Njegovo visočanstvo primjer

Otac galami na sina, da ne galami. Psuje, i govori mu: "Ako te opet čujem da nešto opsuješ, otići ćeš u ...", tamo negdje, odakle je došao. Inače, to nije psovka. Otac galami na kćerku, da ne pije. Kada ona kaže da i on pije, on govori: "Ne moraš ti biti ista kao ja, ti budi drugačija". Otac galami na majku što se djeca tako prema njoj ponašaju, što je ne poštuju dovoljno. Djeca su u sobi do te, u kojoj on galami.

Šta je zajedničko svim ovim malim djelićima puzzle?
U centralnom dijelu slike, riječ je. Primjer.

U početku, kada smo "kovni", a nedovoljno odrasli da nesamostalno mislimo, vodimo se onime što oko sebe vidimo, u svijetu koji je naš, onome koji poznajemo, koji nas okružuje. Kada čujemo nekoga svog, da sa smijehom pozdravlja osobe koje viđa, učimo da, kada nekoga vidimo treba da koristimo osmijeh, i koje riječi se koriste u tim situacijama. Učimo dakle, situacijski.
Kada dijete čuje da neko psuje, i ono izgovori istu tu psovku, koristeći isti izraz lica koji je naučio iz situacije u kojoj se psovka desila, roditeljima često prevagne smijeh. Simpatično im što dijete psuje. Dijete povezuje psovku i sa osmijehom, koji je za njega znak odobravanja njegovih roditelja. Idalje će to raditi, naravno, jer, želi da bude primjećeno, i odobravano. A kada im ne prevagne smijeh, onda se, ljutitog pogleda sa prstom usmjerenim prema djetetu, zaklinju da će slijedeći put kada ga čuju da to radi, dobiti po guzi. A ono je jadno, čulo od njih, i sada se, zbunjeno našlo, ne zna da li je to što je ono uradilo uredu, jer s jedne strane je vidjelo od modela da je to uredu, a s druge strane se susreće sa prijetnjom nečime neprijatnim, i strašnim, ukoliko to bude radilo.

Roditelj nema samopouzdanja. Osjeća teškoću toga u svakodnevnom snalaženju. Nije inicijativan. Ne želi da se ističe. Ne želi da govori dok su drugi u tišini, smetaju mu pari očiju koje su na njemu. Želi od svog djeteta da bude sve što on ne može. Govori mu: "Ti si najbolji. Ti to super radiš.", i druge stvari, za koje misle da će pomoći njegovom djetetu da izraste u samopouzdano. Ljuti se kada dijete ne uspije ono što je od njega očekivao. Ljuti se kada se dijete povlači iz društva. Pokušava da ga isforsira da se više trudi. Neuspješno, jer suština nije u riječima, nego u djelima. Dijete je, i prije nego je usvojilo uopšte i vokabular, imalo sposobnost da oponaša svog roditelja, i da od njega, PRIMJEROM, uči. I na osnovu njegovih reakcija stvorilo je načine na koje se ono samo nosi sa svijetom. I samo je doživljavalo otpor posmatrajući svijet oko sebe, i boreći se sa idejom da se u njega uključi.

Htjeli vi to ili ne, vi već imate moć utjecaja primjerom, na ljude oko sebe. To je jedna moć koja nadrasta vas same, i koje, ukoliko znate da je koristite, kao talas, može da izazove promjene, na mnogim stvarima oko vas. Riječi, s poštovanjem prema njihovoj moći, idalje, kaskaju u tome da preobraćaju svijet oko sebe. One mogu da djeluju, samo onda, kada u osobi već postoji iskra, za koju samo treba riječ, da se upali.
Savjesno koristite svoju moć, molim vas.

Brod u oluji

Bacio je sidro krivice, krik u pomoć, na moj brod
Nadao se da ću ja biti ta što moći će da ga vuče iz orkana.

Moj brod je, pod težinom sidra tog otvorio daske
u podivljalo morsko dno sidro je potonulo.

Sada i moj oštećen brod, voda popunjava.

Krik krivice odzvanja, a broda oba vezana, tonu zajedno.

