Pretraži ovaj blog

subota, 5. prosinca 2015.

O ljubavi, pitanje drugo

Nastavljam prethodni post, sa novim pitanjem. Pitanjem, koje se u nekom određenom trenutku, počinje dodirivati sa prethodnim, i postaje sasvim njegovim dijelom.

Danas pišem o ljubavi, u pravcu:

Možemo li živjeti bez voljene osobe, partnera?

Počet ću od pjesama, književnih primjera, pa do onih, najljudskijih primjera. Počet ću od tuđih, pa onda, do svojih vlastitih doći. Opheklat ću priču o ljubavi, onako, kako najbolje umijem, s namjerom, da i vas uključim, da zajedno samnom, još jednom, u glavi, prođete kroz svoje predstave, i osvijestite ono, čemu ste godinama bivali, kao i ja, izloženi.

Književnost i film

Malo je osoba, koje nisu upoznate sa pričom o Romeu i Juliji, toku njihove ljubavi, i njihovom tragičnom kraju, koji se desio iz jednog jednostavnom razloga, jer jedno bez drugog nisu mogli, ali ni htjeli živjeti. I, da bi bili skupa, oduzeli su sebi živote, da bi se, na onom svijetu, ili barem u grobu, nalazili jedno pored drugog, kada to realno nije bilo ostvarivo.

Dešava se i svakodnevno, da ljudi sebi, simboličnije, oduzimaju živote, kako bi bili sa drugom osobom. Primjera radi, da bi provodili više vremena sa voljenom osobom (u smislu ljubavnog partnerstva), počinju da provode manje vremena sa osobama s kojima su do tada. Počnu da polako izostaju iz onih aktivnosti, koje su im do tada bile dijelom vremena, i počinju da nove aktivnosti, u kojima je uključen njihov partner, uvode u svoje rasporede. Počinju da mjenjaju neke navike životne, i postaju sličniji voljenoj osobi. Počinju i da od voljene osobe, kada primjete da se i ona mjenja, da očekuju da se više prilagođava njima, jer, veze jesu kompromis, i koliko dajemo, naravno da očekujemo sa druge strane. Tako da, u nekom trenutku, postajemo neka sasvim druga osoba, i kao što rekoh, "oduzmemo sebi život", onaj koji smo do tada imali. 
Nekada se to desi našom voljom, svjesno idemo u taj novi život, prilagođen životu voljene osobe, zato jer tako treba da bude, a nekada, opet, iz vlastite usamljenosti i želje, da se svidimo drugoj osobi, postajemo kopija njenih interesovanja, želja, ideala.

Postoje, pored Romea i Julije, bezbroj, već istrošenih ponavljanjem priča o ljubavnim vezama, koje su se okončale tako što jedna osoba bez druge nije mogla da živi, onda kada su prestale zajedno da žive, i na ovaj ili onaj način oduzela sebi život. 
Nekada je oduzela sebi život tako što je, nakon te osobe, zauvijek ostala sama, i nastavila, svih godina koje su dolazile, tražiti istu tu osobu, i kopije iste te osobe, iznova i iznova, kako bi ponovo doživjela onaj zanos, i onu ljubav, koju je nekada imala. FIlmovi i filmovi, u kojima je osoba A, nakon osobe B, našla osobu C, i onda ostatak svog života bila nezadovoljna, jer osoba B nije bila dijelom njenog života. I dane provodila nad žaljenjem same sebe, što je takva jedna ljubav iza nje. Obilježena krivicom, kao žigom, koji zauvijek ostaje urezan u kožu. Imala s C-om djecu, i cijeli novi svijet stvoren, ali, nikada bila sretna kao nekada.

