Sreća - u nama ili s vana?

Prije dvije, tri godine, prvi put sam čula za Dnevnik zahvalnosti, i počela ga primjenjivati, u iskrenoj želji, da moj dan, koji je iza mene, ostane osvijetljen tim divnim trenucima koji su bili njegovim dijelom. Postoje, naučni pokazatelji o dobrobitima koje ova vježba ima za blagostanje čovjeka. Suštinki se sastoji od toga: Kada na kraju dana, uzmete sebi 15 minuta vremena da napišete šta je to za šta ste zahvalni, šta je to što je ovaj dan utjecalo na to da se pozitivna osjećanja probude u vama, šta je to, što vam je ovaj dan služilo - shvatit ćete - toliko je razloga za zahvalnost. Za neke sasvim obične stvari, koje možda ni ne primjetimo, sve dok ih ne nestane. Kao ja, sada kada sam prehlađena, shvatam, koliko mi znači moći disati otčepljenog nosa - moći udisati zrak punim plućima - a dok to nije bio slučaj, bilo je to nešto što se podrazumjeva.

I toliko drugih stvari nam propusti zauzeti pažnju koju zaslužuje, da bi nam donijelo osjećaj zahvalnosti.
Ovu vježbu spominjem, jer je ona, na neki način, svjesni napor obuhvatanja onoga lijepog što nam se desilo, što je dijelom našeg života na bilo koji način, a što ga obogaćuje. I to je, istovremeno, aktivnost, kada mi, koristimo naše pamćenje, sjećanje, doživljavanje, koje je iza nas, i iz njega probiremo ono što želimo za sebe da izdvojimo, i na neki način, sačuvamo.

To je način obuhvatanja onoga što nam se već desilo, ili što je dijelom našeg života, možda našom željom, možda nečijom drugom, i mi samo treba da to ovjekovječimo olovkom.

Postoji druga stvar, koju možemo raditi, da bi isto tako postali sretni -
možemo čekati da nam neko drugi da razloge da bi bili sretni.
Mi ljudi jedno društvena bića, i naravno da u suodnosu sa drugim ljudima dobijamo mnogo uzroka zadovoljstava, mnogo sitnih i krupnih sreća, mnogo osjećaja poštovanja, uvažavanja, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. To se svakako može spomenuti i u dnevniku zahvalnosti, i treba i tome dakako dati prostor u osvrtu na svoj dan.

Ali šta onda, kada se naša sreća sasvim pretvori u ono što nastaje iz odnosa sa drugim, što nastaje iz aktivnosti drugih, šta nastaje izvan nas?
Onda se desi neka vrsta ovisnosti. Spleta ovisnosti i očekivanja, rekla bih. S jedne strane, potrebno nam je da nam neko drugi učini nešto za nas, šta će nas učiniti sretnima, a istovremeno, od onih koji su pored nas, koji su nas bliski, i očekujemo da to rade, jer, zato su nam i bliski. Kada se naša očekivanja ne ostvare, bivamo razočarani.

Onda, postavlja se drugo pitanje - Šta je to što nas blokira da sami posegnemo za tim da stvorimo sebi sretne trenutke? Da osvijetlimo one sretne trenutke koje već imamo, a koji nam upravo zbog toga promaknu, jer su - sretni trenuci.

(Treba imati na umu da je nauka dokazala da su ugodne (opštepopularno-pozitivne) emocije tihi pokretači akcije, dok neugodne(negativne) imaju mnogo veću snagu i veći utjecaj na nas. Možda je to ostatak evolucijskog napretka čovjeka, tako je rečeno, jer su nas upravo te "negativne" emocije često spašavale od nestanka. Samim tim, ugodne emocije nam kraće traju, i nekako ih propustimo dublje doživjeti, jer su tihe, dok one koje su neugodne "brundaju" cijelim tijelom i teško ih je ne primjetiti upravo zbog te pobuđenosti koju uzrokuju.)

