Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

Prve slike Köln-a

18 dana sam u Kölnu. Kada sam, nakon 23 sata putovanja ugledala suncem osunčane vrhove katedrale (Kölner Dome-a), od ljepote su mi se oči ucaklile suzama. Isto tako, desilo mi se od tuge nad izgubljenom ljepotom, kada sam vidjela sliku na kojoj ta ista katedrala stoji, prkoseći iznad ruševina, koje su posljedica bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.

Die folgenden Bilder stammen von der footnote.com-Webseite und entstammen dem NARA-Archiv

Suze su napunile oči, kada sam pomislila na ljude, koji bez milosti uništavaju ljepotu, trud i rad, historiju i narod, i ostavili opet nju, da stoji. Da kontrastuje. Da ječi u ruševinama. Ne mogu a da se ne zapitam: Zašto? Da li baš, da bude kontrast, i pojačava užasnost prizora, crna i strašna, iznad sravljenih kuća, uništenih legla historije? Ili zato, što se neko nije usudio njoj, građenoj od trinaestog stoljeća, zadrijeti u svetost?

Ne možeš da ostaneš ravnodušan kada vidiš pokidane mostove. Znaš šta znače mostovi životima koji se njima spajaju. Ne možeš da se ne zapitaš, bezbroj puta, kome je do toga, da nas ljude, koji smo nastajali, razvijali se, evoluirani naslonjeni jedni na druge, toga liši, prekidajući nam spone? Ne možeš, a da ne osjetiš gorčinu kako se iz prizora slijeva u dušu. Da ne osjetiš kovilac mržnje, koji guta, sravnjuje, sve ono što je iz ljudske vizije posredstvom zajedničkog napora postajalo nešto opipljivo, nešto veličanstveno lijepo, nešto što ujedinjuje divljenjem.

Kada vidim pokidane mostove, osjećanja ne prestaju da se mješaju. Vidim Köln, sada. Katedralu sada. Katedralu, koja se, svaki pojedini dan, svake pojedine godine, vrijednim rukama njenih čuvara obnavlja, djelić po djelić, istim detaljima. Kako ponovo postaje ista. Nova ista. Od 1248. do 2015. u postanku. I poželim da se mi ljudi jednako tako brinemo jedni o drugima, kako je to jedna katedrala, prkosna, zaslužila. Da se jednako tako brinemo, da mostove, koji su srušeni neovisno od naše želje, uzmemo sebi za obavezu da gradimo. Previše se mi brinemo oko toga čija je reda, ili ko treba da daje manje, a čija je dužnost da daje više. Previše mi oklijevamo oko toga ko će prvi pružiti ruku, a ko duže zadržati ponos. Previše mi klatimo na jezicima poneko "Izvini" i poneko "Volim te". Teško nam je prvi udariti kamene temeljce, jer ne znamo sa sigurnošću da li će neko nastaviti. Opet smo oslonjeni na druge i vječno u druge gledamo, i od njih tražimo znak. A držimo u sebi predstavu da smo sami, da možemo sami, da nam je tako najbolje.

Ja vam kažem, ugledajmo se na ovaj grad. On me toliko toga naučio. Naučio me biti uvijek star, a nov. Znati svoje vrijednosti i ponovo ih izgraditi, iz prašine pepela. Pokazao mi šta znači biti aktivan u obnavljanju sebe, u dopunjavanju sebe, u oslanjanju na druge, na ono što nam je svima zajedničko.

Zato, kada pucaju mostovi, znate šta vam je činiti.

Njeno Visočanstvo Empatija

Uhvatila me neka tuga. Tako sam nazvala taj osjećaj, i svidjelo mu se to ime, pa ja pod tim imenom u meni trajao. Dijelom posljedica PMS-a, bila sam plačljiva, i više nego što imam razloga, ili, ipak, onoliko koliko trebam - a što bih, kada sam potpuno racionalna, izracionalizovala. Napravila bih od te, nazovimo, tuge, samo nešto što će jednostavno proći, zato jer nema razlog.

A, dok sam u PMS-u, nemam takvog umnog oružja da je sputam. Mislila sam u sebi: "Dat ću joj prostor da se pokaže, pa će ona sama i proći." Tako se i dešavalo, znam iz iskustva. Nikada je nisam gurala u stranu, niti pod tepih. Družile smo se. Pomoću nje su se tolike pjesme iznjedrile. Njom vođene su se tolike potrebe da se okrenem drugima, ohrabrile, i krenule u svoju misiju ispunjavanja. Zato sam, i sada rekla : Neka traje. Svaki osjećaj ima svoj smisao. I ona je tu sa svrhom. Kada ispuni svoju svrhu, otići će sama.

Ali, bivalo je mučno. Suze su granule na svaku sitnicu, koja je rasla do neobjašnjivih razmjera. Bijes je kuljao, i pokretao je ruke u pravcu stvari, ali ih je razum moram kočiti, često uspješno. Ponekada, nije uspio odreagovati kako se to brzo i iznenadno dešavalo.

