Pretraži ovaj blog

petak, 30. siječnja 2015.

Šta ako bude dobro?

Pišem za sve koji su upoznati sa rečenicom: "Šta ako ovo krene loše?" ili sličnom: "Šta ako ne uspijem?" ili mnogima sličnima, koje se javljaju u onim trenucima kada treb da napravimo neuobičajeni po nas korak, ili korak prema negdje gdje nikada nismo zakoračili, bilo to figurativno, ili realno koračanje.

Pišem svima koji su strepili nad neizvjesnošću dana koji dolazi i strahovali nad varijacijom ishoda koja bi se mogli dogoditi. Kojima su nazirale slike nekih loših završetaka, i zajedno sa njima umanjivala se smirenost i vjera u neke dobre.

Ali i onima, koji uspiju te misli suspregnuti, nakon nekog trenutka, i ponovo ih vratiti u seharu straha, iz koje su izašli, da bi ih pripremili, za one, kako bi rekli - "Ne daj Bože" momente.

Svima vam pišem, jer sam se i preslušala svih tih strepnji, i tih čežnji za boljim ispod njih, svih tih vapaja za dobrim ishodom, umotanim u strah od najgoreg, svih tih slutnji lošeg, koje guše nadu u bolje.

Jer uporno me muči pitanje, zašto nam je lakše misliti o lošem, o tom šta bi moglo krenuti po zlu, zašto nam je tako prirodno pripremati se za nešto neizbježno loše, šta je to što nas vodi tim putevima našeg straha, svaki i svaki naredni put, kada se dešava neka situacija koju ne možemo jasno predočiti završenu?

I samoj mi se dešavalo. Kada sam položila vozačku, pitala sam se: "Kako mogu kontrolisati drugu stranu? Kako mogu izbjeći nepažnju onoga ko mi dolazi u susret? Kako mogu izbjeći od njegove nemarne brzine, kako mogu izmaći dovoljno auto, da se okrznemo?" - strah je bujao sa stalnim vijestima o mnogim nesrećama koje su se desile. Sada mi je jedno jasno: Te nesreće, one obuhvataju mali dio vozača, koji taj dati put nisu imali toliko sreće da neokrznuti, živi i zdravi dođu do svog odredišta. Neću ulaziti u to koji su razlozi njihovog neuspjeha, i šta je to što ih je vodilo neuspjehu. Držat ću se samo suštine: U velikoj većini situacija, oni su do tada, kao što i mnogi upravo sada, uspješno došli do mjesta gdje su naumili. I nikada, nisu razmišljati o tome kao nekog značajnom uspjehu, nego kao o nečemu što se, eto tako, podrazumjeva. Toliko je više slučajeva u kojima ljudi bez ikakvih poteškoća voze, i neki nikada u svojoj vozačkoj historiji, niti kada dožive saobraćajnu nesreću, niti je kada uopšte vide. Nekima se desi urijetko, i prođu bez značajnih posljedica, ispravljivih posljedica po sebe i svoje auto.

A idalje, glavni je fokus na to šta se sve loše dešava, i radi toga rastu strahovi - kako voziti, kada se toliko nesreća dešava? Voziti, jer se toliko uspješnih vožnji dešava.

Prenesimo to na ostatak svog razmišljanja. U većini situacija u životu, koje su neizvjesne, i teške za predvidjeti, do ishoda se dođe maltene, spontano dobro. I većina njih se desi u našu korist. Većina njih bi, kao takva trebala da osvoji našu pažnju i pokrene naše misli, da bar kažemo: Lijepo se dešava.

Ali tu i počinje cijela ova priča, otuda izviru sva ova pitanja. Mi uzimamo dobro zdravo za gotovo. Toliko nemarno, da i ne primjetimo da se dešava. Kao, podrazumjeva se. I samo nastavljamo sa naumljenim kad se ono jednom desi, ni ne osvrnuvši se na njega.