Šta je to u nama, što nas motivira da spolja očekujemo, ili da nam drugi na neki način donesu sreću, ili da nam se ona sama desi? Naravno, dešavaju se i sami od sebe mnogi predivni trenuci, i treba u njima biti što više prisutan i dati ih svim čulima na kušanje, ali, postoji i pregršt lijepih trenutaka koji sami sebi možemo da stvorimo.
Naprimjer: Uživam da jedem kokice. Napravit ću ih sebi, i uživati u svakom zalogaju. Volim kada za nekoga uradim neku sitnicu koja će ga obradovati - učinim to. Volim slušati određenu pjesmu jer me motivira, učinit ću to. Smirujem se razgovorom sa svojom prijateljicom - razgovarat ću s njom.

Gledat ću šta mi prija, šta mi donosi mir, šta mi donosi ugodna osjećanja, i potrudit ću se da to dovedem u svoj život, mnogo mnogo takvih trenutaka. Usput, dešavat će se i sasvim improvizovani trenuci sreće, i oni trenuci sreće koji su u vezi sa nama bliskim ljudima.
Zašto ne? Zar nam može biti dovoljno sreće, i svih ostalih prijatnih osjećanja koja su u sprektru zajedno s njom? Zar postoji granica, kada taj osjećaj zadovoljstva postaje na neki način, negativan?

A vi, dajem vam za zadatak - uradite danas, samo JEDNU stvar koja vas čini srećnijim. I probajte stati na tome.

Za sebe

Kada su moju prabaku pitali jednom prilikom za koga navija, a mislilo se na učesnike jednog talent šoua, ona je rekla, brzo, bez predumišljaja, i s osmijehom na licu: "Za sebe." Tada mi je to još bilo smiješno i simpatično. Danas, kada vidim da sam svakodnevno suočena sa izborima, sve više i sama naginjem prema istom odgovoru.

Sve u životu je biranje,  i ostati neutralan nikada nije bilo lako. Možda čak i najgora moguća stvar jeste isto to - ne odabrati. Ioako, samim činom neodabiranja, odabireš, ali, ne bih sada zadirala u neka filozofska razmišljanja. Što želim reći, kada god mi se dalo da biram, između jednog ili drugog, nije mi bilo prijatno. Jer, odabrati jedno, značilo bi se odreći se drugog, a odabrati oboje, ili nijedno, bilo je pak gore, bilo bi odraz neodlučnosti i neznanja šta želiš od sebe i svog života, bilo bi znak da ne znaš da držiš do onoga što si odabrao, znak slabosti - reći ću. A u kojem svijetu su slabi još dobro prihvaćeni...

Neke stvari u životu su za tebe odabrane, prije nego te iko pitao i one su već tvoje, njih ti je zvati svojima, neovisno od toga da li to mogao ili ne. Naprimjer, ime, prezime, porodica, i mnoga druga obilježja, kako fizička, tako i ona nematerijalna, ona sasvim duhovna. Tu, teško da možeš nešto promjeniti, a ako i pokušaš, otpor na koji ćeš naići nadilazi ljudske snage. I ubrzo ćeš uvidjeti kako kaskaš. I kako ti ponestaje riječi da braniš svoje razloge, ili tražiš argumente da ih podupireš. Vidjet ćeš kako se prepuštaš, i sve manje i manje, prerasta u tebi onaj dio shvatanja da je to besmisleno. I počinje prihvatanje sebe samog, u cjelosti onakvog kakav jesi, i s kim jesi.

Ali, ti otpori u tebi, oni ne prestaju da tinjaju. To je kao, kada te kamenčić u cipeli žulja, a ti žuriš, stići svome cilju. Kada bi zastao na tren, da izvadiš isti, kada bi samo skrenuo pažnju, trepnuo, na tvom cilju bi već stojalo neko drugo lice. Ili bi se cilj izgubio iz vidokruga.
Zato, ostavljaš tvoj kamenčić da boducka, zariva se u meso, pravi mjesto za sebe, i ti nastavljaš - svome cilju koračati.

