Moje tijelo - moja beba

Žene u trenutku trudnoće, postanu svjesnije svoga tijela. Počinju da shvataju, koliko je bitan način na koji se prema njemu ophode, jer, više u tom tijelu nisu same. To tijelo je sada postalo kolijevka nekog novog života, koji, tek treba da se razvije, i ojača, koje je nedovoljno jako da bi moglo da trpi svo to zanemarivanje prioriteta pružanjem samo ovog najboljeg sebi. Tada se majke, nosioci sjemena novog života, počinju više da brinu i za sebe, pa neke navike, koje im inače štete, tada odbacuju, pa prekidaju -  što sa pušenjem, što sa konzumiranjem alkohola, i počinju, sa unošenjem zdravije hrane, više vitamina, i potpuno drugačije gledaju. Njihovi prioriteti se mjenjaju, a na listu istih dolazi - to malecko zrno ljubavi, koje raste, zdravo izvesti iz utrobe, i pripremati za život koji mu predstoji.

I to mi je divno. Kako u tom trenutku postanu svjesne svojih tijela. Kako u trenutku shvate, da sada za sebe, i sjeme budućeg života, žele samo najbolje. Ili, da bolje formulišem, za sjeme svog života, i za sebe, žele samo najbolje. Tek je njihovo tijelo postalo prioritetom onda kada se u njega uselilo jedno malo tijelo u razvoju, koje zovemo djetetom. I kada to malo tijelo napusti zaštitnu opnu zvano majka, ona će idalje, više vremena posvećivati njegovom tijelu. Očuvanju njegovog zdravlja, pružanju najboljeg njemu, jer, majke to rade. Ona nastavljaju biti ta zaštitna opna svoga djeteta. I šta loše da u tome ima...

Ali jedno ipak želim reći -
drage moje dame, i prije nego se nađete u majčinskoj ulozi, vaše tijelo je bitno. I prije nego ikada postanete sklonište jedne malene dušice koja titra u vama, vi ste sklonište vaše duše. U vama, u onome vidljivom i nevidljivom kod vas je vaša vrijednost, ono što vas određuje, ono što ste vi. Dat vam je tako divan omotač oko duše, a vi pazite, kako se prema njemu ophodite.

Previše se dajete, što bijesu, što stresu, što raznim nepotrebnim otrovima na prethodne dodati, i previše stavljate u drugi plan sebe. Šta znači ako je cijeli svijet dobro, ako vi - vaše oči u svijet nisu dobro? Šta znači ako je cijeli svijet sretan, ako su vaše oči umrljane tugom, vaše ruke zgrčene oko koljena, vaš jecaj jači od vašeg smijeha? Šta znači ako ste usrećili sve ljude, ako sebi niste dali prostora da učinite isto? Šta znači, ako ste se pobrinuli za sve druge, kada je vaše nezadovoljstvo preplavilo?

Ako ste ikada, barem jednom, nakon što ste sve dobro učinili, ipak osjećali nezadovoljstvo sobom, STANITE SADA. OVO JE TRENUTAK VAŠE ODLUKE!

Vrijeme je da date ljubav sebi. Date pažnju sebi. Pogledate u sebe. Pogledate šta je to što biste mogli učiniti za sebe, da se osjećate bolje. Pogledate u sebe, i obgrlite svoje tijelo. Obgrlite svoje divne strane, i svoje nesavršenosti. Sve one imaju razlog. Sve što ste ikada uradili ima.
Sve je to bio dio vašeg puta ka sebi. A ovaj trenutak, to je trenutak kada odlučujete želite li idalje putovati tim istim putem, ili početi utabavati neki novi?

Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?

Kontraprimjer

Jedan kraj ekstrema

Koliko ste se puta, za života, susreli sa ljudima koji mnogo pričaju o sebi?
Koji vam ne dozvoljavaju, da išta sami o njima saznate, da stvorite ikakvu predstavu o njima mimo one koju oni žele da vam naslikaju opisujući se. Koji vam ne dozvoljavaju da im čak postavite pitanje, koji vam tako pričaju, da niti ostavljaju potrebe za pitanja, niti prostora za pitanja. Ukoliko i uspijete upitati, odgovor ostaju formiran u istom tonu, u kojemu je i sva predstava. Njih se ne može dovoditi u pitanje. To su oni, ona priča koju imaju o sebi.

