Mogu sama.

Postoje neke ironije života koje mi stalno uzimaju od misli, kojima moje misli svakodnevno hrle. Onda ih se dotaknu, pa ih puste, pa ih danima prežvakavaju, u nadi da će se  svariti, pa ih onda opet vraćaju, poluprobavljene, polunačete - puštaju ih onome čije su. I onda, ispočetka sve.

Neke ironije života, kojima se stalno vraćam, iako me više iscrpljuju, nego što mi daju smiraj, jer ih ne riješavam, niti mogu riješiti. Barem sve ne. Ali srećom, imam glas i slovo.

Kada ih dijelim, osjećam da djelujem. Kada ih dijelim, osjećam da ih se riješavam - da ne muče samo mene, da nalazim one koje isto muče, ili one, koje nimalo ne muče, a trebalo bi. A iz muke, nauka.

Danas želim da se posvetim djeci. Jedan od razloga zbog kojih sam upisala pedagogiju-psihologiju, kada sam jednom mogla da biram, jeste taj da bi mi neke stvari o meni samoj postale jasnije. Kada smo završavali fakultet, znali su nam reći da je to bio pogrešan razlog, a ako ne pogrešan, previše širok, da bi mogao da se ostvari. Nisam sigurna da bih se složila. Čak, sigurna sam da ne bih.

Meni je jako koristilo znanje koje sam dobila na fakultetu, a koje se tiče mene same. Zato jer je to znanje bilo iznutra tražemo. Bila sam jako motivisana da ga nađem. I to jeste bio najzanimljiviji proces učenja - gledanje procesa moje lične promjene.

Jedna od stvari koje su me zanimale, jesu: Otkud moja nesigurnost?

Mogla sam, kada se osvrnem nazad, vidjeti mnoge uspjehe koji su se provlačili svud kroz moj život, i uglavnom vezivali za školovanje. Za lakoću s kojom sam nizala školske uspjehe. Za mene je to bilo nešto tako prirodno. Nisam osjećala veliki pritisak dok sam to radila, sve do fakulteta. Valjda su se na fakultetu, dok sam tako tražila sebe, i povezivala neke stvari o sebi, uklapala neke nove kockice koje su mi falile, i dotakla tu nesigurnost, i ona je počela da uzima svoj danak u mojim uspjesima.

Ali sada sa sigurnošću, posmatrajući ovu današnju djecu, koja su posebno njome pogođena, a da ni sama ne znaju, mogu reći kada se ona rodila. Slušala sam o tome na fakultetu, ali sada, kada sam doživjela toliko mnogo istih slučajeva, znam o njenom nastanku.

Kada su djeca mala, sasvim mala, tek uče hodati, treba im roditeljska potpora, da prohodaju. Da naprave prve korake. Poslije toga, treba im sloboda da se kreću. Treba im povjerenje u njihove korake. Treba im sve, samo ne ono "Past ćeš, udarit ćeš se.". To roditeljima dolazi iz straha, iz potrebe da zaštite svoje dijete, ali su te riječi proročke gotovo, pa se djetetu tako i desi da padne. Bitnije je da budemo tu, i kada dijete padne, da se ne prepadnemo više nego ono, jer će ono u nas gledati, i naspram nas mjeriti jedinicu svoje boli prilikom pada. Kada dijete padne, podignemo ga, provjerimo da li ga nešto boli, ako ne, nastavlja dalje hodati. 

Kada dijete odraste, i ojača, kada već samostalno može obavljati neke zadatke, roditelji često, iz najbolje namjere, u koju ne sumnjam, da ne bi čekali, jer je život brz i traži naše vrijeme i krajnju efikasnost, počnu od malih stvari da "pomažu" djeci: vežu im pertle, hrane ih, kada već mogu i sama, oblače ih, sjeckaju im hranu... Vežu im pertle, da bi brže stigli do odredišta, hrane ih, da bi se brže posvetili svojim zadacima, oblače ih, da ne bi zakasnila... Sve su to lijepe ideje, i bitne stvari. 

Ali jedno se tu propušta: "Mogu sama."

