Pretraži ovaj blog

petak, 29. rujna 2017.

Ne volim... (Namćorasti tekst - samo za ljute i za one koji bi da se naljute)



Ne mogu a da se ne nasmijem svaki put kada neko podijeli neku sliku slijedećeg sadržaja:

“ Ne volim licemjere, dvoličnjake, kad mi neko govori iza leđa, lažne prijatelje... (lista se nastavlja u tom smjeru)”.

Kao, eto postoje ljudi koji misle i suprotno, i vole licemjere, i one koji ih lažu, one koji ih izdaju i njima slične. I vjerovatno, pošto bi vole, trebali bi to i da podijele. Divim se ljudima koji su vlasnici tih slika, tj. stranicama raznoraznim, gdje se pored tih slika takvog sadržaja vrte i citati sa potpisima poznatih ljudi, pa je svaki drugi napisao Meša Selimović ili Ivo Andrić, a ti kad pročitaš, “niđe veze”. Svako ko je ikada čitao Mešu, osjetit će njegovu težinu, i zapitanost nad životom i smislom. A ovo, svakome ko je čitao Mešu izaziva ništa drugo nego smjeh.

Opet, te stranice, za razliku od moje, broje hiljade i hiljade duša, koje se “sturiše” dijeleći statuse slične gore navedenim. A još, ako ispod toga piše: Podijeli ako se slažeš. Pa to se “prodaje kao halva”. A na svakoj drugoj stranici jedni te isti citati, i sve se vrte jedne te iste stvari, bez neke posebne kreativnosti, jer, šta će im, kada se očigledno “kopiranje” prodaje.

Onda, postoje ljudi koji putem Fejsa primaju Boga u svoje srce. Oni napišu “Da”, jer piše: “Napiši DA u komentar ako primaš Boga u svoje srce..”, i stvarno, prime ga. Valjda da i on koristi Fejs, šta ja znam. Ja sam nekako staromodna, pa mislim da on ionako zna svaku moju misao, djelo, sve što sam pokazala, ali i skrila, pa i od sebe, ali eto, ne bih da griješim duše pa da kažem da ne prati i ta silna Da, i na osnovu toga zna da ga je neko primio u srce.

Pored njih, imam i one koji vole svoju braću i sestre, i dijele onda kada je sedmica braće i sestara (a brat bratu ( sestra sestri), svako malo je po Fejsu ta sedmica) te slike da vole svoju braću i sestre. A stranice koje postavljaju takve slike - ti ljudi koji su administratori (da, množina) ne mogu da se smire od stalnih notifikacija, a njihovi pregledi - ne mogu ni naslutiti koje to cifre prerasta. Ja sam stvarno, ali stvarno neka zalutala u ovom vremenu - Moj brat ne vidi te stvari na Fejsu, nekad on misli da ja njega ustvari ni ne gotivim plaho, jer se držim nekih principa svojih, “pametujem mu”, ne stavljam mu srca na Fejsu, ali se trudim da ga slušam kada mi dođe, i da ga ponekad i sačuvam od svojih pametovanja (a uvijek bi mu kao starija sesta, koja, eto u kratkom životu, skupila pobogu puno iskustava, nešto imala “pametno” za kazat). Trudim se da mu dam od sebe onoliko koliko stvarno mogu. Bude tu i podrške, bude i podbadanja, i naljutim ja njega, uj, kako ga naljutim kad mu kažem nešto što nije “po njegovom”, sve ja i znam šta će njega naljutit, ali eto... Ne podijelim mu u toj sedmici tu sliku, i ne pika se. Izgleda da ga ne volim.

Imaju te podjele o svakojakim “receptima od SAMO DVA SASTOJKA”, lijekovima koje svako od nas ima kod kuće i tome slično. Kako bih ja samo volila, da mi je ijedan od tih jela ili kolača uspio. Gdje bi mi bio kraj. Uvijek bih mogla da ga napravim. Prvi sastojak, drugi, i tadaaaaa - ja domaćica. Ali tako lako nije. A da smo se od tih lijekova mogli izliječiti, ne znam da bi uopšte bilo bolesti, ali šta ja znam, ako se neko stvarno izliječio, nek podijeli svoje iskustvo. Neko koga znam. Ne neko kome je “rekao neki čovjek”. Samo jedi ovo, i topi ti se salo, samo maži ovo i podočnjaci nestaju. Samo ovaj sastojak, i izliječio si se od smrti.

