Pretraži ovaj blog

subota, 29. studenoga 2014.

Odlučnost vs. Ljutitost

Postoje dva načina, kojih sam svjesna, na koji se može nekome dati do znanja da nešto radi pogrešno, i na koja reagujemo kako bismo nekoga privolili ili pak prisilili da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima. I namjerno koristim više izraza za naš način ophodnje prema osobi na koju želimo da djelujemo.

Oba su načina verbalno ophođenje, sa neverbalnim dodatkom.
Jedan od njih, često prerasta u nasilje. O tome ću dalje pisati...

Dakle, dva su načina, kojih sam danas postala svjesna, koje koristimo kako bismo na nekoga djelovali da se ponaša u smjeru naših, očekivanja, ali i budućih očekivanja šire okoline. To su: ljutito i odlučno ophođenje. Zavise isključivo od nas. Koliko smo u kontroli nad samima sobom, i u mogućnosti da taj prvi poriv da reagujemo ljutito obuzdamo, i kanališemo u odlučnost.

Jedan korak dijeli jedan način od drugoga, na početku shvatanja o postojanju dva koraka, a kasnije, kada razmotrimo oba, obično počnemo da samo koračamo u odlučnost.

Primjetila sam to na mojim mačkama. Jednako tako, u životu ću nekada imati dijete, koje neće razumjeti moje riječi, ali će moći da razazna, po mojoj reakciji šta nije uredu da ono čini. 

Prva reakcija je ljutito usmjeravanje nekoga da radi ono što mi želimo. Pokreće nas ljutnja, i naše lice je svo oslikano njome. Pokreće nas unutarnji glas da neko ne smije da radi to što radi, da neko na koga treba da djelujemo nije smio tako da se ponaša, i da je kriv što je uradio nešto što nije trebao. Da je možda čak, u nekome kontekstu, namjerno nešto uradilo, jer to, radi idalje, iako mu je već prije rečeno da ne bi smio. Ljuti smo jer nas ne poštuje. Jer zadire u našu mogućnost kontrole.
Taj pogled djeteta, ili, eto, mačke, na naše lice, naborano u bijesu, ljutnji, izaziva strah. I, kod djeteta barem, izaziva krivnju, s vremenom. Jer, učinilo je nešto što je nas razljutilo. Nešto od čega je naše lice postalo zastrašujuće iskrivljeno. I iz našeg glasa osjeti gorčinu, pogrešnost. Ne zaustavlja se često na povišenom tonu, to nam se otme kao reakcija. Tu dolazi i: "Jesam li ti rekla da to ne radiš? Što ti je to trebalo, što me ne slušaš?" ili čak teže: "Što si tako bezobrazna/bezobrazan? Ja se toliko trudim oko tebe, a ti sve gora/gori". Iz ovoga se vidi naša nemoć, i kako našu ljutnju zbog isplivanjanja te nemoći, upotrebljavamo na djetetu. To premašuje ono što je dijete uradilo. I u njega, koje je vjerovatno već dovoljno tužno jer svojom "pogreškom" gubi ljubav, stavljamo i krivicu, i plašimo ga odbacivanjem. Jer, ljutnja nas od njega otklanja.

Druga reakcija je odlučno govorenje da nešto što se uradilo nije bilo onako kako očekujemo, danas mi, a sutra će ostatak društva. Što će, u narednim situacijama u kojima se bude ponavljalo, također voditi pokušajima da se sankcioniše i dokine. Tu nismo uključeni mi, kao individue, niti dokidanje naših osjećaja vrijednosti, naših sposobnosti kontrole situacije, ili pak, poštovanje naše riječi. Niti je tu umješana osoba koja ne čini ispravno. Nijedna njena osobina neće biti uključena, niti joj dodijeljena. Ovdje je u pitanju postupak koji je pogrešan. On u nama ne izaziva ljutnju, i ne napada nas, druga osoba nije ništa kriva, činjenjem istog. Mi smo, odlučno, govorimo šta je to što nije bilo uredu, i šta jeste uredu, šta treba da neko uradi, a da bude ispravno.

