Ostati autentičan

 Smajli 😑

Stiže slika sa namjerom da izazove reakciju, možda poveznica na stranice na kojima su smješne slike, možda neka anegdota prijatelja, i u ovom, sasvim virtuelnom dobu, kao odgovor, biram te malene sličice nasmijanih lica, takozvane smajlije, smješke, tugiće, ljutiće, da bih opisala svoju reakciju na poslato. Druga osoba dobija na znanje, koji je stepen mog smijeha, tuge, izraz mojih "emocija".

Problem u svemu tome je, međutim, što moje lice, moje stvarno lice, stvarni odraz moje reakcije, često prilikom biranja tih "izraza", ostaje neutralno. Kao, kidam se od smijeha, kaže moj drugar smajlić, posrednik između mene i osobe s kojom kontaktiram, a moje lice ostaje u istom ozbiljnom izrazu, ili, sa blagim smiješkom, ali, svakako ne u tolikom naletu smijeha. 

Ne počinje li otuda, naš otklon od bivanja autentičnim? Šta onda znače ti znakovi, koje šaljemo drugima, kada nisu odraz nas, našeg stvarnog raspoloženja? Jesu li maske, iza kojih se krijemo? Jesu li distrakcije od stvarnog stanja? Olakšavaju li nam, stvarno, prenijeti bolje ono što osjećamo, osobi, koja ne može vidjeti stvarnu reakciju, 

ili je to češće, način da skratimo komunikaciju, ili, još gore, lišimo nekoga iste?

Slika nas, za druge

Kada gledam slike svojih poznanika i prijatelja, na društvenim mrežama, barem, onih koji objavljuju slike, vidim uglavnom najbolje verzije onoga što jesu. Vidim nasmijana lica, ponosne majke, uspješne ljude, uspješne majke, ponosne očeve, ljubav, blagostanje, ostvarene ciljeve, dosegnute vrhove. Vidim ono što žele da pokažu. Ne uvijek ono što je reprenzetativan presjek njihovog stvarnog stanja i života.

Ne kažem da sam drugačija. Ja trenutno baš spadam u onu grupu koja je od natjecanja odustala, i ako se desi da nešto objavim, obično se to ne tiče mene. Barem ne direktno, nije odraz mog ličnog života, nego sam društvene medije počela koristiti da podijelim načine na koje mogu pomoći, osvijestiti, pomoći da uvide, oni, koji generalno, sudeći po postovima i nemaju probleme te prirode. Sreća njihova. Moj život, kojim sam i zadovoljna, odvija se daleko od očiju "javnosti". Ne osjećam potrebu da dijelim sa velikim brojem ljudi. Ponekad se pitam, zbog čega uopšte postoji moj profil tu. Zbog čega idalje prolistam objave. Pogotovo, kada često, kada vidim te ljude, vidim neku drugu sliku, neki život koji odgovara samo djelomično, ili nikako onome što se pokazuje. 

Ali, nismo li svi takvi: U zavisnosti od osobe s kojom smo, biramo šta ćemo reći o sebi. Dijelimo ljude na
one, kojima na pitanje Šta ima, odgovaramo: "Nema ništa, šta ima kod tebe?"
one, kojima kažemo: "Nema šta nema, imaš li vremena za to?".

Imamo ljude, s kojima nas niko ne vidi na slikama, s kojima ne razmjenjujemo poruke ohrabrenja svima na oči, a s kojima smo svakodnevno u kontaktu, 

i ljude, koje javno podržavamo, čije lijepe postove ohrabrujemo, jer se radujemo, i lijepo je vidjeti kako uspijevaju, ali, da imamo kontakt bliski s njima, i nemamo.

 Nekada mi nečiji uspjeh pokazuje da i sama mogu postići više nego što mislim, jer znam borbu, i podlogu, i napor, i hrabrost, i istrajnost, koju je ta osoba uložila u to da sada stoji tu gdje jeste. A nekada se sablašnjavam(i kada kažem sablašnjavam ne pretjerujem) spremnosti nekoga da se predstavlja kao uspješan i dobar, i uzoran, dok je istina svjetlosnim godinama daleko od toga. Sad, 

da li to radi radi drugih, da bi se pokazao drugačijim, ili radi sebe, da bi vjerovao i sam u sliku sebe koju želi predstaviti drugima, to je samo njegovo.

A koliko je toga između: ljudi koje znam samo površno, pa samim tim, i ne znam ništa više o njima, da mogu za sebe sortirati taj događaj koji je podijeljen. A, postojat će dio mene, kao što postoji dio svih nas, koji će se uporediti s tim što vidi, i pitati, kako uspijeva, ili misliti, kako je lijep taj život koji vodi, i kako ja nisam tako opuštena, i (dodaj svoje...)...

Postojat će dio mene, koji će pomisliti da nisam dobra majka ako ne dijelim slike svog djeteta uz prateće opise SVE MOJE, MOJ SMISAO ŽIVOTA, MOJ SVIJET. Ili, ako, majčinstvo nekada osjetim teškim, a vidim da svima to ide tako prosto i lako, kao da nemaju nikakve probleme.

Postojat će dio mene, koji će, zato jer nema sliku sa svojom najboljom prijateljicom, ili čak, nemam najbolju prijateljicu, nego samo bliske prijateljice, pomisliti da nešto radim loše.

Dio mene, koji će vlastitu nevoljnost da dijelim kritizirati, jer, izgleda da je moj život, uporediv sa tuđim, nevrijedan dijeljenja. 

Ili, koji će reći, gledaj, kako ona izlazi, lijepo se provodi, putuje, uzima sve što joj život da-

a da li je to sve tako? 

Ili je to ono što je neko spreman dati da drugi vide?

Nekada sam i ja osjećala potrebu da dijelim, te lijepe trenutke svog života, ali, onda, shvatila sam isto ovo, sa početka: To nije jedini život. To nije sve što proživljavam. A isto tako, ti ljudi s kojima dijelim, zašto oni treba da budu dio toga? Šta mi znači njihovo mišljenje: ljudi, koje većinski, ne poznajem, ili koje sam poznavala? Zar mi nije dovoljno moje radovanje, moj iskonski osjećaj u vezi sa tim događajim mog života, koje, dijeljenjem sa pravim ljudima, bliskim ljudima, mogu pretvoriti u mnogostruku sreću? 

Jer, nešto i nemam dojam, da je dijeljenje teškim trenutaka viđeno drugačije od kukanja, a kukanju nije mjesto na društevnim mrežama. "Face your problems, don't Facebook them", reče jednom jedan status, koji sam ja, isto, podijelila. Podijelila, jer nisam vidjela razloga, da neko, velikom broju ljudi, od kojih većinu ne poznaje, govori o svojim problemima. I ne samo taj dio, da veliki broj ljudi, koji ne poznaje bude publika, koja će kovati aršine, o tome koliko su ti problemi bitni, ili banalni - i da on(a) svoju vrijednost mjeri naspram toga, koliko je "sviđanja" dobio/la ili komentara zavrijedio/la. 

Tako sam znala gledati kako neko sa profila odstranjuje slike, zato jer nisu imale dovoljno sviđanja, ili nestaje sa društvene mreže, zato što mu je njegova idealna veza propala. Jer, mjerimo se naspram drugih, i šta drugi misle o nama. I, kada neke lađe potonu, ne želimo od istih tih ljudi, koji nam ustvari i nisu bitni, slušati pitanja o tome Zašto, ili Kako se to moglo desiti - i dopustiti da se naslađuju.

Filter

Prije, da bismo ostavili dojam, morali smo nešto da poduzmemo: da se obučemo, da se našminkamo (ako smo ženskog spola), a sada, ne moramo ni toliko. Filteri su nam svima dostupni, i za čas posla, ne samo da je naše lice bez mane, nego možemo promjeniti i njegov oblik, možemo dodati one detalje, koji nisu nama svojstveni, poput punih usana, pjegica, krupnih očiju, jako bijelih zubi... I, kada to objavimo, i naša publika reaguje, ne znam sada, da li je to sviđanje idalje tako dalekosežno, i da li poboljšava našu sliku o sebi, budući da to nisu naše slike?

Kako ostati autentičan

Kako, pogotovo, kada više ne znamo šta je autentično? 

Šta smo kada nema nikoga da to vidi? Šta smo, kada smo bez šminki, bez maski, bez potrebe da se dokazujemo nekome, nego stvari radimo vođeni vlastitim užitkom?

Koliko je odraz nas, ono što o sebi govorimo, poruke koje drugima šaljemo, odgovori kojima dajemo kada nas pitaju kako smo, koliko to sve dolazi iz naše potrebe da se povežemo, a ne iz straha da budemo odbačeni, ili nedovoljno dobri, ili, da odudaramo, previše, da bi mogli pripadati nečemu?

Ja sam odabrala put da budem svoja, tako što ću sebe ulagati ondje gdje se prava Ja računa, i gdje je prava Ja, Jedina ja. Gdje mogu da budem sve što želim, neukroćena aršinima drugih, idejama o tome kakva bih trebala da budem. Gdje se o meni neće biti puno pričamo kada nisam tu, nego kada sam tu, iskreno i direktno. Gdje mogu biti ranjiva, toliko hrabra da budem ranjiva, i da me nije strah to da budem. Gdje ne moram da se dokazujem, jer se zna koliko vrijedim.