A gdje su tu razlike među ljudima - gdje sam tu jedna ja, koja jadna, ni pomoću trikova ne mogu da se udebljam, jednostavno, takav metabolizam, ili neko, ko je naslijedio od roditelja te “podočnjake”. Najbolje da se svi iskompleksiramo. Eto, imam 27. godina i imam bore. Upomoć. I ja starim. Hajd’ što drugi, ali i ja. Ja imam strije. Otkud meni strije, ovakva ko Pink Panter. Ja idalje nemam obrva. Nekad mi otpadne jedna dlaka sa obrve, onda nemam još pola obrve i moram čekati da naraste. A ljudi, hladno, nacrtaju kakve hoće. Ja nešto pokušam kao podebljati, ne bi li i ja imala, ali nije to isto. Pa sam pitala jednu poznanicu, mislim da je to razlog zašto smo ostale poznanice: Jel’ ti kad si ljuta nacrtaš neke “ljute obrve”? Ili kad ustaneš, ono skeptična, nacrtaš kao jedna podignuta blago. Ili imaš neki šablon, pa staviš, i samo to olovkom tako “prošaraš”? Ne sjećam se da mi je odgovorila, ali uvijek kad je mene gledala, nisam je baš često viđala, imala je obrve “ne sviđaš mi se”. Ili je tako gledala, ne znam više. Ja bih najsretnija bila da se sve bolesti mogu izliječiti lako, i podržavam svakoga ko je bolestan da isproba sva alternative, ali i da se pazi. Nek se drži provjerenog. Naš prijatelj Senad je pojeo čuvarkuće (on kaže “obrstio”) sve oko kuće. Kupio je sebi knjigu o liječenju prirodom, i “zašao redom”. Godinama on to tako - nije još našao šta tačno pomaže, ali ne odustaje. I ja vjerujem da će prije naći nešto prirodno, ili kako bi rekla nauka “alternativno”. Čuj, alternativno, a iz prirodnih sastojaka nastaju i lijekovi - Aaaa, ko je sad alternativan?

A ne smijem, tačno ne smijem zaboraviti one silne tekstove “Saznajte šta je ova i ona uradila”, “Nećete vjerovati svojim očima”, “Ovo još nista pročitali”, “Tri pravila za sreću”, “Uradite ovo i sačuvajte vašu vezu”, “Podijelite ovo i ovo dijete će dobiti 1 euro””. Jednom sam napisala na svom blogu tekst “Ovo morate pročitati” i imala sam najviše pregleda. Izgleda da takvi naslovi “pale”. Odmah mi je slijedeća rečenica bila da ne moraju pročitati, pa možda niko dalje ni nije čitao, ali dobila ja preglede. Jupi, jeeej.

I još nešto, ovo je nabrajanje dalje, ali i apel: Ne šaljite mi tekstove tipa “Ako ovo ne pošalješ dalje desit će ti se nesreća...ako mi ovo ne pošalješ nazad, nisi mi prijatelj, pos*** će te ptica...”. Ispostavit će se da vam nisam prijatelj, rizikovat ću da me se pos*** i da mi se desi nesreća. Pa i da mi se desi sreća, i da se obradujem, i da se nikad ne obradujem ako to ne pošaljem, neću odgovoriti. Pisala sam jednom o tome, “stavi srce bez teksta i podrži nekoga ko boluje od toga i toga” - neću. Ako znam nekoga ko boluje od neke bolesti, stavit ću mu se na raspolaganje, ako mislim da se mogu nositi s tim. Ili da bi mogla biti od pomoći toj osobi, da nema u krugu prijatelja, rodbine nekoga ko mu već daje dovoljno. Ne osjećam grižnju savjesti što nisam stavila preko profilne slike zastavu neke države gdje su bili teroristički napadi - ne vidim da im tako pomažem. Njima ne treba naša “virtuelna podrška”. Ljudima trebaju nazad ljudi koji su poginuli, nedužni. Treba im njihov prostor, lični, da prođu žalovanje. Trebaju im blisku ljudi. Da se kazne oni koji su to uzrokovali. Ako im u tome ne mogu pomoći, neću sebi davati lažnu predstavu da sam nešto uradila time što sam stavila zastavu preko slike. To što ja osjećam, kada pogine ljudsko biće, koje je nedužno, postoji u meni, bez da to vi vidite na mojim objavama. Ali ja im ne mogu pomoći, odavdje ne. Tako ne. I nema veze je li to ljudsko biće “brat po vjeri”. Svako ljudsko biće koje je nedužno poginulo je jednako vrijedno. Meni je to tako. Ista je bol svake majke, oca, svake bliske osobe. Ista je težina svake suze. Isto trebamo poduzeti, ako nešto možemo poduzeti, za bilo koje ljudsko biće u potrebi.

