Pretraži ovaj blog

utorak, 15. studenoga 2016.

Ljubavne igre, dio prvi

Ako ste mislili da će se sadržaj ovog teksta biti opis ljubavnih igara, koje možete igrati u dvoje sa svojim partnerima, žalim što ću reći da nije slučaj. Ovdje će biti opis ljubavnih igara, koje već igrate, a sad, da li ste svjesni toga, ili niste, ili ćete, ipak, upravo postati svjesni, o tome se zapravo radi ovdje.
Kada kažem ljubavne igre, da od toga počnem, mislim na one igre, koje igramo, kada želimo da dobijemo ljubav. 

Možda ćete se zapitati, zašto moramo da igramo igre da bi dobili ljubav?
Upravo. To je upravo moje pitanje. Posmatrajući tolike parove oko sebe, pa i samce, pitam se, da li oni svjesno rade to što rade, pokušavajući da dobiju ljubav, ili su to neki sasvim nesvjesni sklopovi ponašanja, koje su, nekako, nekim putem, usvojili - pa bilo to oponašanjem  neke bliske osobe koja je služila kao model, ili oponašanjem društveno prihvaćenog ponašanja u istim ili sličnim situacijama ili je nešto treće. Neću se toliko baviti time kako je došlo do toga, nego više time, zašto se to idalje održava, ako je sasvim jasno da ne ispunjava funkciju koju bi trebalo da ima - da nam donese ljubav.

Primjer prvi
Ona je htjela da je on pita kako je, da bi joj time "dao odobrenje" da priča o tome kako je. Nije htjela započinjati o tome, sama od sebe. Činilo joj se da su sasvim dobro raspoloženi, razdragani - čak dječije, i nije htjela tu opuštenost, tako spontanu, da kvari nečim teškim, kao što je priča o teškom danu, kakvom je prisustvovala danas. Nije htjela, s druge strane, zato što joj i sasvim godi ne vraćati se na to, jer, ponovo će probuditi, kao iz sna, ista osjećanja koja su probuđena tim situacijskim faktorima, a ona su neprijatna - a zašto uvoditi u tako lijepu atmosferu kvarioce? Dakle, sasvim je jasno da nije htjela o tome pričati, nego se posvetiti ovom lijepom osjećaju koji ima sada. Ipak, prekrstila je ruke, naborala čelo, pomalo jače lupala vratima, pomalo nervoznije sjekla jabuku, malo razdraženije prala suđe - i čekala da je on pita "Šta je bilo?". U nekom trenutku, on je to i uradio. A ona je rekla "Ništa", negdje u sebi osjećajući čak ljutnju na njega što nije ranije primjetio. I naravno, očekivala je da je pita opet.

S jedne strane, njoj treba podrška za taj težak dan, i ne olakšava joj opustiti se u dobrom društvu, to ne mjenja ono što se desilo. Promjenilo bi kada bi mogla s nekim o tome da porazgovara, ko možda i neće puno govoriti, nego više slušati, i možda na neki način joj potvrditi da razumije kroz šta je prošla, priznati joj, naprimjer, da je to bio težak dan i da je tražilo od nje dosta kapaciteta da bi se s tim suočila, ali da je eto, izmogla to da uspije, ali samo joj treba da još jednom "sažvače" to što se desilo s nekim - ustvari - treba joj potvrda se dobro ponijela.
S druge strane, hoće da to neko drugi shvati, i ona će, ako treba dati neke neverbalne signale da bi se to pokrenulo, jer, kao što rekoh, ona ne želi da kvari taj lijepi osjećaj koji ima u tako dobrom društvu.

I što druga osoba duže ne reaguje, to će je njeni negativni osjećaji, koji očigledno, dominiraju, kopkati, i za njih će se lijepiti rečenice optuživanja: "Eto, ja ovakva, a on ništa", "Zašto ne reaguje, zar ne primjeti", "Muškarci ne mogu da se bave osjećanjima, sve će uraditi da to izbjegnu" . . .
 Treba joj neko, ali će se ona sabotirati - da ispadne da joj ne treba niko, umjesto da jednostavno pita - da li on ima vremena da nešto popričaju, možda upozoriti da je tema pomalo neugodna i teška i da bi joj godilo da s nekim može još jednom da prođe kroz to. Jeste to osjetljivo, jer šta ako on kaže ne, a ona u takvoj situaciji.