Kada dijete ima poteškoća sa pisanjem zadaće, često postoji nedostatak vremena da se objašnjava, pa roditelji napišu, ili taj zadatak daju braćama ili sestrama. Kada dijetetu ne ide u školi, ima slabe ocjene, zna se desiti, da roditelji alarmiraju, pa pričaju sa nastavnicima, da se to popravi, pa se ocijene poprave, i bez nekog naročitog napora djeteta. Ono je sada tu sa strane, a roditelji, njegovi "Superheroji" će to srediti. I srede, naposljetku. Kada dijete ima potrebu da ne ide u školu, jer mu se ne da, roditelji će mu opravdati časove. Jer, on razumije svoje dijete, i zna za njegove potrebe, i poštuje ih. Kada dijete dobije slabe ocjene, roditelj će to primjetiti, pa će se tome posvetiti. Kada dijete dobije dobre, to će se podrazumjevati, tako i treba da bude. 

Može se raditi na tome šta je to što razlikuje tu okolnost u kojem je dijete dobilo lošu ocjenu, u odnosu na onu kada je dobilo dobru. Šta je tome doprinijelo? Šta mu je pomoglo da dobije dobru ocjenu? Šta mu je godilo u toj situaciji? Šta ga je motivisalo, šta mu je olakšalo?

Ili se može odmah alarmirati.

Zna mi se desiti da gledam kako majke sinova koji su punoljetni idalje za njih pripremaju svu hranu, donose je do stola, pospremaju stolove, slažu odjeću, sređuju sobe, čini mi se, i u školu bi za njih išle da olakšaju, i opet kažem namjere jesu dobre. Žele da svoje dijete ne opterećuju, da im olakšaju. 

A nažalost, samo ih govore - Ti ne možeš, ja ću za tebe, ti ne možeš, ja mogu za tebe. Ni ne znaju one da to govore. Ali da. 

Kasnije se ljute na istu djecu, jer ona sama ne rade ništa. "Ništa se ona ne bi sjetila da prva uradi. Ja cijeli život za nju radim, pa trebam i sada.", "On nikada nije sam uradio zadaću, sve moram ja za njih, pa do kada ovako.", "Ona je umažena. Ali hajde, ima i gore djece, moja je dobra kakvih ima." 

I majke i očevi vode beskrajne sastanke sažaljevajući jedni druge, i nadjačavajući se govoreći čije je dijete gore, i čije je manje uspješno, a dijete to često zna i čuti.

A da li je moglo drugačije?

Samo tovare, na djetetevo nesvjesno "Nisi sposoban, ne možeš", joj dodatnu nesigurnost.

I to je krug koji se ne zatvara.

Meni se nije desilo isto, samo zato što sam sama bila preduzimljiva da se puštam u stvari za koje nisu mislili da mogu raditi. Ima i djece koja su sama radila, bez obzira što se to od njih nije očekivalo, i  ona su izmakla ovome. Barem djelomično. Barem kroz to što su osjetila da ipak mogu.

Iako, nesigurnost postoji. Postoji, jer im roditelji nisu dali da pokažu da mogu. Nisu ih pustili da spontano pokazuju koliko mogu, nego su se za to često morali izboriti. I pogriješiti, pa šta.

Griješiti je sasvim normalno, pogotovo kada s nečime tek počinješ. I popravljati se, normalno je, nakon pogreški. I uspjeti, i moći, sve bolje i bolje, kada uočimo tu malu nit, koju trebamo pojačavati.

Roditelji, djeca mogu. Dajte im da rade koliko mogu. Koliko ona procjenjuju da mogu. Ako griješe, ne rade to s namjerom. Kao i vi, ona idu s namjerom da pomognu. Svako želi da njegovo dijete, u trenutku kada krene da živi samo, bude sposobno za to. 

Pustite im to. Pustite ih, da rade, kada kažu: 

"Mogu sama."

"Dat ti je ovaj život, jer si dovoljno jak(a) da ga živiš"

To je rečenica, koja mi često u trenucima slabosti bude na umu.
Kada već budem iscrpljena od istrajavanja. Od pokušavanja novih. Od neuspjeha.
Rečenica poput ove, uz sebe nosi i novu rečenicu: "Eh, nećeš!".
Svima nam se, ma koliko pozitivno mogli da sagledamo većinu situacija u svome životu, desi trenutak, kada nas, ili neka loše vijest vezana za nama bliske, ili neka situacija za koju nikada ne bismo mogli pretpostaviti da će krenuti u tom smjeru, samo povede nekim drugim tokom misli. A misli su takve, jedna za drugu se lijepe, i bile one lijepe, ili ne tako lijepe, počnu da se umnožavaju i roje.