Koga sam zaboravila spomenuti?

Aha, sebe. Ja prije nekih čini mi se tri godine napravila ovu svoju stranicu. Jedva se otarasila crnjaka da pozovem svoje prijatelje da stave “like” i da me podrže. Neki su, bome, odmah i podijelili stranicu i nahvalili me, sjećam se mog kolege Almedina Imširovića, i dok sam se sjetila moram da ga spomenem. Neki su mi, zato jer me znaju, dali taj famozni, strogo čuvani “like”, i broj ljudi koji me “prati” je rastao. Ja sam entuzijastično počela da pišem, i ne mogu reći da sam bila zadovoljna odazivom, jer sam ja nekako mislila da govorim nešto pametno, a nekako ljudi ne reaguju na to -izgleda da sam “pametovala”, ko što bi moj brat rekao, i zajedno sa mojim ocem potvrdio da sam ja “filozof”. Nisam izbrisala stranicu, jer sam ja samozadovoljna, i meni bilo lakše kad se ja tako ispišem (čitaj Ispametujem), i nastavila sam da zamjerim prijateljima koji to ne primjete, da sam ja eto, neki mozak, i da se trudim da ponudim nešto autentično moje. Ljutila sam se na dobru prijateljicu, jer mi ne daje podršku pa podijeli to što ja napišem, znala sam je i otvoreno prozivati, ali neće žena pa neće da podijeli, pa sam odustala. Haman da “nije prepoznala kvalitet”. Nekako sam mislila, pošto smo svi prijatelji (na Fejsu) i dosta vas me lično poznaje, da će biti više podrške. Kao znate me, pa ide misao u glavi: Vidi naše Maje što se odvažila, što se pravi pametna, evo malo da joj damo “vjetra petama”. Jest, malo morgen. Dali ste mi “like” i šta hoću više. Nekad, nek mi Bog oprosti što tek sad spominjem, podijelite vi nešto, i pohvalite nešto što ja izgleda stvarno dobro napišem, i meni ba bude drago, sturih se ja sva od sreće, ali, uglavnom vidim, u 90% slučajeva da ima ljudi koji to prate, (jer piše koliko je ljudi vidjelo, doduše ne znam ko, sve bih vas sad ovdje napisala) ali eto, zaposleni, nemaju kad da komentarišu, pa šta da se radi - bitnije mi je da sam s nekim podijelila od te neke povratne informacije, jer i pišem, ko što kažem, čisto sebično, radi sebe. Meni je bolje. Ja se “olakšam”.

Možda i zato što pišem, radi sebe, sebično, valjda “neusklađeno” sa svakodnevnim govorom, ili pomalo “filozofski”, i nemam neku publiku. Jer ne vole ljudi kad se “praviš pametan”. Nešto ona našla da priča, nešto komplikuje, što bi moj brat rekao “bezveze”. Reci, brate, nešto da te ne moram dešifrovati. Oprostite.

