Moj dokaz da Bog postoji

Moja tetka Ljubica umrla je 1973., ostavivši veliki trag, kao onaj od zvijezde, iza sebe. Samo što zvijezde padalice nestaju, i od sjaja ostaje samo sjećanje. Od nje je ostalo sjećanje prožeto osjećanjem. A znate i sami, takva se zauvijek pamte i nastavljaju da žive u nama. Mnoge zvijezde padnu, i zasjene one druge, ili jednostavno, saznanje da će zvijezde padati nam ostavlja nadu da ćemo i mi prisustvovati padu jedne i zamisliti samo svoju želju. Kada je ova zvijezda pala, svi su imali samo jednu želju, da se ona vrati.

Imala je samo 19 godina. Svi koji su ikada o njoj pričali, pričali su sa toplinom i žaljenjem, pomalo ljuti na te čudne puteve Gospodnje, koji su je odveli sa ovog svijeta, na kojem bi, naspram onoga što je za tog kratkog života bila i pokazala, bila melem ranama, onima srca, ali i onima sasvim realnim. Htjela je da bude doktorica. Završila je medicinsku školu, i na posmrtnici je stojala njena maturska slika, zauvijek je zaledivši na prvom vrhu u njenom životu.

A koliko je samo mogla... Bila je odličan đak, tako spontano, bez nekog prevelikog napora. O tome se idalje maltene legende pričaju, s kojom lakoćom je to njoj polazilo za rukom. A zamislite, za to kratka života, uspjela je i naći svog Srodnog, i s njim sanjala o životu skupa, i toj djevojčici, kojoj će, jednom kad se rodi, nositi ime Maja. Možda već sada nazirete neki daljnji rasplet priče... Ali svejedno, ja ću vam je pričati dalje.

Moj tata je imao 9 godina kada je ona umrla. Samo dječak. Ali taj dječak je poslije smrti svoje sestre, pored želje da je vrati imao još jednu želju - da ima djevojčicu koja će se zvati Maja. I, otuda moje ime.
Ne sjećam trenutka u kojem mi  je neko ispričao ovu priču, ali znam da sam se od tog trenutka srodila sa svojim imenom još više nego ikada, iako mi se uvijek dopadalo.

Često sam znala čuti i da podsjećam na nju likom. Pogotovo mi je to znala reći baka, koja je nakon njene smrti ostala samo pukotina žene koja je bila nekada. Tetka je bila njeno prvo dijete, njena mezimica, a ta ista tetka je bila uzor svim svojim sljedbenicima u porodici. Baka je volila da pletem pletenice, jer sam je tada najviše podsjećala na tetku, jer tetka je imala bujnu crnu kosu, a ja plavu...

Prije par mjeseci, desila mi se ta situacija, s kojom u mislima sam krenula da pišem ovaj tekst - o svom dokazu da Bog postoji. Jer, ovo što mi se desilo, ne može biti plod ničega drugog niti objašnjivog, niti pojmljivog shvatanju, osim Božanskog uplitanja.

Bila sam na žalost, povodom smrti našeg komšije, kojeg sam jako volila. Bio mi je najdraži komšija, i idalje mi je teško pojmiti da je moguće da ga više nema. Ali, opet, zvjezdani prah stoji i iza njega. Njegova mama je bila kuma moje bake, i pregršt vremena su proveli skupa, kako njih dvije, tako i njihova djeca. Tako je i njegova sestra bila stalni saputnik moje tetke.

Dakle, u kući smo žalosti, i sestra preminulog komšije dolazi, i sjeda s nama. Pričamo, kao ljudi koje smrt zbližava u onim teškim životnim temama, ali se tu ponekad provuče i poneka pouka za život, poneki osmijeh... A ona, ona me gleda kao da nisam s ovog svijeta. Nije mi jasan njen pogled. Kao da upija svaku moju riječ, i ona u njoj nalazi neko posebno mjesto. Kao da pored same priče, ima još nešto moje što joj privlači pažnju. Ne može mi promaći taj njen pogled, ali ništa ne pitam, ne želeći da skrnavim trenutak. Ali ona, u nekom trenutku, kreće da progovara. Kaže: Tako me podsjećaš na nekoga. I tu joj nestaje glas.
Usna joj se stišće. "Ne bih o tome." Pa opet, kada je gledam, imam dojam kao da mi je već očima nešto progovorila, i da oklijeva, da li bi to i sročila. I kao, ponovo krene da kaže, pa zastane, i, nekako, kao da osjetim šta će mi reći, progovaram ja: "Da nije možda na tetku Ljubicu?"

Ona, kao da sam joj dala moć govora tim pitanjem, progovara. "Drago dijete, slušam te, i ne mogu da vjerujem svojim očima. Ne samo da ličiš na nju... Toliko je pokreta, toliko načina na koji pričaš, koliko topline, one njene, samo njene topline...". Lice joj mjenja ton. "Tako sam tužna danas. Tačno je šest mjeseci otkako brata više nema. A vidi, samo što si mi tu, što si pričala, tako si me vratila u neka lijepa vremena kada smo svi bili skupa, kada je još i mama bila živa, i tvoja baka, u onaj period djetinjstva i bezbrižnosti. U ono sretno vrijeme iza mene. Kao da su mi sve slike pred očima. Hvala ti, kako si mi samo uljepšala dan, da nisi ni svjesna."

Od svih trenutaka u životu, mislim da je to jedan od najljepših. Osjećala sam se samim bivanjem tim što sam  toliko dovoljna i toliko potrebna, i toliko bitna, i toliko lijepa i sjajna i... ponestaje mi riječi.

Tu gdje nam ponestaju riječi, i ponestaju objašnjenja, eh, tu je taj trenutak kada prisustvujemo tom Božanskom, koje se pokazuje kroz osjećaj postojanja nečega višeg od nas, što tako tanano a snažno postoji, da ne možeš da ostaneš imun - skoro da osjetiš da si upravo njime dotaknut.

Tako sam i ja ostala dotaknuta, za života, tim dodirom Boga, i za mene, ne treba (kao što nikada nije ni trebao) (drugi) dokaz da Bog postoji.