Kada mi se desi, kada osjetim da sam slaba, kada osjetim da ne mogu dalje, dođe mi ova rečenica, kao poklon. Sreća moja, pa je znam, i još bitnije, već mi je postala dijelom iskustva, pozitivnog iskustva vraćanja na stazu kojom želim ići, i na kojoj osjetim da imam sposobnost da se nosim sa onime što me "spopalo".

Uz tu rečenicu, već se nadovezuju nove, riječi, rečenice, misli, i put ka sreći postaje prohodniji, kakav nije u onim situacijama, kada me, u krajnjem slučaju, bespomoćnost, dohvati. Uz tu rečenicu, dolaze ojačavajuće.

Svako iskustvo koje smo imali, ono je prošlo. I mi smo ga preživjeli. Mi smo iz njega izašli živi, i pred nama je odluka. Da li ćemo, kada se osvrnemo nazad, reći: "Kako sam ja teško iskustvo imala." i zaroniti u njega, pripovijedajući o njemu drugima, ponovo doživljavati iste manifestacije, kao prilikom iskustva, ponovo se ježiti, ponovo plakati, ponovo buditi u sebi sve ono što je prošlo. I živjeti prošlo. Živjeti je tada, u trenutku pričanja.
Ili možemo reći: "Ja sam preživjela." Iz tog iskustva koje je prošlo, znam, da sam bila jača. Da sam sada tu. Da sam ga prošla. I da je ono prošlo mene. Bila sam dovoljno jaka, da se iznad njega izdignem i budem sada tu gdje jesam. Jer ipak, "dat mi je ovaj život, jer sam dovoljno jaka da ga živim."
Idem naprijed. Moje iskustvo, i sama činjenica da sam i sada ovdje, dovoljno o meni govori, kao o jakoj. Zašto ne bi i ostatak života ispunila svojom snagom?

Oči su ogledalo duše

Oči su ogledalo duše.
To ste svi gotovo čuli, štoviše, mnogo puta.
Ali ne na ovakav način. Pod tim se najčešće podrazumjevalo, da, kada neku osobu pogledate u oči, kao čarolijom, možete da uronite u to kakva ona jeste, i procijenite, da li joj ili ne možete povjeriti određene detalje svog života, da li, ili čak i kako joj se možete obratiti, da li će se nasmijati na nešto što tek namjeravate da kažete. Kao da, uvidom u njene oči, postajete njom, i njenim očima gledani, možete procijeniti kako treba da se naspram nje postavite.


Ali to, oči su ogledalo duše, ne mora nužno da ide samo u tom pravcu. U pravcu vas prema osobi u čije ste se oči zagledali. Istovremeno ide iz pravca duše očiju u koje ste se zagledali.
Znate kako kada gledate u jedan te isti objekt, svako od vas primjeti neke različite aspekte jedne te iste stvari.
Nekome se dojmi boja, nekome tekstura, nekome oblik, nekome namjena, nekome samo posmatranje. Možda iz onoga što umijemo da vidimo, progovara naša duša. Možda ona tako upija stvari?

A koliko imamo kontrolu nad tim "gledati"? Koliko pridajemo važnost onome što gledamo?

Koliko lijepih stvari uopšte oko sebe primjetimo? Koliko stvari uopšte primjetimo, zaronjeni u svoje misli i probleme? Koliko sebi dozvolimo da osjetimo, od onoga što nam se osjećaju daje?
Koliko ćemo duše unijeti u ono što radimo? Koliko duše dati u svoja djela?

Ako smo mi, a jesmo, ti, koji kreiramo svijet oko sebe onakvima kakva je naša duša, da li je onda naša odgovornost da nešto poduzmemo, kako vidimo da ništa na nas ne ostavlja traga? Ako smo mi ti koji smo zaduženi da vrt naše duše svojim umilnim cvatom okuplja ljude oko sebe, hraneći ih, ne trebamo li onda mi, osposobiti oči da se napajaju čudesima s kojima se svakodnevno susrećemo? Nismo li onda mi odgovorni, šta u svoj život dopuštamo da uđe?

Mali su to koraci.

Ja sam počela prije par godina. Ne pratim više vijesti. Iskreno, ne zanima me šta se dešava u svijetu, koji nije meni blizak, i u kojem nemam moć da nešto poduzmem. Jedini komadić svijeta koji me zanima, jeste onaj kojim sam, u datom trenutku okružena. Ne želim da prikupljam informacije, koje u mom, svakodnevnom danu, popunjavaju moje kratkoročno pamćenje, ili prelaze u ono, neograničeno dugoročno, a nemaju moć da moj život, na bilo koji način, uljepšaju. Kada čujem za ratove, za poginule, ranjene, one koji trebaju pomoć, šta imam od toga, ako mogu pomoći samo onolikom broju ljudi, koji su mi dostupni. I ne mogu spasiti cijeli svijet. Svaki dio svijeta je dio odgovornosti svijeta koji je u njemu. Ja niti mogu, niti želim nositi odgovornost svijeta.