A onda, jedan dan, se pojavila ona. Empatija.
Progovorila je glasom moje najbolje  prijateljice. Njenim glasom, jer je ona, moje bogatstvo od osobe, imala tu divnu osobinu tako spontano izraženu, da nisu kada imale da se postave prepreke, koje se inače javljaju, kada sam tužna. Prepreke: Povlačenja, zatvaranja, nepristupačnosti, nedohvatnosti.

Nije mi rekla: Opusti se, proći se. Nije mi rekla - nije to toliko strašno, i dopunila mi tugu dodatnom tugom zbog nerazumjevanja moje pozicije. Slušala je. Potom, u sebi našla dijelove istog iskustva, i onda, njime progovorila. Rekla mi je - znam te, bila sam ti. Imenovat ću ti tvoje misli. Imenovat ću ti osjećanja. Strepnje. Želje. Rekla je: Nisi sama. Bila sam ti, i evo me, preživjela. Rekla je i više nego što je riječi izrekla, a ja...

Ja sam osjećala kako sada jasno vidim u sebe. Kao da je neko unio apsolutno svijetlo u mene. Pogledala sam u osjećanja, i vidjela mnogo više. Vidjela sam snage. Vidjela sam mogućnosti. Vidjela sam sposobnosti. Vidjela sam sebe potpunu. Nisam više bila obojena tugom, iznutra, i vidjela tugu vani. 

Tek zahvaljujući drugima, ponekad možemo sebe cijele pogledati. Mi samo vidimo iznutra. Mi samo vidimo sliku ograničenu našim vidnim poljem, obojenu našim emocijama, tadaprisutnim. Kao što je Đorđe jednom rekao: "Sve izgleda iz daleka drukčije.". 

Let's try joining, instead of jointing

Ni ne znam kako bih ovu rečenicu prevela na bosanski, ali ono što želim njome reći, doći će u slijedećim redovima.

Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.

Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:

1. Situacija: 

Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.
Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.

Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.

Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim.  Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.

Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.

2. Situacija

Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe. 

A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. 

I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog. 

I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.

Izvor: eroGAG 

Zrcaljenje

Vremena kada smo isto bile.

Kada sam je upoznala, nisam mogla da dođem do njenog imena, jer ona odavno to nije bila. Ona je bila Depresija. Njene riječi su lagano, ali ne lagodno, silazile niz njene u rozo karminom obojene usne. Njene riječi su bile brižljivo odabrane, ali bojažljivo su tražile put do uha. Ona nije imala ime. Ništa lično, što ju je izdvajalo, jer izdvajati se bilo je teško. Ona je bila ništa više, nego Depresija. Nije mogla da poima sebe izvan nje. Sav svijet joj je bio svijet od kojeg strepi, da je ne prepoznaju, da je ne okarakterišu kao Depresiju. A bila je, samo to. Za sebe je govorila da samo o tome razmišlja, samo o tome priča. Sebe je umotavala u papir pun etiketa. Kada je završila  svoju priču, pomno me je gledala, čekajući da vidi, hoću li joj uzvratiti riječju, ili je i na mene, potpuno ili polovično prešla Depresija. Pratila je moj pogled, i za njega se vezala, htjela je da je doživim. Htjela da je čujem. Htjela da budem tu uz nju, da ne bude sama. Da ne bude sama, sa Depresijom. Sama sa ljudima. Sama.

Govorila sam joj mnogo o njoj, o tome šta sam saznala iz njenih riječi, o tome kako sam nekada slična njoj. Govorila sam joj o tome kako smo svi ponekada slični njoj, obilježeni svojim iskustvima iz kojih ne znamo izaći, kako smo ponekad svi mi sami, u gomili ljudi, koji pričaju pored nas, a ne sa nama. Govorila sam joj kako vidim njen trud, kako vidim njenu hrabrost da se trudi, njenu volju da ipak korača, da traži, da dijeli, iako je za sebe govorila da nema povjerenja.

Govorila, i kao da sam vidjela, da se riječi vraćaju meni. Kao da mi ponovo pune usta. Pune, do trenutka, kada više nisam imala kako da kažem, da je mnogo više, mnogo više od Depresije.

Govorila sam joj - Ti imaš ime. Ti se ne zoveš tako. To je jedna tvoja karakteristika. Karakteristike su prolazne. Ljudi se mjenjaju. Ti si već aktivna u tome da se mjenjaš. Pusti se, čuj ljude koji su oko tebe, čuj da nisi sama. Oni te žele blizu sebe, oni žele tvoje prisustvo.

Ona je rekla - Možeš i ti doći nekada kod mene. Fali mi društvo dok sam u kući. Kuća me usamljuje. Dođi mi, kada možeš. Ja imam povjerenja u tebe.

Gledala je u moje oči, tražila Depresiju, da li me dotakla, dijelom ili polovično. Gledala sam u njene oči, tražila, da li me čula, dijelom ili polovično.

Pričale smo, ona bojažljivo, ja odvažno. Ona tiho, ja snažno, jedna drugoj prenoseći dijelove sebe, pretapajaći ih kroz oči.

Kada sam otišla - ja sam ostala Maja. Ona je, ostala Depresija.