Da podvučem na kraju: Odmah kad sam objavila stranicu, čini mi se Mevlida Rovčanin, moja prijateljica, rekla mi je da kada napraviš stranicu treba često da objavljuješ, jer je bitno da se svakodnevno “osvježava” sadržaj, i po više puta, pa da ljudima bezbeli “izlazi na zid”. Lijep savjet, ali na moje objave bi odmah dobila “unfollow”. I vidim da drugi to rade, i stvarno, imaju dosta ljudi koji to prate i komentarišu, i dosta “pratitelja”. A ja je nisam poslušala. Iskreno, ne mogu ni da se pokajem. Ne pišem ja radi vas, nego radi sebe. Ako nekada pišem više, pišem jer imam više inspiracije. Toliko prosto. Trudim se, kada sam dobro raspoložena, da svoju fotografiju, koju sam lično uslikala, također ubacim, a nekada sam lijena, pa uzmem tuđe. Toliko sam kulturna da napišem i čija je, ako ima igdje naznačeno. A za to vrijeme sam mogla objaviti sigurno dva posta, ali, šta da se radi. Ponovo ću ponoviti, put treći: Staromodna sam - idalje vjerujem, ma uvjerena sam, da je “kvalitet bitniji od kvantiteta”, i za sebe, pišem dobro. Moje pisanje ima smisao, jer meni donosi “oslobođenje”.

S druge strane, pišem, jer želim da onaj ko čita, zna da nije sam. Da sam gledala, i snimala, i pratila, i “sažvakavala” njegovu, i druge sudbine, i vraćam ono što mi je dato. “Žvačem” ja svaki dan, ali, neke stvari, događaje, ljude, ne “varim” tako lako. Zato vam neću pisati svaki dan. Ni neću da budem neka traka za masovnu produkciju.

Molim sve, koji me neće nikad čitati, i koje “smaram”, da me ne prate i da pritisnu “ne sviđa mi se/unlike”. Tako ćete sebi na vašem zidu osloboditi prostor, gdje može da stane nešto što vam se stvarno sviđa. I ja tako, ima dosta prijatelja (na Fejsu) koje ja ne pratim. Imaju neke objave koje mi odgovaraju više od njihovih, i jednostavno, oni tu otpadaju. Pravim sebi po svojoj mjeri, da mi bude od koristi. Meni stvarno ništa ne znači vaša “podrška” preko tog jednog like-a za stranicu. Ja ću svakako uspjeti i bez toga, i znam da ima ljudi koji dijele i cijene moje mišljenje, pa eto, nek ih je pet, ja imam s kim da dijelim.

Svima vama, koji ste pročitali ovu moju “kanalizacionu izjavu” se zahvaljujem. Bit će da se i prije obraćali pažnju.

ponedjeljak, 25. rujna 2017.

Maja:Između dijasporaške i došlje (Dijasporaška perspektiva)

Bliže se dvije godine otkako živim u Njemačkoj, i pokušavam od života napraviti neku najbližu verziju onoga kako bih voljela da bude. Gledam da ti ciljevi budu naspram mene, i da se koliko je moguće oslobodim očekivanja o tome šta je to što bih ja (ustvari) trebala da postignem, ili da sam već postigla u ove dvije godine kako sam tu. Ne mogu reći da sam puno promjenila ono što jesam, ustvari, ono što sam bila prije i poslije dolaska ovamo: To bi vjerovatno mogli potvrditi i ljudi koje sam viđala po dolasku u Bosnu, ali, znam i sama procijeniti, tako da mi ta potvrda i nije potrebna.

Ipak, ono što danas želim podijeliti je suočavanje sa predrasudom, koju sam osjetila na svojoj koži, s obje "strane medalje". Želim pričati o tri perspektive, zato. O perspektivi mene kao "dijasporaša", mene kao "došlje" i mene kao onoga što sam ja ustvari, u odnosu na to.


Dijasporaška

Kada smo se, prije dvije godine, odlučili seliti u Njemačku, osjećali smo se prezasićenim svime onim što smo doživjeli, najviše u pogledu posla, a potom i nekog opšteg nezadovoljstva ljudi oko nas. Pokušavali smo, svim silama, iz ne tako dobrih uslova, nešto napraviti, i uspjevalo nam je. Skromni kakvi jesmo, bili smo zadovoljni time, ali dođe u čovjeku neki lom, kada mu prođe kroz glavu: Zašto da budem zadovoljan sa tako malo, kada zaslužujem bolje? Ne bi nikada ni znali koliki smo čudotvorci, i koliko smo bili optimistični, da nas se nije stavilo u situaciju da to moramo biti. Ali, uprkos uspjehu, uprkos zadržavanju iznad površine, slomi se nešto u čovjeku, i on odluči da napravi brod. 

