Razgovor sa sobom

Jeste li ikada slušali glas kojim se obraćate sebi, u trenucima kada vam se desi neki neuspjeh?

• Kada zakažete u nečemu, za šta ste bili uvjereni da je osuđeno na uspjeh? 
• Kada je nad vama ispitivački pogled ocjenjivača, a vi ne možete da pokažete ono što znate da znate?
• Kada, uprkos sasvim jasnim upustvima, ne možete da sprovedete u djelo ono što ste naumili?

Šta kažete sebi tada?

Meni je samoj mnogo trebalo, prije nego sam počela o tome razmišljati, a tek jedna mala vječnost, kada sam počela da radim na tome - kako da taj glas napravim takvim, da bude prema meni blag. Moj nije bio.

Postoji mnogo teorija o tome zbog čega razvijemo naspram sebe taj neki "kritizerski odnos", što kažnjavamo naše neuspjehe izgovaranjem pogrdnih riječi samima sebi.

Neću ih mnogo opširno opisivati, jer ne želim se na tome zadržavati. Ne riješavaju se naši problemi tako što im otkrijemo uzroke, barem ne u većini situacija. Oni se riješavaju tako što im se posvetimo, i nađemo u sebi razumjevanje na njih. Ili, takva je barem moja istina.

Da se vratim. "Kritizerski" odnos prema sebi možemo razviti posredstvom nekoliko izvora:

naših bližnjih, ili ljudi koji nas okružuju: autoriteta, ili nekih drugih s kojima dolazimo u dodir.

Postoji neko uvriježeno mišljenje da je dovoljno izreći kritiku, da bi se nešto popravilo. Onda se, kao upućuje osobi da treba nešto da popravi kod sebe da bi ishod bio dobar.

Ostala bih kod ovoga "nešto da popravi kod sebe": Upućujemo nekoga da nešto što je on(a) uradio/la nije bilo dovoljno dobro, i da popravljanjem tog nečega dolazi i do boljeg ishoda. Jako je očita ta "kvaka". Šta je to što je loše? To je onaj dio koji fali. To je sada onaj dio napora, koji osoba koja je pogriješila treba da uloži da bi nam opravdala naše dobročinstvo što joj dajemo drugu šansu da uspije. Ona treba da sama uvidi gdje je to gdje je ona zakazala.

Tako mi se doima. Jer, ako bi mi htjeli imati udjela u tome da druga osoba bolje savlada svoj zadatak, pristupili bi joj tako da bi joj rekli, ukoliko znamo, šta je tačno to što ona može uraditi da bi u tome uspjela bolje. A što bi joj mi rekli, bi bile ideje, koje ona ne mora, ali može iskoristiti - dali bi joj trag, naznaku. Istovremeno, priznali bi joj trud koji je uložila da dođe do toga gdje je sada, priznali bi joj da je dala najbolje od sebe, koliko je u trenutku mogla, ali i to da je to što je pogriješila, ipak odraz nekog koračanja - nije na početnoj poziciji: Sada samo zna da postoji još nešto što može uraditi.

A, radimo li to doista tako?

Tek, radimo li ovo tako prema sebi?

Možda baš zato što je odgovor najčešće NE, otuda dolazi i težnja da se na isti način ophodimo prema drugima. Jer, MI ne dobijamo od sebe ono što nam treba. A utoliko više se okrećemo prema drugima, i očekujemo od njih da nam ONI daju ono što nam treba. A kako nam to često nije omogućeno, dajemo sebi za pravo da se ophodimo na jednak način - "Oko za oko, zub za zub".

A šta bi se desilo, kada bi, svako od nas, ponaosob, stvarno sebe zapitao, kako ja to razgovaram sa sobom, onda kada "zakažem"? Šta kada bi svako od nas, onda, kada bi prepoznao da od tog apsolutno nemotivirajućeg kritiziranja ne idemo bliže onome što želimo,  rekao: Sad ću razmisliti o tome šta mi je zaista potrebno sada - šta je to što želim da čujem, a što bi mi pomoglo da se osjećam bolje, i da se motivišem, i da uspješno savladam ovaj zadatak? 

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na očekivanje od drugih da nam daju ono što mislimo da nam pripada. A ko je to rekao da nam drugi moraju to pružiti? Zašto se uopšte ponašamo tako kao da nam je neko dužan biti podrška? Niko nije dužan, osim nas, i to, dugujemo to prvo sebi.

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na razočarenje drugima što jedino što znaju je da nas kritikuju, i što ne vide ono što smo postigli. Vidimo li mi to? 

