Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

Čuvaj se i Bog će te čuvati

Ne mogu da se nadivim dovoljno ljudskoj kreaciji. Naravno malo više onom šta žena jeste, i to ne zato jer sam žena, već radi činjenice da smo zadužene za stvaranje novog života.

Ljudska tijela su čuda prirode. Rane zarastaju same od sebe, sposobnošću obnove, a one na duši sposobnošću obrane. Svako od nas je "opremljen" da preživi.
Tako prežive i djeca u teškim porodičnim uslovima, bez pretjerane pažnje roditelja, iako ponesu u ostatak života neke mehanizme koje ne služe dalje i otežavaju, ali uz malo napora što sami što uz pomoć ljubavi i pravilnog tretmana mogu se čuda postići.

Tako preživimo i raskide i prekide prijateljstava kao odrasli i prihvatimo da ljudi odlaze, i da drugi dolaze...

Ono što nas čini bahatim u odnosu na nas same, ali i druge je upravo (iako potisnuta) svjesnost da je situacija ovakva kakvom sam je upravo opisala - idemo naprijed iz dana u dan, hrabrimo sebe nekim frazama za ustrajavanje, koje čujemo ionako svud oko sebe... Odustajanje se ne drži visoko na ljestvici poželjnih osobina.

Ponašamo se kao da smo neuništivi i kao da nam je sutra zagarantovano.
A onda, kada nam dragi odu, presele ljutimo se na sudbu i postajemo ponovo svjesni svoje smrtnosti.

Ljudi moji, život je dar, čuvajte ga i Bog će vas čuvati/volite ga i on će vam uzvratiti/ (ubacite svoje uvjerenje...). Poštujte vrijeme koje imate, ne traćite ga na trivijalno i nebitno, na zavist, svađe, potkačivanje nogu, uloge žrtava... Uzmite svoje živote u vlastite ruke i napravite od njih najbolje što se može napraviti ovdje i sada.

Iskoristite taj divni kreativni potencijal koji vam je urođen.

"Ne čekajte savršen trenutak, uzmite ovaj i napravite ga savršenim..."

subota, 2. prosinca 2017.

Mirenje sa prošlošću - pitanja koja mogu olakšati

Kada sam prije par dana upitala one koji me čitaju koja je tema kojom bi voljeli da zabavim misli narednih dana, javila se samo moja prijateljica Alma sa zahtjevom, ali je progovorila u ime mnogih, pošto je ova tema toliko ljudska i toliko uobičajena, da mislim da će svako pronaći u sebi iskustva u borbi za njom.

Kako se pomiriti s prošlošću?: meni odmah budi drugo pitanje: Šta je ostalo tamo što je teško, a što ne možemo pustiti, i ne ostavlja nas ravnodušnim?

Zašto mislim da se radi o nečemu teškom? Zato jer je dio prošlosti. Da je nešto lijepo i što je bilo nedvojbeno dobro,  svakako bi i današnji dan bilo dio našeg života. Ali uprkos tome što je (bilo) teško, isto tako je i naše. I bilo dijelom našeg života. Samim tim, ono što trebamo uraditi je otvoriti proces žalovanja.

Šta to tačno znači?

Proces žalovanja znači par stvari - prihvatiti da to nešto što je sada dio prošlosti za nas ima i dalje vrijednost, i da treba da razmislimo o tome kako njegovo idaljnje postojanje u našoj sadašnjosti omogućava da neki dio nas bude očuvan.
Znači, ono idalje nečemu služi, uprkos činjenici da nas istovremeno zadržava od nastavljanja naprijed.
Čemu služi ? - To je prvo pitanje.

Onda, trebamo se posvetiti svemu dobrom što nam je ono donijelo, a s čim bi se trebali oprostiti kada bi pustili da to (p)ostane samo prošlost?
U čemu je ljepota prošlog? - pitanje je broj dva.

Šta bi izgubili kada bismo to pustili? - to je slijedeće pitanje.

Ono što je sasvim bitno je biti nježan prema sebi dok odgovarate na ova pitanja. Naglašavam to jer znam da se mnogi koji se "bore" sa prošlošću "šibaju"  jer im ne polazi za rukom nastaviti dalje. Razmislite malo šta bi rekli prijatelju/ici koja prolazi kroz isto što vi! Skoro da sam uvjerena da ne biste prema njoj bili tako oštri. Jel' tako?

Eh, sada lagano pomilujte sebe i počnite odgovarati na pitanja.

🌹Posvećeno Almi.

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...