Prije dvije, tri godine, prvi put sam čula za Dnevnik zahvalnosti, i počela ga primjenjivati, u iskrenoj želji, da moj dan, koji je iza mene, ostane osvijetljen tim divnim trenucima koji su bili njegovim dijelom. Postoje, naučni pokazatelji o dobrobitima koje ova vježba ima za blagostanje čovjeka. Suštinki se sastoji od toga: Kada na kraju dana, uzmete sebi 15 minuta vremena da napišete šta je to za šta ste zahvalni, šta je to što je ovaj dan utjecalo na to da se pozitivna osjećanja probude u vama, šta je to, što vam je ovaj dan služilo - shvatit ćete - toliko je razloga za zahvalnost. Za neke sasvim obične stvari, koje možda ni ne primjetimo, sve dok ih ne nestane. Kao ja, sada kada sam prehlađena, shvatam, koliko mi znači moći disati otčepljenog nosa - moći udisati zrak punim plućima - a dok to nije bio slučaj, bilo je to nešto što se podrazumjeva.
I toliko drugih stvari nam propusti zauzeti pažnju koju zaslužuje, da bi nam donijelo osjećaj zahvalnosti.
Ovu vježbu spominjem, jer je ona, na neki način, svjesni napor obuhvatanja onoga lijepog što nam se desilo, što je dijelom našeg života na bilo koji način, a što ga obogaćuje. I to je, istovremeno, aktivnost, kada mi, koristimo naše pamćenje, sjećanje, doživljavanje, koje je iza nas, i iz njega probiremo ono što želimo za sebe da izdvojimo, i na neki način, sačuvamo.
To je način obuhvatanja onoga što nam se već desilo, ili što je dijelom našeg života, možda našom željom, možda nečijom drugom, i mi samo treba da to ovjekovječimo olovkom.
Postoji druga stvar, koju možemo raditi, da bi isto tako postali sretni -
možemo čekati da nam neko drugi da razloge da bi bili sretni.
Mi ljudi jedno društvena bića, i naravno da u suodnosu sa drugim ljudima dobijamo mnogo uzroka zadovoljstava, mnogo sitnih i krupnih sreća, mnogo osjećaja poštovanja, uvažavanja, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. To se svakako može spomenuti i u dnevniku zahvalnosti, i treba i tome dakako dati prostor u osvrtu na svoj dan.
Ali šta onda, kada se naša sreća sasvim pretvori u ono što nastaje iz odnosa sa drugim, što nastaje iz aktivnosti drugih, šta nastaje izvan nas?
Onda se desi neka vrsta ovisnosti. Spleta ovisnosti i očekivanja, rekla bih. S jedne strane, potrebno nam je da nam neko drugi učini nešto za nas, šta će nas učiniti sretnima, a istovremeno, od onih koji su pored nas, koji su nas bliski, i očekujemo da to rade, jer, zato su nam i bliski. Kada se naša očekivanja ne ostvare, bivamo razočarani.
Onda, postavlja se drugo pitanje - Šta je to što nas blokira da sami posegnemo za tim da stvorimo sebi sretne trenutke? Da osvijetlimo one sretne trenutke koje već imamo, a koji nam upravo zbog toga promaknu, jer su - sretni trenuci.
(Treba imati na umu da je nauka dokazala da su ugodne (opštepopularno-pozitivne) emocije tihi pokretači akcije, dok neugodne(negativne) imaju mnogo veću snagu i veći utjecaj na nas. Možda je to ostatak evolucijskog napretka čovjeka, tako je rečeno, jer su nas upravo te "negativne" emocije često spašavale od nestanka. Samim tim, ugodne emocije nam kraće traju, i nekako ih propustimo dublje doživjeti, jer su tihe, dok one koje su neugodne "brundaju" cijelim tijelom i teško ih je ne primjetiti upravo zbog te pobuđenosti koju uzrokuju.)
Šta je to u nama, što nas motivira da spolja očekujemo, ili da nam drugi na neki način donesu sreću, ili da nam se ona sama desi? Naravno, dešavaju se i sami od sebe mnogi predivni trenuci, i treba u njima biti što više prisutan i dati ih svim čulima na kušanje, ali, postoji i pregršt lijepih trenutaka koji sami sebi možemo da stvorimo.
Naprimjer: Uživam da jedem kokice. Napravit ću ih sebi, i uživati u svakom zalogaju. Volim kada za nekoga uradim neku sitnicu koja će ga obradovati - učinim to. Volim slušati određenu pjesmu jer me motivira, učinit ću to. Smirujem se razgovorom sa svojom prijateljicom - razgovarat ću s njom.
Gledat ću šta mi prija, šta mi donosi mir, šta mi donosi ugodna osjećanja, i potrudit ću se da to dovedem u svoj život, mnogo mnogo takvih trenutaka. Usput, dešavat će se i sasvim improvizovani trenuci sreće, i oni trenuci sreće koji su u vezi sa nama bliskim ljudima.