A ti, kako ti to uspijevaš?

Čuvaj se i Bog će te čuvati

Ne mogu da se nadivim dovoljno ljudskoj kreaciji. Naravno malo više onom šta žena jeste, i to ne zato jer sam žena, već radi činjenice da smo zadužene za stvaranje novog života.

Ljudska tijela su čuda prirode. Rane zarastaju same od sebe, sposobnošću obnove, a one na duši sposobnošću obrane. Svako od nas je "opremljen" da preživi.
Tako prežive i djeca u teškim porodičnim uslovima, bez pretjerane pažnje roditelja, iako ponesu u ostatak života neke mehanizme koje ne služe dalje i otežavaju, ali uz malo napora što sami što uz pomoć ljubavi i pravilnog tretmana mogu se čuda postići.

Tako preživimo i raskide i prekide prijateljstava kao odrasli i prihvatimo da ljudi odlaze, i da drugi dolaze...

Ono što nas čini bahatim u odnosu na nas same, ali i druge je upravo (iako potisnuta) svjesnost da je situacija ovakva kakvom sam je upravo opisala - idemo naprijed iz dana u dan, hrabrimo sebe nekim frazama za ustrajavanje, koje čujemo ionako svud oko sebe... Odustajanje se ne drži visoko na ljestvici poželjnih osobina.

Ponašamo se kao da smo neuništivi i kao da nam je sutra zagarantovano.
A onda, kada nam dragi odu, presele ljutimo se na sudbu i postajemo ponovo svjesni svoje smrtnosti.

Ljudi moji, život je dar, čuvajte ga i Bog će vas čuvati/volite ga i on će vam uzvratiti/ (ubacite svoje uvjerenje...). Poštujte vrijeme koje imate, ne traćite ga na trivijalno i nebitno, na zavist, svađe, potkačivanje nogu, uloge žrtava... Uzmite svoje živote u vlastite ruke i napravite od njih najbolje što se može napraviti ovdje i sada.

Iskoristite taj divni kreativni potencijal koji vam je urođen.

"Ne čekajte savršen trenutak, uzmite ovaj i napravite ga savršenim..."

Maja:Između dijasporaške i došlje (Dijasporaška perspektiva)

Bliže se dvije godine otkako živim u Njemačkoj, i pokušavam od života napraviti neku najbližu verziju onoga kako bih voljela da bude. Gledam da ti ciljevi budu naspram mene, i da se koliko je moguće oslobodim očekivanja o tome šta je to što bih ja (ustvari) trebala da postignem, ili da sam već postigla u ove dvije godine kako sam tu. Ne mogu reći da sam puno promjenila ono što jesam, ustvari, ono što sam bila prije i poslije dolaska ovamo: To bi vjerovatno mogli potvrditi i ljudi koje sam viđala po dolasku u Bosnu, ali, znam i sama procijeniti, tako da mi ta potvrda i nije potrebna.

Ipak, ono što danas želim podijeliti je suočavanje sa predrasudom, koju sam osjetila na svojoj koži, s obje "strane medalje". Želim pričati o tri perspektive, zato. O perspektivi mene kao "dijasporaša", mene kao "došlje" i mene kao onoga što sam ja ustvari, u odnosu na to.

Dijasporaška

Kada smo se, prije dvije godine, odlučili seliti u Njemačku, osjećali smo se prezasićenim svime onim što smo doživjeli, najviše u pogledu posla, a potom i nekog opšteg nezadovoljstva ljudi oko nas. Pokušavali smo, svim silama, iz ne tako dobrih uslova, nešto napraviti, i uspjevalo nam je. Skromni kakvi jesmo, bili smo zadovoljni time, ali dođe u čovjeku neki lom, kada mu prođe kroz glavu: Zašto da budem zadovoljan sa tako malo, kada zaslužujem bolje? Ne bi nikada ni znali koliki smo čudotvorci, i koliko smo bili optimistični, da nas se nije stavilo u situaciju da to moramo biti. Ali, uprkos uspjehu, uprkos zadržavanju iznad površine, slomi se nešto u čovjeku, i on odluči da napravi brod. 

Tako da, koliko je stalo u kofer, stalo je, i za zimu i za ljeto, i karta u jednom smjeru, i krenulo se. Sreća moja pa smo putovali skoro 24 sata. Toliko toga je bilo za preraditi. Ta knedla od grlu. Osjećaj kao da me nešto davi. Osjećaj kao da počinjavam izdaju. Osjećaj osude. Osjećaj da ostavljam porodicu. Tuga. Rastuća usamljenost sa svakim kilometrom koji smo bliže "cilju". S druge strane, misli da ću sada zaista moći pomoći mojoj porodici, primarnoj, sekundarnoj, budućoj - osjećaj snage i moći, želja za promjenom, želja za novim početkom. 

Prve dane sam samo pokušavala da nađem oko sebe šta je isto kao u Bosni. Kao u Tuzli. Šta mi je poznato i preklapa se. Pa nađem isto cvijeće, srce mi poraste za broj kada čujem maternji jezik, utapam u očne vjeđe svog dragog, jer on je najviše od doma što imam sa sobom. Sreća da mi je on tu. Radujem se da se javim svojim roditeljima, prijateljima, iako, idalje se borim sama sa sobom, jer mi i preteško pada ta vrsta kontakta. Fali mi dodir, zagrljaj. Fali mi toplina. Oči koje me gledaju i u kojima se ogledam. I onda, nastojanja da se nađe posao, nesigurnost u govorenju tuđeg jezika, osjećaj proticanja vremena i istovremenog gubljenja dragocjenosti, preispitivanja. Naposljetku - pronađen posao, iako ne u svojoj struci, mirenje sa tim da će jedno vrijeme biti tako, nalaženje u tom poslu putem dnevnika zahvalnosti svega onog što je lijepo, mirenje sa tim da će moj dragi da se vrati nazad, dok ne dobijemo odobrenje za spajanje porodice, i traženje načina da se vrijeme popuni - upisivanje kursa Njemačkog. Raspored: Ustajanje u pola 4 ujutro, pješačenje tri kilometra, vožnja vozom, biciklanje 20 km, bivanje na usluzi, vožnja vozom, povratak u grad boravišta, pohađanje kursa, povratak s kursa, rađenje zadaće, spavanje u 8, jer je ustajanje u pola 4 i tako ukrug. Danima, mjesecima... Do trenutka kada sam prvi put kročila u Bosnu. 6 mjeseci kasnije. Plakala sam na aerodromu, drhteći. Oca i muža koji su došli kod mene gledala sam kao utvare, ne mogavši da svarim da sam taj dan, prije samo par sati radila i bila uronjena u svoju svakodnevnicu. Dodirivala sam ih, kao da će, kao baloni od sapunice, samo da prsnu pred nosom, ostavljajući samo miris i pokoju kap. Kao da sam bila u snu. Sve mi se doimalo drugačije. A poznato. Nekako malo, a tako krcato vrijednošću. Kao da su oko mene bili ponovo moji gradivni elementi, i ja sam se uklopila, toliko dugo otuđena.

I tu onda taj dijasporaški kalup: Kada dođeš odmah krene: Kako je kod vas u Njemačkoj? Pa očekuju da više ne znaš pričati maternji jezik, da kažem - kako se ono kod nas kaže. Očekuju da vadiš novac iz punih ga džepova, da čašćavaš, da pričaš kako je tamo negdje lijepo, i ohrabruješ da se okušaju. Očekuju da si donio poklona, da si donio anegdota... Da nosiš "markiranu" odjeću, mirišeš na skuplje parfeme. Da vjerovatno dođeš autom, i to ne bilo kakvim, nego "moćnim" - nekom Bengom, Merdžom... S gađenjem gledaju kako idalje štediš. Kako si "škrt na parama". Oh, kako su zarađene. Između plača za onim što si ostavio iza sebe, i borbe da skupiš pare za kartu.

 Upitkuju, kako je to, a kada te gledaju dok pričaš, nemaš neki poseban dojam da ih zanima, kao neki prijekor im vidiš u oku, kao neku stvarnu nezainteresovanost - uglavnom. I osjetiš, da više tu ne pripadaš, jednom kad si otišao. Govore ti, ne vraćaj se, šta ćeš i ovdje, vidiš kakvo je stanje, izdrži, ni ne razmišljaj o tome, a u njihovoj glavi, ti si se snašao, tebi je bolje, ti si se usudio, da su i oni bogdom. Kao, ti si sretan, tebi ništa ne fali, tebi ne fale banalne stvari kao što je ćevap, ali ne bilo koji nego iz Limenke, mali Burek iz Pekare Tušanj, jufka od domaćih jaja, osjećaj ubiranja sa drveta neke voćke, zvuk maternjeg jezika, prijateljski i saučesnički pogledi... Da, ti sada imaš novac da možeš sebi puno toga priuštiti, ali, ne možeš imati ono što zaista želiš - a najradije bi da preseliš sve ljude koji su ti dragi kod sebe. Tek onda bi ti bilo lako. I ovako, imaš barem neki cilj, s kojim se budiš, kada si tamo, radiš, i nađeš sebi pored rada i obaveze, da ti vrijeme prođe, prije nego vidiš "svoje". Osjećaj kada kupiš kartu, i kada čekaš taj datum - to je posebna vrsta čekanja. A oni, oni često govore da im fališ. Da im je teško. Ljutiš se na njih, jer oni su opet skupa, oni su okuženi jedni drugima. Okruženi ono što im je poznato. Onim u čemu su odrasli, i onim što je u njima odraslo. A ja, kao da sam koža, zguljena sa tijela, i bačena negdje, bez svega onog što je ispod. Bez podrške skeleta. Mišića. I opet, boriti mi se. 

