Let's try joining, instead of jointing

Ni ne znam kako bih ovu rečenicu prevela na bosanski, ali ono što želim njome reći, doći će u slijedećim redovima.

Živim okružena ljudima koji se druže, ali o sebi ne govore. I često šutim. Pregrizem jezik da ih ne upitam: A šta ima kod tebe? Živim okružena ljudima koji se druže, a ne pričaju o stvarima koji im se dešavaju, koje ni ne zanima šta se dešava kod onog drugog, šta je aktuelno, šta ga dotiče, šta pokreće. Sjede, pijuckaju, pušickaju, i vesele se. Veselje i opuštenost je na vrhu liste prioriteta, jer život je težak. Život je uglavnom ozbiljan i od tebe traži velike odgovornosti, i zato, kad sjedneš s ekipom, zašto pričati o poslu, o teškoćama, hajdemo malo otpustiti ventile. Razumljivo.

Ali, sve bi to bilo koliko toliko dobro, da se otpuštanje ventila ne mora korelirati sa količinama alkohola ili nekih drugih supstanci.
U nastavku vas neću lišiti dva lična sasvim, primjera:

1. Situacija: 

Moja prijateljica se udaje. Ulazimo u salu u kojoj je predviđeno veselje. Nalazimo svoj stol. Kako se sala puni, tako i muzika prati dolazak gostiju. Počinje neka pjesma. Koja pokreće na ples. Moja prijateljica i ja ustajemo i počinjemo plesati. Muzika nam sama pokreće tijelo. Prepuštamo se melodiji i pjevamo. Prve. I bez najave. Bez mnogo premišljanja. Vođene notama. Pokrenute notama.
Društvo oko nas sjedi. Ispijaju se čaše i čaše alkohola. Nas dvije smo se već umorile nakon nepobrojanog reda pjesama. Sjedamo. Ponoć je već prošla. Alkohol je već sklonio barijere. Na podij staju moji drugi prijatelji, s kojima sam i ja nekada ispijala poneki liker, poneku vodku, poneko pivce, i mislila da mi je to potrebno da ustanem i bez ustručavanja pustim tijelo ritmu, da njime vlada.

Sada, kada znam da mi je potrebna samo dobra pjesma, ili ako ništa, dobar ritam (jer sam više tip koji voli jako liriku) da se pokrenem, sažaljevam se nad onim vremenom kada sam se ustručavala ustajati i pustiti se da plešem. Pustiti se da se opustim. Da uživam. Da se stapam s muzikom. I tužno mi je gledati te mlade ljude, ili stare ljude, koji nisu još shvatili, ali se nadam da hoće, da ne treba nikakav "doping" da bi ti bilo dobro. Samo ti treba da sebe pustiš da ti bude dobro. Da budeš dio ritma. Da se pokrećeš onako kako osjećaš da treba.

Danas smo tako mnogo opterećeni time šta će neko reći i time da, na kraju krajeva, moramo da se veselimo na te neke uobičajene načine - plešući, skačući, vrištajući. Ako ne možemo prirodno, da treba da uzmemo malo, najčešće, vinceta, da to bude sve opuštenije. I kada osjetimo poriv, da idemo za njim.  Radi onako kako osjećaš prijatnost, u trezvenom stanju. Ne moraš u sebi želju za nekim akcijama, ako ti ne odgovaraju, a svi to rade. Nisi dužan. I neka neko sutra kaže da "nisi veseljak", "ne znaš uživati", "ne znaš se opustiti". To je njegovo mišljenje. Možda je tebi bilo savim zabavno sjediti i pričati, i gledati druge ljude kako se vesele, i rumeni od plesanja mašu improvizovanim i stvarnim pomagalima za hlađenje. Možda tebi godi samo gledanje te dive energije koja se rađa plesom, u svim formama. Uredu je. Budi ono što ti godi. Nikakva ti "pomoć" za to ne treba. Ako želiš da plešeš, a neugodno ti je, polako se puštaj, ako ti se svidi, ti i nastavi. Ako ne, pa šta? Poveži se da ljudima oko sebe u magiji ritma ili ne.

Ali, budi svoj(a). Ne treba ništa drugo osim tebe da pomjera tvoja barijere. Neka to bude tvoja odluka.