Muzika

U muzici imam već toliko primjera, da ću samo, prosto, naredati stihove, iz svih ogranaka muzike, koji govore o tome, kako mi nadolaze u mislima:
"Malena, noćas srušio se svijet, malena, sve je tako tužno bez tebe...Malena, kako ću bez tebe sutra, malena, falit će mi s tobom jutra, ima drugih, ima boljih ali nebo zna, samo ti si moja malena."
"...Voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu..."
"...Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ...za sve što dolazi, nedostaješ..."
"...To što me ne voliš, zauvek je srušilo moj svet, sad letim poslednji svoj let, slomljenim krilima..."
"...It must have been love, but it's over now, it must have been good, but I lost it somehow...It was all that I wanted, now I'm living without..."
"...I'll go, but I know, I'll think of you, every step of the way - And I will always love you..."
"...'Cause I'm drown in you and I won't pull trough without you by my side. I'd give my all to spend just one more life with you, I'll risk my life to feel your body next to mine..."

I mnogi, mnogi drugi primjeri, gdje se scenario takav, da život, jednom kada izgubiš tu jednu, tu jedinu, voljenu osobu, život prestane da ima smisao, i ostatak života biva preplavljen žalom nad prošlim vremenima, i zakočen, negdje u trenucima, u kojima smo, nekada, godinama unazad, bili sretni uz tog, jednog, jedinog, nepovoljivog.

Ljubavni scenario 1.

Upoznali su se. Počeli družiti. Ona je postala dijelom njegovog društva, on dio njezinog. On je bio dio njene grupe prijatelja, ona njegove. I ti prijatelji su postali jedno društvo. Objedinili se. Srodili se. Godinama je trajalo. Upoznali su jedno drugo toliko, da su mogli, bukvalo, da nastavljaju rečenice jedno drugome. Toliko, da su tako pažljivo slušali jedno drugo, da nije promakla želja, ni s jedne, niti s druge strane, koja nije bivala ostvarena, u sasvim iznenađujućem trenutku. Izlazili su, u društvu, zajedno slavili rođendane, zajedno ispijali čase uzdravlje dignute, slavili godišnjice, i svi su se već na njih navikli. Provlačile su se, na momente, poneko nerazumjevanje, ponekad svađa, kao bljesak munje, koju je vjetar donio iz nepoznatog mjesta, ali, sunce je dolazilo ponovo, istim vjetrom donijeto - svako ima probleme. Nisu raspravljali u društvu. Nisu bili mišljenja da drugi treba da znaju da njihove probleme. Sami su odgovorni za njihovu vezu,i sami će na njoj raditi. Kada su u društvu, bilo je bitno odmaknuti se od problema, i uživati u trenutku, opustiti se, i uživati u provodu.