Stvar je u tome, da osobe, koje na taj način često izražavaju svoje želje i potrebe, imaju i više kapaciteta za razumjevanje druge osobe, i neće im se desiti da se uvrijede ako druga osoba kaže da joj sada nije do toga da priča o nekim teškim temama. Njihova povrijeđenost nečime što im se desilo, ne vodi tome da će početi nekoga drugog da uvlače u krug vlastitog preispitivanja, onda, kada oni ustvari preispituju sebe.

Primjer drugi
Nije mogla da sebi nađe odgovarajućeg muškarca. Na društvenim mrežama je zbog toga tako često pisala da ne postoje pravi muškarci, da se ona ustvari zabavlja sama sa sobom, jer sama sebi može da priušti sve ono što bi se od jednog muškarca očekivalo. Pisala je i da joj ne treba veza, da će radije biti sama nego sa budalama, i o tome kako biti sam ima mnoge prednosti, i, da sumiramo, predstavljala je sebe kao osobu kojoj je trenutno lijepo biti samoj, koja je zadovoljna samom sobom i ne bi to svoje zadovoljstvo kvarila time da mora da očekuje od nekoga drugog da ga priredi, ili, da ne bi ni za šta dala svoju slobodu, i da u njoj tako punim plućima uživa. Možde da ide kuda hoće, s kim hoće, koliko hoće, i pobogu, zašto bi to ikada u životu mjenjala?
Ishod toga je bio da nije često bila predmet pokušavanja muškaraca da postanu dijelom njenog života, i da je ta njena samodovoljnost ostavljala takav dojam zadovoljstva, da niko nije ni pokušavao nešto da promjeni. Nije imala puno udvarača, jer sasvim jasno je davala do znanja da to ne želi.
Istina je da je ona ustvari bila jako povrijeđena u svom životu, da nije mogla da ostvari zadovoljavajući vezu, i da je nekako uvijek nalijetala na "kretene", i da je htjela nekoga, ko će se jako truditi, da pređe preko njene očite nezainteresovanosti, i ko će, na načine, koje nijedan muškarac u njenom životu nije koristio, naći, mali, zaraslu put do njenog srca. Pitala se, zašto se to ne dešava, i kako su dani prolazili, bivala sve razočaranija što još nikoga nema tu.

Sasvim je opravdano, da neko, ko se razočarao više puta, sada ima više kriterijume, i da neće ni pregovarati ako baš ti kriterijumi nisu uključeni, svi, do jednog. I sasvim se slažem s tim, da sasvim jasno treba potcrtati šta se želi, i šta ne. Da se ne treba dozvoliti, iz poštovanja prema sebi, koje i jeste temelj svakog odnosa prema drugima, da prihvatiš bilo šta ispod onoga što zaslužuješ.

Ali, istovremeno, osjećati potrebu da potenciraš nezamjenjivost svoje slobode, pobogu, vezom, i očekuješ nekog ko će preko svih tvojih riječi, čak i vrijeđanja, nekako naći put do tvog srca - prešavši sve prepreke na putu... Možda se i desi, i svaka čast ako se neko takav nađe - ali zašto to sebi raditi?
Zašto igrati takvu igru, baš sa svojim povrijeđenim srcem?