Ja nosim odgovornost onog svijeta, koji ulazi kroz moje oči. Dajem sebi pravo da biram šta želim gledati, i šta vidjeti. Dajem sebi za pravo birati, čime želim biti okružena.

Birate li vi?

Oči su, ipak, ogledalo duše. Kako kada vas neko spolja gleda, tako i kada vi iznutra spolja gledate.
  Vi ste oni koji odlučuju šta ćete vidjeti, u svijetu, koji se spolja nudi. Šta želite u sebe posaditi, od sjemena koje vas napolju čeka?

Moja, na jednakom rangu kao i pisanje, ljubav

Ferhadija, Banja Luka, u  nastanku

Zrcaljenje

Vremena kada smo isto bile.

Kada sam je upoznala, nisam mogla da dođem do njenog imena, jer ona odavno to nije bila. Ona je bila Depresija. Njene riječi su lagano, ali ne lagodno, silazile niz njene u rozo karminom obojene usne. Njene riječi su bile brižljivo odabrane, ali bojažljivo su tražile put do uha. Ona nije imala ime. Ništa lično, što ju je izdvajalo, jer izdvajati se bilo je teško. Ona je bila ništa više, nego Depresija. Nije mogla da poima sebe izvan nje. Sav svijet joj je bio svijet od kojeg strepi, da je ne prepoznaju, da je ne okarakterišu kao Depresiju. A bila je, samo to. Za sebe je govorila da samo o tome razmišlja, samo o tome priča. Sebe je umotavala u papir pun etiketa. Kada je završila  svoju priču, pomno me je gledala, čekajući da vidi, hoću li joj uzvratiti riječju, ili je i na mene, potpuno ili polovično prešla Depresija. Pratila je moj pogled, i za njega se vezala, htjela je da je doživim. Htjela da je čujem. Htjela da budem tu uz nju, da ne bude sama. Da ne bude sama, sa Depresijom. Sama sa ljudima. Sama.

Govorila sam joj mnogo o njoj, o tome šta sam saznala iz njenih riječi, o tome kako sam nekada slična njoj. Govorila sam joj o tome kako smo svi ponekada slični njoj, obilježeni svojim iskustvima iz kojih ne znamo izaći, kako smo ponekad svi mi sami, u gomili ljudi, koji pričaju pored nas, a ne sa nama. Govorila sam joj kako vidim njen trud, kako vidim njenu hrabrost da se trudi, njenu volju da ipak korača, da traži, da dijeli, iako je za sebe govorila da nema povjerenja.

Govorila, i kao da sam vidjela, da se riječi vraćaju meni. Kao da mi ponovo pune usta. Pune, do trenutka, kada više nisam imala kako da kažem, da je mnogo više, mnogo više od Depresije.

Govorila sam joj - Ti imaš ime. Ti se ne zoveš tako. To je jedna tvoja karakteristika. Karakteristike su prolazne. Ljudi se mjenjaju. Ti si već aktivna u tome da se mjenjaš. Pusti se, čuj ljude koji su oko tebe, čuj da nisi sama. Oni te žele blizu sebe, oni žele tvoje prisustvo.

Ona je rekla - Možeš i ti doći nekada kod mene. Fali mi društvo dok sam u kući. Kuća me usamljuje. Dođi mi, kada možeš. Ja imam povjerenja u tebe.

Gledala je u moje oči, tražila Depresiju, da li me dotakla, dijelom ili polovično. Gledala sam u njene oči, tražila, da li me čula, dijelom ili polovično.

Pričale smo, ona bojažljivo, ja odvažno. Ona tiho, ja snažno, jedna drugoj prenoseći dijelove sebe, pretapajaći ih kroz oči.

Kada sam otišla - ja sam ostala Maja. Ona je, ostala Depresija.