Parovi zasebno

Stalno razmišljam o ljudima koji ne znaju da žive zajedno. O ljudima koji se vole, kao, a ne znaju da traju zajedno. O ljudima koji se poznaju, kao, a ne znaju da paze na onog drugog, kojeg poznaju, makar da mu ne rade one stvari za koje znaju da će ih povrijediti, makar da se s njima ne dotiču onih tema koje u njima jos nisu sazrele, jer mogu da budu bolni ti razgovori, makar da prešute one riječi koje znaju da će onog drugog, kojeg, kao, vole uvrijediti. Okružena sam ljudima koji govore za one druge s kojima žive, da ih vole, da iz poznaju, a uporno im se dešavaju stvari koje od njih ne očekuju. I, da stvar bude još gora, ti isti ljudi, ti ljudi koji su, sada mogu to slobodno reći, osuđeni jedni na druge (jer te dane zajedno ne doživljavaju kao nešto prijatno, nego nešto na sto su silom odabira prinuđeni, i što ne mogu da prekinu iz navike), ne znaju da priđu jedni drugima, da pričaju jedni sa drugima, da riješe stvari koje jesu problem.


I sve sto čujem je povišen ton, a kad su vrijedile te riječi u visokim tonovima? Sama visina tona dovede te do toga da ne slušas, jer para uši. Sama ta visina tona govori o tome, da, da su te riječi bile vrijedne, ne bilo potrebe za dizanjem tona. Govori se glasno, baš zato jer se tada mora slušati. Tada se biva prisiljenim da se čuje. Tada se sve podredi moranju da se čuje. I ova druga osoba, ona koja sluša, pritisnuta tim moranjem, kao životinja stiješnjena u kavezu, nagonski reaguje. Nagonski reaguje uzvraćajuci napad, uzvraćajuci to pucanje ušne opne. Kako takvi ljudi pričaju, kada moraju one druge na taj način da sile da ih se sluša. Ili, ako taj povišen ton ne urodi plodom, onda, onaj koji je jači prijeti pesnicama, a onaj slabiji ili ustrajava pod prijetnjom od masnica, ili odlazi, ili radi bilo šta što pogoršava situaciju, vec ionako lošu, dok se moraju da koriste takvi aduti kao visoki glas i snaga.

U zemlji, gdje je razvod, ili raskid, ili ostavljanje iza dugogodišnjeg truda bauk, i nešto što je nepotrebno, gdje ljudi ne grade zajedno, nego prije grade samo da bi nekome drugom bilo pravo, možda nekome od njih, ili nekome oko njih, ali nikako obome, veze traju godinama, bez zajedništva. Veze traju sa potkačenim nogama, sa padovima jedne od strana, sa razočarenjima jednih u druge, sa udaljavanjima, sa vremenom provedenim zajedno, tek reda radi, jer bi to tako valjda trebalo, sa krizama iz kojih se ne izlazi, koje se prešućuju, i koje se stavljaju pod tepih, onda kada se odlučimo pretvarati se, u sebi i van sebe, da je sve uredu, da će sve proći.

Ljudima je nejasno da ništa ostavljeno po strani, na milost i nemilost stvarima koje nismo mi, nikada ne može rezultirati krajem po našoj volji. Ili nekim sretnim krajem. U vezama koje traju, a koje su lišene trajanja zajedno, nema istinske sreće. Ima one sreće koju sami sebi napravimo u glavi, ima one sreće na koju se natjeramo kada kažemo: "Bit će to sve dobro, treba samo vremena.", a ništa ne uradimo da bude dobro. Lako je sebe zavarati, prelako. Lako je sve prepustiti slučaju. Lako je poslije okriviti onog drugog.

A ni mi, nimalo, nismo uraditi ništa po tom pitanju. Nismo uradili, jer nas je ona druga polovina povrijedila. Da li je znala da nas je povrijedila, da li je znala kako to boli? Da li je znala u šta je zarila zube? Da li ste joj to ikada rekli, onim tonom kojim govore dvoje ljudi koji žele najbolje jedno drugom? Ili ste je obasuli osudama, krivnjama? Da li je trebala tačno da zna da nas je uvrijedila i koliko bez da joj kažemo? Da li da je krivimo i što tačno nije znala? Trebala je da zna. Treba da zna. Mora da zna, mora da me poznaje, jer toliko smo zajedno. Da li smo pustili da nas toliko upozna? Da li smo se dali onoliko koliko smo mogli, ili smo prešutili one stvari koje nam se nisu kod nas sviđale, i ponudili onu verziju sebe koja je bila dovoljno dobra?