Teško mi se bilo na početku i vidjeti svoje preko Skype-a. Mogla bih podnijeti da im čujem glas, zatvorila bih oči, i bila bih tamo, a kada ih vidim, s druge strane ekrana, nisam mogla da izignorišem činjenicu da su sa druge strane ekrana. A nisam mogla ni pričati o tome koliko mi je teško. Nisam mogla podnijeti da i njima bude još lošije - niti sam pored njih, niti mi je lako. Pisala bih, pozitivno, hrabro, odvažno, kao da sve mogu, i gazila isto tako naprijed. I mogla sam. Toliko sam se unosila u to da misle da mi je dobro, da mi je na kraju i bivalo. Uzimala sam ono lijepo što imam oko sebe, bivala sam zahvalna što su živi i zdravi, i što postoje sredstva komunikacije, da znam kako su, hranilo me što mogu sebi priuštiti bolje šanse, što imam osjećaj da se pomjeram i da napredujem, i da se, na kraju krajeva, sve to isplati. Osjećam se kao da dobijam tlo pod nogama, osjećam kao da dobijam pomalo dasku po dasku moje lađe, i da sam sada iznad površine. Ne plutam po njoj. 

Zato, nemojte misliti da je jednostavno otići. I odlaziti svaki put, kada se jednom vratiš nazad. Nije lako više ni ne znati gdje pripadaš - jer ne pripadaš ni ondje odakle si otišao, a ni tamo gdje nešto gradiš. Nije lako graditi, daleko od svega što poznaješ, ono što će biti onako kako jedino znaš. I kao što rekoh, samo je koža bačena ovamo. Sve ono što je suštinsko je ostalo. Nismo li satkani od zemlje? Ta zemlja je rodna gruda. Taj osjećaj da si cijeli dobiješ tek onda kada si okružen onim što osjećaš svojim. 

Sada, ne mogu reći ni da mi je toliko teško, kao što mi je bilo na početku. Ali isto tako ne mogu ni reći da mi svaki rastanak od Bosne ne pada teško. Ne mogu reći da mi ne fali. Od zagorjele tave moje bake, do vjerovanja da će biti bolje, i pravljenja čudesa od tako malo toga datog. Od namještaja očuvanog, od perioda Jugoslavije, do nažuljanih ruku od mješanja džema od šljiva. Od mirisa divljih jagoda, do lakoće izgovaranja psovke.

Da li sam otišla - ponekad se pitam. Kada sam sva satkana od svega onog u čemu sam odrasla. To se ne može promjeniti, kao što se ne može promjeniti ni DNK. To ni ne želim promjeniti. To sam ja, između dijasporaške i došlje.

Ne protiv rata, za mir

Jednom je Majka Tereza rekla nešto u duhu slijedećeg - da nikada nije prisustvovala kada se organizovao protest protiv rata, ali da bi uvijek bila tu kada bi se zalagalo za mir. To mi se još tada, kada sam prvi put čula, urezalo u pamćenje, i nastavljalo da se vraća, u brojnim trenucima u kojima sam se osjećala izgubljenom u iznalaženju načina kako da pomognem nekome, ako je taj neko daleko, nedostupan i ako sam nesigurna da imam način i sredstva koja do njega mogu doprijeti na pravi način.

Govorim u prvom planu o bezbrojnim ratovima, poplavama, potresima, stradanjima... Naravno da me pogađaju, ljudsko sam biće. Naravno da sam se nalazila zapitanom zašto to ljudi rade, zašto nam je to potrebno i zašto nam je bitnije dokazivati krivnju, nego biti u miru? Ima li to stvarno veze sa egom - da li stvarno ljudi time što druge naprave malim, žele sebe predstaviti kao veće, kao bitnije, kao nekoga - u svakom slučaju vrijednijeg svake dobrobiti, od onog drugog.
Osjećala sam se sputano - jer to su ta klupko pitanja. Razmotavaš. Razmotavaš, i onda se oko tebe svudokolo nađu konci, o koje se saplićeš, i jedini je izlaz da klupko ponovo namotaš, i gledaš ga takvog, neriješenog.
Osjećala sam se bespomoćno, jer zaista, kako mogu ja, jedna jedina, promjeniti nešto kod ljudi, koji su mi u svakom smisli van dohvata - kako doprijeti do ljudi koji kod drugih ljudi bude želju za destrukcijom, koji u njih siju ideje koje druge vode u propast, koje rastu nauštrb života i u inat njima, proždirući, ponekada, zajedno, i svoje tvorce...I priče se prenose, iz usta u usta rastući, kao da svaki jezik doda poneku riječ, i od toga nastaju cijele priče opravdanja zašto je neki postupak ispravan.

Ali onda, pitanje - mogu li šta učiniti?
Kad sam već, tako mala, tako bespomoćna, jedino u mogućnosti da se spojim sa istomišljenicima, jednom kada ih nađem? Mogu li i bez toga išta uraditi, ili trebam i sama čekati da naiđem na prave ljude, s kojima ćemo, riječ po riječ, graditi neke drugačije priče?
Ako i mogu, šta mogu uraditi, a da bude efikasno? Da li je dovoljno da pričam, sa ma koliko uvjerenja, o onome u šta vjerujem? Da li će svako razumjeti?

Onda,desio se osmijeh. Onda sam shvatila da je osmijeh univerzalan jezik. Isto tako, univerzalan je jezik dobrota. Možda će neko sa usprezanjem posmatrati moju dobronamjernost, ali, nakon što se upozna samnom, i više puta joj svjedoči, povjerovat će u nju. Ono što ja mogu uraditi je djelovati na onaj krug dostupnih ljudi oko sebe. Djelovati primjerom. Sprovodeći ono u šta vjerujem u djelo. Svako od nas toliko može. Možda samo toliko, ali, nije li ponekad samo toliko dovoljno? Dovoljno za one kojima smo okruženi. Jer možda će baš u nas pogledati i reći - Hej, pa to se može. Često su nam potrebni samo sitni okidači na akciju. Poneki prijateljski osmijeh. Poneko skidanje štita pred ljudima. Poneko povjerenje da neko želi dobro za nas, iako nas ne zna. Toliko "malo". Nisu to mali koraci u ovim vremenima kada se gledamo kako se osipaju sistemi vrijednosti, kako neke, nekada bitne stvari postaju vrijedne usputnog pomena, kada nas preplavljuju negativne informacije do te mjere, da moramo da isforsiramo ravnodušnost koju ne osjećamo. To je sada kao koračanje ka mjesecu - Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Toliko "malo" možemo svi od sebe da damo. Jer, toliko malo nam daje mogućnost da osjetimo da imamo ipak kontrolu, pa koliku toliku, nad situacijom...

I, u duhu Majke Tereze, budimo mir. Budimo primjer onoga što želimo oko nas. Toliko možemo. Možda nećemo napraviti velike promjene, odjednom, ali, od nečega se počinje, zar ne? A od klupka pitanja, možemo u nekom trenuku napraviti džemper. Ne moramo shvatiti sve što se dešava. Niti možemo. Zato radimo ono što možemo.

"Bolest", liječiti ili dati lijek?

Sasvim obično pitanje: Kako se zove dijagnostički test ličnosti, vratio me u godine iza mene, kada sam učila o tome. Kada su se predamnom otvarala čudesa onog što nas čini ljudima, načinima na koje se to može otkriti, izmjeriti, opisati, sortirati... Sjećam se, a i sada osjećam, kada sam osjećala neodređeno veliku odbojnost prema tome, jer mi se nekako činilo da nas previše opisivanja ograničava u našoj raznolikosti, i oduzima nam onaj dio koji je iznad opisa.

Zauvijek sam ostala obilježena iskustvom koje sam stekla radeći sa ljudima oboljelim od shizofrenije, kada se predamnom otvarala lepeza divnih karakteristika, o kojima nisam mogla čitati u udženiku, ili, ako i jesam, obično su bile zasjenjene opisom takozvanih, negativnih simptoma. Provodeći vrijeme sa tim ljudima vidjela sam šta znači biti kreativan, šta donosi, sa druge strane, kada ti pojedini dijelovi mozga izražajno više rade - odnosno, šta JOŠ donosi.
Ono što me ljutilo i obeshrabrivalo je čuti da jednom uspostavljena dijagnoza uvijek ostaje, i da te dijagnoze ne znaju za poboljšanje. Poboljšanje u smislu, da postoji određen stepen kada se kaže da su simptomi ublaženi, ili čak, neprimjetni, i da je osoba samim tim oslobođena dijagnoze.

Jer dijagnoza je kao drugo ime. Ili čak, u nekim slučajevima, kao titula koja stoji prije imena, i koja imenu daje značenje i značaj. 