Poklon sreće

Sreća. Taj osjećaj kome nas stalne težnje vuku, a koji percipiramo kao da se izmiče. Sreća, ta divna sreća, koja je čas u nama, a čas se mjenja za neki drugi osjećaj, dalek ili dalji od nje, po prijatnosti. Dolazi nam, potom od nas odlazi, i iznova nam se ponovo vraća - tako nam se čini. I naučimo da živimo s tim ciklusom životnosti koju daje, i koje nas lišava, naučimo da prihvatimo da je život skup stvari koje su lijepe, i koje su manje lijepe, da je to, jednostavno, odlika života. Ponekad manje, ponekad više se potrudimo da ta sreća duže ostane uz nas. Ili, da ta sreća, mnogo više nego uz nas, bude u nama, i da je, kao takvu, kao našu, možemo dijeliti sa onima, koji trenutno nisu u mogućnosti da shvate, da je, kao i mi, također imaju u sebi. Dešavalo mi se da mi ljudi kažu: "Nisam dobro. I ne želim da te smaram svojim negativnim stavom. Dojadilo mi je pričati o tome kako mi je loše.". A ja se pitam, da li možda, ne mora biti tako. Da li ta negativna energija, u susretu sa nekom pozitivnom, može da se ublaži? Da li, možda, zauzvrat, mogu od mene, ili nekoga ko se osjeća bolje, dobiti toliko pozitivne energije, da ona njihova, negativna, počne sama od sebe da otkopnjava, poput snijega, podstaknutog suncem, i pretvara se u neko stanje koje, poput kiše daje život. 

A sreća, njeno prisustvo u nama, samo je naša odluka. Isto kako odlučimo šta ćemo danas obući, isto tako možemo odlučiti čemu ćemo dozvoliti da nas usreći. I koliko ćemo nečemu dozvoliti da nas usreći, prije nego mu oduzmemo onaj dio koji ga dijeli od toga da bude savršeno. Koliko ćemo dati lijepim stvarima koje se dešavaju naše pažnje, i tako ih unijeti, kao poklone, u sebe. Sreća je zaista odabir, kako kažu. Vi možete, u danu koji ni po čemu nije lijep, odlučiti da želite raditi nešto što prevazilazi njegovu ne-tako-lijepu stranu. U danu, u kojemu ste se probudili nervozni, možete stati, i razmisliti - želite li da se nastavi tako? Način na koji vi vidite svijet oko sebe, samo je vaš, i ma koliko imali utjecaja sa strana na taj način gledanja na svijet, on ostaje vaš. Samo je potrebno da ga opet, lišite utjecaja i vratite sebi. 

Jer, ipak, niko nije dužan da nas čini sretnima, osim nas samih. Niti iko može, ako mi sami to sebi ne damo. Ako se susprežemo mislima da ne zaslužujemo sreću, ili da je ona tako kratka, da je suvišno trošiti vrijeme na dosezanje iste...

Niko nije odgovoran za nas same, osim nas samih. Svi drugi već imaju sebe, i za sebe su dužni da se brinu. Drugi imaju svoju sreću, i nju treba sebi da daju. Ponekad, s nama da dijele, ponekad, u nas da pretaču, kada smo mi puni onih ne-tako-prijatnih osjećanja. Ponekad, kada se oni za to odluče. Jer, sreća jeste odluka. 

Odluči se i ti danas. Tvoja sreća je tu, čeka da je sebi pokloniš.

Svetost uloga

Čovjek koji svojoj ženi pomaže u kućanskim poslovima, papučar je. Pa gdje jedno muško na taj način da iskače iz svoje uloge, to je strašno za vidjeti... Muškarac koji se odrekne društva svojih prijatelja, koji više vremena voli provoditi sa svojom ženom? Opet - papučar. Ona mu komanduje. A on poslušan - ko pašče.

Muškarac koji plače na sahrani svog bližnjeg - mlakonja. Vidi ga, ko curica se raspekmezio. Kako ga nije sramota svoje muške djece, fuj, fuj, kakav primjer daje. Pa muškarci ne plaču.

Muškarac koji nije zaboravio godišnjicu svoje veze, svog braka, rođendane svoje djece - ozbiljno iskače iz predstave o muškarstvu. Ne uklapa se u klišee serija i filmova po kojima se treba živjeti. Pa filmovi se snimaju po životima, oni su odraz realnosti - kako se usuđuje?

Na šalteru piše: Prednost imaju majke sa djecom. U redu stoji muškarac sa djetetom. On nema pravo. On je muškarac - zašto da se njemu olakšava, pa on s lakoćom može stojati i držati dijete. Pa sramota je da on ne može. A sramota je i da muškarac drži dijete - pa šta će njemu dijete, do je ženski zadatak. Papučar, pa eto. Ko zna šta mu žena radi, dok on čuva dijete.