Središte ekstrema

A negdje u središtu tog ekstrema, ljudi koji kažu: "Nemoj ti biti kao ja, ti budi bolji." Koji nam nadugo i naširoko daju savjete o tome kako se trebamo ponašati i šta nije zdravo, čega se trebamo pridržavati, a svaku od navedenih stvari sami ne rade. I onda, dolazi to te, gore citirane rečenice. A riječi, riječi su isprazne, i premalo značenja imaju, onda kada su samo riječi. Kada nemaju djela, iz kojih proizilaze. Drugačije je, kada neko, iskustven sa djelima o kojima priča, predstavlja zbog čega nešto treba ili ne treba raditi, teškoće rađenja toga, ili dobrobiti rađenja istog. Dobijamo vjerodostojnu, srcem dotaknutu priču. Koja će nas potaknuti, ili ukloniti, sa puta namjere rađenja nečega. Potaknuti, oplemenjena primjerom osobe, iz koje isijava želja da nas svojim iskustvom pouči.

Drugi kraj ekstrema

A, na sasvim suprotnom polu, ljudi koji pričaju samo o drugima. Koji dane provode lišavajući se svog života. Skrećući pažnju sa njega. Pričajući o tuđim mukama, o tuđim iskustvima, idalje profiltriranim njihovim sopstvenim, sa naglašenim onim aspektima koji su njima bitni, kroz kojih njih, ipak prepoznajemo. Sa naglašenim onim vrijednostima, koje su njihove. Kroz čije sito prolaze ti drugi ljudi, lišeni potpunosti svoga bivstvovanje, osvijetljenih samo onih dijelova, koji su bitni osobama koje o njima pričaju. 

Ti ljudi, čije me priče sve češće dovedu do zijevanja. U njima nema osjećaja. U njima nema onog iskonskog što budi pažnju. One su samo prepričani, prežvakani versi života, otuđenog podloge, otuđenog suštine. Samo verzije života, viđenog iz jednog ugla, jedne dimenzije. Što je najgore, verzije tuđeg života, viđenja nečeg što možemo samo nagađati. To njihovo zadovoljavanje nagađanjem. Preveliko davanje pažnje onome što smo samo izvukli iz konteksta. O čemu smo samo doznali iz nekih priča, koje su od usta do uha došle do nas, sto puta profiltrirane drugim značenjem, da se više ne zna ni šta ih je nagnalo da nastanu.

Gdje si?

Tri dijela ekstrema, tu iznad. Kako je i to moguće? Tu nema čak ni linije razgraničenja. Samo jedan loš primjer, kontraprimjer, koji se  u drugi pretapa. Što dajem tako? Gdje je pozitivno u svemu tome?

Primjer. Ono što vam ovi ljudi ne daju, ili pak daju. Ono na šta vam ukazuju. 

Svako u vašem životu, je primjer. Ako ništa, primjer toga kako se ne treba raditi. Kontraprimjer.

Onaj od koga toliko toga možemo naučiti, puštajući ga da priča. Slušajući ga, i učeći, šta je to, čime ne treba da se bavimo, što je to, što ne treba da radimo. Ili još bolje, gledajući ga, kako se ponaša - a njegovu priču pokušavati uklopiti u njegovo ponašanje, u njegove vrijednosti. Pokušavati ga spoznati, od njega uzeti onaj dio iskustva, koji nam ne daje. Uzeti, onaj dio vrijednosti, po kojima se ne ponaša, a koje idalje koristi kao filtar da odabere na šta će obratiti pažnju dok priča.

I razmišljati, mnogo razmišljati o sebi samome, koliko smo spremni, biti primjer, ili ipak kontraprimjer.

Cijeni sebe/ cijena sebe

Danima već, kolaju se mojom glavom misli. Kao neki, unutrašnji, osnažujući glas, koji je, iz ogromnog priliva informacija, koje su u čula dolazile svim kanalima, pronašao upravo one koje su mi potrebne da bih, one praznine koje se jave u čovjeku, mogle da popune.