Ljutilo me to što sam, toliko često učila, kako tretirati bolest, a ne, kako zadržati zdravlje - što sam toliko često slušala, kako raditi sa posljedicama, nego, kako ukloniti uzroke.
Najviše od svega me ljutila, upravo ta svjetla reflektora usmjerena na ono što je "bolest", a ne na ono što je prevencija, ili lijek. Ili na tretiranje onog što je "bolesno", a ne jačanje onog što je ostalo u nama, a što se još može boriti.
Šta me ustvari potresalo je ta uloga bespomoćnosti, koja se promovisala, gdje se pokušavalo, kroz tretiranje "bolesnog" zanemariti da u samoj osobi postoji toliko potencijala samoobnove, toliko resursa - slobodnomogureći blaga, koje će ostati van fokusa, jer ih ni ne tražimo. Mi koji treba da imenujemo "bolest", vidimo samo kroz sito onoga što nam daju dijagnoze, i radimo samo kroz ono što kroz njih prođe. Taj osjećaj nam daje sigurnost, da znamo s čime radimo, da su uzda u našoj ruci. I da, baš mi, koji radimo, možemo da liječimo. Ogromna je to moć. Ogromna i odgovornost. Ali, s druge strane, ogromna zloupotreba. Zloupotreba onih kojima trebamo pomoći - jer to nije pomoć. To je činjenje ovisnim. To je onesposobljavanje. To je "igranje Boga".

To je zanemarivaje činjenica da drugo ljudsko biće posjeduje kapacitet da se samo (iz)liječi. Kapacitet, koji, lično našom rukom može da bude odgojen da joj služi. Može biti odgojen da je vodi u život u kojem osjećaj snage izvire iz nje same. Ne mora spolja tražiti. Ali onda se ne mora osloniti na nas.

Jedna je vrsta moći i posjedovati takve alate i tehnike, koji omogućuju ljudima da dosegnu svoje visine. Vrsta moći koja izranja iz toga, što se znamo gledati kao oni koji ih posjeduju, a ne kao oni koji ih proslijeđuju, i kojima nam je i sama, metoda proslijeđena, za postajanje puno više od naše slutnje i sumnje.

Zato i postoje dijagnoze. Ne samo da te sebi pojednostavim. Nego i u tome da sam Ja ta koja te zna. Ja ta koja zna kako s tobom. Ja ta koja te može izliječiti. Naravno da me ljute i ljudi među medicinarima koji kažu da psihologija nije nauka, jer ono što ona obuhvata nije vidljivo - a kako ćeš raditi sa onim što nije vidljivo. Zato smo morali bolest očitovati kroz simptome, i liječiti kroz lijekove, da bi pokazali svoju naučnost.

A neobuhvaćen ostaje jedan svijet vrijedan divljena - unutar svakog pojedinog bića. Ostaje jedan ćup pun blaga ljudskih krasnoća - koji bi bio dovoljan da nada u bolje bude mnogo više od nade, a mnogo bliže realnosti. Ostaje zaključan, zmajem osjećaja moći, zaštićen. Ali ostaje, jer sve ono što je vrijedno ne može nestati.

Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

O vjeri u sebe, ili kako bi običan čovjek rekao "biti budalom"

Moj rođak je ispred svojih očiju imao cilj: Krenuti u bolji život, starom stazom zvanom "Od trnja do zvijezda".
Trideset krupnih, i par centi sitnih godina. Svojim rukama - stvaraoc. Bez velike titule. Sa ženom jednakih godina. Njemačka. Zemlja čiji jezik ne pozna. Ali u kojoj vidi za sebe šansu. Stižu savjeti - "Nemoj se u to upuštati- na šta misliš - ideš negdje, gdje ni sam ne znaš kako je, kolike šanse imaš...".
Koga to nije strah izaći iz zone sigurnosti, u zonu nesigurnosti? Zakoračiti u maglu. Imati, kao oslonac, najviše jedno - Sebe samoga. Svoje sposobnosti uviđanja. Svoje snage. Svoje slabosti. I onaj komadić sreće, koji za tebe, odlomi život, ne mareći da li će ti biti dovoljno. Onaj komadić okolnosti koje se okreću u tvoju korist, koje čekaju da se u njih uklopiš i postaneš sam njihovim vladaocem, ako smogneš dovoljno snage.

Gradili su, od samih sebe, kulu, za koju nisu znali kako će odolijevati vremenu koje dolazi. Vremenu koje donosi promjene. Izazove. Snalažljivost. Neodustajanje.
Lijegali su sa suzama u očima, misleći o odustajanju. Osjećali su bol, kako su im se širile granice poznatosti. Granice mogućnosti. Dolazili su dani, kada su se pitali: "Idemo li danas ili sutra nazad?". Budili su se, i govorili sebi: "Još ovaj dan. Sutra idem nazad." Tuđa zemlja. Tuđi pogledi. Gradiš svoj vokabular, istovremeno gradeći sebe sama. Dodaješ u svoje iskustvo svakodnevno tolika iskustva, da nekada ne znaš kako uspijevaš sve da svariš, i da opet, sutra ustaneš u nešto sasvim novo.

Ali, išli su naprijed. Išli naprijed, jer ih je svaki dan koji je prošao odvajao manje od porodice. Godišnji odmori su stizali. Beskonačno dugo stizali, neprimjetno prolazili.
Ali, imali su jedno drugo. I sve što je bilo oko njih bilo je njihovo. Ma koliko strano. Ma koliko teško. Nikada previše teško, jer je sve lakše, kada dvoje nosi. Nikad previše strano, jer uvijek jedno ima bistrije oči da drugome može pomoći da bolje pogleda. I nekada je jedno više sposobno vidjeti ono lijepo, a nekada drugo.

I malo po malo, počelo je da se nazire ono što su željeli. Sa mnogo žuljeva više. Mnogo kilograma manje. Mnogo umora više, ali mnogo i snage više. Kako su uviđali koliko mogu, tako su i hrabrije i sigurnije kročili.
Sami. Ali, zajedno. Nisu odustali danas. Uvijek su čekali sutra, da vide hoće li odustati. Danas je uvijek bio dan kada se boriš.

Bili su budale, u očima drugih. Istih onih, koji im sada kažu, lako je tebi, vidi kako si se snašao. Očima onih, koji nisu izašli iz sigurnosti i upustili se u avanturu, oslonjeni samo na sebe. Oslonjeni samo na onoliko koliko možeš ponijeti. U borbi za viši cilj, ponekad mnogo težom nego ikada misliš da možeš podnijeti.


Oni stoje ispred mene kao svjetionik. More životnih okolnosti huči, i uvijek ne razabrem jasno svoje misli. Ali jasno mogu da vidim to svijetlo. Svijetlo koje govori: "Postoji put."

Dijete Zemlje, moj rad

Prve slike Köln-a

18 dana sam u Kölnu. Kada sam, nakon 23 sata putovanja ugledala suncem osunčane vrhove katedrale (Kölner Dome-a), od ljepote su mi se oči ucaklile suzama. Isto tako, desilo mi se od tuge nad izgubljenom ljepotom, kada sam vidjela sliku na kojoj ta ista katedrala stoji, prkoseći iznad ruševina, koje su posljedica bombardovanja u Drugom svjetskom ratu.

Die folgenden Bilder stammen von der footnote.com-Webseite und entstammen dem NARA-Archiv

Suze su napunile oči, kada sam pomislila na ljude, koji bez milosti uništavaju ljepotu, trud i rad, historiju i narod, i ostavili opet nju, da stoji. Da kontrastuje. Da ječi u ruševinama. Ne mogu a da se ne zapitam: Zašto? Da li baš, da bude kontrast, i pojačava užasnost prizora, crna i strašna, iznad sravljenih kuća, uništenih legla historije? Ili zato, što se neko nije usudio njoj, građenoj od trinaestog stoljeća, zadrijeti u svetost?

Ne možeš da ostaneš ravnodušan kada vidiš pokidane mostove. Znaš šta znače mostovi životima koji se njima spajaju. Ne možeš da se ne zapitaš, bezbroj puta, kome je do toga, da nas ljude, koji smo nastajali, razvijali se, evoluirani naslonjeni jedni na druge, toga liši, prekidajući nam spone? Ne možeš, a da ne osjetiš gorčinu kako se iz prizora slijeva u dušu. Da ne osjetiš kovilac mržnje, koji guta, sravnjuje, sve ono što je iz ljudske vizije posredstvom zajedničkog napora postajalo nešto opipljivo, nešto veličanstveno lijepo, nešto što ujedinjuje divljenjem.

Kada vidim pokidane mostove, osjećanja ne prestaju da se mješaju. Vidim Köln, sada. Katedralu sada. Katedralu, koja se, svaki pojedini dan, svake pojedine godine, vrijednim rukama njenih čuvara obnavlja, djelić po djelić, istim detaljima. Kako ponovo postaje ista. Nova ista. Od 1248. do 2015. u postanku. I poželim da se mi ljudi jednako tako brinemo jedni o drugima, kako je to jedna katedrala, prkosna, zaslužila. Da se jednako tako brinemo, da mostove, koji su srušeni neovisno od naše želje, uzmemo sebi za obavezu da gradimo. Previše se mi brinemo oko toga čija je reda, ili ko treba da daje manje, a čija je dužnost da daje više. Previše mi oklijevamo oko toga ko će prvi pružiti ruku, a ko duže zadržati ponos. Previše mi klatimo na jezicima poneko "Izvini" i poneko "Volim te". Teško nam je prvi udariti kamene temeljce, jer ne znamo sa sigurnošću da li će neko nastaviti. Opet smo oslonjeni na druge i vječno u druge gledamo, i od njih tražimo znak. A držimo u sebi predstavu da smo sami, da možemo sami, da nam je tako najbolje.