Vratimo se sebi. Pogledajmo sebe onako kako bi gledali naše najbliže, s istim povjerenjem u snagu onog najdivnijeg što imaju u sebi, a što im omogućava koračanje naprijed. Pogledajmo  u sebe, u dubinu našeg napora da učinimo pravu stvar. Oprostimo sebi što sada nije pravi trenutak, i što ne možemo dati onoliko koliko smo inače sposobni. Oprostimo sebi što nismo u punom kapacitetu, što nas obesnažuju brige, što nas kolebaju nesigurnosti... Uredu je. I meni se to dešava. I svima nama. To ne znači da nećemo opet moći, još jače i još odvažnije doseći onaj vrh kojem težimo. 

A i kada dosegnemo taj vrh, uzmimo sebi vremena. Ostanimo s tim. Ne dajmo sebi odmah krenuti, ohrabreni jednim osvojenim vrhom, u dosezanje novih i novih vrhova. Ovaj treba prvo jako, jako da postane naš. Da uvidimo šta smo sve poduzeli, šta smo sve uložili, šta smo sve potrošili, u šta smo se sve upustili, da budemo tu. Da osjetimo ponos. Da kažemo sebi sami one riječi, koje bi najviše voljeli čuti - da, i sada voljeli čuti. Ne znači to što smo uspjeli, da nam ne treba da to zaista čujemo, doživimo, proosjetimo. Da to, sami sa sobom, vidimo, proradimo, prihvatimo.

A ti - šta tebi sada treba da čuješ, da bi bio korak bliže svome vrhu?

Sreća - u nama ili s vana?

Prije dvije, tri godine, prvi put sam čula za Dnevnik zahvalnosti, i počela ga primjenjivati, u iskrenoj želji, da moj dan, koji je iza mene, ostane osvijetljen tim divnim trenucima koji su bili njegovim dijelom. Postoje, naučni pokazatelji o dobrobitima koje ova vježba ima za blagostanje čovjeka. Suštinki se sastoji od toga: Kada na kraju dana, uzmete sebi 15 minuta vremena da napišete šta je to za šta ste zahvalni, šta je to što je ovaj dan utjecalo na to da se pozitivna osjećanja probude u vama, šta je to, što vam je ovaj dan služilo - shvatit ćete - toliko je razloga za zahvalnost. Za neke sasvim obične stvari, koje možda ni ne primjetimo, sve dok ih ne nestane. Kao ja, sada kada sam prehlađena, shvatam, koliko mi znači moći disati otčepljenog nosa - moći udisati zrak punim plućima - a dok to nije bio slučaj, bilo je to nešto što se podrazumjeva.

I toliko drugih stvari nam propusti zauzeti pažnju koju zaslužuje, da bi nam donijelo osjećaj zahvalnosti.
Ovu vježbu spominjem, jer je ona, na neki način, svjesni napor obuhvatanja onoga lijepog što nam se desilo, što je dijelom našeg života na bilo koji način, a što ga obogaćuje. I to je, istovremeno, aktivnost, kada mi, koristimo naše pamćenje, sjećanje, doživljavanje, koje je iza nas, i iz njega probiremo ono što želimo za sebe da izdvojimo, i na neki način, sačuvamo.

To je način obuhvatanja onoga što nam se već desilo, ili što je dijelom našeg života, možda našom željom, možda nečijom drugom, i mi samo treba da to ovjekovječimo olovkom.

Postoji druga stvar, koju možemo raditi, da bi isto tako postali sretni -
možemo čekati da nam neko drugi da razloge da bi bili sretni.
Mi ljudi jedno društvena bića, i naravno da u suodnosu sa drugim ljudima dobijamo mnogo uzroka zadovoljstava, mnogo sitnih i krupnih sreća, mnogo osjećaja poštovanja, uvažavanja, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. To se svakako može spomenuti i u dnevniku zahvalnosti, i treba i tome dakako dati prostor u osvrtu na svoj dan.

Ali šta onda, kada se naša sreća sasvim pretvori u ono što nastaje iz odnosa sa drugim, što nastaje iz aktivnosti drugih, šta nastaje izvan nas?
Onda se desi neka vrsta ovisnosti. Spleta ovisnosti i očekivanja, rekla bih. S jedne strane, potrebno nam je da nam neko drugi učini nešto za nas, šta će nas učiniti sretnima, a istovremeno, od onih koji su pored nas, koji su nas bliski, i očekujemo da to rade, jer, zato su nam i bliski. Kada se naša očekivanja ne ostvare, bivamo razočarani.