Kolaju se misli, stopljene u jedan beskrajni lanac, kome još ne nezirem kraj, a u kome je svaka karika podjednako bitna, i podjednako presudna za očuvanje one sebe, koju prihvatam i volim, i koja, ohrabrena tim prihvatanjem i ljubavlju, može samo da raste, mnogo iznad granica, koje je sama sebi prethodno postavila.
Jer, kao što se da i čuti, čovjek je omeđen granicama koje sam sebi da.

A moje granice meni samoj, eh, one su za mene bile ograničenje. One su mi onemogućavale rast. Ali, moje granice, naspram drugih, nisu ni izbliza bile slične, bile su umnogome fleksibilnije, i za njih sam, kao isprogramirana, lakše pronalazila načine, da se proširuju, da bi drugima pravila prostor da se ispolje. Ali, dešavao se, istovremeno, dok sam drugima davala slobodu da se ispolje, to, da je ostajalo sve manje prostora za mene tu.
A kako sam sama od sebe uzela prostor, trebalo mi je vremena da ga, samoj sebi oduzetog i vratim.

Kako sam krenula da ga vraćam?
Krenula sam isprva, stidljivo. S molbama da pristupim na ono polje, koje je, bilo oduvijek, pa i tada moje. Tražila sam da vratim sebe sebi, od drugih, jer sam ih pustila da ušetaju i više nego je potrebno, i više nego je i njima trebalo, da bi rasli, u moje polje rasta.
Krenula sam, sa strahom, da će ljudi, kada počnem da uzimam to, što mi i pripada, a što sam sama sebi oduzimala, uvijek skromna, jer sa malo sam mnogo pravila, početi da se odmiču. Da negoduju.
Ali ne. Ljudi te i cijene onoliko koliko im daš. Cijene te onoliko koliko im dozvoliš svojim ponašanjem prema sebi. Jer, ako se sam prema sebi odnosiš s nepoštovanjem, daješ drugima model "Kako se ponašati prema tebi". A kada drugi to rade, to smeta. Na nesreću, upravo zato, jer gledajući svijet kroz svoje oči, vidimo samo onaj dio koji se kroz oči propušta, pa ni ne vidimo da smo sami dali da nam se to radi. Ali, ipak, u nekom trenutku, svako, kada se nauči da cijeni sebe, osjeti ljepotu tog osjećaja, i želi da ga zadržava, u ime svih onih dana kada nije. A svakome to treba. Ta lijepa, iskrena ljubav prema sebi, koja nam i daje snagu da drugima pružamo. Ako ne dajemo sebi ljubav, ona u nama ne može da zaživi. U nama može da zaživi samo ono čemu smo mi, sami u sebi, dali dozvolu da živi.
Zato, krenimo od sebe, kada želimo da volimo. Drugi će itekako da od toga profituju. Jer, kada smo dobri sebi, širimo oko sebe ljubav, koje pogađa sve ljude oko nas.
I onda, ne moramo čekati da se ta ljubav odnekud pojavi. Tako je i sa srećom. Ne trebamo vrijeme da je zaslužimo, jer samo je sebi trebamo pustiti. Samo dajmo sebi dozvolu da je osjetimo, prestanimo sa otuđivanjima od sebe, sa optuživanjima sebe, sa potlačivanjima sebe.

Kada se jednom toga oslobodimo, nećemo morati davati svoj prostor drugima, da bi nas voljeli. Oni će, gledajući nas, naučiti kako se prema nama ponašati, i granice neće niti biti potrebne.

prvi put objavljeno: 24.4.2014. na pozitivne.info

Njena veličanstvenost Riječ

-"Šta ima, kako si?"
-"Ništa, šta ima kod tebe."
-"Ništa vala posebno. Sve po starom."


-"Dođite nam!"
-"Hoćemo, hoćemo, prvom prilikom. Prvi ste nam na listi."

-"Bracaaaa <3 "
-"Ljubi brat najviše."


-"Obožavam je."


Huso: "Hajde svekrva, zagrli snajku, da se slikate".
Namještaju se, priljubljujući se jedna uz drugu, i rastezavši toliki osmjeh, da se, ako se dovoljno dobor načule uši, čulo pucketanje kože, koja se usiljeno razlačila da bi odglumila iskreni osmijeh. Bore oko očiju su se čak toliko silile, da su iscijedile suze iz očiju. A činilo se, da oči od dragosti sjaje. Obje u sebi psuju što trenutak traje. Škljoc nikako da ga prekine. Mišići na licu pulsiraju.

