Jesam vs. Bit ću

Zaokuplja me jedna misao, izrečena kroz pitanje:
Kako smo u našem životu više zaokupljeni reagovanjem na rezultat nečega, nego na sami tok dolaska do rezultata?

Razmišljam o situaciji - pokvarilo se auto, ili čovjek. Čovjek u smislu, nije više zdrav. Prehlađen je, recimo. Do trenutka kada je shvatio da je prehlađen, ili je to doktor konstatovao, nije svoju pažnju (uopšte) posvećivao svome zdravlju. Živio je onako kako inače živi, hranio se kako se inače hrani, imao navike koje inače ima - i onda, u nekom trenutku, osjetio je da nešto ne funkcioniše kako treba. Možda se konsultovao s doktorom oko toga, a možda mu je bilo dovoljno spoznavanje do kojeg je sam došao - da nešto nije kao uobičajeno - da postoji nešto vrijedno pažnje i ispravljanja. Ili se raspitivao o tome kako popraviti, ili se vodio nekim posrednim ili neposrednim iskustvom o tome kako se ponovo vratiti u funkcionalno stanje. Ali tek tada je počelo njegovo zanimanje za ponovni proces uspostavljanja "normalnog stanja". Normalno stanje znači živjeti, neopterećen samim življenjem, tako se čini. Jer, život se sastoji od stvari, od radnji, od ljudi, a svako od njih zahtjeva svoje vrijeme. Baviti se životom kao takvim, dođe kao traćenje vremena. Sve je to već isfilozofirano, živjeti je. I takva postavka stoji, sve dok nas samo življenje ne dovede u situaciju da se baš, ali baš, njemu posvetimo. Onda počne, ako počne, preispitivanje našim navikama, zapitkivanje nad našim načinima, pokušavanje ispravljanja ondje gdje mislimo da je kvar. I to traje neko vrijeme. Sve do trenutka kada nam se ne učini da smo dosegli - rezultat, ponovo, do rezultata. A rezultat je da je sve ponovo - u balansu. Vraćeno u ravnotežu. Vraćeno u nepotrebnost da se o tome razmišlja. I onda slijedi ponovno upuštanje u življenje života. Možda u nekim trenucima primjenjujemo ono što smo naučili u periodu kada smo bili "izbačeni iz kolosijeka", ali, onda se ponovo uhodamo u svakodnevnicu, u funkcionisanje, i to, što nije bilo dio nje i prestaje da bude dio nje.

Izliječeni smo, i čemu da služi ono čime smo se izliječili?

To je bilo samo sredstvo dolaska do cilja. I tu se završava taj krug. Sve do trenutka kada se ponovo desi neki "prekid u funkcionisanju". Onda, ponovo pravimo izlet u promišljanja, ili primjenjujemo slične ili iste načine savladavanja stanja kao i prije, i ponovo završavamo sa primjenom onda kada se desi poboljšanje.

Kao da se treba promišljati samo onda kada se desi problem. I raditi samo na tome da se sanira. Problem.

Kao da se ne može cijelo vrijeme poduzimati koraci da se on ni ne desi. To su mali koraci, dok se nije desio. To su česta podsjećanja na putu, do trenutka kada se napokon desi i možemo ga imenovati. Zar poduzimati nešto tek onda, kada se šteta desila, i kada se mora ispravljati? Zar se kockati sa onim što imamo, do trenutka, kada postaje izvijesno da to više nemamo u mjeri u kojoj smo imali, ili smo - izgubili?

Onda reagujemo, onda se borimo, onda iznalazimo načine, onda pokazujemo, dokazujemo, ubjeđujemo. Kao da mora biti napor, da bi se nešto u životu zaslužili. Kao da mora biti borba za ono što se želi. Kao da bez borbe, ništa nema smisla, pa ni zdravlje. Pa ni život.

S čim da to stavim u vezu?

Počnimo od obrazovanja - kroz koje smo svi, u manjem ili većem omjeru prošli. Od odgoja. Od onog što postavlja osnovne postulate onoga što ćemo biti. Koliko je reagovanja na situacije u kojima je sve uredu? Koliko je posvećivanje pažnje ohrabrenju koračanja prema cilju? Koliko se vrednuje postupak, a koliko samo rezultat. Trud se vrednuje samo onda kada je doveo do dobrog rezultata. Onda se dobar rezultat nagradi priznavanjem truda za njegovo postizanje. Ako, ipak, rezultat nije zadovoljavajući, nema mjesta za priznavanje truda da on to bude. I tako, desimo se usmjereni na rezultat. A kao što vidimo, to više nego ima posljedice na sve ono što slijedi u životu. 