A ipak, ono se idalje dešava, mnogo, mnogo češće nego ono loše, htjeli vi to vidjeti ili ne.

Zato, postavljam bitno pitanje:

ŠTA AKO BUDE DOBRO?

Počnite s njim.

četvrtak, 15. siječnja 2015.

Umjetni dodir duša

Sa svojim dragim, uputila sam se šetnjom osvajati do tada neviđene krajolike okoline. Pričao mi je o njima, kako se pružaju pred očima, i kao na dlanu daju obilje netaknute prirode, koje nije zaklonila još nijedna kuća.

I zaista, negdje u daljini kula starog grada Srebrenika, i mnoštvo livada, omeđenih posjednim granicama, ali bez kuća, snijeg, koji se u tonovima zalaska sunca sliježe u uvale, gradirajući sivu i zlatnu boju.

A među svime, male, stare bosanske kućice, neprimjetno skoro izranjaju iz tih krajolika. Stapaju se s njima. U neku ruku, potpuno srođene, neupadljive. Bijela fasada, krovovi prekriveni mahovinom, i ko zna čime, nimalo ne odudaraju od snijega i snijegom natopljene trave, saživljene potpuno sa prirodom oko sebe, ne oduzimaju joj ni trenutak ljepote.

Pa sam počela da razmišljam o tome, kako se promjenilo mnogošta. Kako su prije u tim, malenim kućercima, živjele porodice, više generacija jednih te istih. U tim kućercima, njih desetak, u maltene dva- tri sobička. Kako su prije ljudi imali veću toleranciju prema drugima. Bili su nekako, naučeni na to da dijele s drugima ono što mi danas nazivamo "svoj mir". Dolazile su snahe, dječica su se rađala, kućice se ispunjavale, i dijelilo se sve. Generacije koje su dolazile, su od starijih dobivale odjeću, obuću, svako pojedinačno je imao svoj dio posla, koji radi za dobrobit porodice u cijelini, i djeca su uključivana u rad. Nije ih se micalo u stranu i čekalo da porastu, pa će nekada biti u prilici da se time bave. Čovjek tadašnjice je bio okružen ljudima koji su mu bili bliski, i prihvatao je to takvim. Nije imao mnogo privatnosti, i mnogo prostora za sebe, ali imao nije ni nikada ostajao sam. Ponašao se onako kako je naučen da treba, kao po nekom inputu, ali, znao je kako treba.

Nostalgija me preplavila, za tim vremenima, u kojima sam čula samo iz priča. Prebake, starih nena. Priča, koje su nekada za mene bile čak nezamislive, i nisam sebe mogla da vidim u tim vremenima. Čuj, nemati svoju sobu, svoj mir, raditi što se tebi radi, moći nositi odjeću koju ti želiš, a ne koja ti dopadne. Uklapati se u već predodređene okvire. I sada, meni koja živi u ovome vremenu to pomalo smeta, već sviknuta na stvari kakve jesu sada, jer u njima živim. Ali, te male kuće, stopljene sa prirodom, podsjetile su me kako smo počeli da se bavimo bivanjem što vidljivijim, upadljivijim, većim. U oči su mi zapadale i ogromne kuće, najčešće prazne, jer njihovi vlasnici već odavno ne stanuju u njima, i rade, tamo negdje, u bijelom svijetu, da ih izgrade i dođu, jednom godišnje, tu, da prebrišu prašinu i podsjete se odakle potiču. Te kuće, koje uzimaju plodnost zemlje, da bi na njoj iznikle, i stojale tako, puste i ogromne.

