Taj strašni brak(/mrak)

Sjećam se i sada riječi koji sam slušala, prije nego stadoh na "ludi kamen". Hm, "ludi kamen", da ni ne nastavim pisati ovja post, to ludi kamen dovoljno govori u o predstavama, koje su se u narodu ukamenile, o toj, uh, teškoj stvari - braku.

Pa mi rekoše: "Vidjet ćeš ti. Sve će se promjeniti."; "Ovo što sada imaš, u vezi, to je super, ali.. brak...". Govorili su, svašta. Stajali u pola rečenice, tako da pomisliš, da ne smiju da završe, koliko je to strašno, pa ti sam sebi, po logici stvari - završavaš rečenice. Čovjek hoće da mu je sve zaokruženo u životu, jer zna, dok se ne zaokruži, uvijek će se vrtiti u krug.
Čak, nedavno shvatim, da se i sve bajke završavaju brakom. Svi romantični filmovi. Tim brakom, tom strašnom spodobom, završava jedan dio života. On, on uzima slobodu. On donosi odgovornosti. On - proždirač opuštenosti, djetinjstva, onog dječijeg.

U neku ruku mogu da razumijem - brak. Prestanak bivanja samostalnim, pomalo. Postaješ dio tima, malo više. Počinješ da funkcionišeš u dvoje. Obavezuješ se da ćeš interes druge osobe pokušati staviti na ravan tvog vlastitog. Zajedno doprinosite napretku. Dijelite svakodnevne nedaće. Dok otvorite oči, pogled vam je već usmjeren u onog drugog, koji leži pored vas, i pratite ga. Vaše žile kucavice se usaglašavaju, pretiču, nadmeću, pa opet ujednačavaju. I zajedno imate plan. I svako od vas ima plan za sebe. I onaj drugi je dužan, da i ovog drugog pusti da i svoj plan ostvari, ali ga istovremeno usmjerava da onaj zajednički ne oskrnavi.

Tako izgleda iz te, tako teške, prvoponuđene perspektive. Ta teškoća, ta omora, taj... Uh, brak.

Kad jednom uđeš u to, ljudi počnu da se brinu za tebe, pa te zapitkuju - Kako je sada, u ... braku; Jesi se navikla; ...; ....; ...;
Kao da te pitaju, kako to preživljavaš? Kao da pokušavaju u tebi da nađu tragove borbe, neka previranja, neke nesigurnosti. Pogled im struže tvoje lice. Gledaju hoće li ti zatitrati koji mišić, da te oda.

Gledaš, zbunjeno, jer nisi siguran šta da odgovoriš, a da bude adekvatno. Jer, potpuno zadovoljstvo kada vide, traže nešto ispod.

Iskreno, ja ne vidim razlike (osim, možda papira) između bilo koje veze, u kojoj sam, bilo prijateljske, rodbinske, ljubavne, i braka. Ne vidim, jer kada si s nekim u vezi, logično je i sasvim prirodno, da na toj vezi radiš, i da se ona razvija. Da stalno radiš. Stalno. Kada kreneš da je zapuštaš, ostavljaš sebi prostor da radiš još više. Isto tako, u svakoj vezi možeš i trebaš da doprinosiš dobrobiti druge osobe i da ti ona bude bitna, ako je to za tebe bitan odnos. Imaš i određenu dozu odgovornosti napram nje. Neku vrstu nepotpisanog etičkog kodeksa. Neku nježnost. Pažnju. Neku osjetljivost posebno oblikovanu za tu osobu. Šta je brak drugo? Nego sve to, ali, tako da na tom nekom, parčetu papira, staviš svoj potpis, pod ono, što bi u svakom odnosu trebao da radiš.

Ma ljudi, nije loš brak, ako ljudi postanu loši u njemu. Ljudi to sve naprave. Ljudi ne znaju da preuzmu odgovornost. Ljudi ne znaju biti jedni s drugima, pričati jedni s drugima, raditi jedno s drugime. Ljudi. A brak, ako me pitate, a ne očekujete unaprijed odgovor - je odličan. Zato jer ja i moj muž želimo da takav bude.

PANTA REI.

Jednom sam čula Kada se mjenjaš, svijet oko tebe se mjenja, kao što se, kada se mjenja jedan dio slagalice, druge oko nje prilagođavaju njenom novom obliku. I zvučalo je obećavajuće.