Pogled unaprijed

Usmjerava nas unaprijed, vječito unaprijed. I kada ostvarimo jedan cilj, rijetko kada se posvetimo tome šta nas je to dovelo do njega. Idemo dalje. Stremimo ka novom. Naravno, daje nam to poleta, daje nam povjerenja u to da možemo, i to jeste svakako dobit, ali, sve to služi samo da nam da pogon za dalje. Dobro se podrazumjeva. Kao što se podrazumjeva da nam inače ide dobro u životu. Kao što ne pretpostavljamo da će sve što uradimo biti promašaj. Da tako mislimo, ne bismo nikada ni pokušali - čemu pokušavati kada znamo ishod. Svaki korak koji napravimo pravimo jer mislimo da nas negdje vodi. Postoji iza njega nade. Povjerenja. Htjenja. Želje. Možemo nakon toga biti nesigurni da li smo dobro uradili i promišljati nad tim, ali prije napravljenog koraka, svakako postoji vjerovanje da je ishod koraka - koračanje unaprijed. 

Zašto je toliko teško biti ovdje i sada? Ne stremiti unaprijed, ne težiti da se gradi nešto novo, da se nešto stvara. Zar se ne stvara i ovdje i sada? Zar nije već toliko toga stvoreno, nad čim pažnja nije preletila, jer nije bilo ugroženo?

Toliko smo bogati, ako malo bolje pogledamo, ali, ne. Rezultat, rezultat. Nije dovoljno. Može bolje. 

Moja je prijateljica pričala priču o tome, kako je njenoj mami po utvrđivanju trudnoće rečeno da njeno dijete ima 99% šanse da se ne rodi. Priča mi to, i stoji pored mene. Pitam se, i nju pitam: Budeš li ikada svjesna toga što jesi? S koliko šanse si ti ipak došla do ovdje gdje si sada? 

Ne daje mi odgovor, ali meni odgovor samoj dolazi: Stremi naprijed, naprijed, naprijed. Nemamo mi vremena da se bavimo onim što je dobro, i što jeste. Sve dok nam ne krene kliziti iz ruku. 

Kada pomoći?

Prije par dana razgovaram sa prijateljicama o tome kako one, sa svojih okvirno 27 godina, već neko duže vrijeme sastavnim dijelom života imaju problema želučane tegobe i piju lijekove protiv istih, a nekada čak i lijekove za smirenje. Štoviše, uznemirava ih činjenice što su svaka pojedina završile studij psihologije, a same sebi ne znaju da pomognu - da se manje nerviraju, manje uzimaju srcu, manje se troše. Pokušavam im objasniti kako je upravo pomagačka profesija ta koja nas odstranjuje od toga da se bavimo sobom, nego nam stalno u fokus stavlja druge, i neke njihove potrebe, njihove probleme i iziskuje od nas da smo stalno u poziciji da im budemo na usluzi. Jednim dijelom, upravo zbog toga što smo dijelom te profesije, a drugim što smo, pod utjecajem profesije, dodatno izoštrili naša čula za druge i nismo imuni na njihov zov.

Ali tu ima jedna cijela tamna, čak tamnija strana priče od ove da smo izoštreni na druge: S vremenom dođe do toga da se tako lako pecamo za svaki poziv upomoć, pa makar on bio i neartikulisan i sasvim jasno naša pretpostavka. Na neke riječi koje ljudi izgovore, mi dodajemo težinu, i samo njihovo izgovaranje nama je poziv upomoć.
Imala sam situaciju sa svojim najboljim prijateljem, kada mi je pričao o svome problemu - da sam počela da mu vraćam na način da sam podebljavala kako mu je teško, i kako ga sigurno neki aspekti te situacije ljute, i da bi volio da su drugačiji i da ima više utjecaja na njih, a on mi je - pomalo i otresito rekao - Nisam tražio od tebe da mi pomogneš, ni da riješavaš moj problem. Ta me rečenica naravno zatekla nespremnom. Nisam imala odgovor na nju. Pomalo me posramila. Zapitala sam se, da li je nekada suvišno čak išta izgovoriti? Da li je, kada neko govori u problemu, dovoljno samo slušati. Barem na početku.

Imam dojam da sam kroz školovanje i usavršavanje negdje shvatila da trebam odmah da reagujem kada neko dođe sa problemom, i da će brzina moga reagovanja presuditi da li ću moći pomoći, ili ću krenuti prekasno - i neću imati za šta da se uhvati - uostalom, rekoše: Gvožđe se kuje kad je vruće.
Sa ljudima nije tako. Poslovica i jeste o gvožđu - čemu naša potreba da je "poljudskujemo"?

