Pretraži ovaj blog

ponedjeljak, 8. rujna 2014.

Ovo morate pročitati.

Ne, ne morate. To je samo trik. Obično vidim da su efikasne ove vrste trikova, pa sam odlučila da ih, eto, uvrstim u repertoar. Čisto da dignem rejting. :)

Ali bih, zaista, voljela kada bi pročitali, radi vas samih, jer ono što ću da vam kažem, govorim, samo zato, jer želim da se i u vašim životima dese neke lijepe stvari, i da i kod vas sviju, pokrenem, taj sretni lanac okolnosti, i probudim ono uspavano zadovoljstvo životom.

Čitala sam jednom prilikom da je zadovoljstvo životom bitan segment naše sreće, i bitno određuje kako ćemo prihvaćati sve te struje, koje nam nisu povoljne i vuku nas od onoga čemu stremimo, i oluje, koje nas zatiču nadomak ostvarenja naših ciljeva, s nadom, da nas učvste u idenju naprijed (iako nam se, u tim trenucima čini, da su tu da nam upropaste sreću). I zaista, otkako osjećam bitno zadovoljstvo svojim životom, mogu da primjetim, šta je ono što kvari divnu sliku koju u glavi imam, i sve te divne stvari koje oko sebe zapažam, a koje su mi date od života na poklon, kao što mogu da odlučim, zadovoljna svojim životom, da ne dam, nikome, niti ičemu, da mi poremeti samo moju, skrojenu sliku svijeta, onakvog kakvim želim da ga vidim, a za sebe, lijepim.
Jednostavno, osjećam se zaduženom za očuvanje svoje vizije, jer njome i sebe čuvam. I dužnom, samo sebi dužnom, da se borim da moj život, i moje zadovoljstvo, kvaliteta mog života, bude održavana mojim naporom.
Uradila sam zato, jednu prostu, najprostiju stvar, koju želim svima da preporučim. Ona želi da je dijelim. Ona je doprinijela mome upornom održanju osmijeha, nasuprot svemu što tišti. Želim da znate. Zato želim da pročitate, bez moranja, da vas samo želja ponese.

Uradila sam to, da sam izbacila iz svog života, postepeno, one osobe koje su mi crpile životnu snagu. S kojima razgovori jednostavno nisu bili obostrani. S kojima sam pričala, satima, bez da sam osjetila da su me čuli, bez da sam vidjela sa su osjetili šta im govorim. Satima, bez da sam se osjećala ugodno, djeleći, i nailazila samo na savjete, na upute, na odveć poznate fraze, lišene života. Odlazila sam kući, iscrpljena, osjećajući se isprazno, i tromo, kao da se moja životnost gasila, sa gašenjem tih razogovora, kojima nisam vidjela svrhu. I nakon dugo vremena, kada sam shvatila koliko sam lišena sebe, komunicirajući s tim ljudima, odlučila sam uzeti sebe nazad. Dati toj iskri vrijednost, i dijeliti je samo sa onim ljudima, koji su poticali njen sjaj, i mogli jasno da ga vide, kako se nazire.

Na početku, nije bilo lako. Otuđiti se od ljudi, ja, ljudsko biće. Samo ljudsko, u tom spoju, kazuje: oslonjeno na ljude. A ja, da kidam spone. Ma, iskreno, nije ih ni bilo. Kidala sam iluziju da ih je bilo, i okrenula se ondje, gdje mogu da ih vidim, i samim tim, unapređujem, i na njima radim, rastući zajedno sa svojim vezama. Zaista se moglo.
U meni je bio otpor, ali je on, kako sam vidjela kako se događaju neki divni susreti duša, kada se oslobodila ona energija koju bih inače trošila uprazno, samo zgasnuo. Oh, koliko samo divnih ljudi je tada došlo u moj život. Onih, koje prvi put vidim, a vidim s njima spoj. Hvala vam svima, koji se već prepoznajete, pokazali ste mi da sam pravo odabrala.
A ti, koji čitaš, odaberi i ti. Uljepšaj svoj život dijeleći ga samo s onim ljudima, koji doprinose da tvoja iskra, zaiskri u punom sjaju. Da tvoj životnost buja, u punoj jeci. Zaslužuješ, oh, kako samo zaslužuješ.

utorak, 2. rujna 2014.

Onaj Pravi.