U nekim trenucima u životu, ponovo se vraćaš svom kamenu, onda kada bi trebao da odahneš od trke. Vraćaš se svom kamenu u cipeli i zapitkuješ se nad njim. Otkuda tu, i zašto te muči, da li ti treba, da li ti smeta uopšte. ili je već srastao sa tobom, ili već bez njega ne znaš? Umješto da odmoriš, ti se zapitkuješ nad njim, i prije nego si skupio snage za novu rundu pretraživanja i upotrebljivanja svih svojih vrlina, snaga, sposobnosti, tvoj točak se ponovo krenuo okretati. Tvoj sizifski kamen kotrljati. Tvoja crvena laserska tačka treperiti pred tvojim očima, nestajati i pojavljivati se na najčudnijim mjestima iznad dosega.

Nekada se nađeš u tuđim izborima. Naprimjer, neko te pita za mišljenje o nečemu, tvoju objektivnost naspram situacije, da bi ti, kao, prevagnuo u korist "pravca" i "odvagnuo" u korist krivca. A ti, raspolažeš samo obojenim aspektima situacija, raspolažeš samo gledištima različitiš strana, nude ti se samo emocije koje sikću kroz riječi, i ti treba, pobogu, da odvagneš, da li su one ispravne i na mjestu, da li su one srazmjerne uzroku, i koje su to "ispravne". Ti nis sudjelovao u stvaranju toga što se izdešavalo, i nisi bio na nekog izdvojenom mjestu, i s visine to mogao posmatrati, i istovremeno, nisi operisan sebe. Svoj stav ćeš donijeti na osnovu toga šta se na tebe od izrečenog "zakači", i izricanjem istog ćeš morati da zauzmeš stranu. I sam ćeš stati na tu vagu. A vaga je kriva. I vaga se krivi. A ti s njom.

Opet, želiš biti neumješan. Želiš biti neutralan. O kako je to samo kukavički. Gledala sam film o četiri pera kukavičluka, data čovjeku koji nije htio u rat, i žrtvovati svoj život, zato što ga bilo strah. O osudi istog čovjeka. On nije mogao da nađe razlog rizikovanja svog života za neki viši cilj. On nije htio da svoj život okonča radi rata koji neko drugi vodi. I da, bilo ga je strah. On, kukavica. Kako se samo usuđuje? Ne braniti svoje?!

Opet dolazimo do onoga, ono što si rođenjem dobio, i što ne možeš mjenjati. Šta je moje? Da li je moje ono što je za sebe uzmem, ili ono što već imam? Ili možda oboje? Da li ja imam pravo da biram šta želim da bude moje, i šta želim da bude predmet mog interesovanja, i da budem neutralna onda kada ne želim da se nečim bavim.

Da li je stvarno toliko pogrešno, onda kada treba da biraš, da glasaš, između ponuđenih, ti glasaš, kao moja prabaka - Za sebe? 

Prirodnost rađanja

Već godinu dana, u mom novom domu žive dvije mačke. Došle su tu i prije nego sam se ja uselila, i počele u taj dom unositi radost, svakim danom u koji smo zajedno kročili: načinom na koji traže svoja prava, na koji jedu, spavaju. Neke momente sam uspjela  ovjekovječiti aparatom, a u nekima sam samo bila tu, prisustvovala, i bila beskrajno zahvalna na stalnom izvoru radosti. Navikli su se na mene i na mog muža, kao da smo im roditelji. Od svog drugog mjeseca su s nama, pa na neki način to i jesmo. S nama su se socijalizovali, i toliko su se na nas svikli, da im druge mačke, niti životinje nisu uopšte zanimljive. Prilaze samo onim ljudima s kojima smo mi u društvu, i samo kada su ti ljudi "na našem teritoriju". Nisu nametljive, jako su umiljate, i ako se to za mačku može reći, jako dobro odgojene. Kada žele napolje, ljubazno pozovu, čekajući na vratima, isto je i kada žele unutra.

Pomno smo pratili njihov razvoj, baveći se i literaturom. Pratili smo u kojem su periodu života, kada prelaze u tinejdžerstvo, kada će biti zrele za potomstvo. Otpraćali smo ih u noćne avanture, i budili se kada bi nam, nonšalantno, zamnjaukali pred vratima prije rađanja dana. Kada smo dijelili krevet, spavali su uvijek na istim pozicijama: Ženska je spavala na muževom boku, a muška preko mojih stopala ili između. Kada su spavali sami, mogućnosti su bile ogromne. Nijednom nisu spavali na isti način. Uvijek su spavali dovoljno smiješno, da nam donesu osmijeh na lice.