Zašto ne? Zar nam može biti dovoljno sreće, i svih ostalih prijatnih osjećanja koja su u sprektru zajedno s njom? Zar postoji granica, kada taj osjećaj zadovoljstva postaje na neki način, negativan?
A vi, dajem vam za zadatak - uradite danas, samo JEDNU stvar koja vas čini srećnijim. I probajte stati na tome.
četvrtak, 26. siječnja 2017.
ponedjeljak, 23. siječnja 2017.
"Bolest", liječiti ili dati lijek?
Sasvim obično pitanje: Kako se zove dijagnostički test ličnosti, vratio me u godine iza mene, kada sam učila o tome. Kada su se predamnom otvarala čudesa onog što nas čini ljudima, načinima na koje se to može otkriti, izmjeriti, opisati, sortirati... Sjećam se, a i sada osjećam, kada sam osjećala neodređeno veliku odbojnost prema tome, jer mi se nekako činilo da nas previše opisivanja ograničava u našoj raznolikosti, i oduzima nam onaj dio koji je iznad opisa.
Zauvijek sam ostala obilježena iskustvom koje sam stekla radeći sa ljudima oboljelim od shizofrenije, kada se predamnom otvarala lepeza divnih karakteristika, o kojima nisam mogla čitati u udženiku, ili, ako i jesam, obično su bile zasjenjene opisom takozvanih, negativnih simptoma. Provodeći vrijeme sa tim ljudima vidjela sam šta znači biti kreativan, šta donosi, sa druge strane, kada ti pojedini dijelovi mozga izražajno više rade - odnosno, šta JOŠ donosi.
Ono što me ljutilo i obeshrabrivalo je čuti da jednom uspostavljena dijagnoza uvijek ostaje, i da te dijagnoze ne znaju za poboljšanje. Poboljšanje u smislu, da postoji određen stepen kada se kaže da su simptomi ublaženi, ili čak, neprimjetni, i da je osoba samim tim oslobođena dijagnoze.
Jer dijagnoza je kao drugo ime. Ili čak, u nekim slučajevima, kao titula koja stoji prije imena, i koja imenu daje značenje i značaj.
Ljutilo me to što sam, toliko često učila, kako tretirati bolest, a ne, kako zadržati zdravlje - što sam toliko često slušala, kako raditi sa posljedicama, nego, kako ukloniti uzroke.
Najviše od svega me ljutila, upravo ta svjetla reflektora usmjerena na ono što je "bolest", a ne na ono što je prevencija, ili lijek. Ili na tretiranje onog što je "bolesno", a ne jačanje onog što je ostalo u nama, a što se još može boriti.
Šta me ustvari potresalo je ta uloga bespomoćnosti, koja se promovisala, gdje se pokušavalo, kroz tretiranje "bolesnog" zanemariti da u samoj osobi postoji toliko potencijala samoobnove, toliko resursa - slobodnomogureći blaga, koje će ostati van fokusa, jer ih ni ne tražimo. Mi koji treba da imenujemo "bolest", vidimo samo kroz sito onoga što nam daju dijagnoze, i radimo samo kroz ono što kroz njih prođe. Taj osjećaj nam daje sigurnost, da znamo s čime radimo, da su uzda u našoj ruci. I da, baš mi, koji radimo, možemo da liječimo. Ogromna je to moć. Ogromna i odgovornost. Ali, s druge strane, ogromna zloupotreba. Zloupotreba onih kojima trebamo pomoći - jer to nije pomoć. To je činjenje ovisnim. To je onesposobljavanje. To je "igranje Boga".
To je zanemarivaje činjenica da drugo ljudsko biće posjeduje kapacitet da se samo (iz)liječi. Kapacitet, koji, lično našom rukom može da bude odgojen da joj služi. Može biti odgojen da je vodi u život u kojem osjećaj snage izvire iz nje same. Ne mora spolja tražiti. Ali onda se ne mora osloniti na nas.
Jedna je vrsta moći i posjedovati takve alate i tehnike, koji omogućuju ljudima da dosegnu svoje visine. Vrsta moći koja izranja iz toga, što se znamo gledati kao oni koji ih posjeduju, a ne kao oni koji ih proslijeđuju, i kojima nam je i sama, metoda proslijeđena, za postajanje puno više od naše slutnje i sumnje.
Zato i postoje dijagnoze. Ne samo da te sebi pojednostavim. Nego i u tome da sam Ja ta koja te zna. Ja ta koja zna kako s tobom. Ja ta koja te može izliječiti. Naravno da me ljute i ljudi među medicinarima koji kažu da psihologija nije nauka, jer ono što ona obuhvata nije vidljivo - a kako ćeš raditi sa onim što nije vidljivo. Zato smo morali bolest očitovati kroz simptome, i liječiti kroz lijekove, da bi pokazali svoju naučnost.
