Čemu ovo sve?

Pišem, jer je pisanje mreža u koju hvatam život. Pišem, jer želim da ponesem dijelove sebe u neko vrijeme koje slijedi.
Pišem, jer drugačije i ne znam živjeti.

Hvatam slike u mrežu svojih trepavica, dajući im mjesto u sebi.

Kada jednom uđete u moj svijet, na vama je odgovornost da se na njemu snalazite.

srijeda, 25. svibnja 2016.

O neodustajanju

Imala sam situacije u životu, u kojima se činilo besmisleno dalje se boriti : Kada sam već iscrpila i zalihe snage, i pokušavala da iscrpim iz trenutaka koji su mi dati, ovih sadašnjih, ljepotu, koja će mi dati snage da nastavim dalje. Trenutaka, kada sam se povlačila od ljudi, i pokušavala, tehnikama pozitivne psihologije, tehnikama kojima me sam život podučio, ponovo sebe obnoviti, tako da budem, u onom stanju, u stanju moći, iz kojeg ponovo osjećam da mogu djelovati i utjecati na promjenu svijeta oko sebe.

Čini mi se, ponekad, da sve što smo ikada čuli u životu, a što nas je dotaklo, ono, u srce dotaklo, izazvalo onaj "Aha-efekat" kod nas, satkiva mrežu našeg životnog puta, kroz koju cijedimo, vagamo, sva iskustva koja nam se u životu dese, i iz njih, kao što su iz mulja cijedili zlatnu prašinu, i sami, cijedimo svoj zvjezdani trag, svoje zvjezdane trenutke, koji nam pokazuju da smo ostavili trag ondje gdje smo kročili. Upravo taj trag, taj osjećaj, da smo nekada u nekoga salili komadićak tog sjaja, prelili kapljicu te nadahnutosti, nas, u ovim situacijama besmislenosti borbe, tjera da kao psi kada traže davno zakopanu zalihu, kopamo, bez obzira na bol u rukama, na bolno grčenje mišića, u nama samima, ono što smo davno nekada pohranili, a vrijednim smatrali.

Imala sam trenutke, kada mi se činilo, da neki ljudi, jednostavno nisu vrijedni. Da ne mogu da dajem više nego što dajem. Da treba da jednostavno stavim "Kraj" na svoje odnose s njima. Potom, trenutke odlučnosti, trenutke oklijavanja, i onda, vraćanje na te odnose, za preispitivanje same sebe, oko svog udjela oko kreiranja tih odnosa takvima kakvi jesu. Pitala sam se, ponekada, koliko treba da se promjenima, da bi mi se, kako smo učili, desilo, da ja kao jedna puzzla koja se mjenja, utičem na mjenjanje onoga što mi je u okruženju. Neprestano sam se vraćala sebi, kroz osamljivanje, kroz udruživanje, kroz bježanje u prirodu, kroz tiho prisustvovanje razgovorima. Ponovo i ponovo rovila po sebi, i izbacivala rečenice koje više ničemu ne koriste, zakržljale izgovore u koje više ni sama ne vjerujem, rečenice koje su postale samo otrcane fraze, i težila za autentičnom sobom, za onim što me zaista drži vezanom za te ljude, za te odnose. Tragala za onim što je u meni okidač da mi se neki odnosi, neki ljudi, neki njihovi postupci neprestano ponavljaju kroz likove drugih ljudi... I odustajala, mireći se s tim da su to lekcije za koje još nisam sazrela.

Koliko ste puta sami doživjeli da se neke priče u vašem životu stalno ponavljaju? Neki to zovu skriptovi. To je ono, kada stalno i ponovo i iznova nalazite sebi za partnere ljude oko kojih se trebate jako truditi da bi ih pridobili, osvojili, i opet vam se neprestano čini da vam izmiču, da treba još, da nije dovoljno, da isklizuju...Ili, kada neprestano upoznajete ljude koji kasne, a vas to jako, ali jako nervira... I sakupljate svoje ljutnje. I pitate se, zašto? Zašto mi se ovo stalno ponavlja? Ja se pitam, šta je to u meni, što privlači ovo, zašto je ovo meni potrebno, šta ja treba da uzmem iz ovoga...

I onda, trenuci, kada se puštam, kada kažem: "Stani, tijelo ima svoju mudrost." Trenuci kada slušam samu sebe u osjećaju, da trebam stati, i ne ići dalje. Trenuci kada izgleda kao da dižem ruke, i da sam ravnodušna. Upravo oni presudni trenuci, kada se dopisuje onaj dio, koji i nije moj. I to, dopisuje onako, kako ja to želim. Kao što mi je jednom jedna divna žena rekla: "Puštam da se život za mene pobrine."

Neodustajanje ne mora biti zvučno. Ne mora ono značiti da neprestano ustajemo, otresamo prašinu sa sebe i krećemo, svom silinom da se borimo ondje gdje smo oboreni, ili, čak sa početne pozicije. Neodustajanje je nekada sasvim tiho. Ono šuti u nama, ali trajno. Šuti, potpuno u povjerenju da je ispravno sačekati da se završi onaj dio koji više ne pripada nama, i dokle seže moć našeg utjecaja. Neodustajanje nekada izgleda kao neodlučnost, nekada kao ravnodušnost. I baš zato, mami onu drugu stranu da napravi korak, baš onaj korak koji nama fali. Neodustajanje je nekada sasvim jednostavno, puštanje. Puštanje da se desi. Netraženje po sebi. Netraženje oko sebe. Netraženje u drugima. Čekanje da budemo nađeni.

Popularno...