Hvatam se često kako, kada neko govori o nečemu što mu teško pada, osjećam ogromnu potrebu da reagujem i da "razriješavam muka", i u nekim trenucima se sjetim vremena provedenog s druge strane terapijskog odnosa, gdje me terapeutkinje, čak pomalo i podrugljivo, pitala: "Jesi li to opet spremna da spašavaš?". To me strašno nerviralo, i uvijek u meni budilo neodloživ nagon da se branim i opravdavam zbog čega sam se odlučila da dajem savjete, da govorim mišljenje, da usmjeravam, čak, da "pametujem" nekome oko toga šta i kako treba.

Vraća mi se ta priča stalno opet - svaki put kada osjetim u sebi tu želju da se uključujem u živote drugih kao neko ko razrješava čvorove, ko pomiruje nepomirenosti, ko ispravlja krivosti, ko popravlja nepravilnosti. Naravno da ta potreba izvire iz moje nemogućnosti da neke stvari u svom životu promjenim, pa to kompenzujem kroz to što ću drugima da budem na usluzi i osjećam se moćnom i korisnom. Ali brzo taj osjećaj isčezne. Često, iste sekunde kada shvatim da će ljudi, bez obzira na to što sam toliko truda uložila da im razjasnim, objasnim, brižljivo porcioniram, jasno sortiram, ipak odabrati ono što su htjeli i prije nego su mene pitali za savjet. Ili, kada urade ono što su u razgovoru samnom dosegnuli kao riješenje, a ne osjete da je to ono što je za njih ispravno. I osjete razočarenje, a i ja im u tom trenutku dođem nekako daleka, jer sam ih skrenula sa onog što su željeli.

Nezahvalna je to uloga, biti od pomoći. S jedne strane, meni samoj, jer nikada nemam stvarni osjećaj da ima kontrolu nad time, i da zaista jesam od pomoći. S druge strane, u odnosu na druge. Ne mogu a da ne pomislim da samo odlažem nečiji dolazak do istine pokušavajući mu dati neke svoje "natuknice" u tome kako sam ja to uspjela. Uostalom, svi mi dolazimo sa različitim iskustvima u razgovor. Niko nam ne može oduzeti gorčinu tog taloga iskustva u nama. Niti jačinu tog uvjerenja koje ja nakon njega ostalo.

Onda se opet, sjetim situacije, u kojoj sjedim u autobusu, blago naslonjena na sjedište, a moja prijateljica pored mene, pokušava da sebi nakosi sjedište kako bi mogla ispruži. Kada je jednom uspjela, govori mi da namjestim i ja sebi, jer joj je tako baš ugodno. I gledam u nju, i pitam se, koliko često i sama svoje predstave o tome šta je ugodno, dokle je ugodno i slično, smještam u druge. Zahvaljujem joj se na želji da mi napravi da mi bude lijepo, sa znanjem da mi je sada upravo dovoljno lijepo, i ponovo se vraćam u misli o tome kako nam se samo lako upecati na to da pomažemo - čak i onda, kada nam niko ni na koji način ne daje do znanja da mu je to potrebno.

I zato se pitam - Kada pomoći? I da li uopšte?
Uvijek ako ta pomoć znači da ćeš napraviti korake koje je neko drugi trebao da poduzme, tu ne pomažeš. Uvijek kada ćeš nekog drugog, posredstvom svoje pomoći ostaviti u neznanju kako da sam sebi pomogne - ne činiš mu dobro. Oslanjaš ga na sebe u svim narednim situacijama slične prirode.

A tu se javlja opet onaj dio, onaj loš produkt pomoći - ona okrenutost prema drugima - kada dođu na red moje  teme, moje potrebe, moje želje, moji strahovi, moje težnje, moja potreba da mi se pomogne? Kada da dođem na red - kada je, po nekoj iskrivljenoj logici, jer svi su mi preči, svima gore nego meni - a meni je sasvim dobro. A da li je?

Povratak u domovinu (sebi samom)

Jutros kada sam ustala, i rutinski počela da isčitavam svoje obavijesti na Facebooku, naišla sam na poziv da svoje "sviđa mi se" stavim na jednu stranicu koja se bavi tračevima i najnovijim vijestima vezanim za meni znane i neznane. Zajedno sa tim pozivom, došla je do mene i jedna istina, o nama, kakvim nas se oblikuje. Popularnost reality-show-ova, popularnost takozvanih tabloida, stavljanje u sferu bitnog informacija ko je sa kim u vezi, i koje "sočni" tračevi se šire eterom, nedvojbeno vode samo jednome: Da konstantno bivamo okrenuti prema drugima, i životima drugih, i da se to sve predstavlja kao neki univerzalni obrazac, koji se treba ispuniti i čije neispunjavanje vodi tome da, u krajnjem, nemaš o čemu da razgovaraš kada se posjedneš prekoputa druge osobe.
Našla sam se u situaciji prije par dana, kako sam u društvu žena slušala priče o njihovim muževima, kako ih se treba, kao djecu, odgajati, da nam, naprimjer, pomažu u kućanstvu, da nam ponekad nešto skuhaju, ili, u krajnjem slučaju, sa stvari koje smo ih opeglene, poslagale, samo stave u svoj ormar. Slušala sam,i dugo i naporno se suzdržavala od komentara. A u glavi mi je brujalo jedno: Zašto vi niste te žene, kojima bi vaši muževi pomogli sa kućanskim poslovima?

