Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

petak, 23. listopada 2015.

"Znam ja nas, jebo ti nas."

"Znam ja nas, jebo ti nas". Često mi naupadnu te riječi, pogotovo u poslijednje vrijeme zadnjih dvadeset dana, koliko sam, uglavnom, oslonjena na pomoć ljudis kojima dijelim jezik ili porijeklo. Porijeklo - posredstvom iste zemlje, ili porijeklo, posredstvom istog genetskog koda. Sjećam se dana, kada sam, isčitavajući iskustva ljudi koji su se preselili u Njemačku, nalazila uglavnom za razočarenje "svojima". Govorili su - "Ako budete tražili posao, ne vodite se onim - da radim ondje gdje se osjećam "svojim", ne idite kod ljudi sa Balkana. Grdno ćete se prevariti. Oni, više od svih, su skloni zloupotrijebiti vaše povjerenje, i iskoristiti npr. vaše nepoznavanje jezika ili nešto drugo u čemu manjkate, protiv vas." Naravno da nisam htjela da vjerujem u to. Kada sam došla u Njemačku, u Köln, prvo što sam primjetila, pogotovo zbog činjenice da sam stanovala na desnoj obali Rajne, su ljudi različitih puti, oblika lica, jezika, načina ophođenja. I, zanimljivo, ili sasvim obično, kretali su se u grupama. Grupirani po pripadnosti. I mislila sam, vidiš, kada si u tuđini, ono što te vuče jeste ono s čime nalaziš sličnost. Najčešće u podlozi. Okolnostima iz kojih si došao. Mukama koje si zajedno sa njima preživio. Ili koje je vaša porodica dijelila u prošlosti. Istost nas povezuje. 

Prvo što sam čula od "naših" jesu komentari poput: Koje su izbjeglice tu. Keln nije više ono što je bio. Sve je manje "Švaba". Kao da oni, nekada davno, nisu bili izbjeglice ili, u boljem slučaju, nisu otišli iz svega sebi poznatog, da bi, u tuđini, dobili ono što u svojim zemljama ne bi uspjeli zavrijediti, za svoj životni vijek.
Pitala sam za pomoć, kao nova, kao neupućena, prvo od "svojih", i najčešće su svi nudili probleme s kojima se mogu susresti. Da sam došla u pogrešno vrijeme. Da ni ovdje nema posla. Da ću ovdje morati da počnem od nule. Da budem fleksibilna. Da radim nešto, što ne odgovara mojoj kvalifikaciji.
Nije me bilo strah. I idalje, nije me strah. Početi život na nekom drugom mjestu, gdje nemaš temelja, sasvim lako može značiti početi ispočetka - a ja, ja se početaka ne bojim. Sama činjenica da sam tu gdje jesam govori o tome da sam spremna. I da imam povjerenja u svoju sposobnost započinjanja iznova, započinjanja na pravi način, od dna. Temeljno, svojevoljno, graditi onako kako želim. Ne nastavljati na nečijim tuđim temeljima. Ne popravljati neke okrnjene temelje, nepodložne promjeni - započeti od nova. U svojim jedrima imala sam glasove bodrenja dragih ljudi, koji su vjerovali u mene, u svojim vizijama, sve ljude, koji su taj korak ranije napravili i uspjeli... U svojim nadama, pomoći ljudima, do kojih mi je stalo, a kojima ne mogu pomoći ostajući u sigurnoj zoni neakcije. 
Vizija Njemačke, kao zemlje nauke, kao kolijevke ljudi koji žele ulagati u ljude koji žele i mogu napredovati. Vizija Njemačke prepletena sa obrazovanjem za cijeli život. Razbijala se. Krnjila. Sitnila. Odlepršala vazduhom. Pekla u očima.
Pitala sam se, šta se to nama dešava? "Mojima".
Šta se to prelomi u čovjeku, da, jednom kada uspije, ljubomorno za sebe počne da čuva savjete. Kradomice skriva načine na koje nekome može olakšati. Kada u njemu umre ona osoba, koja je došla, u istu, jednako tuđu kao i meni, zemlju, iz istih, ili blago različitih razloga, sa jednakim koferom neizvjesnosti, pomješane sa strahom, titrajućom čežnjom za pronalaskom dodirnih tačaka sa zemljom odakle si potekao? Kada u njemu umre ona osoba, koja se radovala, čuti jezik koji razumiješ, iz usana stranca s kojim te dijeli isti geografski prostor porijekla? Kada u njemu umre osoba, koja je, puna želja i snova, ostavila sve što je znala, da bi upoznala sve što ne zna, a želi znati?
Kada je, zajedno sa tom osobom, umrlo i saosjećanje, prema onima, koji, kao ona nekada, počinju sa istim snovima, nadanjima u ishod koji preporađa, sa istom željom da će njihove sposobnosti ovaj put doći do izražaja?