Promjena

I onda, jedan dan, primjetila sam kod ženske, Sofi, promjenu. Traživši na internetu značenje te promjene, saznam da je "noseća". Naravno, odmah se prikupljaju informacije o tome koliko to dugo traje, koje su mjere predostrožnosti, kako se ponašati za vrijeme trudnoće.

Posmatrala sam je kako joj stomak raste, a ona, budući da mačke ne znaju da su trudne, radi sve one uobičajene radnje, kao i kada nije to bila, npr: Skače sa drveća, sa svih mogućim i nemogućih visina, sasvim bezazleno; spava na stomaku, tuče se sa svojim bratom, Hanzom... Posmatrala sam i isčekivala svaku novu promjenu, koja uslijeđuje, kako trudnoća napreduje. Kada je počela da pomnije zagleda po kući, moj muž i ja smo joj, po svim skrovitim mjestima napravili "gnjezda", gdje bi mogla na svijet da donese mačiće. Kada god bi bila na nekom od njih, milovali bi je, da bi je pozitivno uslovili. I njenom bratu, Hanzu, se sviđalo što sada ima puno više mjesta za leći. Ipak, ona bi češće bivala svoja ubičajena mjesta za ljenčarenje - sam rub trosjeda ili dvosjeda. Ili, još draže - knjigu koju bi neko od nas krenuo čitati. Kada ne to, došla bi do nas, i gledala nas sve dok ne bismo ostavili što radimo i krenuli je milovati. 

Ljudi su, poučeni svojim iskustvima sa mačkama, govorili: "Ona će otići i "uraditi to" negdje drugo. Vi nećete ni znati gdje su mačići." Bili smo na sve spremni, ali ono što će uslijediti nismo očekivali.

Rađanje

Tako je bilo i rad kada se trebala "omaciti". Gledala nas je i zvala da hodamo za njom. Kada se smjestila na deku, koju smo joj pripremili, legla je na leđa, i tražila da je mazimo. Njena mala glavica se pomno trljala od naše ruke, tražeći još. Onda, uslijedile su kontrakcije. Kada god bismo pošli ustati, ona nas je glasom opominjala da želi da budemo tu. Tako smo i ostali. Prolazio je drugi sat, kako su počele kontrakcije. Mi smo je i dalje lagano milovali, kako bi ih olakšali, kako je pisalo. Onda, u jednom trenutku, pojavila se malena šapica. Crna, sa sićušnim noktićima. Ona je, iako je pisalo da mačke budu jako glasne, jako hrabro i mirno to podnosila, bez glasa, samo uz poneki tihi mnjauk. Onda, pred nama se, uz veliki trud hrabre mame, pojavilo mače. Potpuno crno i nepomično. Ona je, tako prirodno, počela da ga liže, dok nije s njega skinula svu zaštitnu opnu. Nama je dopustila da mu presječemo pupčanu vrpcu. Nepomičnost se razbijala polaganim pokretima, a onda, primjetili smo da je počelo da diše, po vodici koju je izbacivali iz nosića i pluća. Nešto tako malo i sićušno, odmah je, nakon što je očišćeno, krenulo u borbu za opstanak, i počelo da traži mliječni izvor. Ponoć je već prošla. Mi smo idalje čekali. Ubrzo, uslijedilo je i drugo mače. Mnogo brže je došlo na ovaj svijet. Ali, sa mnogo više strepnje smo ga gledali, dugo mi je zatrebalo dok je pustilo prvi glas. Nakon što je i njega okupala svojim hrabavim jezikom, sve troje smo usnuli. A mi, znavši da smo uradili sve što smo mogli i pripremili sve za njihov boravak tu, usnusmo sretni.

Ležavši, prije usnivanja,  ja sam ostala zadivljenja njom. Načinom na koji se ona nosila sa bolovima, ni ne znajući šta joj se dešava. Načinom na koji je, prirodno, da prirodnije ni ne može, donijela na svijet novi život, i uklopila sam u novonastalu situaciju. Prije ovog iskustva, drugačije sam poimala trudnoću, i mnogo me više bilo strah moje sopstvene. Bolnost iskustva poroda, ali i osjećaj kada imaš svoje dijete na rukama, ta dva osjećaja koji jedan bez drugog ne idu, i jedan drugi olakšavaju, uvijek su mi donosili pomiješana osjećanja. I uvijek pitanje, koliko treba da se od jednog dođe do drugog, koliko truda, koliko snage? Sve ovog trenutka.