Niko ne može da nas zna, ako mu mi to nismo dopustili. I nikoga ne možemo kriviti za to jer ne može da nas čita između redova, jer mu nismo ni prave redove dali. Živjeti kao par nije tako lako. Ako vidiš da nekome ne dopuštaš, ti sam, da uđe u tvoj život onoliko koliko bi htio i mogao, radije ne pokušavati. Zašto imati par, ako su to idalje dvije zasebne osobe?

(19.9.2012)

Kidanje veza? (dio prvi)

Oduvijek sam u veze uronjena, od rođenja. Doduše, studioznije tek od trenutaka kada sam sama počela u njih da stupam. Prvo sam u njih bila uključena iskustvom, srcem više, manje raciom, a kasnije, kada sam već znala da želim da ih prozrem i da dođem do nečega što će dati kvalitet odnosu u koji ulazim, počela sam da puštam racio u proces spoznavanja veza.

Bilo je to, čini mi se, sa mojih 18,19 godina. Tada sam, pomalo, prestajala da bivam dijelom veza, bila u nekoj sigurnoj zoni, kao na onoj slici u kojoj Sheldon drži masku preko lica, dok ispod piše "Love is in the air." Nekako, opekla sam se par puta, i htjela sam samo da sjedim sa strane i posmatram druge u vezama i, iz njihovih, ne više iz svojih iskustava, saznam, šta je to što treba mome iskustvu, da bi na veze gledala drugačije.

I gledala sam, gledala, i upijala, upijala. Pogotovo su mi bili zanimljivi parovi koji su dugo vremena bili skupa, jer sam baš, eto, htjela da istražim tu tajnu dugovječnosti i da je, jednom kada stvorim u svojoj glavi formulu za taj eliksir, pustim da se stopi sa mojim odnosom. Ali, naišla sam na nešto što me više nego uznemirilo. Mnogo od tih dugogodišnjih parova, živjeli su u krnjavim vezama, koje je zub vremena podobro izgrickao. Kao da su ostale samo neke mrvice ljubavi, i previše vremena je prošlo, i uloženo u gradnju te građevine, njenog visočanstva ljubavi, da im se, jednostavno, baš zato jer jedno drugo isuviše poznaju, kretati ponovo iz početka, u svo to upoznavanje, i ponovno sticanje povjerenja, ponovno uštimavanje sa drugom osobom...
Bilo ih je strah od nepoznatog, pogotovo od toga: "Šta ako, ja ponovo uložim istu količinu energije, ili čak više energije nego sada, i ono opet propadne, kao ovo sada?". Ili, bilo ih je strah od: "Da li ću uspjeti ponovo naći nekoga ko mi odgovara ovako dobro, ipak...?". I isto tako: "Previše smo dugo skupa da bi se to pokvarilo. Probat ću sve od sebe da popravim."
Ali, jedna ključna stvar je tu, nekako, visila u zraku. Veza je dvoje. Kao dvije jedinstvene hemijske supstance koje se spajaju uvijek u drugačijim uvjetima. I svaki dodir zavisi od uvjeta, i od supstanci. Jednako od obje supstance. Jedna može biti dominantna, ali opet, i druga daje doprinos svemu tome. Ma koliko mali, idalje dovoljno veliki doprinos, da veza ili potraje ili nestaje. Bili su okrenuti prema svojoj nesreći, ovi od kojih sam ja učila šta to treba za dugotrajnost.
I trpili su, mnogo su trpili, u pokušajima da opravdaju vrijeme i trud koji su ulagali u ponovno obnavljanje veza, koje su, u čast navike, održavane, maltene, "na aparatima". Pokušavali su da je ožive, da je skinu sa aparata, opet zaboravljajući tu jednu istu stvar - Nije do njih sve. Samo 50% jeste.
Ostajali su u tim vezama, gubeći dio po dio sebe da bi dobili dio po dio druge osobe. I trajalo je, zaista jeste. Nekada čak i predugo.

