Pretraži ovaj blog

četvrtak, 2. lipnja 2016.

Ferhadiji, u Banja Luci

Sjećam se, prije 4 godine, svoga prvog susreta sa Ferhadijom, u Banja Luci. Do tada sam je znala samo iz priča. Muž mi je pričao, kako su, kada je srušena, sve krhotine koji su je gradili, isto tako odvezli nekuda, tako da se ponovo ne može sastaviti. Razmišljala sam o tome koliki je to čin mržnje, ne samo da uništiš nešto, nego oduzmeš i mogućnost da to nešto ponovo nastane. Ili barem, pokušaš. Kroz pukotinu na ceradi, kojom je bila ograđena, u nastanku još, gledala sam njeno blijedo kamenje, kako ponovo postaje cijelinom. Još tada, počela je nešto za mene da znači. Valjda sam i ja, stalno gradeći sebe, ispočetka, i dovršavajući nedovršenosti, i prepravljajući suvišnosti, mogla da osjetim radost zbog toga što nešto, što nije trebalo da se ponovo rodi, prkosno, ponovno niče. Valjda sam i sama htjela u sebi da nađem taj isti prkos, tu istu snagu da zabljesnem, i da se predamnom jate pogledi, zainteresovani time što sam (opet) tu.
Kada me, nakon par mjeseci, otac mog muža zamolio, da kao poklon njegovom prijatelju, nacrtam džamiju, odmah sam znala koju ću. Čast mi je bila, što ponovo mogu, baš ja, ponovo da je iskreiram. Da pomno, nad njenim slikama, proučavam ponovo nju, cjelovitu, i pretačem je na papir. Nisam nikada do tada crtala neki objekt, ali nisam oskudjevala željom, ipak. Imala sam puno poteškoća sa pronalaskom, na internetu, nekih slika, koje su boljeg kvaliteta, da bih mogla da je preslikam. Detalji su mi falili, a slike koje sam ja uslikala za vrijeme boravka u Banja Luci, bile su samo slike djelića džamije, opkoljene skelama. Ona je tu bila pomalo u drugom planu. Izgledala je kao skica, započeta. Skele su bile kao grubi potezi rukom, a ispod, ona, skica, započeta i ostavljena. Ipak, sakupila sam nekoliko slika, i započela da ih prenosim na papir, mjereći ih, sa manjkom piksela, pa preračunavam u odnosu na veličinu papira, koji sam imala pred sobom. Ostavljala sam je, pa sam joj se opet vraćala, sve dok, najednom, nije nikla ispred mene. Bila sam tako sretna, kao da sam joj, još jednom, udahnula život, na koji je čekala. Nekim spletom okolnosti, ona nikada nije dospjela do namjeravanog primaoca, nego ostala u našoj kući. Uokvirena je, i postala dijelom naše svakodnevnice. Slika je bila prosta, samo ona, i nad njom oblaci. Nikakav drugi detalj nisam željela da dodajem. Takva i treba da bude, sva prožeta nebom. Mješajući se na njim.

Drugi put sam dobila zadatak da je nacrtam, od strane jedne Banjalučanke, koja živi već dugo vremena u Švedskoj. Jednoj Banjalučanci pokloniti njenu diku, i još tako, da ona zasija i na zidu Švedske, da zaživi i izvan granice Bosne. Sa zanosom, i lakoćom, crtala sam je, od prvi put je već poznavajući. Ovaj put sam je crtala, velikim dijelom iz sebe, jer sam je, posmatrajući, u sebe utiskivala.

I onda, saznanje da je njena izgradnja gotova, i da slijedi njeno ponovno otvorenje. Polemike oko togada li će se nešto desiti prilikom otvorenja, da li će se ponoviti događaj polaganja kamenja temeljca. Nije me uzburkavalo ništa od toga. Jer, jedno sam znala, ona živi. I ona je vječna. Ne može se uništiti. Ako je nisu uništili, rasparčavaući je na sve gradivne elemente. i rasipajući ih, svudokolo, da se ne sastavi, nastat će ona opet, svaki novi put.

Njen nastanak u punoj veličini. i moja je mala pobjeda. Sada je, kako sam sa onih malih sličica koje sam našla, pa crtala na velikom papiru, sa svog velikom papira, pretačem kao da stoji ispred mene. Svojim blijedim kamenjem grli nebo. I sva je od neba satkana. Sva od volje. Sva od prkosa. I želim biti kao ona. Neuništiva. Voljena tako, da se od mene ne odustaje. Da me se želi ponovo vidjeti u punom sjaju. A ja, da se pustim. Da vjerujem da će me opet podići, jednom raspršenu mržnjom. Da ću ponovo, vrijednim rukama sastavljana, biti potpuna i krov dušama koje traže spokoj.




Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...