Ja vam kažem, ugledajmo se na ovaj grad. On me toliko toga naučio. Naučio me biti uvijek star, a nov. Znati svoje vrijednosti i ponovo ih izgraditi, iz prašine pepela. Pokazao mi šta znači biti aktivan u obnavljanju sebe, u dopunjavanju sebe, u oslanjanju na druge, na ono što nam je svima zajedničko.

Zato, kada pucaju mostovi, znate šta vam je činiti.

Moja vjera

Na drugi dan praznika, koji je postao dijelom moje svakodnevnice, pomalo intimije, jer je moj dragi musliman, osjećam potrebu da pišem, baš danas.

U meni tinja bujica neizrečenog, a punog bola i ljubavi.
Ali baš danas, kako osjećam da tinja ispiracija, osjećam da je vrijeme da pišem. Na današnji dan. Kada sam otpratila moje roditelje, koji su bili i s nama obilježili ovaj praznik. Praznik požrtvovanja radi čistoće tijela i duha. Praznik, kada bi trebali biti najbliži tome da jedni drugima, da svi svima, pružimo ruku i toplu riječ. Praznik, kada su porodice spojene, nakon razdvojenosti omeđene mjesecima, kada rod odsvakuda dolazi na rodnu grudu i posjećuje one koji je idalje održavaju.

Baš danas.

Pišem kao neko, ko prihvata sve ono što je lijepo. Nije bitno odakle dolazi, iz koje vjere. Bitno je da dotiče srce i da, univerzalno, kada se pročita, zbližava ljude. Bitno je, da, kada se pročita, potiče da jedni drugima činimo dobro.
Kada bi neko htio da ispita količinu moje umještanosti u vjeru, vjerovatno bi se razočarao, jer nema za šta da se uhvati. Nema, jer moja vjera nije nešto vidljivo. Ne može se mjeriti. Niti posjećujem crkvu, niti mise, niti smatram da bih trebala da o svojim grijesima pričam pred nekim, ko će da im da težinu, koje se lišavam izgovaranjem molitvi, unaprijed napisanim. Ne mislim da postoji unaprijed napisana molitva. Vjerujem da je ono, što moje srce izgovori u trenutku sjedinjavanja sa božanskim u sebi, vrijedno. Jer je iz srca. Iskreno. Lišeno svakog iskrivljavanja. Bog me poznaje. U dušu, u srž. I voli. I Bog nije u crkvi, pa ga tamo ne tražim. On je svugdje. pa i dijelom mene. Dijelom tebe. Dijelom svakoga ko čita ovo. Baš svakoga. Ne postoji u nekome manje, u nekome više. Samo što ga neko manje ili više u sebi vidi. Ili možda nikako ne vidi. Ali on je tu. Njemu ne smeta to neviđenje. On postoji njime neokrznut, utisnut u svakoga od nas.

Zašto ovo danas pišem?
Zato jer sam, kako kažu, u mješanom braku, moj muž je musliman, a ja sam rođena kao katolkinja. Napisala sam rođena kao katolkinja, zato jer sam odgojena u duhu katolične vjeroispovijesti, posjećivala sam crkvu do nekoga perioda u svome životu, obavila mnoge sakramente i Bibliju smatrala svetom knjigom. U nekom trenutku svog života, shvatila sam da mi ne treba posredovanje sa Bogom, da sam u svakom trenutku s njim, i to sam i rekla svešteniku koji me jednom posjetio da me pita zašto me nema na misi. Nije se naljutio. Štoviše, nasmijao se. Nije pokušao da me uvjeri u nešto drugo. Ako bih mogla dati ime osjećaju koji sam vidjela na njegovom licu, mislim da bi bio: zadovoljstvo.

I sada nekada odem u crkvu, i poslušam propovijed i uzmem pouku. Ali to radim i u životu. Ne postoji razlika između onog što čujem u životu i u crkvi. Oboje mi je jednako blisko životu. Ne vagam to, nemam ni potrebe.

Da se vratim. Muž mi je musliman, ja sam... Vjernik za sebe. Ne mislim da bih mogla da se držim slijepo ičega rečenoga, pa kao što rekoh uzimam sve ono divno i stavljam u aktivnu djelatnost u svome životu. I, moj muž, koji također ima svoje poimanje vjere, polako gazi u proučavanje svoje vjere, u sve više slojeva. Ne samo da rutinski obavlja ono što je određeno da radi, nego, dubinski propituje, u svome srcu pronalazi mjesta za pitanja, i uči, i čita. I pušta da na njega njegova vjera djeluje. Da ga mjenja. Da u njemu rađa nešto lijepo, neki mir, koji do tada nije imao.

Ja, ja s ponosom gledam mog muža kako se trudi. Gledam ga kako s radošću u očima dijeli neka nova saznanja, neke stvari koje je pročitao, koje su ga dotakle, ondje, gdje nije imao osjećaja. Dakle, njegov spektar osjećanja se širi. Dobija nijanse. I vidim, on dobija puno na tome, ne samo ja.

Ali, ne pišem vam ja radi toga.
Pišem vam radi zablude koja postoji. Zablude, da, da bi dvije osobe različite vjeroispovijesti živjele skupa - one moraju da ostave svoje vjere po strani. Da se, svaka ponaosob odrekne onog svoga. Da se sporazumno odreknu dubljeg zalaženja u vjeru. Da zadrže slavljenje praznika, i svega onog lijepog što praznici nude - porodičnu harmoničnost, bivanje skupa, zajedništvo, osmijeh, oprost.

Kako bi vjera mogla nas da razdvoji? Ako joj pristupimo. Da li bi vjera mogla da nam naloži da, ja, ili on, ne bi trebali da budemo skupa, jer nismo iste vjere? Zar ne tvrde sve vjere isto, da smo braća i sestre, SVI? Pa kako bi mogao neko da mi bude više ili manje brat? Zar ne govore vjere o NE UBIJ, kada ubiješ jednog čovjeka,ubijaš čitav svijet. Zar ne govore vjere o poštovanju, zar ne govore o poštovanju različitosti i o tome da smo dati različiti kako bi se razumjevali? Zar ne govore vjere o ljubljenju bliženjega svoga kao samoga sebe? Zar ne govore vjere, SVE VJERE o primatu ljubavi?

Ovo što se prije, a i u današnje dane dešava, u ime vjere da se upire prstom u druge,  i kreće u napad na njih verbalno, fizički, puškom i kamenom, dovodi do ove zablude, čiji sam dio. Zato jer pojedinci od vjere prave nešto što nas, ne samo razlikuje, nego i razdvaja. I ako nisam ja dio onih koje nazivaš svojom braćom, ja sam vam kruga tvoje ljubavi. I samim tim, manje sam vrijedna. Ti kod mene vidiš samo to da je moja vjera "loša", da ona propovijeda pogrešno, da ja živim u zabludi... I ja, takva, pogrešna, manje zaslužujem tvoje poštovanje, a kamoli ljubav. Ti bi se samnom raspravljao o tome koja je sveta knjiga ispravna... Ja o tome ne raspravljam. Ono suštinsko je svakoj svetoj knjizi zajedničko - ljubav jednih prema drugima. To je moja vjera. Vjera u ljubav. U prevlast dobrote. U dobro u svakom čovjeku. U davanje prilike svakom čovjeku. U priznanju da svi griješimo, ali da se svi i možemo pokajati i promjeniti. U to da u svemu postoji razlog, i da dobijamo onoliko koliko možemo i podnijeti. U to, da smo svi, braća i sestre i da želim da se prema svakome pojedinačnom tako ponašam, neovisno o toga kako se on prema meni ponaša.

I želim da, na današnji dan, drugi dan Ramazanskog bajrama kažem - vjera ne može nositi zlo. Ako je istinska, može voditi samo dobrome - samo pomirenju, samo praštanju, samo ljubavi. Zato, vjerujmo.

Biti tu za sebe

Od jutros sam zaronjena u sebe. Potpuno.
Sva u dodiru sa sobom, sa životnim vrelom koji u meni tinja. I zato, osjećala sam odgovornost u ovom danu, u kojem već jesam i imam vremena za takvo stanje, da sebi pružim najbolji mogući tretman, osjećajući da će sve što mi se danas desiti zaista "popiti vode" i proklijati.

Ne znam imaš li ti te dane, možeš li ih prepoznati kada se dese, i ja sam tek od skora razvila takvu vrstu senzibiliteta, ali ako je tvoj odgovor potvrdan, želim da ti ponudim nešto do čega sam danas, u ovom danu, tako plodnom za bivanje dobrom sebi, došla.

Sasvim slučajno, ili, ko zna, iz nekog ugla možda sasvim namjerno, naiđoh danas na tekst i video Rick Hanson-a. doktora neuropsihologije. I neke njegove riječi mi probudiše interes da tražim o tome više, dok taj interes ne pretvorih u divan poklon sebi koji nudim i vama, ako si, kao ja danas, otvoren(a) za nešto divno što ti nudi.

