Odnos...

Odnositi se naspram nekoga, nečega.
Imati neku nit koja spaja. Osjećajnu nit. Misaonu nit. Energetsku nit. Situacijsku nit. Iskustvenu nit. Istoprostornu nit.

Sjećam se, kada sam gledala epizodu serije "Hannibal", kada se odnos dva lika - Hannibala i Willa opisuje šoljicom, koja pada i raspršuje se u komadiće, i onda, u narednim epizodama, kada se ponovo susreću, prikaz odnosa je šoljica, koja sa iz komadića, skuplja sa poda i postaje jedinstvenom, neokrznutom padom, jednakom kakva je bila. Osim tada, tu metaforu odnosa u kojemu je glavni junak šoljica koja se rasipa u komade, pronašla sam još jednom, listajući po Facebooku. Jednom je čak odnos predstavljen kao papir, koji se, usljed neprimjerenog tretmana jednih naspram drugim pogužva, i više nikada ne biva istim. Više nikada ne biva lagan za pisanje. Ne biva lagan za čitanje ispisanog. Biva obilježen svojom zgužvanošću.

Jutros, vraćam se na svoj doživljaj jedne svađe između dvoje ljudi koji su dugo vremena skupa, i pitam se, da li se, nakon teških svađa, zaista dese te nepopravljive štete jednom odnosu, u neovisnosti od toga kakva je njegova kvaliteta bila?
Kvantiteta, odavno znam, nije bitna. Trajnost odnosa ne mora biti znak ljubavi, može jednostavno govoriti o tome kako nemamo snage da ga prekinemo, ili kako želimo da ga ipak imamo - uprkos mnogim teškoćama kroz koje nas provodi... Trajnost, može govoriti - koliko toga je u odnos investirano, i koliko toga se priječi, da ga ne napustimo, ostavljajući investirano u međuprostoru koji više ne dijelimo...

Da li se nakon teških svađa, kada izlazi iz nas ono što smo dugo čuvali od drugoga, kada izlazi iz nas ono što smo drugo zamjerali drugome, što smo dugo čuvali i od nas samih - da ne bi ni do drugih došlo - može da sve bude onako kako je bilo? Ili, čak, bolje?

Kada pomislim na takvu jendu svađu - ja ne vidim šoljicu koja se razbija, papir koji se gužva, vidim puzzle koje se raspršuju, po kršu, po travi, rastjerane vjetrom. Da bismo bili što smo smo bili ponovo, moramo svaku ponaosob ponovo pronaći i ispočetka joj ispitati mjesto. Moramo se vratiti na ono što nas je spojilo, na ono što je ostalo od nas, i to dvoje združiti. Prelaziti ponovo taj put, koji smo prelazili do trenutka kada je sve počelo da se raspada u dijelićke.

I, opet, neke dijelove izbaciti, i ostaviti praznine, da neki novi dijelovi nađu mjesta. Da sraste puzzla. Da, opet, postane cijela.

The Hardest Puzzle to Solve by Tim Nguyen

Njeno Visočanstvo Empatija

Uhvatila me neka tuga. Tako sam nazvala taj osjećaj, i svidjelo mu se to ime, pa ja pod tim imenom u meni trajao. Dijelom posljedica PMS-a, bila sam plačljiva, i više nego što imam razloga, ili, ipak, onoliko koliko trebam - a što bih, kada sam potpuno racionalna, izracionalizovala. Napravila bih od te, nazovimo, tuge, samo nešto što će jednostavno proći, zato jer nema razlog.

A, dok sam u PMS-u, nemam takvog umnog oružja da je sputam. Mislila sam u sebi: "Dat ću joj prostor da se pokaže, pa će ona sama i proći." Tako se i dešavalo, znam iz iskustva. Nikada je nisam gurala u stranu, niti pod tepih. Družile smo se. Pomoću nje su se tolike pjesme iznjedrile. Njom vođene su se tolike potrebe da se okrenem drugima, ohrabrile, i krenule u svoju misiju ispunjavanja. Zato sam, i sada rekla : Neka traje. Svaki osjećaj ima svoj smisao. I ona je tu sa svrhom. Kada ispuni svoju svrhu, otići će sama.

Ali, bivalo je mučno. Suze su granule na svaku sitnicu, koja je rasla do neobjašnjivih razmjera. Bijes je kuljao, i pokretao je ruke u pravcu stvari, ali ih je razum moram kočiti, često uspješno. Ponekada, nije uspio odreagovati kako se to brzo i iznenadno dešavalo.

A onda, jedan dan, se pojavila ona. Empatija.
Progovorila je glasom moje najbolje  prijateljice. Njenim glasom, jer je ona, moje bogatstvo od osobe, imala tu divnu osobinu tako spontano izraženu, da nisu kada imale da se postave prepreke, koje se inače javljaju, kada sam tužna. Prepreke: Povlačenja, zatvaranja, nepristupačnosti, nedohvatnosti.

Nije mi rekla: Opusti se, proći se. Nije mi rekla - nije to toliko strašno, i dopunila mi tugu dodatnom tugom zbog nerazumjevanja moje pozicije. Slušala je. Potom, u sebi našla dijelove istog iskustva, i onda, njime progovorila. Rekla mi je - znam te, bila sam ti. Imenovat ću ti tvoje misli. Imenovat ću ti osjećanja. Strepnje. Želje. Rekla je: Nisi sama. Bila sam ti, i evo me, preživjela. Rekla je i više nego što je riječi izrekla, a ja...

Ja sam osjećala kako sada jasno vidim u sebe. Kao da je neko unio apsolutno svijetlo u mene. Pogledala sam u osjećanja, i vidjela mnogo više. Vidjela sam snage. Vidjela sam mogućnosti. Vidjela sam sposobnosti. Vidjela sam sebe potpunu. Nisam više bila obojena tugom, iznutra, i vidjela tugu vani. 

Tek zahvaljujući drugima, ponekad možemo sebe cijele pogledati. Mi samo vidimo iznutra. Mi samo vidimo sliku ograničenu našim vidnim poljem, obojenu našim emocijama, tadaprisutnim. Kao što je Đorđe jednom rekao: "Sve izgleda iz daleka drukčije.".