Mislila sam, kada se promjenim, mjenjat će se svijet oko mene, i skrojena koža će se mjenjati. Kada se promjenim, promjenit će se i iluzije drugih o promjenama i tome kako se ljudi ne mogu mjenjati - kada se promjenim - budući da s promjenom mjenjam i prozore s kojim gledam na svijet - vidjet ću ga drugačijim i novijim, u nekom drugom ruhu, u nekom prihvatljivijem ruhu. U nekom ruhu u kojem mi se sviđa.

Mjenjam se, i mjenja se svijet oko mene. Ali, ne onako kako sam zamislila. To više nije isti svijet. Moje oči više ne gledaju na njega na isti način. I on na mene ne gleda na isti način. Iako sam baš to htjela, ovako to sigurno nisam htjela. Ja se mjenjam, a svijet me zove - Budi ista - kako ćemo znati ko si - ako se promjeniš?

Svijet me zove - Budi ono što jesi! - pozivajući se na ono kakvu me znaju. Kažu - Šta se s tobom dešava? Ne poznajemo te. Nije karakteristično za tebe da si tužna, da si bezvoljna, da si u downu? Gdje je ona tvoja uobičajena pozitiva? Gdje su one riječi s kojima si nas izvlačila - izvuci sebe sad!

Mjenjam se. Manje pričam. Ustvari, manje toga ostaje za reći. Govorim samo onda kada mogu govoriti o sebi. Govorim samo onda kada mogu naći dio sebe u onome što drugi govore, pa im vraćam prežvakane njihove izgovorene riječi. Vole da im se vrate. Čak znaju reći da čitam njihove misli, a sami ih izriču. A opet... Ni to nije nešto što će uvijek tako biti. PANTA REI.

Nekada ću opet biti onakva kakvom me svi poznaju, a nekada, bit ću i sama sebi čudna - jer neću razumjeti odakle dolaze neke misli, neka djelovanja. I to mi je uredu.

Ono što mi nije uredu, je to što drugi ljudi, kada vide da se mjenjaš, vrše pritiske na tebe da ostaneš onakva kakvom te znaju, jer, imaju već izgrađen stav naspram tebe kao takve - a stav, ne voli da se mjenja, pogotovo ako je zasnovan na emocijama, sviđanju ili nesviđanju. Jer, i oni se moraju mjenjati, a nije svako spreman na promjenu, niti mjenjati jedne dijelove sebe za neke nove. Nije svako spreman navići se na nešto drugačije, ma koliko drugačije, od onoga, na šta je sviknut.

Zato, kad se mjenjaš, nije uvijek tako da se svijet oko tebe mjenja. Uvijek, kada se mjenjaš, jedan dio ljudi postaje dalji, ne zato što ti tako želiš, nego zato što oni tako žele. I to je proces života - to treba pustiti da se dešava. Kada se mjenjaš, dobiješ i neke nove ljude, koji su sukladniji sa novim JA, koje postaješ. Ali, kada se mjenjaš, ostaju također ljudi, koji te vole, u svim obličjima. Koji, u svim tvojim promjenama, idalje vide tebe. Koji, kroz različite tokove tvojih misli, idalje vide tvoje obrise, a kroz različite forme tvojih predstavljanja svijetu, naziru tebe, takvu kakva jesi i prate te, bivaju s tobom.

Ali, najbitnije je, pratim sebe. Pratim misli, kada lutaju u nekom pravcu, i posmatram oko koje se ideje skupljaju. Možda je ta ideja meni nova, ali pobjeđujem strah. Osjećam ugodnost s njom, i zato se i puštam. Kada se u nekim uobičajenim situacijama prestanem osjećati lijepo, iz njih odlazim. Prestaje mi biti bitno i ono što se od mene očekuje i ono što se od mene podrazumjeva da radim. Postaje mi bitno biti ondje gdje bivam svoja. Ondje gdje mogu pokazati ko sam. Ondje gdje se ne moram ustručavati biti cijela paleta sebe, od najcrnjih do najsvijetlijih tonova.

Mjenjam se - kada se gledam, i kada se slušam. Mjenjaš se - kažu mi, kada me gledaju, kada me slušaju. I ne shvataju. Zašto - I onako si bila dobra? Zašto ti je to trebalo?

Puštam se. Danas sam drugačija, a sutra će već ova DRUGAČIJA JA biti UOBIČAJENA JA, a prekosutra, bit ću nešto što sada ni naslutiti ne mogu, ako meni u tom ruhu bude prijatno.

Na kraju krajeva, niko ne biva u mojoj koži, pa niko ni nije dužan da mi je kroji.