A onda, onda se sjetim svog djetinjstva prije nego je internet postao dostupan svima. I telefoni koji omogućuju da budemo u virtuelnom dopisivanju sa osobama koje znamo ili ćemo tek da znamo.
Mi, iz mog mjesta, skupljeni na jednom placu, koji nam je komšija dao na korištenje, provodimo noći u smijehu i staroj dobroj zajebanciji, skupljeni na starom krevetu, kao šibice. Opuštene teme, a mi, mlađahni. A onda, internet, i ponovo staro društvo na okupu. Svako gleda u svoj ekran, i dopisuje se s nekim ko nije tu. Izgleda, kako imamo opcije, kako imamo veći izbor, radije gledamo negdje tamo, u ekran, prema ljudima koje smo sami izabrali, tim virtuelnim predstavama ljudi, koji nam više gode, nego ove žive osobe pred nama. Žive predstave, koje je lako mjenjati iz dodira s njima, razaznavati, upoznavati, i one, u našem internet prostoru, koje se predstavljaju onako kako one žele, i mi to upijamo. Sjećam  se idalje, s istom nostalgijom dana, kada je mobitel služio samo da se dogovorimo da se vidimo. A sada, tako često, služi da se vidimo, omeđeni rubovima kamere. I da nam ne treba viđanje licem u lice. Jednostavno, zadovoljavamo se time. Da nam ne treba dodir, zagrljaj. Zadovoljavamo se tim umjetnim kontaktom sa osobama koje znamo. Jer, nemamo vremena.

I pitam se, da li nas je tolika dostupnost svega, onemogućila da budemo dostupni drugima? Da li nam je toliko prostranstvo kuća, omogućilo ličnu slobodu, privatnost, ili nas ostavilo samima?
I pitam, da li smo ikada bili zajedno samo zato jer smo morali, jer nismo imali izbora, ili zato što smo htjeli?
Sada, kada imam tako velike mogućnosti da se čujem s ljudima, naravno, virtuelno, čini mi se da imam tako malo prijatelja. Moj krug je sve manji. I ironično, ostali su samo oni, s kojima mogu da se vidim. Oni, koji još vjeruju u stari dobri, zastarjeli, izmodani razgovor licem u lice.

I poželim, otkako sam vidjela te stare bosanske kućice, tu tjesnoću, to prihvatanje okvira, tu sigurnost u znanju šta treba da radiš, kratko i jasno, to bivanje oslonjenim na ljude koji su ti blizu. Poželim, kao te kućice, biti stoljena s prirodom, i poštovati je, ne uzimajući plodnost zemlje da na njoj izgradim kuću koja nikada neće biti domom. Koja će imati sva čuda tehnologije, a idalje, u kojoj će jedini glasovi dolaziti sa zvučnika.

I zato odem, u duge šetnje, i podsjećam se, gledajući s visine, kako smo daleki svakodnevno, živeći jedni pored drugih.



petak, 2. siječnja 2015.

Šta vam želim u Novoj godini...

Prošli su praznici. Nisam ukrasila kuću.
Dugo sam bivala pod pritiskom gledajući sve ukrašene, svijetleće, često zasljepljujuće. Bivala pod pritiskom gledajući sve jeftine ukrase koje sebi lako mogu priuštiti, ali svakim pogledom bivali su sve nepotrebniji. Bilo je puno bitnijih stvari koje sam sebi mogla priuštiti, i ukrasiti kuću mi nije bilo neophodno. Ne čini je to domom.
Ja je činim domom. Način na koji se osmijehnem kada mi dođu gosti. Način na koji ja i moj muž, zajedničnim snagama napravimo ručak, i na koji im napravim kafu, u koju mogu dodavati koliko žele šećera. Kako se trudim da uvijek imaju papuče na nogama, i uvijek jastuk za leđima. Moj trud da ih saslušam, da se pošalim s njima, da im komplimentiram.

A praznici. Praznici su ljudi. Oni čine praznike. Oni su sva svrha praznika. Biti okružen ljudima. Nije li onda svaki dan praznik? Nije li onda, da svaki dan imamo priliku da oživimo tu neku, samo praznicima dodijeljenu, čaroliju.
Praznici su vrijeme praštanja, novih početaka. Ne.
Svaki dan je dan za to. Za obradovati nekoga poklonom. Ne skupim, nego onim poklonom koji mu je potreban, zaista. I koji će, svakim pogledom kojim ga oko dotakne, oživjeti sjećanje na onoga ko ga je poklonio. Jer je slušao, brižljivo, potrebe, i poklonio, od srca.