Onda, znalo se dešavati malo krivudanje. Tražili su kod drugih ono što nisu nalazili kod osoba s kojima su. Tražili ono što im fali, da bi ta veza bila potpunija, pa se ponovo njoj vraćali, sa ispunjenjem te potrebe. I ostajali su tu, a nikada usvari nisu tu ni bili. Previše su se trudili da to uspije, da jednostavno, nije bilo spontanosti. Uvijek su bili u prošlosti ili u budućnosti, razmišljati o tome mogu li da se nose sa onim što je druga osoba imala kao iskustvo prije njih, ili, da li će moći kod druge osobe da poprave ovo ili ono da bi to na kraju rezultiralo konačnom srećom. Koliko su bili sa osobom s kojom su, ne znam, a gdje je počinjala ona granica na kojoj ulaze u 50% druge osobe i radeći na njoj pokušavali da poprave sav odnos?

Neki su od njih i znali da ih onaj drugi vara, i opet, ostajali u toj vezi, jer, nisu mogli da podnesu reakciju drugih na to varanje, činjenicu da su prevareni u očima drugih, šutnju oko toga, postavljanje pitanja oko toga zašto su prekinuli. Jednostavno, voljeli su da ostanu s tom osobom, da pređu preko svega, da niko ništa ne zna, i da misle da mogu da žive sa tim, jer sada, kada je "varalica" otkrivena, mogu da joj natovare krivicu za pretrpljenu tugu u vezi, i onda može da se trudi da to ispravi dovoljno dugo, da će od toga i cijela veza da živne, jer, eto, sada jedno daje od sebe 80%, i uspjet će da izvuče tu vezu. Ali opet, ona misao: Veza je dvoje. Da bi neko prevario, mora da postoji razlog i sa one druge strane, koja je prevarena. Ali, što o tome misliti, preveliki je teret biti prevaren. I prešutiti.

Gledala sam. Upijala.
I znala sam samo jedno. Uvijek imam samo 50%. Uvijek imam 50%. Mojih 50% ću jedino da uložim. I neka traje.

Oda zahvalnosti

Kako je sve počelo...

Sve je počelo davno, jednog dana, kada sam kod sebe opazila s kojom radošću opažam detalje oko sebe, usputne znake ljepote, i puštam ih da uplovljavaju u svijet mojih osjetila, i dotaknu dijelić mog života, opažanjem. Ne znam koji je to bio dan, ali znam, kada sam jednom sama stala na nit spontanosti, s kojom sam to radila, odlučila sam da je pratim često, svjesno. I tako, svakim danom, puštala sam da dijelom mog života postane jedan trenutak u kome magija života oživi, u prirodi. Ponekad je to bio trenutak kada se neko milo djetešce, neznanče, nasmije, trenutak kada sićušna bubamarica niotkuda sleti na moj prst, ponekada kada uhvatim dvoje zaljubljenih, kako pogledima stvaraju mali svijet, u kojem su samo njih dvoje, i gase svijet oko sebe, bivajući sljubljeni ljubavlju pogleda. A ponekad je to bio miris cvijeta, koji odnekud doplovi u nosnice, vjeverčica koja zašuška na drvetu, stidljivo se skrivajući od pogleda, trenutak kada vidim psa kako mi razdragano prilazi da se samnom poigra. 

Tada, osjetila sam radost, ispunjenost, veselje, zbog mogućnosti da budem tako divno dotaknuta u središte svoje duše, time što sam dio ljepote, i što imam oči koje mogu da je upiju i osjete, baš, osjete. A osjećaj, koji se razlijevao tijelom, opskrbljavao je svaku poru novim kiseonikom života, i mogla sam mnogo jače da koračam, kao da mi je data energija, vjetar blag za kretanje naprijed.

Onda...

