Pretraži ovaj blog

petak, 28. listopada 2016.

Kako je nastao dijamant?

Zamislite da poznajete nekoga, ko je u svojoj glavi stvorio jedan izmaštani svijet, koji je jasno prepotentno idealan, i da to znate - da li biste mu rekli?

A ta osoba je toliko slomljena, a kada postavlja probleme, pokušavajući da ih riješi, postavi ih tako, da ne postoji riješenje.Ta osoba je toliko slomljena, da potom, očekuje, da na temelju njegove postavke, jer ona ne može, vi dođete do riješenja njenog problema. I naravno da slijedi razočarenje, ovaj put i u vas, jer ne umijete. I onda, vi ćete se osjećati loše, jer ne umijete.
A ta osoba je tako slomljena, da potom bježi u neku vrstu ovisnosti, očekujući da je ona omami, i da zaspi, kao da će se nakon buđenja problem negdje izgubiti. Ili, jednostavno, nestati. Kažem, ta osoba, drži do nekih ideja, koje su previše optimistične. Drži i to toga, da joj se ništa neće desiti, a postepeno se ubija, i drži do toga, da - i ako joj se nešto desi - to će se desiti samo njoj, kao da je ona čestica svemira nepovezana sa svim drugima.
Kao da, kada jedna kap mora nestane, more to ne primjeti. More možda ne. Kao tijelo ne primjeti nedostajanje svakog vitamina, kojeg je manjak. Tijelo ne, ali, svaki atom onoga od čega smo građeni, kada nestaje, ostavlja svoju prazninu. A praznina je poznata po tome što raste.
A ljudi koji su iznutra prazni, ne osjećaju granice tijela. To radi praznina. Ona ne da da je se omeđi. Zato ti ljudi, imaju neometano mnogo prostora da kreiraju takve svijetove, u kojima nema granica. U kojima oni mogu imati probleme, kojima nema kraja, u kojima oni imaju probleme, koji sami od sebe nestaju - u kojima je sve tako krhko i gubljivo, da ostaju lišeni straha da išta izgube. Digli su ruke od sebe, i pokušaj da ih se uhvati i povuče prema gore, rezultira time, da nemaš za šta da ih uhvatiš.

Pitate se, kako slomljena osoba može da stvara te izmaštane, preidealne svijetove, kako joj to polazi za rukom, kada u svom životu nema ništa lijepo, na čemu bi ih domaštavala? Ima, kao što svi mi ti imamo - Potrebu da budemo sretni. Ma kako proturječno zvučalo, imati potrebu da budeš sretan, i stvarati to u nerealnosti.
Osoba kojoj je realnost teška, kojoj realni problemi dobijaju nerealne proporcije, mora da stvori kontratežu - a koliko kontra mora biti teška? Koliko je život težak.

I od nekoga, recimo baš tebe, ona mora da napravi neku svoju idealnu kreaciju, kojoj će se diviti, i reći sebi, prvi put, da je nešto uspio idealno da stvori. A ti, recimo, znaš, da nisi, tek tako, nastala/o.  Znaš da nisi tek produkt nečega van sebe, tako detaljno oblikovan/a tuđom rukom . Znaš da ima tu i tvog udjela, i tvog napora da se, pod pritiskom života, pretvoriš u dijamant. A neko hoće da te prisvoji, sada, kada si dijamant, i hoće da kaže da si ti njegov dijamant.

Opet te pitam, hoćeš li biti idealna tvorevina neke osobe, i pustiti je da misli da ima nešto u životu što je sama stvorila, i čemu može da se divi, ili ćeš joj oduzeti to? Koliko je samo teško, postajati dijamantom, sam, pod tolikim pritiskom. Ali opet, dijamanti tako i nastaju. Ti znaš da duguješ jednu vrstu zahvalnosti osobama koje nisu bile tu za tebe, jer, dopustile su da se razvije toliki pritisak. Istovremeno znaš, da si, baš SAM, odolio pritisku, i postao to što jesi.
Da li nekome dozvoliti pravo da se tobom diči, tek sada, kada svi vide tvoj sjaj...

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...