U svom govoru za TEDx on govori o tome kako mi ljudi funkcionišemo na taj način da u moru dobrih, loših i neutralnih vijesti i događaja, tendiramo da zadržavamo u pamćenju one loše. Razlog tome je zaostatak iz početaka ljudske populacije, kada je bilo bitno zapamtiti negativne stvari, kako bismo sačuvali vlastitu egzistenciju. Bilo je bitno zapamtiti ono što nam škodi, kako bismo to izbjegavali.

I tako ostade i do današnjeg dana.

Ali nije sve tako crno. Uprkos toj predispoziciji, mi istovremeno imamo način da na to djelujemo. Izmjenom načina na koji posmatramo stvari oko nas. Često sam se doticala toga u tekstovima, i uvijek me dodatno ohrabri imati i neku naučno potvrdu mogućnosti da čovjek ima moć svoj život učiniti životom opskrbljenim zahvalnošću i pozitivnim emocijama. Svaki čovjek. Pa tako i ja i ti. I svi oko nas.
On naime govori o načinu na koji možemo u svoj život uvesti pozitivne emocije, i samim tim uvođenjem, promjeniti neurološke puteve našeg mozga, tako da, svaki slijedeći put kada poželimo, lakše možemo pristupiti pozitivnom načinu razmišljanja, a ono onda, nakon nekog vremena postaje naš automatski način razmišljanja. Jako se moćno osjećam znajući da je u mojim rukama ispisivanje puteva kojim će moje misli da teku. Kao student, naslušala sam se i previše priča o predodređenosti, koja se ne može lako ispraviti.

I on dr. Hanson naglašava, a meni to bješe bitno, a možda će i tebi, da ove promjene koje u sebi načinimo, neće promjeniti sve negativno što se oko nas dešava, ali će stvoriti veću mogućnost da se sa tim negativnim bolje nosimo, i njime lakše ovladavamo. Da budemo optimističniji u trenucima kada se s njima hvatamo ukoštac.

Zato, baš tebi koja/i čitaš, dajem moć koju sam osjetila na sebi, već danas, da i ti, već od danas počneš da ponovo ispisuješ priču svog života ispočetka.
Danas kada si otvoren(a) za novo, za bolje novo, budi tu za sebe. Uzmi sebi taj trenutak i počni sa ovom vježbom, koju dr. Hansen nudi, a koju ću sažeti u male korake:

1. Daj sebi suosjećajnost koju bi dala/o svakom malom djetetu, u rastu, pusti da te ta saosjećajnost, to razumjevanje svega što jesi, i što si bila/o ispuni
2.Daj sebi brižnost i ljubav, za sve pretrpljene bolove, patnju,  teške uvjete, koje si, ipak pobijedio/la i iz njih izašla. Osjeti kako te preplavljuje ta ljubav...
3. Budi tu za sebe. Stopi se sa osjećajem bivanja tu za sebe. Imanja podrške. Razumjevanja. Ljubavi. Oslonca.

Sada imaš ovaj trenutak za sebe, razmisli o smjeru u kojem ide tvoj život, od ovog trenutku, kada si potpuno tu za sebe?

I onda, samo ga pusti da tim smjerom ide.

Vuk dlaku mjenja, da li i ćud?

Jedan od načina na koji dijelim ljude je:

1. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi mjenjaju.
2. Postoje ljudi koji vjeruju da se ljudi ne mjenjaju.

Obje od ove dvije vrste ljudi imaju svoje pretpostavke. Imaju svoje iskustva, svoje poslovice, koje koriste. Znam mnogo poslovica koje govore u prilog nepromjenjivosti čovjeka. 

"Vuk dlaku mjenja, ali ne i ćud." "Cuko je cuko - i jučer, i danas, samo stariji." U svima je poenta ista, ljudi su isti, i cijelom toku vremena. Vrijeme teče, čovjek je stabilan.

Mislim da je ljudima lako misliti tako. Lako, jer znaš danas kako se sutra prema nekome odnositi. Znaš kako će se on prema tebi odnositi. Već si uhodan u tome. Ne moraš svaki puta razmišljati o tome kako se postaviti. Koje riječi koristiti, na koji način. Već je sve poznato, i ide spontano.

To je, da tako kažemo olakšica u mišljenju  koju koristimo. Inače bi nam misli bile krcate mogućnostima. Načinima. U svakom trenutku kada bismo sreli jednu te istu osobu, morali bismo da je uklapamo u neku novu puzzlu, koja čak nije počela da se formira. Koja je tek zbroj komadića različitih oblika, na jednoj gomili.

A s druge strane, postoje ljudi, koji misle da se ljudi mjenjaju. U glavi im nije zbrka. Oni žive danas. Oni žive sada. Oni se ponašaju naspram ovoga što je sada, i što je tu. 

Ljudi se mjenjaju. Kako dijete, kada se tek rodi, usvaja pojmove, načine, ispunjava želje, zahtjeve, i kroz to se mijenja, formira se u nekom smjeru, isto tako, osoba, kroz život, kroz ono što joj se dešava, može ostati dosljedna nekim ustaljenim načina ponašanja, ili može, istupiti iz njih, shvativši - da njoj više ne odgovaraju.

Opet, lijepo je misliti, da će nas neko vječno voljeti, da će uvijek biti naš prijatelj, naša vječna podrška - i svaki put, kada se opečemo, iznenadimo se, povučemo se - RAZOČARAMO SE. I onda to razočarenje, opet, prenosimo na sve slijedeće ljude koji su oko nas, na sve nove ljude koje će tek doći nama - i otvaramo jedan te isti krug - svi su ljudi isti. Nema promene. Nema razlike među njima. Kao što smo mislili, da nema promjene, nema razlike među osobom koja je bila jučer naš partner, i danas naš partner. A razlika postoji.

Kroz naše iskustvo, mi smo se mjenjali. Stvari koje su pobudile naša osjećanja, usjekle su nove puteve u nama. Bogatile su nas. Davale nam nove vidike. Nova iskustva su nas dopunjavala. Dodatno klesala. Osnaživala. Ili nas, ipak, vraćala na neka stara. Ali, mjenjali smo se.

Možda ne vidno svana, ali unutra da. I kada pogledamo nazad, nismo ista osoba kakva smo bili prije 10 godina. A možda već sutra nećemo biti ista osoba koja smo danas. Možda već sutra upoznamo nekoga, čiji će vidici, u sudaru sa našima, proširiti i naše. Možda upoznamo nekoga, s kim ćemo pokazati one dijelove sebe, za koje nismo znali ni da postoje. Možda vidimo nekoga, ko je izvan svega nama poznatog - ko nas oduševi načinom na koji bivstvuje. 

Sutra već, neću biti ni blizu ovoj danas, ali ni onoj koja sam bila jučer.

Ali, kako znam da mogu da se mjenjam, možda ću baš sutra biti bolja verzija sebe. Možda i najbolja.

Rene Magritte

Mogu sama.

Postoje neke ironije života koje mi stalno uzimaju od misli, kojima moje misli svakodnevno hrle. Onda ih se dotaknu, pa ih puste, pa ih danima prežvakavaju, u nadi da će se  svariti, pa ih onda opet vraćaju, poluprobavljene, polunačete - puštaju ih onome čije su. I onda, ispočetka sve.

Neke ironije života, kojima se stalno vraćam, iako me više iscrpljuju, nego što mi daju smiraj, jer ih ne riješavam, niti mogu riješiti. Barem sve ne. Ali srećom, imam glas i slovo.

Kada ih dijelim, osjećam da djelujem. Kada ih dijelim, osjećam da ih se riješavam - da ne muče samo mene, da nalazim one koje isto muče, ili one, koje nimalo ne muče, a trebalo bi. A iz muke, nauka.

Danas želim da se posvetim djeci. Jedan od razloga zbog kojih sam upisala pedagogiju-psihologiju, kada sam jednom mogla da biram, jeste taj da bi mi neke stvari o meni samoj postale jasnije. Kada smo završavali fakultet, znali su nam reći da je to bio pogrešan razlog, a ako ne pogrešan, previše širok, da bi mogao da se ostvari. Nisam sigurna da bih se složila. Čak, sigurna sam da ne bih.

Meni je jako koristilo znanje koje sam dobila na fakultetu, a koje se tiče mene same. Zato jer je to znanje bilo iznutra tražemo. Bila sam jako motivisana da ga nađem. I to jeste bio najzanimljiviji proces učenja - gledanje procesa moje lične promjene.

Jedna od stvari koje su me zanimale, jesu: Otkud moja nesigurnost?

Mogla sam, kada se osvrnem nazad, vidjeti mnoge uspjehe koji su se provlačili svud kroz moj život, i uglavnom vezivali za školovanje. Za lakoću s kojom sam nizala školske uspjehe. Za mene je to bilo nešto tako prirodno. Nisam osjećala veliki pritisak dok sam to radila, sve do fakulteta. Valjda su se na fakultetu, dok sam tako tražila sebe, i povezivala neke stvari o sebi, uklapala neke nove kockice koje su mi falile, i dotakla tu nesigurnost, i ona je počela da uzima svoj danak u mojim uspjesima.

Ali sada sa sigurnošću, posmatrajući ovu današnju djecu, koja su posebno njome pogođena, a da ni sama ne znaju, mogu reći kada se ona rodila. Slušala sam o tome na fakultetu, ali sada, kada sam doživjela toliko mnogo istih slučajeva, znam o njenom nastanku.