Primjer treći

Na početku su se čuli često. Jedno s drugim su mogli da pričaju o svim temama. Kada su pričali, nekada se činilo da im se misli nadovezuju jedna na drugu. Nekada jedno bi počelo pisati, a drugo bi moglo tačno da kaže na koji način će završiti rečenicu. Nekada, kada bi se ona krenula javiti, javio bi se on. Ili, kada bi joj bilo teško, i nije joj se ni sa kim pričalo, on bi se javljao, i znao joj reći tako prave riječi, da bih odmah nakon njih tačno znala šta i kako dalje. Tako joj je lako ulijevao snagu, a i on je njoj govorio da osjeća isto tako, da nekoga kao što je ona nije nikada imao i da se raduje svakom putu kada se čuju. I trajalo je to neko vrijeme. Onda je, iz nekog neobjašnjivog razloga, počelo da se mjenja. S njegove strane. Ona je idalje u njemu vidjela istog tog s kojim može sve da dijeli, a on je sve rijeđe reagovao na njene poruke. Nije joj samo smetalo što se nije više prvi javljao, nego, što njegovi odgovori na njene poruke više nisu bivali tako opsežni kao prije, niti su više tako tačno pogađale srž onog što joj je trebalo da čuje. Kao da se između njih gubila konekcija. Ona je to opravdavala time što je on imao više obaveza, što su mu se u međuvremenu desili neki problemi, koji su pokrenuli neke stare rane... On nije komentarisao povodom toga. Nije osjećao bitnim da objašnjava zbog čega se ne javlja. Onda bi ona, postepeno, krenula da razmišlja o odlukama da mu se više ne javlja. I izdržavala je. Nekada bi izdržala dva dana, pa mu se javila, pa sedam dana, pa mu se javila, pa opet, manje. Svaki put kada mu se nije javila, očekivala je da će sada on da promjeni svoj ponašanje. Da će on sada da shvati kako je to bez nje, kako je to nemati je stalno na raspolaganju - ali samo kad on ima vremena. A on nije shvatao. Ništa se nije mjenjalo. Nije se javljao kao na početku. Javljao se istim tempom, isto, površno javljanje, u kratkim crtama, pa periodi nejavljanja, i trajalo je. Što je duže trajalo, to je njoj teže bilo da to prekine, jer, ipak, uložila je vrijeme. I imali su konekciju. Neponovljivu. Kakvu ni sa kim nije imala. Nije shvatao - zašto nije? Zar je to bilo toliko teško?
Pokušala je još par puta da ga pita zašto je tako, odgovori su uvijek bili vezani za njega, za neke njegove probleme, za neka teška vremena. Ne bi mogla reći da je bivala zadovoljna tim odgovorima, ali, ostajala je. Ostajala na raspolaganju - stalno se kolebući između ljutnje, razočarenja, radosti što je imala nekog takvog, radosti kad joj se javi...

Njena priča nije imala sretan kraj. Nije mogla da mu jasno da do znanja da joj se ne sviđa njegovo ponašanje, i da je boli što joj ne daje jasan razlog otkud je došla takva promjena, da li je ona nešto uradila po tom pitanju, da li ona može šta uraditi da se to popravi? Svaki put bi je ostavljao isto zbunjenu. Nije znala da li mu godi biti s njom ili ne, jer, čas bi joj pričao kako mu znači, slijedećih se dana nije javljao, nije htio s njom da dijeli... Nije htio da je pusti, da ide svojim putem, niti da je drži uz sebe, blisko... Istovremeno, očekivala je da će on ta pitanja sva postaviti sam sebi, da će on sam shvatiti šta joj radi, i da će joj pročitati misli, da će osjetiti njen bol, da će odreagovati. Nije reagovao. Nije. Nikad više kao prije. A ona se držala, o, kako grčevito se držala, za njega, koji je na početku bio, nije ga puštala, kao da će ga time vratiti. Nije joj pošlo za rukom. Ali, igrala je s njim tu igru. Tu igru neuhvatljivosti. Nekonkretnosti. Pokušavala mu pokazati da je i ona u njoj apsolvirala, pokušavala i sama biti neuhvatljiva, neprisutna, daleka. A on je opet posezao, onda kada je on htio, ne onda kada bi osjetio da se udaljila.

I prolazit će joj godine. I ostat će uhvaćena u taj kovitlac pitanja, sve dok ne shvati da nisu bitna. Da odgovor nije bitan. Da jednostavno nije vrijedno. U šta to ona ulaže? U šta polaže nade? Ima li tu nešto za što se može držati? Da li je baš to drži da ostane? Šta joj u svemu tome godi? Zašto igra tu igru? Šta je toliko vuče u takav jedan odnos?