Svaki dan je Nova godina. Svaki je nov. Ne trebamo samo za novu godinu poželjeti želje za slijedeću. Napraviti neke planove. Odlučiti šta želimo od života za dalje.
Ne trebamo čekati bilo koji naredni dan, da nešto počnemo. Ne trebamo čekati taj neki posebni dan, neki posebni trenutak, neki poseban osjećaj koji treba da se javi. Pa mi pravimo te osjećaje, te trenutke posebnim, i samim tim, mi ih biramo. Dosta je bilo odugovlačenja, i čekanja da se spoje, neke nama daleke i tajne zvijezde. Nema potrebe da se zamaramo stvarima na koje ne možemo uticati, koji su potpuno van našeg domašaja. Ne možemo riješiti krize u svijetu. Ne možemo promijeniti okruženje u kojem smo. Niti trebamo. To su preveliki zalogaji.
Ne napuštam ja san o čovjeku koji može da promijeni svijet. Ne. Ja samo prihvatam, onaj, puno bliži javi, ostvariviji san o čovjeku, koji želi da uzme ono što je najbolje za njega samoga.
Da uzme svoj život u svoje ruke i kaže: Ja zaslužujem puno bolje. Da ostavi momka koji donosi više nevolje nego radosti, zato što zaslužuje bolje. Da napusti posao koji donosi stres, ali i dobru zaradu, koji lišava apetita, i novac više ne može kupiti niti hranu, niti zdravlje, niti srećan život. Koji dovodi kući jednog nesretnog roditelja, koji jedino svojoj djeci može dati novac, ali ne i ono najbolje od sebe, ljubav. Da prestane da uzima alkohol da se opusti, jer vrijedi više. Nek ostavi ljude, pored kojih se osjeća ukočeno, s kojima ne može pričati slobodno, s kojima ne može biti ono što jeste.

Dosta je bilo brige oko toga, hoće li ikada biti bolje. Da li će se ikada stvoriti bolji uslovi za život u ovoj zemlji, ovakvoj kakva je? Da li će iko obratiti pažnju na mlade koji odlaze? Da li će iko obratiti pažnju na fabrike koje se zatvaraju? Hoće li iko obratiti pažnju na trulo školstvo koje čak ne mari za pismenost ljudi, niti za praktičnost zanimanja, koja se uče na teorijama?
To je previše za svakoga od nas, ponaosob. Dosta je bilo razmišljanja o tome. Svako od nas treba da se pobrine najprije za sebe. Šta preče da ima. Zar išta bitnije može da postoji?
Ako se svako pobrine za sebe prvo, neće biti potrebe da se brinemo za krupnije stvari. Stvari koje nas nadilaze. Stvari koje su, mnogo, mnogo, van naših moći.

Počevši baš danas. Danas i sada je jedino što zaista imamo. Jedino čime zaista raspolažemo.
Ne dajte da vas zavaraju da se samo rođendani i Nove godine, Božići, slave. Ne dajte da vas zavaraju, da se samo tada kupuju pokloni, oprašta, i provodi vrijeme sa vama bitnima.

Birajte ljude koji su vrijedni vašeg vremena, svaki dan vašeg života. Koji svaki dan vašeg života čine divnim poklonom, koji samo trebate da primjetite. Otvorite oči, ovog trenutka, jer je on ono što imate, jedino što imate. Toliko je stvari koje vas čekaju, tu, pored vas, koje su divni pokloni vašim očima, vašim čulima. Toliko je stvari tu pored vas, koje traže vašu zahvalnost, i zauzvrat će vam dati sreću. Toliko toga možete, kada se lišite brige o onim stvarima koje nisu bitne.

Krenite, zato, prema svojoj sreći. Baš sada. Baš ovog trenutka.
Uzmite ono što zaslužujete.

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...