2. Situacija

Skupilo se društvo ljudi koji se poznaju od djetinjstva. Sjede u poznatom prostoru, u blizini svačije od kuća. Potiču iz iste sredine, bliskih su godina, i prije su se jako često družili, često pričali i o lijepim i drugim stvarima, mogli su se jedni drugima i "pojadati". Muzika je puštena. Nadjačava glasove. I oni koji bi pričali moraju da pobijede jačinu zvuka. Ali, koji žele pričati i pobijede. Samo što, ne vidi se žar za pričom. Svako gleda u svoj mobilni telefon. Neko sa stepenicama bora na čelu, neko sa blagim osmijehom. Jedino što ih združi u povremenim trenucima jeste kada se nešto, što je zanimljivo dvjema osobama, nađe na Početnoj stranici Facebooka jedne od osoba. Neki smješan video, slika ili... Uglavnom sjede jedni pored drugih, uspostavljajući tek toliko kontakta da se zna da su ipak jedni do drugih. Pogled. Osmijeh ublažen. Svjesni su prisustva osoba do sebe. 

A ja, ostadoh staromodna. Čekam poneki osmijeh kao signal da nekom priđem. Da saslušam. Da saznam. Da podijelim. Da ispričam. Da uskladim osmijeh sa drugim. I teško mi pada - imamo jedni druge, a nismo jedni s drugima. Uzimamo jedni druge zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. 

I sebe sve češće hvatam, kako se grizem za jezik, kada, i ono malo razgovora što iscijedim iz nekoga nije o toj osobi. I sve češće sebe hvatam, kako šutim i gledam u neke bliske i daleke tačke, i tonem u svoje misli, ne mogavši da potonem o nečije oči. I sebe hvatam, kako izbjegavam ljude s kojima ne mogu da pričam ni o sebi, ni o njima. I kako se češće nalazim sama, i tiha. Zadubljena u poneku knjigu, poneki dokumentarac, poneku riječ njemačkog. 

I pitam se, da li bi bilo uredu, da ne grizem jezik, nego da kažem: A šta ima kod tebe? onome ko očigledno o sebi izbjegava da priča.

Izvor: eroGAG 

Da li primjetimo lijepe stvari?

Jučer sam vidjela dva dječaka, zagrljena. Poznajem ih. Žive u ulici kroz koju sam često prolazila godinama, i gledala sam ih kako rastu. Blizanci su. Prema mojoj procjeni imaju 8 ili 9 godina. Ne znam im imena, ali želim da podijelim jednu njihovu osobinu, koju, čini mi se, ma kako mi ona prirodna bila, nekada i sama gubim: Primjetiti i radovati se onim lijepim stvarima.

Dan je sparan. Temperatura visoka. Malo prolaznika se šeće ulicom. Još manje njih, u takvim okolnostima drži nekoga u zagrljaju. Njih dvojica, zagrljeni, uzvikuju riječi. "Hladovina" kaže jedan, onda obojica kažu "Juuuuhuuuuuuu". "Sladoled" - "Juhuuuuuuuuuuu". "Vjetar"- "Juuuuuhuuuuuuuu". Ne natječu se ko će prije reći. Natječu se samo ko će glasnije reći: "Juhuuuuuuu". 

To me podsjetilo na to, kako, u jednom sparnom, teškom, vrelom danu, kada nam mozak pulsira, kada se tromo krećemo, i izbjegavamo kretati - postoje stvari koje su lijepe. Ne dopustimo da budemo zaslijepljeni tim teškim uvjetima. Učimo od ova dva drugara, uđimo u svijet lijepih stvari i radujmo im se, radujmo ne štedeći osmijeh,

Korinćanima, 13, Biblija

1. Kad bih jezicima ljudskim i anđeoskim govorio, a ljubavi ne bih imao, mjed sam onda što ječi ili cimbal što zveči.
2. I kad bih dar prorokovanja imao i znao sve tajne i sve znanje, i kad bih svu vjeru imao, tako da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam.
3. I kad bih razdao sav svoj imetak i kad bih predao tijelo svoje da se uzvisim, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne koristi.
4. Ljubav je strpljiva, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se.
5. Nije nedolična, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6. Ne raduje se nad nepravdom, a raduje se s istinom;
7. Sve podnosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi.
8. Ljubav nikada ne prestaje. A prorokovanja? Prestat će. A jezici? Umuknut će. A znanje? Nestat će. 
9. Jer djelomice spoznajemo i djelomice prorokujemo. 
10. A kad dođe savršeno, nestat će ovo djelomično.  "

Moja vjera

Na drugi dan praznika, koji je postao dijelom moje svakodnevnice, pomalo intimije, jer je moj dragi musliman, osjećam potrebu da pišem, baš danas.