Nije dovoljno nekome reći: "To nisi uradio dobro.", nego mu treba i reći šta jeste dobro, kako da uradi nešto onako kako će se, danas od nas, a sutra od drugih, od njega očekivati.  Ljutiti se na nekoga zato što griješi, i sručiti bijes zbog njegovih grešaka, vodi samo tome da se on u nekom doglednom vremenu osjeti sam kao pogrešan, ako se to bude ponavljalo.

A treba nam odlučnost u dokidanju neke radnje. Nje se ne bi trebali odricati. Kada se objašnjavaju neke stvari koje su bitne, bitno je da smo odlučno uključeni u to da se ona urade onako kako bi trebalo. 

Znam da ćete, nakon čitanja, u nekom dijelu svog iskustva naći primjere oba načina. I da ćete, negdje u sebi, bilo svjesno ili nesvjesno, osvijetliti oba. I usporediti. I nekada, u budućnosti, početi koračati samo odlučno.


ponedjeljak, 17. studenoga 2014.

Disciplina

Uvijek se žalim kako je nemam dovoljno.

Nešto me počne zanimati. Krenem prema tome. Počne mi zaokupljati misli, tako da smišljam načine na koje se može uraditi. Smišljam situacije u kojima može biti sastavni dio. Čemu sve može da služi. Naum mi padaju sve dobrobiti koje daje. I otisnem se. Krenem prema tome.

I nađem se usred. Na početku, sva sam preplavljena od sreće što se bavim onim što me zanima. Gdje da mi bude bolje. Meni, koja ne mogu nešto da radim, ako ne znam razlog, svrhu, dobrobit mom biću. Meni, koja se vodi intuicijom, ili bolje rečeno, koja sam intuitivna, sva, do srži. Stopljena u osjećaj. I tako se, utopljena sva u radost, što sam dijelom nečega, meni tako zanimljivog, stapam svoje ideje o tome, s tim kakvo ono jeste. I uklapaju se polako moja očekivanja, sa onime što dobijam. I koriguju se naspram njega. I smanjuju. I uvećavaju. I onda, raste želja, srazmjerno sa vremenom provedenim u toj aktivnosti, da radim bolje.

I onda, odjednom...
Dok nešto što volim postane navika, postane dio mog života, u koji ja ipak moram da uložim trud da bi to opstao, dajući mu život ako mu dajem vrijeme, prestaje interes.
Ali ne prestaje odmah. Gledam ga kako splašnjava, i često, ne poduzimam ništa. Čekam dok ne isčezne potpuno.

I nađem opet nešto drugo, što me interesuje, dajući se tome. Jednako entuzijastično, kao i sa prethodnim interesom. I isto. U krug. Stalno se dešava tako. Ali, s tim da se s vremenom vraćam starim interesima, i od njih se odmičem, i vraćam im se, ponovo.

Do danas bih govorila da imam nedostatak discipline.
Od danas, već imam drugu viziju toga.
Uzimam onoliko koliko mi je dovoljno, da se ispunim. Onoliko, koliko mi treba, da bih osjetila zadovoljstvo.
Onoliko zadovoljstva koliko mi treba da me podstakne da činim veće stvari od mene same. Da prelazim te granice unutar sebe. One granice, koje često nisam sama sebi ni postavila. Kao što nisam ni sama sebi postavila šta je disciplina.
Samo sam gledala šta drugi čine, dok se takvima nazivaju, i sebe nisam smještala među njih.
Ali ja, ja imam svoju disciplinu, prilagođenu samo meni. I s njom, takvom, krnjavom u očima drugih, sam zadovoljna. Nisam nikada osjetila lišavanje zadovoljstva, bivajući na ovakav način zainteresovana za stvari.
I ne treba da se prekoravam. Niti bilo ko treba. U svakoj situaciji u kojoj se ne uklapam u predstave o tome kako nešto treba da izgleda ili funkcioniše, samo ću sebi postaviti pitanje: Jesam li ja sretna s tim?
Ako je odgovor potvrdan, ima li potrebe uopšte razmišljati o tome dalje. Jedino što je potrebno, jeste raditi to idalje.

Najnovije...

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno? Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u nek...

Popularno...