A neobuhvaćen ostaje jedan svijet vrijedan divljena - unutar svakog pojedinog bića. Ostaje jedan ćup pun blaga ljudskih krasnoća - koji bi bio dovoljan da nada u bolje bude mnogo više od nade, a mnogo bliže realnosti. Ostaje zaključan, zmajem osjećaja moći, zaštićen. Ali ostaje, jer sve ono što je vrijedno ne može nestati.
Zauvijek sam ostala obilježena iskustvom koje sam stekla radeći sa ljudima oboljelim od shizofrenije, kada se predamnom otvarala lepeza divnih karakteristika, o kojima nisam mogla čitati u udženiku, ili, ako i jesam, obično su bile zasjenjene opisom takozvanih, negativnih simptoma. Provodeći vrijeme sa tim ljudima vidjela sam šta znači biti kreativan, šta donosi, sa druge strane, kada ti pojedini dijelovi mozga izražajno više rade - odnosno, šta JOŠ donosi.
Ono što me ljutilo i obeshrabrivalo je čuti da jednom uspostavljena dijagnoza uvijek ostaje, i da te dijagnoze ne znaju za poboljšanje. Poboljšanje u smislu, da postoji određen stepen kada se kaže da su simptomi ublaženi, ili čak, neprimjetni, i da je osoba samim tim oslobođena dijagnoze.
Jer dijagnoza je kao drugo ime. Ili čak, u nekim slučajevima, kao titula koja stoji prije imena, i koja imenu daje značenje i značaj.
Ljutilo me to što sam, toliko često učila, kako tretirati bolest, a ne, kako zadržati zdravlje - što sam toliko često slušala, kako raditi sa posljedicama, nego, kako ukloniti uzroke.
Najviše od svega me ljutila, upravo ta svjetla reflektora usmjerena na ono što je "bolest", a ne na ono što je prevencija, ili lijek. Ili na tretiranje onog što je "bolesno", a ne jačanje onog što je ostalo u nama, a što se još može boriti.
Šta me ustvari potresalo je ta uloga bespomoćnosti, koja se promovisala, gdje se pokušavalo, kroz tretiranje "bolesnog" zanemariti da u samoj osobi postoji toliko potencijala samoobnove, toliko resursa - slobodnomogureći blaga, koje će ostati van fokusa, jer ih ni ne tražimo. Mi koji treba da imenujemo "bolest", vidimo samo kroz sito onoga što nam daju dijagnoze, i radimo samo kroz ono što kroz njih prođe. Taj osjećaj nam daje sigurnost, da znamo s čime radimo, da su uzda u našoj ruci. I da, baš mi, koji radimo, možemo da liječimo. Ogromna je to moć. Ogromna i odgovornost. Ali, s druge strane, ogromna zloupotreba. Zloupotreba onih kojima trebamo pomoći - jer to nije pomoć. To je činjenje ovisnim. To je onesposobljavanje. To je "igranje Boga".
To je zanemarivaje činjenica da drugo ljudsko biće posjeduje kapacitet da se samo (iz)liječi. Kapacitet, koji, lično našom rukom može da bude odgojen da joj služi. Može biti odgojen da je vodi u život u kojem osjećaj snage izvire iz nje same. Ne mora spolja tražiti. Ali onda se ne mora osloniti na nas.
Jedna je vrsta moći i posjedovati takve alate i tehnike, koji omogućuju ljudima da dosegnu svoje visine. Vrsta moći koja izranja iz toga, što se znamo gledati kao oni koji ih posjeduju, a ne kao oni koji ih proslijeđuju, i kojima nam je i sama, metoda proslijeđena, za postajanje puno više od naše slutnje i sumnje.
Zato i postoje dijagnoze. Ne samo da te sebi pojednostavim. Nego i u tome da sam Ja ta koja te zna. Ja ta koja zna kako s tobom. Ja ta koja te može izliječiti. Naravno da me ljute i ljudi među medicinarima koji kažu da psihologija nije nauka, jer ono što ona obuhvata nije vidljivo - a kako ćeš raditi sa onim što nije vidljivo. Zato smo morali bolest očitovati kroz simptome, i liječiti kroz lijekove, da bi pokazali svoju naučnost.
A neobuhvaćen ostaje jedan svijet vrijedan divljena - unutar svakog pojedinog bića. Ostaje jedan ćup pun blaga ljudskih krasnoća - koji bi bio dovoljan da nada u bolje bude mnogo više od nade, a mnogo bliže realnosti. Ostaje zaključan, zmajem osjećaja moći, zaštićen. Ali ostaje, jer sve ono što je vrijedno ne može nestati.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)