U meni tinja bujica neizrečenog, a punog bola i ljubavi.
Ali baš danas, kako osjećam da tinja ispiracija, osjećam da je vrijeme da pišem. Na današnji dan. Kada sam otpratila moje roditelje, koji su bili i s nama obilježili ovaj praznik. Praznik požrtvovanja radi čistoće tijela i duha. Praznik, kada bi trebali biti najbliži tome da jedni drugima, da svi svima, pružimo ruku i toplu riječ. Praznik, kada su porodice spojene, nakon razdvojenosti omeđene mjesecima, kada rod odsvakuda dolazi na rodnu grudu i posjećuje one koji je idalje održavaju.

Baš danas.

Pišem kao neko, ko prihvata sve ono što je lijepo. Nije bitno odakle dolazi, iz koje vjere. Bitno je da dotiče srce i da, univerzalno, kada se pročita, zbližava ljude. Bitno je, da, kada se pročita, potiče da jedni drugima činimo dobro.
Kada bi neko htio da ispita količinu moje umještanosti u vjeru, vjerovatno bi se razočarao, jer nema za šta da se uhvati. Nema, jer moja vjera nije nešto vidljivo. Ne može se mjeriti. Niti posjećujem crkvu, niti mise, niti smatram da bih trebala da o svojim grijesima pričam pred nekim, ko će da im da težinu, koje se lišavam izgovaranjem molitvi, unaprijed napisanim. Ne mislim da postoji unaprijed napisana molitva. Vjerujem da je ono, što moje srce izgovori u trenutku sjedinjavanja sa božanskim u sebi, vrijedno. Jer je iz srca. Iskreno. Lišeno svakog iskrivljavanja. Bog me poznaje. U dušu, u srž. I voli. I Bog nije u crkvi, pa ga tamo ne tražim. On je svugdje. pa i dijelom mene. Dijelom tebe. Dijelom svakoga ko čita ovo. Baš svakoga. Ne postoji u nekome manje, u nekome više. Samo što ga neko manje ili više u sebi vidi. Ili možda nikako ne vidi. Ali on je tu. Njemu ne smeta to neviđenje. On postoji njime neokrznut, utisnut u svakoga od nas.

Zašto ovo danas pišem?
Zato jer sam, kako kažu, u mješanom braku, moj muž je musliman, a ja sam rođena kao katolkinja. Napisala sam rođena kao katolkinja, zato jer sam odgojena u duhu katolične vjeroispovijesti, posjećivala sam crkvu do nekoga perioda u svome životu, obavila mnoge sakramente i Bibliju smatrala svetom knjigom. U nekom trenutku svog života, shvatila sam da mi ne treba posredovanje sa Bogom, da sam u svakom trenutku s njim, i to sam i rekla svešteniku koji me jednom posjetio da me pita zašto me nema na misi. Nije se naljutio. Štoviše, nasmijao se. Nije pokušao da me uvjeri u nešto drugo. Ako bih mogla dati ime osjećaju koji sam vidjela na njegovom licu, mislim da bi bio: zadovoljstvo.

I sada nekada odem u crkvu, i poslušam propovijed i uzmem pouku. Ali to radim i u životu. Ne postoji razlika između onog što čujem u životu i u crkvi. Oboje mi je jednako blisko životu. Ne vagam to, nemam ni potrebe.

Da se vratim. Muž mi je musliman, ja sam... Vjernik za sebe. Ne mislim da bih mogla da se držim slijepo ičega rečenoga, pa kao što rekoh uzimam sve ono divno i stavljam u aktivnu djelatnost u svome životu. I, moj muž, koji također ima svoje poimanje vjere, polako gazi u proučavanje svoje vjere, u sve više slojeva. Ne samo da rutinski obavlja ono što je određeno da radi, nego, dubinski propituje, u svome srcu pronalazi mjesta za pitanja, i uči, i čita. I pušta da na njega njegova vjera djeluje. Da ga mjenja. Da u njemu rađa nešto lijepo, neki mir, koji do tada nije imao.