Da smo okrenuti drugim ljudima, činjenica je. Kao što kaže poslovica, imamo dva uha da mi više slušali, a jedna usta, da bi manje pričali. I da, hodajući gradom, putujući vozom, autobusom, susrećemo druga lica, i ljude koji iza tih lica stoje (osim ako se ne gledamo na staklima izloga, odrazima prozora, ekranima mobitela, kamerama selfija). Svakodnevno nam je na pladnju dato, da druge posmatramo, i da budemo izloženi njihovim ponašanjima, njihovim grimasama lica, njihovim razgovorima, gestikulacijama... Ali, istovremeno, dato nam je neko uvriježeno mišljenje, da se time upravo treba da zanimamo sa aspekta procjene: Da li je to što druga osoba radi uredu ili ne, da li je lijepo, da li je ispravno, da li je u skladu sa onim kako treba... Kada gledamo neku reality-show, dato nam je da komentarišemo, što će biti također dio javnog prostora, ponašanje osoba koje su tu prisutne, kada gledamo neki talent-show, da glasamo za one za koje smatramo da najbolje pjevaju (ili u krajnosti, dolaze iz našeg mjesta, pa zajedno sa njegovom pobjedom želimo da dobijemo neku vrstu lične satisfakcije, kada kažemo da smo i mi odatle odakle je on). Povezujemo se sa pobjedama momčadi za koju navijamo, raztužujemo se kada gube, lično to shvatamo...

Sjećam se i sebe, kako sam se nepobrojano mnogo puta nervirala kada je Real Madrid ispadao u četvrtfinalima Lige prvaka, i tjerala san daleko od sebe tim stanjem, i budila se ujutro, gunđajući, i ljutito prepričavala gdje se moglo bolje, unoseći daleko više emocija, nego sam u neke od svojih bitnih veza u životu. I sebe, prenakupljene razočarenjem, jer je moj favorit u talent-show-u ispao, jer je u zadnjoj emisiji odluka prepuštena gledaocima, a ne sucima, koji su kompetentni da donesu odluku da li neko ima talent ili ne.

I trenutka, kada sam prestala da pratim fudbal, prestala da gledam talent-show-ove, i na koncu prestala da gledam TV. Trenutka, kada sam ono, što će do mene dopirati ograničila tako, što sam sama počela da tražim ono što me zanima, a ne da uzimam ono što mi se nudi.

Uzimam ono što je usmjereno na mene. Ono što mojoj dobrobiti doprinosi. Ono, što će, nakon dodira samnom, od mene napraviti neku bolju osobu, neku novu osobu - osobu, koja će spremnije da se nosi za životnim okolnostima, koja će imati više kapaciteta...

Alberto Helios Gagliardo, Narcissus at the mirror

Odbijam da se zanimam za nebitne stvari, stvari na koje nemam uticaj. Ja ne mogu spriječiti ratove u svijetu, ali u sebi mogu nositi mir. Svoj mir mogu sijati među ljude s kojima se susrećem, s kojima dolazim u kontakt. Ja ne mogu riješiti glad u svijetu, ali mogu nahraniti onoga kojeg gladnog susretnem. Ja ne mogu učiniti da nečija tuga nestane, i ne želim, ali ono što mogu je: Naučiti ga da iz nje iscrpi snagu.

Ja ne mogu očekivati od ljudi da mi donesu sreću, da mi donesu mir, da mi operu suđe, ako oni, niti znaju da to trebaju uraditi, niti to trebaju uraditi.

Previše smo se opustili toj okrenutosti svana, a u nama pustara. U nama goliš. U nama nema podloge, da bilo šta naraste, što ploda daje. Previše smo se okrenuli tome da nam drugi treba da daju ono što nam treba, treba da budu na raspolaganju kada nam trebaju, čitaju misli, da nas shvataju. Premalo se pitamo shvatamo li sami sebe, znamo li sami šta je u podlozi naših stremljenja?
Kada se pogledamo u ogledalo, voli li nas ta osoba koja je s druge strane? Volimo li mi nju? Kada bi sebe same gledali, da li bi sami sebi dali prijateljstvo, ljubav, poštovanje.
Ako "Da" nije odgovor, ugasite televizor. Facebook. Bacite novine. Pa čak i knjige. Čak i ljude ostavite jedno vrijeme po strani. Vratite se u jedinu pravu domovinu. Gdje je jedino bitno da se osjećate dobro, vratite se sebi.