Muškarac koji ima problema sa pronalaženjem zaposlenja ne smije pustiti ženu da radi. Pa to je sramota, ljudi moji, muškarac treba da opskrbljuje porodicu - on je sakupljač - žena, ona je odgajač. Ona da radi - šta će joj onda muž, što se udavala? Mogla je raditi prije - sad ne mora, sad će muž - to je njegova uloga.

A kada žena cijepa drva?
Kako nju da nazovemo. Ja nikada nisam čula da se nju ikako zove, nego, kada jednom ona to počne raditi, muškarac se izmiče. Kada vidi šta sve može, pa hajde, pusti je da to radi. Sposobna je, što da ne. On će oprati suđe.

Kako je umro nevirtuelni čovjek?

Nije rijetko čuti: "Facebook uništio brak X.Y.", i da su generalno, društveve mreže pošast koja ruši brakove, izgriza prijateljstva, načinje ljubavi... Ali isto tako, i počinje ljubavi, dovodi do brakova, i učvršćuje spone među ljudima, koji drugačije ne bi imali načina da se čuju...

Nije rijetko čuti, i često zasmeta...
Jer, ja znam vrijeme u kojemu nije bilo istih, pa se opet dešavalo i da se brakovi istroše, da prijateljstke niti budu raspletene, a ljubavi samo zgasnu. To mi je ništa drugo nego prebacivanje krivice na nekoga mimo nas, kao da nismo mi ti, koji smo sudjelovali u tim različitih vrstama veza, nego smo bili u nekom trojnom paktu, u nekom neposrednom odnosu, kojim su internetske društvene mreže poredovale, i doprinosile.

Ja znam da je postojalo vrijeme, kada su ljudi pisali pisma. Kada su ljudi čekali na odgovore danima, ali i dočekivali. Kada su se radovali, što je uspjelo do njih da stigne. A sada, postoji vrijeme, u kojemu komunikaciju koju imamo nadohvat ruke, uzimamo zdravo za gotovo, kao, podrazumjeva se. Kada ljude, koji su nam korak udaljeno, pozivamo mobitelom, ili im šaljemo poruke preko društvenih mreža. Ili ipak, ljude s kojima dijelimo prostor, ostavljamo da se bave nečim drugim, dok se mi, s nekim drugim ljudima dopisujemo. Imamo prilike za ljudski kontakt, ali nam ipak draži taj artificijelni. U njemu možemo birati šta želimo biti, i kakvima se predstaviti. U njemu možemo stalno i bez ometanja da uzimamo uloge, i odbacujemo uloge, mjenjamo ih novim. Kao da možemo da izlazimo iz koža u kožu, ostavljajući one prethodne da izlape, dok putpuno ne nestanu.

Tehnologija nije zlo, mi smo ti koji smo to postali.
Mi smo ti, koji bismo mogli koristiti FB i slične društvene mreže da premostimo razdaljinu, ali isto tako, u svakoj situaciji u kojoj bi se našli, premošćavali bi je sami. Mi smo ti, koji smo zamjenili zagrljaje, one mekane, ali i one čvrste, srcima u komentarima. Mi smo ti koji smo pretvorili naše vrijeme u vrijeme provedeno na društvenim mrežama, dok drugima govorimo da nemamo vremena da se nađemo. Mi smo ti, koji dajemo od svog slobodnog vremena vrijeme za virtuelno spajanje sa drugima, nauštrb mnogim drugim, zaista obogaćujućim radnjama. Mi smo ti, koji puštamo prijateljstva da se guše u morima naših obaveza. Koji puštamo prijatelje da izvise, radi toga što smo zaboravili šta znači napraviti  napor da se s njima sretnemo. To olakšano susretanje virtuelnog prostora nam je oduzelo volju da se trudimo. Mi smo ti, koji kada putujemo stavimo slušalice u uši, kojima je sloboda ličnog odabira ponudila tu mogućnost da ne moramo više kontaktirati sa ljudima oko sebe.

Nije nam Facebook uništio brak, mi smo. Nije nam Facebook uništio prijateljstva, mi smo.
U moru mogućnosti, mi smo se utopili. Mi smo se zbunili. Izgubili.
Izgubili od sebe, i od drugih izgubili. MI.

A ja znam za vrijeme...

To vrijeme ističe.