Sada porod vidim kao nešto što je prirodno, i dolazi uglavnom samo. Naše tijelo je opskrbljeno mogućnošću da podnese i iznese porod, bez obzira na to koliko mi imali strah. Naše tijelo zna. Ono samo posjeduje mudrost, i s lakoćom, bez našeg razmišljanja, već dolazi do načina.

I nije samo pri porodu ovo slučaj. Nije samo pri porodu ovako. Mnogo je situacija u životu, koje se, sasvim prirodno, slože, upravo onako kako treba.

Divnu me lekciju naučila moja mila mačkica: Pusti se, najbolje stvari dolaze same od sebe.

Biti tu za sebe

Od jutros sam zaronjena u sebe. Potpuno.
Sva u dodiru sa sobom, sa životnim vrelom koji u meni tinja. I zato, osjećala sam odgovornost u ovom danu, u kojem već jesam i imam vremena za takvo stanje, da sebi pružim najbolji mogući tretman, osjećajući da će sve što mi se danas desiti zaista "popiti vode" i proklijati.

Ne znam imaš li ti te dane, možeš li ih prepoznati kada se dese, i ja sam tek od skora razvila takvu vrstu senzibiliteta, ali ako je tvoj odgovor potvrdan, želim da ti ponudim nešto do čega sam danas, u ovom danu, tako plodnom za bivanje dobrom sebi, došla.

Sasvim slučajno, ili, ko zna, iz nekog ugla možda sasvim namjerno, naiđoh danas na tekst i video Rick Hanson-a. doktora neuropsihologije. I neke njegove riječi mi probudiše interes da tražim o tome više, dok taj interes ne pretvorih u divan poklon sebi koji nudim i vama, ako si, kao ja danas, otvoren(a) za nešto divno što ti nudi.

U svom govoru za TEDx on govori o tome kako mi ljudi funkcionišemo na taj način da u moru dobrih, loših i neutralnih vijesti i događaja, tendiramo da zadržavamo u pamćenju one loše. Razlog tome je zaostatak iz početaka ljudske populacije, kada je bilo bitno zapamtiti negativne stvari, kako bismo sačuvali vlastitu egzistenciju. Bilo je bitno zapamtiti ono što nam škodi, kako bismo to izbjegavali.

I tako ostade i do današnjeg dana.

Ali nije sve tako crno. Uprkos toj predispoziciji, mi istovremeno imamo način da na to djelujemo. Izmjenom načina na koji posmatramo stvari oko nas. Često sam se doticala toga u tekstovima, i uvijek me dodatno ohrabri imati i neku naučno potvrdu mogućnosti da čovjek ima moć svoj život učiniti životom opskrbljenim zahvalnošću i pozitivnim emocijama. Svaki čovjek. Pa tako i ja i ti. I svi oko nas.
On naime govori o načinu na koji možemo u svoj život uvesti pozitivne emocije, i samim tim uvođenjem, promjeniti neurološke puteve našeg mozga, tako da, svaki slijedeći put kada poželimo, lakše možemo pristupiti pozitivnom načinu razmišljanja, a ono onda, nakon nekog vremena postaje naš automatski način razmišljanja. Jako se moćno osjećam znajući da je u mojim rukama ispisivanje puteva kojim će moje misli da teku. Kao student, naslušala sam se i previše priča o predodređenosti, koja se ne može lako ispraviti.

I on dr. Hanson naglašava, a meni to bješe bitno, a možda će i tebi, da ove promjene koje u sebi načinimo, neće promjeniti sve negativno što se oko nas dešava, ali će stvoriti veću mogućnost da se sa tim negativnim bolje nosimo, i njime lakše ovladavamo. Da budemo optimističniji u trenucima kada se s njima hvatamo ukoštac.