Ja, ja s ponosom gledam mog muža kako se trudi. Gledam ga kako s radošću u očima dijeli neka nova saznanja, neke stvari koje je pročitao, koje su ga dotakle, ondje, gdje nije imao osjećaja. Dakle, njegov spektar osjećanja se širi. Dobija nijanse. I vidim, on dobija puno na tome, ne samo ja.

Ali, ne pišem vam ja radi toga.
Pišem vam radi zablude koja postoji. Zablude, da, da bi dvije osobe različite vjeroispovijesti živjele skupa - one moraju da ostave svoje vjere po strani. Da se, svaka ponaosob odrekne onog svoga. Da se sporazumno odreknu dubljeg zalaženja u vjeru. Da zadrže slavljenje praznika, i svega onog lijepog što praznici nude - porodičnu harmoničnost, bivanje skupa, zajedništvo, osmijeh, oprost.

Kako bi vjera mogla nas da razdvoji? Ako joj pristupimo. Da li bi vjera mogla da nam naloži da, ja, ili on, ne bi trebali da budemo skupa, jer nismo iste vjere? Zar ne tvrde sve vjere isto, da smo braća i sestre, SVI? Pa kako bi mogao neko da mi bude više ili manje brat? Zar ne govore vjere o NE UBIJ, kada ubiješ jednog čovjeka,ubijaš čitav svijet. Zar ne govore vjere o poštovanju, zar ne govore o poštovanju različitosti i o tome da smo dati različiti kako bi se razumjevali? Zar ne govore vjere o ljubljenju bliženjega svoga kao samoga sebe? Zar ne govore vjere, SVE VJERE o primatu ljubavi?

Ovo što se prije, a i u današnje dane dešava, u ime vjere da se upire prstom u druge,  i kreće u napad na njih verbalno, fizički, puškom i kamenom, dovodi do ove zablude, čiji sam dio. Zato jer pojedinci od vjere prave nešto što nas, ne samo razlikuje, nego i razdvaja. I ako nisam ja dio onih koje nazivaš svojom braćom, ja sam vam kruga tvoje ljubavi. I samim tim, manje sam vrijedna. Ti kod mene vidiš samo to da je moja vjera "loša", da ona propovijeda pogrešno, da ja živim u zabludi... I ja, takva, pogrešna, manje zaslužujem tvoje poštovanje, a kamoli ljubav. Ti bi se samnom raspravljao o tome koja je sveta knjiga ispravna... Ja o tome ne raspravljam. Ono suštinsko je svakoj svetoj knjizi zajedničko - ljubav jednih prema drugima. To je moja vjera. Vjera u ljubav. U prevlast dobrote. U dobro u svakom čovjeku. U davanje prilike svakom čovjeku. U priznanju da svi griješimo, ali da se svi i možemo pokajati i promjeniti. U to da u svemu postoji razlog, i da dobijamo onoliko koliko možemo i podnijeti. U to, da smo svi, braća i sestre i da želim da se prema svakome pojedinačnom tako ponašam, neovisno o toga kako se on prema meni ponaša.

I želim da, na današnji dan, drugi dan Ramazanskog bajrama kažem - vjera ne može nositi zlo. Ako je istinska, može voditi samo dobrome - samo pomirenju, samo praštanju, samo ljubavi. Zato, vjerujmo.

Pismo vanzemaljcu (Dara I) - Marko Šelić

"Dodeliće ti veru. I bićeš te vere.
I ginućeš ako treba za tu veru bezveze.
Objasniće ti da to Bog hoće od tebe
oni što ga gledaju kroz prizmu svoje ćudi bedne.
Ulizuju se njemu isto k’o u firmi šefu:
mole ga, cmizdre i stenju, traže od njega nešto.
Eto ti kako oni shvataju vrhovno dobro:
kao sujetno biće koje želi ulagivanje vešto.
Simbol ljubavi shvataju k’o bolesni ego,
kome treba da ga mravi hvale da mu bude lepo.
Kada tako pojme svetlost, kako tek pojme tamu?
Đavo u redu na birou rada prosi za hranu,
jer suvišan je svetu gde je rat uvek u toku
da ljudi dokažu čiji to bog ima većeg đoku.
Jer, ako ima boga, on je samo jedan.
I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan.
On od tebe jednostavno želi da budeš dobar,
a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba.
Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda.
Jer ovde si to: vera, nacija i boja.
Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije,
a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije:
voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom,
i opet bi im bilo vredno da to plate glavom."