Ali, ponekad je bivalo preteško. Dok je napustila društvo, izašla iz rejona provoda, napokon zatvorila vrata, usne bih jednako zatvorila, i osmijeh bi zgasnuo. Zagnjurila bi se u jastuk i plakala. Godine su prolazile. Sve se srodilo. Već je znala njegovu porodicu. Već su toliko toga zajedno prošli. Ali, one sitnice, one se nisu uspjele riješiti. Nisu nikada uspjeli da stave na nih tačku. I one su, kao što kap polako razdire stijenu, stvarale pukotine. Stvarale odmicanje. Stvarale udaljavanje. Pokušavala je, i on je pokušavao, misliti na bolja vremena, na ono što dolazi, na dane u kojima će se opet opustiti, još jednom izaći, još jednom uživati. Na putu kući je često plakala, kada joj je dolazilo, da je još jedan dan istrajala da odglumi pred drugima da su dobro, da sve štima, da je uredu. I sve joj se teže bivalo uvjeriti da je to prolazno, i da je to samo kriza, jedna kriza koja ima svoj početak, trajanje, i kraj. Kao da se kriza iznova i iznova ponovo dešavala. Uvijek nečim drugim pokrenuta. Ali uvijek isto završena. Ali šta ako prekine? Kako objasniti ljudima? Kako rastaviti društvo? Možda će morati zauzimati strane. Izgubit će mjesto gdje opuštena, gdje se izmakne, kada želi da sa sebe skine teret svakodnevne odgovornosti, i da se udalji od životnih nedoumica. Izgubit će ljude, s kojima se tako lako bilo smijati, tako prosto postati opuštena, tako bezazleno odlutati u svijet u kojemu nema teškoće. Kako proći sutra pored njegove rodbine, i ponovo doživjeti vraćanje filma, u kojemu je i ona bila dio te iste porodice? 
Sve je to raslo u njoj, i trenuci u kojima joj je tijelo bivalo pretijesno, u kojemu bi najradije samo vrištala, dok potpuno ne izgubi glas, su bivali sve više dijelom cjelokupnog dana. Trenuci, u kojima joj je grlo bilo zgrabljeno gorčinom, i nije mogla ni riječi progovoriti, a oči je pekle, a suza nije mogla da kane. Nije mogla da pređe granicu očiju, i postane vidljiva svijetu. 
I došao je trenutak, kada dalje nije mogla. Nije mogla da se pretvara više da je sve dobro. Nije mogla da misli o vremenu kada će biti bolje. Jedino što joj je prolazilo kroz glavu jeste, mir - kao neka udaljena planina, s koje sve vidi, ali na kojoj je sasvim sama i neopterećena razmišljanjem o ljudima, njihovim reakcijama, i njihovim razmišljanjima o životu. Sve vidi, i svega je svjesna, ali je, ipak, toliko daleko, da je ne dotiče. Sve joj je malo, kao zrnca prašine. A zrak koji ona diše je toga lišen. I osvježavajući je, lagan.
I napravila je svoj korak. Popela se iznad. I mogla napustiti sve.
Ali, opet, morala se vratiti dole, gdje su svi problemi jednako veliki kao i ona sama. Ništa više nije bilo isto. Niti je smijeh bio isti. U društvu joj više nije bilo prijatno. I društvo više nije bilo isto. On nije mogao ostati u istom društvu i uvijek je, nad onima koji su se nastali družiti, lebdila neka doza neugodnosti, jer su bili sudionicima - godinama je pred njima nešto raslo, trajalo, i sada to nešto više ne postoji, kao da ga nikada nije bilo. Sve ju je podsjećalo na njega. Možda je mogla još, možda je trebala drugačije? Možda nije trebala ni počinjati. Nisu trebali to uraditi, pa sada nema mir, sada nema više svoje mjesto, u koje se sklanja od svega, svoje olakšanje, i bijeg...

