Prvo što sam čula od "naših" jesu komentari poput: Koje su izbjeglice tu. Keln nije više ono što je bio. Sve je manje "Švaba". Kao da oni, nekada davno, nisu bili izbjeglice ili, u boljem slučaju, nisu otišli iz svega sebi poznatog, da bi, u tuđini, dobili ono što u svojim zemljama ne bi uspjeli zavrijediti, za svoj životni vijek.
Pitala sam za pomoć, kao nova, kao neupućena, prvo od "svojih", i najčešće su svi nudili probleme s kojima se mogu susresti. Da sam došla u pogrešno vrijeme. Da ni ovdje nema posla. Da ću ovdje morati da počnem od nule. Da budem fleksibilna. Da radim nešto, što ne odgovara mojoj kvalifikaciji.
Nije me bilo strah. I idalje, nije me strah. Početi život na nekom drugom mjestu, gdje nemaš temelja, sasvim lako može značiti početi ispočetka - a ja, ja se početaka ne bojim. Sama činjenica da sam tu gdje jesam govori o tome da sam spremna. I da imam povjerenja u svoju sposobnost započinjanja iznova, započinjanja na pravi način, od dna. Temeljno, svojevoljno, graditi onako kako želim. Ne nastavljati na nečijim tuđim temeljima. Ne popravljati neke okrnjene temelje, nepodložne promjeni - započeti od nova. U svojim jedrima imala sam glasove bodrenja dragih ljudi, koji su vjerovali u mene, u svojim vizijama, sve ljude, koji su taj korak ranije napravili i uspjeli... U svojim nadama, pomoći ljudima, do kojih mi je stalo, a kojima ne mogu pomoći ostajući u sigurnoj zoni neakcije.
Vizija Njemačke, kao zemlje nauke, kao kolijevke ljudi koji žele ulagati u ljude koji žele i mogu napredovati. Vizija Njemačke prepletena sa obrazovanjem za cijeli život. Razbijala se. Krnjila. Sitnila. Odlepršala vazduhom. Pekla u očima.
Pitala sam se, šta se to nama dešava? "Mojima".
Šta se to prelomi u čovjeku, da, jednom kada uspije, ljubomorno za sebe počne da čuva savjete. Kradomice skriva načine na koje nekome može olakšati. Kada u njemu umre ona osoba, koja je došla, u istu, jednako tuđu kao i meni, zemlju, iz istih, ili blago različitih razloga, sa jednakim koferom neizvjesnosti, pomješane sa strahom, titrajućom čežnjom za pronalaskom dodirnih tačaka sa zemljom odakle si potekao? Kada u njemu umre ona osoba, koja se radovala, čuti jezik koji razumiješ, iz usana stranca s kojim te dijeli isti geografski prostor porijekla? Kada u njemu umre osoba, koja je, puna želja i snova, ostavila sve što je znala, da bi upoznala sve što ne zna, a želi znati?
Kada je, zajedno sa tom osobom, umrlo i saosjećanje, prema onima, koji, kao ona nekada, počinju sa istim snovima, nadanjima u ishod koji preporađa, sa istom željom da će njihove sposobnosti ovaj put doći do izražaja?
Ovdje, među toliko "svojih", osjećam se najviše poistovjećena sa "izbjeglicama", koje svakodnevno srećem na ulici. Nemam osjećaj da nas išta dijeli. Svako od nas, pojedinačno, je ili pobjegao ili morao, ili "pobjegao" jer je htio, da bi našao svoje novo sigurno mjesto. Svoje novo mjesto. Svoje mjesto. Malo, svojim rukama stvoreno mjesto. Sa svojih deset prstiju, svojim trudom i nadom, stvoreno mjesto.
Gledam ih, pune straha i nade. Balansirajući između novog koraka, i novog uzmaka.
Gledam, i osjećam kako u meni treperi usplašeno dijete. Gledam, kako rukama, koje strah još nije osvojio, iscrtava, na praznom listu papira, nesavršeno vještim rukama, svoj san. Gledam i bodrim pogledom. U jedra mu pušem tihim molitvama. Povjerenjem.
Ni sama više ne trebam.
