Ne mogu da se nadivim dovoljno ljudskoj kreaciji. Naravno malo više onom šta žena jeste, i to ne zato jer sam žena, već radi činjenice da smo zadužene za stvaranje novog života.
Ljudska tijela su čuda prirode. Rane zarastaju same od sebe, sposobnošću obnove, a one na duši sposobnošću obrane. Svako od nas je "opremljen" da preživi.
Tako prežive i djeca u teškim porodičnim uslovima, bez pretjerane pažnje roditelja, iako ponesu u ostatak života neke mehanizme koje ne služe dalje i otežavaju, ali uz malo napora što sami što uz pomoć ljubavi i pravilnog tretmana mogu se čuda postići.
Tako preživimo i raskide i prekide prijateljstava kao odrasli i prihvatimo da ljudi odlaze, i da drugi dolaze...
Ono što nas čini bahatim u odnosu na nas same, ali i druge je upravo (iako potisnuta) svjesnost da je situacija ovakva kakvom sam je upravo opisala - idemo naprijed iz dana u dan, hrabrimo sebe nekim frazama za ustrajavanje, koje čujemo ionako svud oko sebe... Odustajanje se ne drži visoko na ljestvici poželjnih osobina.
Ponašamo se kao da smo neuništivi i kao da nam je sutra zagarantovano.
A onda, kada nam dragi odu, presele ljutimo se na sudbu i postajemo ponovo svjesni svoje smrtnosti.
Ljudi moji, život je dar, čuvajte ga i Bog će vas čuvati/volite ga i on će vam uzvratiti/ (ubacite svoje uvjerenje...). Poštujte vrijeme koje imate, ne traćite ga na trivijalno i nebitno, na zavist, svađe, potkačivanje nogu, uloge žrtava... Uzmite svoje živote u vlastite ruke i napravite od njih najbolje što se može napraviti ovdje i sada.
Iskoristite taj divni kreativni potencijal koji vam je urođen.
"Ne čekajte savršen trenutak, uzmite ovaj i napravite ga savršenim..."
Nema komentara:
Objavi komentar