Zato, baš tebi koja/i čitaš, dajem moć koju sam osjetila na sebi, već danas, da i ti, već od danas počneš da ponovo ispisuješ priču svog života ispočetka.
Danas kada si otvoren(a) za novo, za bolje novo, budi tu za sebe. Uzmi sebi taj trenutak i počni sa ovom vježbom, koju dr. Hansen nudi, a koju ću sažeti u male korake:

1. Daj sebi suosjećajnost koju bi dala/o svakom malom djetetu, u rastu, pusti da te ta saosjećajnost, to razumjevanje svega što jesi, i što si bila/o ispuni
2.Daj sebi brižnost i ljubav, za sve pretrpljene bolove, patnju,  teške uvjete, koje si, ipak pobijedio/la i iz njih izašla. Osjeti kako te preplavljuje ta ljubav...
3. Budi tu za sebe. Stopi se sa osjećajem bivanja tu za sebe. Imanja podrške. Razumjevanja. Ljubavi. Oslonca.

Sada imaš ovaj trenutak za sebe, razmisli o smjeru u kojem ide tvoj život, od ovog trenutku, kada si potpuno tu za sebe?

I onda, samo ga pusti da tim smjerom ide.

Oči su ogledalo duše

Oči su ogledalo duše.
To ste svi gotovo čuli, štoviše, mnogo puta.
Ali ne na ovakav način. Pod tim se najčešće podrazumjevalo, da, kada neku osobu pogledate u oči, kao čarolijom, možete da uronite u to kakva ona jeste, i procijenite, da li joj ili ne možete povjeriti određene detalje svog života, da li, ili čak i kako joj se možete obratiti, da li će se nasmijati na nešto što tek namjeravate da kažete. Kao da, uvidom u njene oči, postajete njom, i njenim očima gledani, možete procijeniti kako treba da se naspram nje postavite.


Ali to, oči su ogledalo duše, ne mora nužno da ide samo u tom pravcu. U pravcu vas prema osobi u čije ste se oči zagledali. Istovremeno ide iz pravca duše očiju u koje ste se zagledali.
Znate kako kada gledate u jedan te isti objekt, svako od vas primjeti neke različite aspekte jedne te iste stvari.
Nekome se dojmi boja, nekome tekstura, nekome oblik, nekome namjena, nekome samo posmatranje. Možda iz onoga što umijemo da vidimo, progovara naša duša. Možda ona tako upija stvari?

A koliko imamo kontrolu nad tim "gledati"? Koliko pridajemo važnost onome što gledamo?

Koliko lijepih stvari uopšte oko sebe primjetimo? Koliko stvari uopšte primjetimo, zaronjeni u svoje misli i probleme? Koliko sebi dozvolimo da osjetimo, od onoga što nam se osjećaju daje?
Koliko ćemo duše unijeti u ono što radimo? Koliko duše dati u svoja djela?

Ako smo mi, a jesmo, ti, koji kreiramo svijet oko sebe onakvima kakva je naša duša, da li je onda naša odgovornost da nešto poduzmemo, kako vidimo da ništa na nas ne ostavlja traga? Ako smo mi ti koji smo zaduženi da vrt naše duše svojim umilnim cvatom okuplja ljude oko sebe, hraneći ih, ne trebamo li onda mi, osposobiti oči da se napajaju čudesima s kojima se svakodnevno susrećemo? Nismo li onda mi odgovorni, šta u svoj život dopuštamo da uđe?

Mali su to koraci.

Ja sam počela prije par godina. Ne pratim više vijesti. Iskreno, ne zanima me šta se dešava u svijetu, koji nije meni blizak, i u kojem nemam moć da nešto poduzmem. Jedini komadić svijeta koji me zanima, jeste onaj kojim sam, u datom trenutku okružena. Ne želim da prikupljam informacije, koje u mom, svakodnevnom danu, popunjavaju moje kratkoročno pamćenje, ili prelaze u ono, neograničeno dugoročno, a nemaju moć da moj život, na bilo koji način, uljepšaju. Kada čujem za ratove, za poginule, ranjene, one koji trebaju pomoć, šta imam od toga, ako mogu pomoći samo onolikom broju ljudi, koji su mi dostupni. I ne mogu spasiti cijeli svijet. Svaki dio svijeta je dio odgovornosti svijeta koji je u njemu. Ja niti mogu, niti želim nositi odgovornost svijeta.