Onda, postavlja se drugo pitanje - Šta je to što nas blokira da sami posegnemo za tim da stvorimo sebi sretne trenutke? Da osvijetlimo one sretne trenutke koje već imamo, a koji nam upravo zbog toga promaknu, jer su - sretni trenuci.

(Treba imati na umu da je nauka dokazala da su ugodne (opštepopularno-pozitivne) emocije tihi pokretači akcije, dok neugodne(negativne) imaju mnogo veću snagu i veći utjecaj na nas. Možda je to ostatak evolucijskog napretka čovjeka, tako je rečeno, jer su nas upravo te "negativne" emocije često spašavale od nestanka. Samim tim, ugodne emocije nam kraće traju, i nekako ih propustimo dublje doživjeti, jer su tihe, dok one koje su neugodne "brundaju" cijelim tijelom i teško ih je ne primjetiti upravo zbog te pobuđenosti koju uzrokuju.)

Šta je to u nama, što nas motivira da spolja očekujemo, ili da nam drugi na neki način donesu sreću, ili da nam se ona sama desi? Naravno, dešavaju se i sami od sebe mnogi predivni trenuci, i treba u njima biti što više prisutan i dati ih svim čulima na kušanje, ali, postoji i pregršt lijepih trenutaka koji sami sebi možemo da stvorimo.
Naprimjer: Uživam da jedem kokice. Napravit ću ih sebi, i uživati u svakom zalogaju. Volim kada za nekoga uradim neku sitnicu koja će ga obradovati - učinim to. Volim slušati određenu pjesmu jer me motivira, učinit ću to. Smirujem se razgovorom sa svojom prijateljicom - razgovarat ću s njom.

Gledat ću šta mi prija, šta mi donosi mir, šta mi donosi ugodna osjećanja, i potrudit ću se da to dovedem u svoj život, mnogo mnogo takvih trenutaka. Usput, dešavat će se i sasvim improvizovani trenuci sreće, i oni trenuci sreće koji su u vezi sa nama bliskim ljudima.
Zašto ne? Zar nam može biti dovoljno sreće, i svih ostalih prijatnih osjećanja koja su u sprektru zajedno s njom? Zar postoji granica, kada taj osjećaj zadovoljstva postaje na neki način, negativan?

A vi, dajem vam za zadatak - uradite danas, samo JEDNU stvar koja vas čini srećnijim. I probajte stati na tome.

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem: Budi!

Život ukrug - Kako poboljšati kvalitetu svog života 1.

Čitajući knjigu Yaloma "Gledanje u sunce", naišla sam na zanimljivo pitanje, koje sebi postavim često, kada se nađem pred nekim životnim prekretnicama. On navodi da je to pitanje sam Nietsche postavio sebi. Yalom ga koristi u kontekstu poboljšanja kvalitete života, pogotovo kod ljudi koji se suočavaju sa strahom od smrti. Postavlja se tako da se fokus premješta da trenutak sada.

Pitanje glasi: Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako ne,

 započnimo ovdje i sada, promjene, koje će voditi tome da imamo nešto što čini život vrijednim ponavljanja, vrijednim proživljavanja ponovo ispočetka. Unesimo u njega, sada, u vremenu koje imamo, i one koje dolazi, trenutke, koji će, one "promašene", zasjeniti, i staviti u drugi plan. Koji će one trenutke do sada, učiniti vrijednim ovoga što se sada dešava.

Ako ne, sada uradimo za sebe nešto, što ostatak našeg života čini vrijednijim življenja. 

Ako da, 

onda ste sretnik. 

Onda znači da ste u životu napravili takve odluke, i doživjeli takve posljedice po svoje odluke, koje su po vas povoljne, koje su se pokazale vrijednim truda, vrijednim ulaganja. Mnogo toga ste dobili, što biste, naravno bili vrijedni dobijati cijeli život u ponavljanju. Mnogo toga ste doživjeli što vas je oplemenilo, i moglo bi vas oplemenjivati za cijelu vječnost ponavljanja pred vama. U mnogo toga ste hrabro zakoračili, i istim bi ulicama beskonačno hrabro koračali, kada bi vam se dalo, da ponovo, ispočetka, krenete.

I zato, sada, u baš ovom trenutku svog života, zapitajte se:

Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako je odgovor ne, sada baš je pravi trenutak da stvorite trenutke vrijedne ponavljanja.