Šta poslije kraja?

Kada se ljubav završi, naravno da traje idalje neko vrijeme u nama prevagivanje. Jer, mnogo se toga dalo, mnogo toga uložilo, mnogo toga ostalo nedovršeno. Mi, ljudi, u prirodi imamo urođenu potrebu za završavamo stvari, da zaokružujemo stvari, da živimo, bez ostataka. Potrebu da živimo u jasnoći, misli jedinstveno usmjerenih prema jednom cilju, prema više ciljeva. Neodlučnost nas uznemirava. Neodlučnost zamagljava put. Izmiče nam tlo pod nogama. Osjećamo se kao na vrtuljku, i kao da moramo čekati, da stane, i vrijeme da nam se misli prestanu okretati jednom kada stane - vrijeme da nam se ponovo stvori predstava o tome prema čemu smo bili okrenuti, jednom kada smo sjeli...

I onda, naravno da oklijevamo. Naravno da odlažemo kraj. Izreći kraj. Kada se u nama desio, uzaludno je bilo što je naša veza idalje trajala. Ostala je prepuštena sama sebi. Ostala je da radi na onome što je nekada davno bilo. Da radi na, već uhodanim obrascima. Na refleksima. Lišena naše volje i umješanosti. 

Teško je prekinuti krug, ali ne umiremo. Jedino što umire, je jedna ideja o nama, isprepletena sa drugom osobom. Umire jedino jedna poveznica. Ne umiremo mi.
Prestaje da postoji jedan put, kojim smo hodili. Jedan put, koji smo poznavali. Jedna ulica, sa strana tog puta, puna poznatih lica. Lica, koja će početi da isčezavaju. Lica koja sama neće htjeti bivati dijelom tog puta. Koja će se ili odseliti ondje gdje im je ugodno, ili će se preseliti u tvoju ulicu.
Kada umre ljubav, ti ne umireš. Ti idalje živiš. Sa izvjesnom prazninom, koja zjapi. Koja vrisne ponekada. Ali, oko koje je ispunjen prostor. Praznine su samo neispunjeni dijelovi prostora. A mi ljudi, osjećamo potrebu da popunimo ono što nedostaje. Dopusti sebi vrijeme da nađeš odgovarajući odlik. Mi imamo sposobnost samoobnavljanja. Kao i naše tijelo. Ono što je danas otvorena rana, što boli, sutra će biti ožiljak. Ožiljak možda neće nestati. Ali, bit će tu da podsjeća na jedno - PREŽIVJELI SMO.

petak, 4. prosinca 2015.

O ljubavi, pitanje prvo

Pišem iz trenutka u kojem osjećam: Kap je prelila čašu - vrijeme je da se dio otpije. Ili, odlije.

Pišem o ljubavi. O ljubavima. O tome da li je ljubav samo jedna, da li se samo jednom dešava, i nikada više, da li se, kada se jednom "promaši" ne može više pogoditi, da li se, kada se jednom nađe, ne može nikada izgubiti, i drugim mitovima. Posmatram mlade ljude oko sebe. Ljude koji iza sebe imaju život proveden sa jednom osobom. Ljude koji su sami, u svojoj čežnji za osobom koja ih dopunjava. Slušam tekstove pjesama, čitam retke romana, gledam, sudionišem ljubavnim pričama, i iznova, svaki put iznova, rekonstruišem svoj pogled na to šta je ljubav, i šta je to prava osoba, i šta je to zaista "to", što dvoje ljudi spaja u jedan zajednički život.

Dio tog pogleda, jedan mali, nejasni, i u trenutku pisanja, pun pitanja dio, nudim vama, da zajedno samnom promišljate, čitajući ove redove. O tom, sa tako mnogo truda objašnjavanom pojmu, koji se uprkos tome ne uspijeva dokučiti, zbog svoje složenosti i sklopa proturječnosti - kojemu je prilaženo sa svim strana - strane umjetnika, naučnika, sasvim običnih ljudi - LJUBAV.

Odlučila sam svoja pitanja, svoje nedoumice koje teže ostati ono što jesu, svoja shvatanja pretočiti u eter, jer u eteru mojih misli postaje tijesno. A i rastu šanse da se bar malo približim odgovorima, do kojih, sama, ne mogu doći. Da dobijem bolji pregled, više dimenzija i tom kompleksnom pojmu dodam dodatna značenja i konačno zaključim ono što od početka znam: Svako posjeduje sebi  svojstven način doživljavanja ljubavi - to je nešto gdje se ne možemo naći na pola puta, jer svako je skovao svoj od komadića iskustva. Da ne duljim, zato.

Pitanje prvo: Da li se ljubav dešava samo jednom?

Sve mi se čini da je shvatanja da postoji samo jedna, jedina, usamljena ljubav u obliku partnera, svakome od nas - i da tu, jednu, nebitno gdje se nalazila, dušu koja se s nama srađa, moramo naći da bismo onaj dio nas, koji nije potpun, dopunili. U filmovima je to tako prikazano, već i isklišeizirano - do kraja ne znaju da li je to - To, kada izgube jedno drugo shvate, pa nailaze na prepreke, jer ono što je vrijedno, treba zaslužiti, i tako dalje, i sve dalje, i predaleko...