Pa gdje je On?
Toliko onih koji to nisu staju na put, i zaklanjaju pogled, pa ne mogu ni da ga vidim, da dolazi. Niti mogu da čujem korake njegove, niti da ih naslutim. Ni ne vjerujem više. Sita sam tih priča, onih kojima je došao. Kažu: "Znaš, jednostavno znaš, kad ga vidiš." I isto kažu: "Sve se samo od sebe posloži. Ne moraš da ulažeš napor da to bude divno. Divno je, samo od sebe." A ja, ja sam sretala takve, i nije bilo divno, nije moglo do kraja, i nije trajalo. Trajalo je onoliko koliko sam ja mogla da stvaram predstavu da je dobro. Trajalo je onoliko koliko su oni mogli da se pretvaraju, a ja da vjerujem, da je sve onako kakvim ga vidim. Trajalo je tek toliko, koliko su trajale prve odbrane, druge prepreke koje sam postavljala, da ne dođu do srca. A kad su ga osvojili, polako su presušivali šadrvani nježnosti. Polako je prestalo osviježenje, koje je nastajalo u mom životu, njima potpomognuto. Osvježenje iz sivila, iz nebojnosti, iz popločanosti staza. Prestajali su se razljevati kapljice tih šadrvana, i ponovo je sve, postajalo jednako kakvo je i prije njih bivalo, sva život, sve boje, nastajale su, i ponovo su ostajale gole, kamenite, popločane ulice, kojima uhodano kročim, i tražim, iza ćoška, iza drugog, gdje je On, gdje se krije, zašto jednostavno ne dođe, i da samo znam, znam tako jako da je to On, kad ga vidim.
Gdje je? Dosadilo mi je dodavati drugima, koji On nisu, ono što oni nemaju, da bi On bili. Dosadilo mi je gledati ih, i vidjeti samo ono što mi se sviđa, da ne bih vidjela ono što ne. Miriti se s tim, da ne postoji neko ko mi savršeno odgovara, i da trebam prihvatiti, ove polovične, jer imaju, eto, dovoljno osobina, da se s njima mogu podnositi, i da mogu, živjeti s tim da je to - To. Trebam biti zadovoljna, život mi ih je s razlogom poslao na put, i eto, valjda je to - To, najviše što mogu dobiti. Treba da to zgrabim, da ne budem nezahvalna. Imam pažnju, da, i imam slobodu. Nije baš da imamo iste interese, i nije baš da vidimo stvari, koje su mi bitne, na isti način. Ali, šta da tražim? Ako je neko isti ko ja, nećemo se slagati, suprotnosti se privlače, kažu ljudi. Da, da, neko mora da bude vatra, a neko voda.

Ali ne mogu. Ne mogu ja tako. Djetinjasta sam, možda, ali ne, ne i ne. Odbijam da vjerujem da On ne postoji. Odbijam da vjerujem da treba da tolerišem nekoga potpuno različitog od sebe, i da moram da gledam samo ono što mi se sviđa kod njega, i zažmirim na ono što ne, samo zato, jer ne postoji taj neki, taj savršeni, samo za mene. Odbijam da se pomirim s tim, da neće da dođe neko, ko zna da prati moj puls, i ko mi daje moju samoću, kad je trebam, moju slobodu, moj mir. Koji to ne shvata kao odbacivanje. Koji zna, koje je tačno vrijeme, da me zagrli, dok posmatra moju nemoć i snagu moju, kako se bore. Odbijam da se pomirim s tim, da nema nekoga, tu, negdje, ko neće naslutiti moju tugu, iza onog osmijeha paravana. Onoga, kome se ja neću ustručavati da je ispričam, iako je gorka, i ujeda za dušu, pa i riječima iskazana. Za koga znam, da ga neće preplaviti, da će biti od nje jači, i da će prići, da je ugasi, zagrljajem samo. Neće on baratati riječima. Znat će da ne treba. Djela će biti njegov način borbe. Neću morati puno da mu objašnjavam, jer će me on slušati, i razumjeti, zaista da.

Postoji on, da, da. Samo nije vrijeme da se pojavi. Ja još nisam naučila da ne pretvaram pogrešne u prave. Neće on doći kada ja to želim, nego kad je vrijeme pravo. Doći će, samo zato, jer ja znam da takvog zaslužujem. Nikakvog drugačijeg, baš takvog. Naspram sebe. Ne moram da se zadovoljavam onim polovičnim. Znam koliko vrijedim. Potpuno.

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...