Kada su djeca mala, sasvim mala, tek uče hodati, treba im roditeljska potpora, da prohodaju. Da naprave prve korake. Poslije toga, treba im sloboda da se kreću. Treba im povjerenje u njihove korake. Treba im sve, samo ne ono "Past ćeš, udarit ćeš se.". To roditeljima dolazi iz straha, iz potrebe da zaštite svoje dijete, ali su te riječi proročke gotovo, pa se djetetu tako i desi da padne. Bitnije je da budemo tu, i kada dijete padne, da se ne prepadnemo više nego ono, jer će ono u nas gledati, i naspram nas mjeriti jedinicu svoje boli prilikom pada. Kada dijete padne, podignemo ga, provjerimo da li ga nešto boli, ako ne, nastavlja dalje hodati. 

Kada dijete odraste, i ojača, kada već samostalno može obavljati neke zadatke, roditelji često, iz najbolje namjere, u koju ne sumnjam, da ne bi čekali, jer je život brz i traži naše vrijeme i krajnju efikasnost, počnu od malih stvari da "pomažu" djeci: vežu im pertle, hrane ih, kada već mogu i sama, oblače ih, sjeckaju im hranu... Vežu im pertle, da bi brže stigli do odredišta, hrane ih, da bi se brže posvetili svojim zadacima, oblače ih, da ne bi zakasnila... Sve su to lijepe ideje, i bitne stvari. 

Ali jedno se tu propušta: "Mogu sama."

Kada dijete ima poteškoća sa pisanjem zadaće, često postoji nedostatak vremena da se objašnjava, pa roditelji napišu, ili taj zadatak daju braćama ili sestrama. Kada dijetetu ne ide u školi, ima slabe ocjene, zna se desiti, da roditelji alarmiraju, pa pričaju sa nastavnicima, da se to popravi, pa se ocijene poprave, i bez nekog naročitog napora djeteta. Ono je sada tu sa strane, a roditelji, njegovi "Superheroji" će to srediti. I srede, naposljetku. Kada dijete ima potrebu da ne ide u školu, jer mu se ne da, roditelji će mu opravdati časove. Jer, on razumije svoje dijete, i zna za njegove potrebe, i poštuje ih. Kada dijete dobije slabe ocjene, roditelj će to primjetiti, pa će se tome posvetiti. Kada dijete dobije dobre, to će se podrazumjevati, tako i treba da bude. 

Može se raditi na tome šta je to što razlikuje tu okolnost u kojem je dijete dobilo lošu ocjenu, u odnosu na onu kada je dobilo dobru. Šta je tome doprinijelo? Šta mu je pomoglo da dobije dobru ocjenu? Šta mu je godilo u toj situaciji? Šta ga je motivisalo, šta mu je olakšalo?

Ili se može odmah alarmirati.

Zna mi se desiti da gledam kako majke sinova koji su punoljetni idalje za njih pripremaju svu hranu, donose je do stola, pospremaju stolove, slažu odjeću, sređuju sobe, čini mi se, i u školu bi za njih išle da olakšaju, i opet kažem namjere jesu dobre. Žele da svoje dijete ne opterećuju, da im olakšaju. 

A nažalost, samo ih govore - Ti ne možeš, ja ću za tebe, ti ne možeš, ja mogu za tebe. Ni ne znaju one da to govore. Ali da. 

Kasnije se ljute na istu djecu, jer ona sama ne rade ništa. "Ništa se ona ne bi sjetila da prva uradi. Ja cijeli život za nju radim, pa trebam i sada.", "On nikada nije sam uradio zadaću, sve moram ja za njih, pa do kada ovako.", "Ona je umažena. Ali hajde, ima i gore djece, moja je dobra kakvih ima." 

I majke i očevi vode beskrajne sastanke sažaljevajući jedni druge, i nadjačavajući se govoreći čije je dijete gore, i čije je manje uspješno, a dijete to često zna i čuti.

A da li je moglo drugačije?

Samo tovare, na djetetevo nesvjesno "Nisi sposoban, ne možeš", joj dodatnu nesigurnost.

I to je krug koji se ne zatvara.

Meni se nije desilo isto, samo zato što sam sama bila preduzimljiva da se puštam u stvari za koje nisu mislili da mogu raditi. Ima i djece koja su sama radila, bez obzira što se to od njih nije očekivalo, i  ona su izmakla ovome. Barem djelomično. Barem kroz to što su osjetila da ipak mogu.

Iako, nesigurnost postoji. Postoji, jer im roditelji nisu dali da pokažu da mogu. Nisu ih pustili da spontano pokazuju koliko mogu, nego su se za to često morali izboriti. I pogriješiti, pa šta.

Griješiti je sasvim normalno, pogotovo kada s nečime tek počinješ. I popravljati se, normalno je, nakon pogreški. I uspjeti, i moći, sve bolje i bolje, kada uočimo tu malu nit, koju trebamo pojačavati.

Roditelji, djeca mogu. Dajte im da rade koliko mogu. Koliko ona procjenjuju da mogu. Ako griješe, ne rade to s namjerom. Kao i vi, ona idu s namjerom da pomognu. Svako želi da njegovo dijete, u trenutku kada krene da živi samo, bude sposobno za to. 

Pustite im to. Pustite ih, da rade, kada kažu: 

"Mogu sama."

"Dat ti je ovaj život, jer si dovoljno jak(a) da ga živiš"

To je rečenica, koja mi često u trenucima slabosti bude na umu.
Kada već budem iscrpljena od istrajavanja. Od pokušavanja novih. Od neuspjeha.
Rečenica poput ove, uz sebe nosi i novu rečenicu: "Eh, nećeš!".
Svima nam se, ma koliko pozitivno mogli da sagledamo većinu situacija u svome životu, desi trenutak, kada nas, ili neka loše vijest vezana za nama bliske, ili neka situacija za koju nikada ne bismo mogli pretpostaviti da će krenuti u tom smjeru, samo povede nekim drugim tokom misli. A misli su takve, jedna za drugu se lijepe, i bile one lijepe, ili ne tako lijepe, počnu da se umnožavaju i roje.

Kada mi se desi, kada osjetim da sam slaba, kada osjetim da ne mogu dalje, dođe mi ova rečenica, kao poklon. Sreća moja, pa je znam, i još bitnije, već mi je postala dijelom iskustva, pozitivnog iskustva vraćanja na stazu kojom želim ići, i na kojoj osjetim da imam sposobnost da se nosim sa onime što me "spopalo".

Uz tu rečenicu, već se nadovezuju nove, riječi, rečenice, misli, i put ka sreći postaje prohodniji, kakav nije u onim situacijama, kada me, u krajnjem slučaju, bespomoćnost, dohvati. Uz tu rečenicu, dolaze ojačavajuće.

Svako iskustvo koje smo imali, ono je prošlo. I mi smo ga preživjeli. Mi smo iz njega izašli živi, i pred nama je odluka. Da li ćemo, kada se osvrnemo nazad, reći: "Kako sam ja teško iskustvo imala." i zaroniti u njega, pripovijedajući o njemu drugima, ponovo doživljavati iste manifestacije, kao prilikom iskustva, ponovo se ježiti, ponovo plakati, ponovo buditi u sebi sve ono što je prošlo. I živjeti prošlo. Živjeti je tada, u trenutku pričanja.
Ili možemo reći: "Ja sam preživjela." Iz tog iskustva koje je prošlo, znam, da sam bila jača. Da sam sada tu. Da sam ga prošla. I da je ono prošlo mene. Bila sam dovoljno jaka, da se iznad njega izdignem i budem sada tu gdje jesam. Jer ipak, "dat mi je ovaj život, jer sam dovoljno jaka da ga živim."
Idem naprijed. Moje iskustvo, i sama činjenica da sam i sada ovdje, dovoljno o meni govori, kao o jakoj. Zašto ne bi i ostatak života ispunila svojom snagom?

Zrcaljenje

Vremena kada smo isto bile.

Kada sam je upoznala, nisam mogla da dođem do njenog imena, jer ona odavno to nije bila. Ona je bila Depresija. Njene riječi su lagano, ali ne lagodno, silazile niz njene u rozo karminom obojene usne. Njene riječi su bile brižljivo odabrane, ali bojažljivo su tražile put do uha. Ona nije imala ime. Ništa lično, što ju je izdvajalo, jer izdvajati se bilo je teško. Ona je bila ništa više, nego Depresija. Nije mogla da poima sebe izvan nje. Sav svijet joj je bio svijet od kojeg strepi, da je ne prepoznaju, da je ne okarakterišu kao Depresiju. A bila je, samo to. Za sebe je govorila da samo o tome razmišlja, samo o tome priča. Sebe je umotavala u papir pun etiketa. Kada je završila  svoju priču, pomno me je gledala, čekajući da vidi, hoću li joj uzvratiti riječju, ili je i na mene, potpuno ili polovično prešla Depresija. Pratila je moj pogled, i za njega se vezala, htjela je da je doživim. Htjela da je čujem. Htjela da budem tu uz nju, da ne bude sama. Da ne bude sama, sa Depresijom. Sama sa ljudima. Sama.