A vi, igrate li vi igre? Možete li otvoreno govoriti o osjećanjima ili čekate da ih neko pročita? Usuđujete li se tražiti da vas neko poštuje onako kako zaslužujete? Možete li pustiti da odu, one, koji više ne služe vašoj dobrobiti, koji vas unesrećuju, sada, a nekada su bili vaše sreće? Možete li pogledati u oči tome da više nije isto, i da nikada neće biti isto? Igrate li vi i sa sobom igre?

četvrtak, 10. studenoga 2016.

Oda vlastitoj nesavršenosti

Provela sam dobar dio dana, jučerašnjeg, gledajući videa u kojima su glavni akteri bili ljudi koji su u naslovu bili nazvani “glupima”. U sebi sam se podsmjehivala njihovim odgovorima na pitanja, koja, pobogu, skoro svi znamo odgovoriti, i kod ponekih, samouvjerenošću s kojom su davali pogrešne odgovore. Imala sam prije toga i trenutke, koje sam koristila da gledam videa ljudi koji su kao muzički talenti pokazali netalentovanost, i pitala se otkuda im ideja da se uopšte pojave tu gdje su se pojavili, pred tolikim auditorijumom, i ostanu neslavno uhvaćeni na internetskoj mreži, čekajući da se njima goste podsmijesi i pogrdne riječi… I da ja, lično, zahvaljujem Bogu što tako nešto nisam u životu doživjela, i što imam koliko toliko realističan pogled na svoje mogućnosti, da se ne bih tako, kao oni, izložila pogrdnim izrazima.
Jedna od djevojaka nazvana je najglupljom djevojkom na svijetu, i mnogi su se pitali, da li je moguće da ona ne glumi i da je zaista takva, cijele su se debate vodile oko toga. Jer, jako je bivala popularna, i imala veliki broj pregleda na svakom videu na Youtube-u.
Da li je moguće, da je ona ustvari, jako, ali jako pametna, jer se od velikog broja pregleda može zaraditi novac, i ljudsku potrebu da vrednuju druge iskorištava na najpametniji mogući način?
Svi silni reality-show-ovi, muzički show-ovi ustvari i dobijaju gledanost upravo na tome, na našoj potrebi da vrednujemo, ili tačnije rečeno - na našoj prirodi. Jer, kao ljudi, bića smo vrednovanja. Svakodnevno, čak bez ulaganja svjesnosti u to, mi vrednujemo svijet oko sebe. I naravno, sebe same. Vredujemo svaki svoj doživljaj, na različitim skalama, od prijatnog do neprijatnog, od lijepog do ružnog, od uzbudljivog do dosadnog i tako u nedogled.Vrednujemo svakog sa kim se susretnemo, po podudarnosti njegovih vrijednosti sa našima, po načinu na koji priča, na koji se oblači, i preko predstave koja je pred nama, lijepimo svoje predrasude. Na osnovu jedne osobine, skloni smo da procjenjujemo da ta osoba posjeduje i cijele nizove drugih, srodnih osobina. A oni, nek mole Boga da je prva osobina koju smo zamjetili, pozitivna. Svjedočim tome, i sama sam takva, kako i sama pripadam ljudskom rodu, i najviše to kroz sebe i vidim, da mi je jako malo vremena pri prvom susretom sa osobom shvatim da li mi se sviđa ili ne, i samim tim, želim li i dalje provoditi vrijeme s njom. Nekada mi se desi da pogriješim u vlastitim procjenama, i osjećam svoju borbu sa samom sobom da priznam da sam napravila pogrešku, jer time oduzimam sebi na vrijednosti. Otpor se, naravno javlja.