Ako neko, ne nađe tu osobu, koja je jedna, jedina, jedinoodgovarajuća nama, onda je njegov život promašen, jer će se zadovoljavati polovičnima, kojima će morati stvarati osobine koje nema svojim naočalama od želja, koje će u nekom trenutku spasti, i naćemo se pred osobom onakva kakva jeste, i jako se razočarati - u nju naravno. Jer, otkuda joj pravo da ne bude - Ta? I reći ćemo da su svi isti, i da će se uvijek isto dešavati, i zbog toga se povući iz "potrage" za tom jednom, jedinom, jednomdešavajućom ljubavlju. Jer, ne postoji.

Situacija: Ona je pronašla sebi nekoga, s kime se može zamisliti, u životu koji dolazi pred njih. Odselili su se, daleko od svojih roditelja, da bi, ovaj put, njih dvoje sami, mogli da grade nešto, samo njihovo. Da bi mogli, neometani nametanjima očekivanja o tome kako treba da žive, stvarali nešto Njihovo. Nije bilo lako, započeti tako od nule. Puno se preduslova moralo ispuniti, da bi došli do toga da se zapravo jedno drugim mogu pozabaviti. Svako je morao da uzme svoj dio "tereta" odluke koju su napravili. On je, kao glava porodice, kao muškarac odgojen u duhu patrijarhata i onoga što nam je servirano od nastanka naše vrste, počeo da radi, da bi tu njihovu novu, malu zajednicu održavao, a ona, kao podrška svome čovjeku, radila je one stvari koje treba da radi jedna žena - da svome mužu što više olakša njegovo uspijevanje u ostvarenju svoje uloge "onog koji hrani porodicu". Nije joj bilo teško. Našla je sebi i mnoge zanimacije sa strane, pomoću kojih je i sama, sa svojim 10 prstiju, mogla da doprinese formiranju u stvarnost te zajednoskrojene vizije porodice. Otkrila je, u danima u kojima je sama bila, koliko toga može uraditi, da joj vrijeme bude svrhovito utrošeno. Zajedno, pa i žmireći, mogli su da znaju kojim putem idu. Držali su se jedno drugog, i bili spremni da, za budućnost koja dolazi, daju danak u svojim mladim godinama. I stajalo je, ponekad, ali se pomjeralo naprijed. Toliko da su sami sebi mogli predstaviti neke sasvim nove ciljeve. Došlo vrijeme da razmišljaju dalje. Grade dalje. Svoj mali, od dvoje ljudi  satkan cijeli svijet - dvoje ljudi koji već s lakoćom savladavaju sve što dolazi pred njih, kao da su neki mehanizam, koji se sastoji od dva međusobno pomažuća dijela, već srođena u jedno, spremni su da prošire sada jednom novom jedinkom - kombinacijom njih dvoje. Vrijeme je. Spremni su. Već su sigurni u sebe, i već su samostalni, i dovoljno odgovorni i zreli. I dovoljno hrabri za zakorače u avanture roditeljstva. Ona je trudna. Ona se porodila. Oni su ispunili još jedan san, sada samo sa svime onime što su uspjeli, treba da ga hrane. Da gledaju svoj san kako raste. Da razmišljaju kako će se ostvarivati, tu pred njihovim očima. U najboljim su godinama. Tako svi govore. Tridesete. Te zlatne godine.
I onda, on obolijeva od raka. Isprobavaju sve moguće metode. On ima za šta da živi. Sve metode iskušava, i sebe samoga, svoje granice. I popravlja se. I biva bolje, i uspijeva se ohrabriti gledajući naprijed - ne gledajući nazad. Ali rak, vraća se kao talas, i u drugom naletu, već ga nema.
Dijete je već toliko veliko da shvata da oca više nema. Da se ne vraća. Ona je itekako svjesna. Radi svog djeteta, smisliće, kao što su nekada dvoje smišljali, milione načina, da ponovo teži nekome cilju, čije se ostvarenje ni ne nazire. Smišlja milione priča svojom djetetu, koliko je ljepše to mjesto gdje je otac sada, i sama, u iste toliko želi da vjeruje. I uspijeva se uvjeriti, s vremena na vrijeme, da je on sada na mjestu, gdje nema bola, i gdje je slobodan. Na mjestu gdje se ne mora hraniti samo onom hranom koja jača imunitet, i gdje smije, kada želi, popiti neko pivo, popola s njom, iz čistog ćejfa, ni iz koje hranjive pretpostavke. Ne može još da shvati šta joj se desilo. Kako se moglo desiti, gdje se moglo zaustaviti, šta se moglo još poduzeti - što se nije uspjelo? Nije sama. Mora se trgnuti. Dijete je tu. Dijete koje zna. Dijete koje razumije. Vidi. Osjeća.
A ona, u najboljim godinama. Ljudi kažu - zlatnim. To zlato godina za nju nema sjaj.
Smije li imati ponovo?
Dolazimo do mog pitanja: Da li je ljubav samo jedna? Ako jeste, da li ju je ona već izgubila? Da li, kazne radi, mora da nosi cijeli svijet, koji je krojen za dvoje sama, i dopunjava uvijek jednu te istu prazninu zamišljanjem šta je moglo biti, da je on idalje ovdje? Da li mora, dijete ostalo bez oca, lišiti svake druge osobe, koja bi mogla biti jednako dobar otac? Da li mora, sama kroz život, život skrojen za dvoje. Dijete će odrasti. Kada odraste i samo će tražiti svog nekoga, i željeti svoj mali svijet, a ona? Da li će biti ljuta kada dijete, za koje se izborila, bez pomoći, kroz život, poželi samo svoj izbor? Svoju sreću nevezano za njezinu. Da li će biti ponosna, što je svom djetetu pokazala, odricanjem od ljubavi muškarca koji nije njegov otac, šta je odanost i šta je to - stojati iza svog "Da"- U bolesti i u zdravlju, u bogatstvu i u bijedi...? Da li će biti ispunjena znajući da je imala šansu da ispuni tu, jednu jedinu, nikadaponovljenu ljubav? Da je imala priliku biti jedna od tih sretnika, kojima se to u životu ipak desilo.