Govorila sam joj mnogo o njoj, o tome šta sam saznala iz njenih riječi, o tome kako sam nekada slična njoj. Govorila sam joj o tome kako smo svi ponekada slični njoj, obilježeni svojim iskustvima iz kojih ne znamo izaći, kako smo ponekad svi mi sami, u gomili ljudi, koji pričaju pored nas, a ne sa nama. Govorila sam joj kako vidim njen trud, kako vidim njenu hrabrost da se trudi, njenu volju da ipak korača, da traži, da dijeli, iako je za sebe govorila da nema povjerenja.

Govorila, i kao da sam vidjela, da se riječi vraćaju meni. Kao da mi ponovo pune usta. Pune, do trenutka, kada više nisam imala kako da kažem, da je mnogo više, mnogo više od Depresije.

Govorila sam joj - Ti imaš ime. Ti se ne zoveš tako. To je jedna tvoja karakteristika. Karakteristike su prolazne. Ljudi se mjenjaju. Ti si već aktivna u tome da se mjenjaš. Pusti se, čuj ljude koji su oko tebe, čuj da nisi sama. Oni te žele blizu sebe, oni žele tvoje prisustvo.

Ona je rekla - Možeš i ti doći nekada kod mene. Fali mi društvo dok sam u kući. Kuća me usamljuje. Dođi mi, kada možeš. Ja imam povjerenja u tebe.

Gledala je u moje oči, tražila Depresiju, da li me dotakla, dijelom ili polovično. Gledala sam u njene oči, tražila, da li me čula, dijelom ili polovično.

Pričale smo, ona bojažljivo, ja odvažno. Ona tiho, ja snažno, jedna drugoj prenoseći dijelove sebe, pretapajaći ih kroz oči.

Kada sam otišla - ja sam ostala Maja. Ona je, ostala Depresija.

Moje tijelo - moja beba

Žene u trenutku trudnoće, postanu svjesnije svoga tijela. Počinju da shvataju, koliko je bitan način na koji se prema njemu ophode, jer, više u tom tijelu nisu same. To tijelo je sada postalo kolijevka nekog novog života, koji, tek treba da se razvije, i ojača, koje je nedovoljno jako da bi moglo da trpi svo to zanemarivanje prioriteta pružanjem samo ovog najboljeg sebi. Tada se majke, nosioci sjemena novog života, počinju više da brinu i za sebe, pa neke navike, koje im inače štete, tada odbacuju, pa prekidaju -  što sa pušenjem, što sa konzumiranjem alkohola, i počinju, sa unošenjem zdravije hrane, više vitamina, i potpuno drugačije gledaju. Njihovi prioriteti se mjenjaju, a na listu istih dolazi - to malecko zrno ljubavi, koje raste, zdravo izvesti iz utrobe, i pripremati za život koji mu predstoji.

I to mi je divno. Kako u tom trenutku postanu svjesne svojih tijela. Kako u trenutku shvate, da sada za sebe, i sjeme budućeg života, žele samo najbolje. Ili, da bolje formulišem, za sjeme svog života, i za sebe, žele samo najbolje. Tek je njihovo tijelo postalo prioritetom onda kada se u njega uselilo jedno malo tijelo u razvoju, koje zovemo djetetom. I kada to malo tijelo napusti zaštitnu opnu zvano majka, ona će idalje, više vremena posvećivati njegovom tijelu. Očuvanju njegovog zdravlja, pružanju najboljeg njemu, jer, majke to rade. Ona nastavljaju biti ta zaštitna opna svoga djeteta. I šta loše da u tome ima...

Ali jedno ipak želim reći -
drage moje dame, i prije nego se nađete u majčinskoj ulozi, vaše tijelo je bitno. I prije nego ikada postanete sklonište jedne malene dušice koja titra u vama, vi ste sklonište vaše duše. U vama, u onome vidljivom i nevidljivom kod vas je vaša vrijednost, ono što vas određuje, ono što ste vi. Dat vam je tako divan omotač oko duše, a vi pazite, kako se prema njemu ophodite.

Previše se dajete, što bijesu, što stresu, što raznim nepotrebnim otrovima na prethodne dodati, i previše stavljate u drugi plan sebe. Šta znači ako je cijeli svijet dobro, ako vi - vaše oči u svijet nisu dobro? Šta znači ako je cijeli svijet sretan, ako su vaše oči umrljane tugom, vaše ruke zgrčene oko koljena, vaš jecaj jači od vašeg smijeha? Šta znači ako ste usrećili sve ljude, ako sebi niste dali prostora da učinite isto? Šta znači, ako ste se pobrinuli za sve druge, kada je vaše nezadovoljstvo preplavilo?

Ako ste ikada, barem jednom, nakon što ste sve dobro učinili, ipak osjećali nezadovoljstvo sobom, STANITE SADA. OVO JE TRENUTAK VAŠE ODLUKE!

Vrijeme je da date ljubav sebi. Date pažnju sebi. Pogledate u sebe. Pogledate šta je to što biste mogli učiniti za sebe, da se osjećate bolje. Pogledate u sebe, i obgrlite svoje tijelo. Obgrlite svoje divne strane, i svoje nesavršenosti. Sve one imaju razlog. Sve što ste ikada uradili ima.
Sve je to bio dio vašeg puta ka sebi. A ovaj trenutak, to je trenutak kada odlučujete želite li idalje putovati tim istim putem, ili početi utabavati neki novi?

Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?

KOŽA I DUŠA

Kao i svugdje, kad se rodiš, kao žena, imaš unaprijed pripremljenu kožu očekivanja, u koju treba da se uklopiš. Već te čeka roza soba, igračke su sasvim ženske, i za tebe je uredu ako više plačeš. Nije sasvim uredu, ako si, još kao dijete, glasna, i ako se, ugledajući se na stariju braću ili druge muškarce u okruženju, isprsiš i počneš boriti za ono što želiš. Svi, pa čak i druge žene oko tebe, na to gledaju kao na neku vrstu anomalije, koju treba ispravljati vremenom, da bi, naposljetku, eto, bila onakva kakve žene jesu, puna razumjevanja za sve oko sebe, i puna oprosta, koji dijeliš, neizostavno, ponekad čak bahato, ne štedeći, kao da u sebi imaš neograničen kapacitet za isti. I uče te, odmalena, i čahure, u tu pripremljenu kožu očekivanja, daju ti je, da je nosiš, kao najvrijednije blago, brižljivo te upozoravajući da je ne okrzneš, ni slučajno nekim svojim, njome teško omeđivim željama. Kao ja, koja htjedoh, od malena se igravši fudbala, biti jedan dan fudbalerka, znati poteze poput onih vještih, uglavnom muških, fudbalera, koje sam od kako su mi oči počele služiti svrsi, pratila. Do prije par godina, nisam bila potpuno svjesna da se odigravaju i Svjetska prvenstva u fudbalu za žene. Sve je to dio te kože, ili bolje da kažem, čahure koju kroje. Kako nisam muškarac, a muškarci se sasvim prirodno bave fudbalom, tako i ne treba da me zanima sport poput toga. Kažu – Grub je, kažu – Pa kako ćeš ti igrati sa muškarcima... A igrala sam. I dobila prvu razbijenu arkadu u to ime. I ponosno nosila šavove, jer sam se protegla iz te skrojene kože.  

A kad si žensko, uče te da se brineš baš za tu kožu, za to što se vidi. Da je uljepšavaš šminkom, dovodiš do izražaja odjećom, oplemenjuješ kremama i plašiš se starenja.

Ali ipak, kao žena, idalje imaš opciju, da stalno prevazilaziš tu kožu. 

Ti kao žena, kao neko ko je intuitivno okrenut svijetu oko sebe, spontano oslonjen na ljude oko sebe, ko s lakoćom ovladava uspostavljanjem brižnih odnosa sa drugima, jer ti je to dio tvoje prirode, imaš obilje mogućnosti, neograničeno bilo kakvom sferom poslovanja. Tvoja empatičnost, umjeće s kojim prepoznaješ emocije, grade od tebe neponovljivi izvor resursa. Uvijek možeš, s lakoćom, od ljudi oko sebe uzeti ono što ti treba, da bi mogla sebe, nakon svakog neuspjeha učiniti jačom. Tu snagu, koja izvire iz tebe, a isijava potpomognuta ljudima, usmjeriti u bilo koje polje nauke.

Ono što je tvoja priroda, to je tvoje, i to ti niko ne može uzeti. To je nešto, što zri unutar te kože, tog spleta očekivanja, u koju te stave s rođenjem. To je ono, što se, onda kada ga ti postaneš svjesna, u tebi počne razvijati, do trenutka, kada počneš da ga koristiš. Tada, kao kod leptira, koji je prošao period čahurenja, raspršiš prah sa svojih krila oplemenjujući sve čega se dotakneš. Očaraš bojom.  Prevazilaziš kožu. Prevazilaziš taj celofan, i puštaš da ono što je zaista vrijedno dođe do izražaja.

Treba ti za to snaga. I volja. Otpornost.

Ali, ko bi ikada vidio ljepotu leptira, i sve boje koje njegova krila nose, da on ne uspije da se izvuče iz čahure? Neovisno o tome koliko su lijepe ispod njenih slojeva, one ne zasijaju dok se ne otrgnu iz tjesnoće i neupadljivosti. Istupi i ti iz svoje čahure. Pusti svoj sjaj.

Budi svoja, iskonski svoja.