstvenom, neokrznutom padom, jednakom kakva je bila. Osim tada, tu metaforu odnosa u kojemu je glavni junak šoljica koja se rasipa u komade, pronašla sam još jednom, listajući po Facebooku. Jednom je čak odnos predstavljen kao papir, koji se, usljed neprimjerenog tretmana jednih naspram drugim pogužva, i više nikada ne biva istim. Više nikada ne biva lagan za pisanje. Ne biva lagan za čitanje ispisanog. Biva obilježen svojom zgužvanošću.

Jutros, vraćam se na svoj doživljaj jedne svađe između dvoje ljudi koji su dugo vremena skupa, i pitam se, da li se, nakon teških svađa, zaista dese te nepopravljive štete jednom odnosu, u neovisnosti od toga kakva je njegova kvaliteta bila?
Kvantiteta, odavno znam, nije bitna. Trajnost odnosa ne mora biti znak ljubavi, može jednostavno govoriti o tome kako nemamo snage da ga prekinemo, ili kako želimo da ga ipak imamo - uprkos mnogim teškoćama kroz koje nas provodi... Trajnost, može govoriti - koliko toga je u odnos investirano, i koliko toga se priječi, da ga ne napustimo, ostavljajući investirano u međuprostoru koji više ne dijelimo...

Da li se nakon teških svađa, kada izlazi iz nas ono što smo dugo čuvali od drugoga, kada izlazi iz nas ono što smo drugo zamjerali drugome, što smo dugo čuvali i od nas samih - da ne bi ni do drugih došlo - može da sve bude onako kako je bilo? Ili, čak, bolje?

Kada pomislim na takvu jendu svađu - ja ne vidim šoljicu koja se razbija, papir koji se gužva, vidim puzzle koje se raspršuju, po kršu, po travi, rastjerane vjetrom. Da bismo bili što smo smo bili ponovo, moramo svaku ponaosob ponovo pronaći i ispočetka joj ispitati mjesto. Moramo se vratiti na ono što nas je spojilo, na ono što je ostalo od nas, i to dvoje združiti. Prelaziti ponovo taj put, koji smo prelazili do trenutka kada je sve počelo da se raspada u dijelićke.

I, opet, neke dijelove izbaciti, i ostaviti praznine, da neki novi dijelovi nađu mjesta. Da sraste puzzla. Da, opet, postane cijela.

The Hardest Puzzle to Solve by Tim Nguyen

Let's try joining, instead of jointing

Ni ne znam kako bih ovu rečenicu prevela na bosanski, ali ono što želim njome reći, doći će u slijedećim redovima.

Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.

Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:

1. Situacija: 

Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.
Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.

Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.

Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim.  Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.

Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.

2. Situacija

Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe. 

A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. 

I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog. 

I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.

Izvor: eroGAG 

Da li primjetimo lijepe stvari?

Jučer sam vidjela dva dječaka, zagrljena. Poznajem ih. Žive u ulici kroz koju sam često prolazila godinama, i gledala sam ih kako rastu. Blizanci su. Prema mojoj procjeni imaju 8 ili 9 godina. Ne znam im imena, ali želim da podijelim jednu njihovu osobinu, koju, čini mi se, ma kako mi ona prirodna bila, nekada i sama gubim: Primjetiti i radovati se onim lijepim stvarima.

Dan je sparan. Temperatura visoka. Malo prolaznika se šeće ulicom. Još manje njih, u takvim okolnostima drži nekoga u zagrljaju. Njih dvojica, zagrljeni, uzvikuju riječi. "Hladovina" kaže jedan, onda obojica kažu "Juuuuhuuuuuuu". "Sladoled" - "Juhuuuuuuuuuuu". "Vjetar"- "Juuuuuhuuuuuuuu". Ne natječu se ko će prije reći. Natječu se samo ko će glasnije reći: "Juhuuuuuuu". 

To me podsjetilo na to, kako, u jednom sparnom, teškom, vrelom danu, kada nam mozak pulsira, kada se tromo krećemo, i izbjegavamo kretati - postoje stvari koje su lijepe. Ne dopustimo da budemo zaslijepljeni tim teškim uvjetima. Učimo od ova dva drugara, uđimo u svijet lijepih stvari i radujmo im se, radujmo ne štedeći osmijeh,