Voli li se samo jednom? Smijemo li sebi dozvoliti, da opet volimo? Da opet odaberemo, nakon što smo jednom već odabrali? Da, nevezano za ovaj slučaj, povučemo izbor koji smo napravili? Da li to znači, ne stojati iza svojih riječi?

Može li se ljubav promjeniti, može li je biti, pa nestati? Može li isčeznuti? Šta je drži živom? Šta joj ne da zgasnuti?

Može li se voljeti više osoba? Na više različitih načina? Može li se desiti da ono što je jednom prijalo, prestane da prija, da ono što je jednom vrijedilo, više ne vrijedi, da jedna ljubav, za koju smo se odlučili, bez ičijeg utjecaja, počne da nestane, bez ičijeg utjecaja, od sebe sama, neprisiljena? I da na njeno mjesto dođe druga? Možda potpuno drugačije od nje?

Pitanje koje leži u suštini, i nije ljubavno pitanje - Pitanje je: Smijemo li se promjeniti? Smijemo li odabrati drugo? Ako odabremo drugo, da li to znači da nismo dosljedni? Moramo li biti dosljedni? Da li smo statistika? Da li smo zbroj jednakih odgovora na ista pitanja? Smijemo li ponovo voljeti? Smijemo li se okušati u ispipavanju vjerovatnoće? Da li zaslužujemo sreću, ponovo, nakon što se jednom desilo da smo je "izgubili"?

Volimo li, zaista, samo jednom?
Smijemo li, zaista, više puta da volimo?

srijeda, 2. prosinca 2015.