Ja nosim odgovornost onog svijeta, koji ulazi kroz moje oči. Dajem sebi pravo da biram šta želim gledati, i šta vidjeti. Dajem sebi za pravo birati, čime želim biti okružena.

Birate li vi?

Oči su, ipak, ogledalo duše. Kako kada vas neko spolja gleda, tako i kada vi iznutra spolja gledate.
  Vi ste oni koji odlučuju šta ćete vidjeti, u svijetu, koji se spolja nudi. Šta želite u sebe posaditi, od sjemena koje vas napolju čeka?

Poklon sreće

Sreća. Taj osjećaj kome nas stalne težnje vuku, a koji percipiramo kao da se izmiče. Sreća, ta divna sreća, koja je čas u nama, a čas se mjenja za neki drugi osjećaj, dalek ili dalji od nje, po prijatnosti. Dolazi nam, potom od nas odlazi, i iznova nam se ponovo vraća - tako nam se čini. I naučimo da živimo s tim ciklusom životnosti koju daje, i koje nas lišava, naučimo da prihvatimo da je život skup stvari koje su lijepe, i koje su manje lijepe, da je to, jednostavno, odlika života. Ponekad manje, ponekad više se potrudimo da ta sreća duže ostane uz nas. Ili, da ta sreća, mnogo više nego uz nas, bude u nama, i da je, kao takvu, kao našu, možemo dijeliti sa onima, koji trenutno nisu u mogućnosti da shvate, da je, kao i mi, također imaju u sebi. Dešavalo mi se da mi ljudi kažu: "Nisam dobro. I ne želim da te smaram svojim negativnim stavom. Dojadilo mi je pričati o tome kako mi je loše.". A ja se pitam, da li možda, ne mora biti tako. Da li ta negativna energija, u susretu sa nekom pozitivnom, može da se ublaži? Da li, možda, zauzvrat, mogu od mene, ili nekoga ko se osjeća bolje, dobiti toliko pozitivne energije, da ona njihova, negativna, počne sama od sebe da otkopnjava, poput snijega, podstaknutog suncem, i pretvara se u neko stanje koje, poput kiše daje život. 

A sreća, njeno prisustvo u nama, samo je naša odluka. Isto kako odlučimo šta ćemo danas obući, isto tako možemo odlučiti čemu ćemo dozvoliti da nas usreći. I koliko ćemo nečemu dozvoliti da nas usreći, prije nego mu oduzmemo onaj dio koji ga dijeli od toga da bude savršeno. Koliko ćemo dati lijepim stvarima koje se dešavaju naše pažnje, i tako ih unijeti, kao poklone, u sebe. Sreća je zaista odabir, kako kažu. Vi možete, u danu koji ni po čemu nije lijep, odlučiti da želite raditi nešto što prevazilazi njegovu ne-tako-lijepu stranu. U danu, u kojemu ste se probudili nervozni, možete stati, i razmisliti - želite li da se nastavi tako? Način na koji vi vidite svijet oko sebe, samo je vaš, i ma koliko imali utjecaja sa strana na taj način gledanja na svijet, on ostaje vaš. Samo je potrebno da ga opet, lišite utjecaja i vratite sebi. 

Jer, ipak, niko nije dužan da nas čini sretnima, osim nas samih. Niti iko može, ako mi sami to sebi ne damo. Ako se susprežemo mislima da ne zaslužujemo sreću, ili da je ona tako kratka, da je suvišno trošiti vrijeme na dosezanje iste...

Niko nije odgovoran za nas same, osim nas samih. Svi drugi već imaju sebe, i za sebe su dužni da se brinu. Drugi imaju svoju sreću, i nju treba sebi da daju. Ponekad, s nama da dijele, ponekad, u nas da pretaču, kada smo mi puni onih ne-tako-prijatnih osjećanja. Ponekad, kada se oni za to odluče. Jer, sreća jeste odluka. 

Odluči se i ti danas. Tvoja sreća je tu, čeka da je sebi pokloniš.