O patnji samo lijepo...

Čitala sam prethodnih dana knjigu Antoni de Mela, "Buđenje". O njoj bih mnogo mogla da napišem, jer, vraćala sam joj se nekoliko puta, nakon što su oči prvi put preletile zadnju stranicu. Ali, kao i obično, pisat ću ono što je mene duboko dotaklo, i pokrenulo nit stvaranja, koje vi vidite kao tekst.

Pisat ću zato o patnji. O njenom postojanju u našem životu, ali i našem podnošenju njenog postojanja. De Melo govori o tome kako ljude treba pustiti da pate, kada uočimo kod njih patnju, jer, u nekom trenutku, kada ona u njima dosegne vrhunac, odlučit će da čvrsto svoj život uzmu u svoje ruke, i s njime urade nešto drugo, drugačije - što će biti u suprotnom smjeru od patnje.

On spominje psihologe, terapeute, pa i prijatelje, koji prisustvuju životu patnje u drugome. Oni, koji pokušavaju biti podrška, koji pokušavaju biti put ili putokaz, da bi se našao put van nje, a koji često gledaju svoje prijatelje, klijente kako idalje, nakon perioda poslaganja prioriteta, i vraćanja na put smiraja, idu nazad u patnju.

I sama sam bila u toj ulozi. Ulozi prijatelja, koji nudi uho i glas, koji nudi optimizam i viziju, koji nudi svoje viđenje, objektivizirano i subjektivizirano, i gleda, kako se osoba koja mi se obrati za pomoć promalja iz svoje čahure patnje. I gleda, nakon nekon perioda, kako se ponovo u nju vraća. Ili, čak, uprkos ustrajnoj odlučnosti da se odupre patnji, ipak krene pravo u njenom pravcu.

Osjećala sam se često izigranom, ispražnjenom, jer sam znala sate i sate provoditi pokušavajući nekome utaknuti barem bljesak osmijeha, barem gram objektivnosti i manjka samokrivice, jer sam davala vrijeme i sebe, svoje uši, svoje oči, zanemarivala svoje želje da bih slušala, gledala, bivala, i opet na kraju, gledala kako osobe koje su rekle da me trebaju, nemaju potrebe niti zamnom, niti za mojom riječju, niti za mojim bodrenjem, ostavljaju ga po strani i vraćaju se svom bolu, iznova, i iznova, da bi se opet, kada ih iscrpi, meni vratili.

Šta muči, uči.

I, nisam znala ništa drugo nego opet biti tu. Slušajući, ali i govoreći, unoseći se u to, zauzimajući stranu osobe uz koju sam, da zna da nije sama... I opet, kada bih je puštala, puštala bih je od sebe, a blizu patnji.

Pitala sam se, zar nije dovoljno uvjerljivo, zar nije očito, zar nije sasvim jasno šta treba da uradi ta neka, taj neki, da je okonča, i uvijek, dobivala odgovor: "Nije!".

Ja sam samo olakšavala patnju, odlagala je, ali ne dokidala. Ja sam joj samo davala uho, kada je ona imala glas, i ona je progovarala meni. I pričala, pričala. beskrajno dugo pričala. A patnji je trebalo da prođe. Trebalo joj je da joj se niko ne obraća osim onoga ko ju je udomio. Potrebno joj je da u potpunosti obuzme život osobe čiji je sastavni dio, i na koncu, kada ne bude ništa osim nje dijelom osobe, da osoba, čiji je ona dio, sama odluči da je DOSTA! 

Niko od nas sa strane, ne bi trebao da odlučuje kad je dosta, niti da to sugeriše. Ako to i radimo, treba da budemo spremni da budemo pobijeđeni. Jer svako od nas zna, samo on i niko drugi, mjeru svoje patnje, koju može da ponese.

Mi, koliko bi god željeli okončati patnju durgih, moramo njih pustiti da to sami urade, jer jedino oni sami i mogu. Oni znaju šta je uzrokuje. Oni produkuju te misli, koje je hrane, te ideje koje je krijepe, daju joj snagu, koja ih crpi.

Oni su, na kraju krajeva, za nju i dužni. Kada oni odluče da ne žele više da je drže u životu, pustit će je iz života.