Ratnici svakodnevnice

Danas mi žena pokazuje ožiljke od raznih bolesti koje je preživjela. Izlaže ih, kao što bi neko izlagao suvenire u antikvarnici. Tako i treba da ih nosimo. Divim se njenom načinu, na koji mi priča priču o sebi, preko onoga što je preživjela. Akcenat i sama stavlja, na preživjela. Priča mi na njemačkom, koji ja idalje savršeno ne razumijem, ali mi i pomaže, neverbalno mi potkrepljuje svaki bol, svaku nedoumicu, svaki uspjeh. Gledam je, i zahvalna sam, takvog nekoga imati pred sobom.

Nije lako odoljeti dobiti krila, da i svoje obične, svakodnevne borbe, iznesem sa umnogostručenom snagom. Sramota me reći da me uopšte potresaju. Sramota me samoj sebi priznati, a kamoli reći, da se razumijemo. Ali, stoji ono, da je svakome njegova muka najteža. U to ne treba ni zalaziti. Svako ima svoju kolekciju iskustava, koja nosi sa sobom u svaku novu bitku. Nekoga te male, svakodnevne bitke iscrpe, a neki opet, tako spremno, sa toliko tvrdoglavog povjerenja idu naprijed, i onda kada su ih svi otpisali već.

Moja prijateljica mi je pričala u ženi u tridesetima kojoj je umro muž. Mojoj rodici je u tridesetima umro muž. Ostalo joj dijete, plod njihove ljubavi, zajedno sa njom u toj tegobi, da se zajedno bore, da je inspiriše da ide naprijed. Ne mogu ni predočiti kako joj je. Onda kada nađeš sebi tog Nekoga za sebe, i on tebe nađe, i sve u vezi vas dvoje se složi, i sklopite taj pakt zajedništva, i naslonite se jedno drugom na leđa, kada nadolaze na vašem putu nedoumice i borbe, pa se grlite u međuvremenima od borbe do borbe, i hrabrite jedno drugo, i podnosite puno više nego što možete pojmiti da možete podnijeti, ohrabreni zagrljajem i riječima svog dragog. Ne date jedno drugom stati. Nadopunjujete ondje, gdje nedostaje. I onda, to nestane. Rasprši se, poput lijepog sna. I ostaneš... Možda je baš najteže ostati. Nositi se sa svim time, stvorenim za dvoje, sam. Ali, ostaneš. Imaš još zbog čega ostati. Ne nalaziš uvijek nadu za dalje, ali, imaš za šta živjeti. Razlomljen između sjećanja na ono što si imao, i neizvjesnosti onoga što dolazi. U tebi nataložene zajedničke pobjede. Odatle crpiš polovičnu snagu. Uzimaš ponovo svoj dio, i od njega, gradiš potpuno. Živjeti je.

A ja, sama bih sebi opalila šamar.
Imam tu osobu, tu pored sebe. I nema te borbe koju sama borim. Nema te kiše na kojoj sama stojim. Nema te tuge, koju sama podnosim. Imam tog prijatelja. Te prste koji mi brišu suze, i znaju da ih neće izgristi. Imam te oči, koje prate moje pokrete, i stavljaju blagoslov na svaki korak koji napravim, to zahvalno lice, koje vidi sve što radim za njega, za nas. Imam tu sigurnost. Imam taj polet. Imam to izvorište snage. Taj zdenac krijepljenja. Koliko ima usamljenih ljudi, ljudi kojima postoji ta ogromna praznina u životu, u koju stalno gledaju. Ljudi, koji bivaju pored drugih, a opet, njihova samoća ostaje.

Bud zahvalna, kažem sebi. Ovo što imaš je vrijednije od svega.
Ne zato što ima ljudi kojima je gore. Nego zato, što imaš nešto što je dobro, i što treba da bude primjećeno. Što ne smije biti zasjenjeno teškoćom života, jer sjaji, pogotovo u mraku, izvan te teškoće.

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...