Tako da, koliko je stalo u kofer, stalo je, i za zimu i za ljeto, i karta u jednom smjeru, i krenulo se. Sreća moja pa smo putovali skoro 24 sata. Toliko toga je bilo za preraditi. Ta knedla od grlu. Osjećaj kao da me nešto davi. Osjećaj kao da počinjavam izdaju. Osjećaj osude. Osjećaj da ostavljam porodicu. Tuga. Rastuća usamljenost sa svakim kilometrom koji smo bliže "cilju". S druge strane, misli da ću sada zaista moći pomoći mojoj porodici, primarnoj, sekundarnoj, budućoj - osjećaj snage i moći, želja za promjenom, želja za novim početkom. 
Prve dane sam samo pokušavala da nađem oko sebe šta je isto kao u Bosni. Kao u Tuzli. Šta mi je poznato i preklapa se. Pa nađem isto cvijeće, srce mi poraste za broj kada čujem maternji jezik, utapam u očne vjeđe svog dragog, jer on je najviše od doma što imam sa sobom. Sreća da mi je on tu. Radujem se da se javim svojim roditeljima, prijateljima, iako, idalje se borim sama sa sobom, jer mi i preteško pada ta vrsta kontakta. Fali mi dodir, zagrljaj. Fali mi toplina. Oči koje me gledaju i u kojima se ogledam. I onda, nastojanja da se nađe posao, nesigurnost u govorenju tuđeg jezika, osjećaj proticanja vremena i istovremenog gubljenja dragocjenosti, preispitivanja. Naposljetku - pronađen posao, iako ne u svojoj struci, mirenje sa tim da će jedno vrijeme biti tako, nalaženje u tom poslu putem dnevnika zahvalnosti svega onog što je lijepo, mirenje sa tim da će moj dragi da se vrati nazad, dok ne dobijemo odobrenje za spajanje porodice, i traženje načina da se vrijeme popuni - upisivanje kursa Njemačkog. Raspored: Ustajanje u pola 4 ujutro, pješačenje tri kilometra, vožnja vozom, biciklanje 20 km, bivanje na usluzi, vožnja vozom, povratak u grad boravišta, pohađanje kursa, povratak s kursa, rađenje zadaće, spavanje u 8, jer je ustajanje u pola 4 i tako ukrug. Danima, mjesecima... Do trenutka kada sam prvi put kročila u Bosnu. 6 mjeseci kasnije. Plakala sam na aerodromu, drhteći. Oca i muža koji su došli kod mene gledala sam kao utvare, ne mogavši da svarim da sam taj dan, prije samo par sati radila i bila uronjena u svoju svakodnevnicu. Dodirivala sam ih, kao da će, kao baloni od sapunice, samo da prsnu pred nosom, ostavljajući samo miris i pokoju kap. Kao da sam bila u snu. Sve mi se doimalo drugačije. A poznato. Nekako malo, a tako krcato vrijednošću. Kao da su oko mene bili ponovo moji gradivni elementi, i ja sam se uklopila, toliko dugo otuđena.