Najteže su borbe one koje čovjek vodi sam sa sobom, rečeno i jeste. Ali dovoljno sam iskrena prema sebi da priznam da ih imam. Da priznam da se u meni bori potreba da budem upravu, i priznanje da nisam upravu. I često ova potreba da budem upravu toliko dugo vodi u bici, sa tolikom prevlašću, da se ni ne nazire mogućnost drugačijeg ishoda… Neki tu potrebu zovu egom. A davno sam primjetila da je ego takav, da, kad ga se povrijedi, raste, da popuni pukotinu rane. Moj ego to isto radi. Čovjek sam, i naravno da to primjetim. Ali, radije bih to često, osim danas, držala za sebe, jer što bih priznala, kada niko drugi ne želi priznati. Što bih se ja otkrila tako nesavršenom? Tako _____________ (prazno mjesto je za tebe, da odlučiš kako bi se to nazvalo) - vrednuj me - izazivam te, ako već nisi).
Gledam, svakodnevno, kako mi se povezuju emocije straha sa fizičkim osobinama ljudi oko mene, kroz slušanje o ljudima koji su počinili različita kaznena djela, a nosioci su takvih “tjelesnih izraza”. Slušam, i kroz iskustvo svojih prijatelja, koji imaju brade, kako ih ljudi sa strahom u očima, sklanjanjem pogleda, izmicanjem navode da misle da rade nešto pogrešno, kako sami, u svojim bradama, počinju da gledaju problem. Jer, to fizičko obilježje, pogotovo, ako ti je koža tamnije boje, ako su ti vlasi tamne, ozbiljno gubi na neutralnosti.
I pitam se, sama sa sobom, čime se to zabavljam, danima? Kako mi koristi to kako trošim svoje vrijeme? Kako me čini boljom osobom, kako me čini vrednijom iskustveno? Koliko osjećaja više vrijednosti zaista dobijam, upoređujući se sa osobama, koje procjenjujem za “glupe”, “neinteligentne”, “vulgarne”, ili ____________________ (ponovo mjesto za tebe, jer, i ti ih klasifikuješ pod različitim pridjevima)? Koliko postajem ja bolja osoba time što nekoga od sebe smatram gorim? Što samo na tome počiva moja vrijednost?
Jesam kao čovjek okrenuta drugim ljudima, i da, imam svoje uši a jedna usta, da bih više slušala, a manje pričala, ali heeej, imam dvoje oči isto. A te dvoje oči su, kako je jednom neko rekao, kao dva prozora, koja nisu uvijek čista, i koje stalno treba ponovo čistiti od vlastitih predrasuda, od vlastitih unaprijed zamišljenih scenarija, od unaprijed niskih vrednovanja, od unaprijed visokih vrednovanja.
Imam dvoje oči i njima, na sebi svojstven način, a naspram onog što je u meni, gledam svijet oko sebe. Ako sam sobom nezadovoljna, vidim ljude kojima sam nezadovoljna, ako sam željna luksuza, nezadovoljna sam što ga nemam pred očima i zavidim ljudima kojima je ono što je meni luksuz svakodnevnica… I vrednujem njih vrednijim od sebe, jer oni imaju ono što ja nemam, a želim… I vrednovanje se nastavlja. I nastavljat će se. Jer, kao što rekoh, bića smo vrednovanja. Ne možemo ne vrednovati. Ali možemo odlučiti kakvo će (kojeg kvaliteta) biti naše vrednovanje i šta ćemo visoko vrednovati. Možemo odlučiti na čemu će biti naš fokus, na onom što je pozitivno, ili onom što nije.

Ili, možemo se, kao što se ja sada, upravo pitam, zapitati - koliko meni koristi to što mislim to što mislim - koliko me čini sretnom osobom? Zadovoljnom osobom? Koliko me to što sam upravo uradila čini - sretnom osobom? Koliko me to mjenja u onom smjeru kamo stremim?


Budi mi dobro, i uredu je. Nesavršeni smo, i? Živimo. Opstajemo. Trajemo. Dok je nesavršenost, tako nesavršena, opstala, znači da zaista ima značaj za ljudski rod. A rekoše nam, da samo najjači opstaju.



A ti, šta ti sebi opraštaš?


Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...