Onda sam, jednog dana, otkrila šta je ustvari ta mikstura osjećanja. Bila je to zahvalnost. Jednoga dana, također netačno znam kojeg, čitala sam o zahvalnosti i ljepoti koji ona pruža svakom ljudskom biću koje je okusi, koje obogaćenje ona životu daje, koju promjenu fokusa sa stvari koje nam onečišćavaju pogled na one koj zaista vrijede. Probala sam praktikovati tu zahvalnost i shvatila: "To je onaj splet osjećaja, koji doživljavam, već godinama unazad." I krenula, ovaj puta, da forumulišem riječi hvale za svaki trenutak koji mi je, tako čaroban, poklonjen, da mi uljepša život.

I opet smo se sreli...

Zadnja lekcija iz praktikuma nenasilne komunikacije bila je zahvalnost. Drugačija vrsta zahvalnosti, bogatija, nadopunjenija vrsta zahvalnosti, od one koju sam prethodno znala. Takva vrsta zahvalnosti, koja se izriče sa puno više od same riječi: "Hvala.". Na riječ "hvala", u našoj kulturi, tako prirodno dolazi "Nema na čemu", "Ništa", "I drugi put", a meni se, učeći nenasilnu, napokon otvorio odgovor zašto je to tako. Kada kažem samo "Hvala", ja drugome ništa ne govorim u vezi toga što je on za mene uradio. Samo mu se zahvaljujem za to što je uradio za mene, za bilo koji dio toga - on može sam da uzme prostor koji mu je ostavljen i da promišlja o tome za šta mu se tačno zahvaljujem, i može, ali i ne mora, da shvati, šta je to tačno - idalje. I on mi odgovara sa tim ponuđenim odgovorima, jer došlo je do njega hvala, ali on nije osjetio njegovu ljepotu.

Ljepota zahvale.

Hvala, kada to kažem u duhu nenasilne komunikacije, drugoj osobi govori o tome šta je to što je ona uradila za mene, što je moj život obogatilo. Šta je to ona uradila, što je kod mene probudilo ta divna osjećanja, koja imam, koja osjećanja je u meni rasplinulo, kao rezultat koje zadovoljene potrebe. Laički, šta je meni trebalo, u momentu u kojem je ta osoba bila tu za mene, a ta osoba mi je pružila, i zajedno s tim pružanjem, dala mi i emocije, koje su se javile zadovoljenjem mog trebanja. 

Kada to drugoj osobi kažem, ne samo da i sama ponovo osjetim ta osjećanja, imenujući ih, nego i vratim u misli onaj predivni čin zadovoljenja trebanja, i iz misli da spustim ponovo u srce, koje je njime nahranjeno, nego i pored toga, dam osobi koja ga je napravila mogućnost da i sama osjeti navalu emocija kada uvidi koju je blagodar unijela u moj život, kako je učinila da se osjećam, kako je značajno promjenila djelić mog života u sunčan.

Osjeti se afirmisano. Osjeti se osnaženo. Osjeti se poletno i magično. Zadovoljno. Zahvalno!

I ostane s tim. Da, treba da ostane s tim. Da čuje, šta je to u njoj upravo prožuborilo. Prvo stidljivo, potom sve jače i prodornije. Jedna divna rijeka zahvalnosti, koja joj je, kroz hvala, data na dar, i ona sada može dalje da tom novom svježinom životne vode u sebi, napaja dalje oko sebe svijet.

Adi

Kako je lijep
taj tvoj mali svijet.
Od svega satkaš vrata da osmijeh pronikne.
Ko god nešto iz njega uzme, ti drugo učiniš svojim.
Sve postaje čarobno, taknuto prstima tvojim.

Gledam ti milo lice,
kako u sitnice veliku vrijednost staviš,
i od svega, običnog tako,
napraviš životno lako,
od slika u svojoj glavi,
od slika, čarobnih, živih od snova satkanih cijelih
ti javu uljepšaš i središ.

Pa sve što prstić dodirne,
odjednom skokne, živne
i počne da vrijedi.
A osmijeh sa lica ne blijedi,
i svako dobro je doš'o
da čaroliju s tobom stvara,
svako ko može da slijedi
te niti mašte što svijetli,
i da pusti da ga očara .

Kad ruke oko me' sklopiš
i u oči me pogledaš
ja u taj svijet dospijem,
i sva me milina pospe
i postajem čarobna i ja.