I tu onda taj dijasporaški kalup: Kada dođeš odmah krene: Kako je kod vas u Njemačkoj? Pa očekuju da više ne znaš pričati maternji jezik, da kažem - kako se ono kod nas kaže. Očekuju da vadiš novac iz punih ga džepova, da čašćavaš, da pričaš kako je tamo negdje lijepo, i ohrabruješ da se okušaju. Očekuju da si donio poklona, da si donio anegdota... Da nosiš "markiranu" odjeću, mirišeš na skuplje parfeme. Da vjerovatno dođeš autom, i to ne bilo kakvim, nego "moćnim" - nekom Bengom, Merdžom... S gađenjem gledaju kako idalje štediš. Kako si "škrt na parama". Oh, kako su zarađene. Između plača za onim što si ostavio iza sebe, i borbe da skupiš pare za kartu.
 Upitkuju, kako je to, a kada te gledaju dok pričaš, nemaš neki poseban dojam da ih zanima, kao neki prijekor im vidiš u oku, kao neku stvarnu nezainteresovanost - uglavnom. I osjetiš, da više tu ne pripadaš, jednom kad si otišao. Govore ti, ne vraćaj se, šta ćeš i ovdje, vidiš kakvo je stanje, izdrži, ni ne razmišljaj o tome, a u njihovoj glavi, ti si se snašao, tebi je bolje, ti si se usudio, da su i oni bogdom. Kao, ti si sretan, tebi ništa ne fali, tebi ne fale banalne stvari kao što je ćevap, ali ne bilo koji nego iz Limenke, mali Burek iz Pekare Tušanj, jufka od domaćih jaja, osjećaj ubiranja sa drveta neke voćke, zvuk maternjeg jezika, prijateljski i saučesnički pogledi... Da, ti sada imaš novac da možeš sebi puno toga priuštiti, ali, ne možeš imati ono što zaista želiš - a najradije bi da preseliš sve ljude koji su ti dragi kod sebe. Tek onda bi ti bilo lako. I ovako, imaš barem neki cilj, s kojim se budiš, kada si tamo, radiš, i nađeš sebi pored rada i obaveze, da ti vrijeme prođe, prije nego vidiš "svoje". Osjećaj kada kupiš kartu, i kada čekaš taj datum - to je posebna vrsta čekanja. A oni, oni često govore da im fališ. Da im je teško. Ljutiš se na njih, jer oni su opet skupa, oni su okuženi jedni drugima. Okruženi ono što im je poznato. Onim u čemu su odrasli, i onim što je u njima odraslo. A ja, kao da sam koža, zguljena sa tijela, i bačena negdje, bez svega onog što je ispod. Bez podrške skeleta. Mišića. I opet, boriti mi se. 
Teško mi se bilo na početku i vidjeti svoje preko Skype-a. Mogla bih podnijeti da im čujem glas, zatvorila bih oči, i bila bih tamo, a kada ih vidim, s druge strane ekrana, nisam mogla da izignorišem činjenicu da su sa druge strane ekrana. A nisam mogla ni pričati o tome koliko mi je teško. Nisam mogla podnijeti da i njima bude još lošije - niti sam pored njih, niti mi je lako. Pisala bih, pozitivno, hrabro, odvažno, kao da sve mogu, i gazila isto tako naprijed. I mogla sam. Toliko sam se unosila u to da misle da mi je dobro, da mi je na kraju i bivalo. Uzimala sam ono lijepo što imam oko sebe, bivala sam zahvalna što su živi i zdravi, i što postoje sredstva komunikacije, da znam kako su, hranilo me što mogu sebi priuštiti bolje šanse, što imam osjećaj da se pomjeram i da napredujem, i da se, na kraju krajeva, sve to isplati. Osjećam se kao da dobijam tlo pod nogama, osjećam kao da dobijam pomalo dasku po dasku moje lađe, i da sam sada iznad površine. Ne plutam po njoj. 

Zato, nemojte misliti da je jednostavno otići. I odlaziti svaki put, kada se jednom vratiš nazad. Nije lako više ni ne znati gdje pripadaš - jer ne pripadaš ni ondje odakle si otišao, a ni tamo gdje nešto gradiš. Nije lako graditi, daleko od svega što poznaješ, ono što će biti onako kako jedino znaš. I kao što rekoh, samo je koža bačena ovamo. Sve ono što je suštinsko je ostalo. Nismo li satkani od zemlje? Ta zemlja je rodna gruda. Taj osjećaj da si cijeli dobiješ tek onda kada si okružen onim što osjećaš svojim. 
Sada, ne mogu reći ni da mi je toliko teško, kao što mi je bilo na početku. Ali isto tako ne mogu ni reći da mi svaki rastanak od Bosne ne pada teško. Ne mogu reći da mi ne fali. Od zagorjele tave moje bake, do vjerovanja da će biti bolje, i pravljenja čudesa od tako malo toga datog. Od namještaja očuvanog, od perioda Jugoslavije, do nažuljanih ruku od mješanja džema od šljiva. Od mirisa divljih jagoda, do lakoće izgovaranja psovke.

Da li sam otišla - ponekad se pitam. Kada sam sva satkana od svega onog u čemu sam odrasla. To se ne može promjeniti, kao što se ne može promjeniti ni DNK. To ni ne želim promjeniti. To sam ja, između dijasporaške i došlje.


Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...