Biti tu za sebe, ili kako ljudi kažu, SEBIČNOST

Nije se jednom u mom iskustvu pojavila žena, koja se izborila za svoje vrijeme, i onda, kada ga je napokon sebi uzela, osjećanja je kako u njoj tinja, potom lagano raste, kao neko strano tijelo, koje njeno tijelo obuzima - osjećaj krivice.

A žene, one su, ma koliko im racio dominirao, ipak, osjetljivije na osjećanja. One mogu sve sebi u glavi posložiti savršeno lako, i zbog čega im je bitno to vrijeme za sebe, i koje dobrobiti ono za njih ima i koliko im je potrebno - sve njima bude jasno, ali, taj osjećaj, ta krivica, raste.

Znate, veliki je korak uzeti to svoje vrijeme, doći to toga. Od žene se očekuje, počevši od drugih prijateljica, koje su isto žene, da budu tu, u onim situacijama, u kojima im treba neko za razgovor, da slušaju, budnim uhom, reaguju ažurno, budnom rukom, i drže pažnju, budnim okom. Kada žena odluči, da nekada, to vrijeme u kojemu je očekivana kod jedne prijateljice u "duševnoj patnji", odabere za sebe, da se malo odvoji od bivanja podrške drugoj, a dodvori bivanja podrškom sebi, nastaju prvi milimetri pucanja. Ono što puca je, sa strane osobe koje je odbijena, odnos prijateljstva. A, ono što puva ustvari je Slika koju je druga osoba stvorila o njoj. To valja jasno ograničiti.
Lijep je osjećaj biti tu za nekoga, suosjećati, ali je jednako lijep i biti tu za sebe, osjetiti kad više ne možemo suosjećati. Osjetiti da smo preplavljeni i uzeti isto vrijeme koje smo davali nekome, sebi.
I ljudi to nazvaše sebičnost.
Nazvaše sebičnim brinuti se za sebe. Kao da, brinuti se za sebe, nije jednako potrebno i nije jednako bitno za brigu za druge. Tek onda, kada sam sebi dobra, kada sam sebi dala ono što osjećam u nedostatku, tek onda, mogu da budem raspoložena potpuno, i potpuno budem tu za druge.

Zamislite to ovako. Ja sam sklop puzli. Kada se, kao takva, nekome dajem za oko, bitno je da budem potpuna. Inače će, neko, kao što se ljudima i dešava, primjetiti dijelove koji mi fale. A i ja, ne dajem se potpuno. Dajem se samo onim dijelovima koje imam, oku, koje bi u meni nalazilo potpunost. Zato, trebam vrijeme, da bi se ti dijelovi koji fale, uklopili na mjesto. Da bi se, u koncu, mogla potpuno dati oku. I stojati transparentna, ne ustručavajući se.

Kao što rekoh, slika o ženama jeste, da su one, za razliku od muškaraca, sklonije tome da u društvu jedna druge, govore o problemima, razmatraju riješenja, govore o osjećanjima, poslažu ih na pripadajuća mjesta, na pripadajuće nivoe inteziteta. Kada žena odluči da je vrijeme da se pobrine za sebe, od svih, koji imaju takvu sliku o njoj, dobija negodovanje - otvoreno, ili prikriveno, ili, ako se ne javi negodovanje - ona ga očekuje. I ona se ustvari odmiče od svojih očekivanja od sebe, od svojih uloga, koje ima. Odmiče se iz okalupljenja u koje je stavljena.

I njen glas joj kaže " To je sebično".
Ali, draga, vrati se opet na to,
šta možeš ti drugima da daš, ako nisi već sebi dala. Ako nemaš brižno uho za sebe, osjećaja će da te preplavljuju svakodnevno, i nećeš ni moći da se suočavaš da osjećanjima drugih, koja bi trebala samo da slušaš, a ne upijaš. Osjećanja će dotaći tvoja, i u toj miksturi, prije će se desiti ono što ne bi nikada poželila.
Vrati se na to, da i tebi treba ljubav, istom mjerom u kolikoj treba i drugima. Zašto baš sebi da je ne daš, u istoj mjeri u kojoj drugima daješ svakodnevno. Napuni svoje rezerve. Onda se ljubav prema drugima umnožava.

Budi tu za sebe. Utišaj taj glas krivnje. Njemu nema mjesta. Ima li igdje mjesta za krivnju ondje gdje se dešava ljubav?