"De školjocni, da se vratim u prirodno stanje" - misle obje negdje u dubini sebe. Jednoj to dolazi do svjesnog dijela, drugoj dolazi do onog dijela koji kontroliše pokrete, pa ruke polaku bivaju klonulije oko njenog pasa.

Obožavala je ono što je od nje napravila. Tu neku prijateljicu o kojoj svima može pričati. O kojoj će svima pričati, jer posjeduje takvo jedno neprocjenjivo bogatstvo koje, eto, svako nema, niti svako zaslužuje. Ona je eto zaslužila. Toliko je dobra. A istu tu će, idealizovanu prijateljicu, redovno zaboravljati. Falit će joj i potreba da upita kako je. Falit će joj i da se upita kako je. Ali, zar je to bitno. Neka svijet zna da si vrijedan bivanja prijateljem jednoj takvoj osobi.

Zvali su se braćom. Slali jedan drugo srca na društvenim mrežama. Naravno, u komentarima. Bitno je ljubav pokazati. Jedan je bio loše, javno, svi se se sažaljevati. "Braca" je pomagao beskrajnim komentarskim savjetima. Isto, da svi vide, brižan je. Sreli su se na ulici. Nisu se prepoznali.

Srele su se nakon dugo vremena. Zajedno su dijelile klupu u srednjoj školi. 4 godine druženja je iza njih. Ali zaista, iza njih. Čini se da nema namjere da se tome više vraća. Ono što je bilo - ostalo je tamo da biva, gdje je nastalo. Kada su napustile školu, napustile su i one dijelove sebe koje je ta škola iz njih izmamila, kao stare kože. Kao tijesne kože. Kao, jednostavno, isfurane kože. Te kože koje su izašle iz mode. Jedna je postala isuviše ozbiljna, a druga isuviše britka. Naoko slično. Eto ih, na ulici. -"Trebamo otići na kafu."
-"Vala baš, otkad se nismo ispričale, poželila sam to."
"I ja sam, nije malo."
Prošlo je 6 mjeseci. Imale su toliko obaveza da se za to vrijeme jedna drugoj nisu ni javile. Šta ćeš, obaveze, nikada ne znaš šta nosi dan, ništa ne možeš planirati.

-"Šta ima?"
Pitam ne zato jer me stvarno interesuje, nego zato da razbijem tišinu koja stoji između nas, a mi se znamo.
Pitam, a ako ćemo iskreno, niti očekujem neki odgovor osim ništa, niti bih znala kako se ponašati da počne zaista pričati o tome. Jedino što smo ikada dijelili je isto vrijeme i isti prostor. Poneki suosjećani pogled, kada treba da nastupi neka provjera znanja, i zajedničko otpunjivanje kada je prošlo. Ponekad smo komentarisali rezultate, a ponekad se stidjeli jedno drugoga kad smo se precjenili.
 -"Nema ništa, šta ima kod tebe?"
Oslijedilo je olakšanje. Sreća pa reče sve te uobičajene riječi. Tako su prijale, slućene od samog postavljanja pitanja.
-"Sve po starom."
Znaš li uopšte šta mi je staro, a ponavlja se? Zanima li te? Zašto me pitaš onda?


Zašto to radimo?
Govorimo isprazne fraze, lišene značenja. Upite šaljemo Kako si? - bez želje da čujemo. Odgovaramo na to kako si "Dobro" i odmah pitanjem. Ne pričamo. Uopšte ne pričamo. Samo rafaliramo usputne riječi, u nadi da one razbiju neugodnost među nama, samo da se čini, da se znamo, da smo se znali, da drugi, koji nas vide, a znaju da se znamo, misle da imamo šta pričati.
Da drugi, koji su nas danima gledali zajedno, misle da smo idalje dobro, i da se družimo. Da drugi, koji nas ne znaju, stvore o nama predstavu da jedni drugima nešto značimo. Da imamo prijatelje. Da imamo koga sresti na ulici. Da imamo nekoga da mu se obratimo za pomoć. Da se možemo osloniti na nekoga. Da će taj neko za nas biti tu.

Dajmo riječima značenje. Dajmo im težinu istine.

Čini mi se da ćemo ili šutjeti, ili sasvim, ALI SASVIM MALO, pričati.