Ovdje, među toliko "svojih", osjećam se najviše poistovjećena sa "izbjeglicama", koje svakodnevno srećem na ulici. Nemam osjećaj da nas išta dijeli. Svako od nas, pojedinačno, je ili pobjegao ili morao, ili "pobjegao" jer je htio, da bi našao svoje novo sigurno mjesto. Svoje novo mjesto. Svoje mjesto. Malo, svojim rukama stvoreno mjesto. Sa svojih deset prstiju, svojim trudom i nadom, stvoreno mjesto.
Gledam ih, pune straha i nade. Balansirajući između novog koraka, i novog uzmaka. 
Gledam, i osjećam kako u meni treperi usplašeno dijete. Gledam, kako rukama, koje strah još nije osvojio, iscrtava, na praznom listu papira, nesavršeno vještim rukama, svoj san. Gledam i bodrim pogledom. U jedra mu pušem tihim molitvama. Povjerenjem.

Ni sama više ne trebam. 

nedjelja, 18. listopada 2015.

Prve slike Köln-a

18 dana sam u Kölnu. Kada sam, nakon 23 sata putovanja ugledala suncem osunčane vrhove katedrale (Kölner Dome-a), od ljepote su mi se oči ucaklile suzama. Isto tako, desilo mi se od tuge nad izgubljenom ljepotom, kada sam vidjela sliku na kojoj ta ista katedrala stoji, prkoseći iznad ruševina, koje su posljedica bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.
Die folgenden Bilder stammen von der footnote.com-Webseite und entstammen dem NARA-Archiv

Suze su napunile oči, kada sam pomislila na ljude, koji bez milosti uništavaju ljepotu, trud i rad, historiju i narod, i ostavili opet nju, da stoji. Da kontrastuje. Da ječi u ruševinama. Ne mogu a da se ne zapitam: Zašto? Da li baš, da bude kontrast, i pojačava užasnost prizora, crna i strašna, iznad sravljenih kuća, uništenih legla historije? Ili zato, što se neko nije usudio njoj, građenoj od trinaestog stoljeća, zadrijeti u svetost?

Ne možeš da ostaneš ravnodušan kada vidiš pokidane mostove. Znaš šta znače mostovi životima koji se njima spajaju. Ne možeš da se ne zapitaš, bezbroj puta, kome je do toga, da nas ljude, koji smo nastajali, razvijali se, evoluirani naslonjeni jedni na druge, toga liši, prekidajući nam spone? Ne možeš, a da ne osjetiš gorčinu kako se iz prizora slijeva u dušu. Da ne osjetiš kovilac mržnje, koji guta, sravnjuje, sve ono što je iz ljudske vizije posredstvom zajedničkog napora postajalo nešto opipljivo, nešto veličanstveno lijepo, nešto što ujedinjuje divljenjem.

Kada vidim pokidane mostove, osjećanja ne prestaju da se mješaju. Vidim Köln, sada. Katedralu sada. Katedralu, koja se, svaki pojedini dan, svake pojedine godine, vrijednim rukama njenih čuvara obnavlja, djelić po djelić, istim detaljima. Kako ponovo postaje ista. Nova ista. Od 1248. do 2015. u postanku. I poželim da se mi ljudi jednako tako brinemo jedni o drugima, kako je to jedna katedrala, prkosna, zaslužila. Da se jednako tako brinemo, da mostove, koji su srušeni neovisno od naše želje, uzmemo sebi za obavezu da gradimo. Previše se mi brinemo oko toga čija je reda, ili ko treba da daje manje, a čija je dužnost da daje više. Previše mi oklijevamo oko toga ko će prvi pružiti ruku, a ko duže zadržati ponos. Previše mi klatimo na jezicima poneko "Izvini" i poneko "Volim te". Teško nam je prvi udariti kamene temeljce, jer ne znamo sa sigurnošću da li će neko nastaviti. Opet smo oslonjeni na druge i vječno u druge gledamo, i od njih tražimo znak. A držimo u sebi predstavu da smo sami, da možemo sami, da nam je tako najbolje.

Ja vam kažem, ugledajmo se na ovaj grad. On me toliko toga naučio. Naučio me biti uvijek star, a nov. Znati svoje vrijednosti i ponovo ih izgraditi, iz prašine pepela. Pokazao mi šta znači biti aktivan u obnavljanju sebe, u dopunjavanju sebe, u oslanjanju na druge, na ono što nam je svima zajedničko.

Zato, kada pucaju mostovi, znate šta vam je činiti.

Popularno...