Ostati autentičan

 Smajli 😑

Stiže slika sa namjerom da izazove reakciju, možda poveznica na stranice na kojima su smješne slike, možda neka anegdota prijatelja, i u ovom, sasvim virtuelnom dobu, kao odgovor, biram te malene sličice nasmijanih lica, takozvane smajlije, smješke, tugiće, ljutiće, da bih opisala svoju reakciju na poslato. Druga osoba dobija na znanje, koji je stepen mog smijeha, tuge, izraz mojih "emocija".

Problem u svemu tome je, međutim, što moje lice, moje stvarno lice, stvarni odraz moje reakcije, često prilikom biranja tih "izraza", ostaje neutralno. Kao, kidam se od smijeha, kaže moj drugar smajlić, posrednik između mene i osobe s kojom kontaktiram, a moje lice ostaje u istom ozbiljnom izrazu, ili, sa blagim smiješkom, ali, svakako ne u tolikom naletu smijeha. 

Ne počinje li otuda, naš otklon od bivanja autentičnim? Šta onda znače ti znakovi, koje šaljemo drugima, kada nisu odraz nas, našeg stvarnog raspoloženja? Jesu li maske, iza kojih se krijemo? Jesu li distrakcije od stvarnog stanja? Olakšavaju li nam, stvarno, prenijeti bolje ono što osjećamo, osobi, koja ne može vidjeti stvarnu reakciju, 

ili je to češće, način da skratimo komunikaciju, ili, još gore, lišimo nekoga iste?

Slika nas, za druge

Kada gledam slike svojih poznanika i prijatelja, na društvenim mrežama, barem, onih koji objavljuju slike, vidim uglavnom najbolje verzije onoga što jesu. Vidim nasmijana lica, ponosne majke, uspješne ljude, uspješne majke, ponosne očeve, ljubav, blagostanje, ostvarene ciljeve, dosegnute vrhove. Vidim ono što žele da pokažu. Ne uvijek ono što je reprenzetativan presjek njihovog stvarnog stanja i života.

Ne kažem da sam drugačija. Ja trenutno baš spadam u onu grupu koja je od natjecanja odustala, i ako se desi da nešto objavim, obično se to ne tiče mene. Barem ne direktno, nije odraz mog ličnog života, nego sam društvene medije počela koristiti da podijelim načine na koje mogu pomoći, osvijestiti, pomoći da uvide, oni, koji generalno, sudeći po postovima i nemaju probleme te prirode. Sreća njihova. Moj život, kojim sam i zadovoljna, odvija se daleko od očiju "javnosti". Ne osjećam potrebu da dijelim sa velikim brojem ljudi. Ponekad se pitam, zbog čega uopšte postoji moj profil tu. Zbog čega idalje prolistam objave. Pogotovo, kada često, kada vidim te ljude, vidim neku drugu sliku, neki život koji odgovara samo djelomično, ili nikako onome što se pokazuje. 

Ali, nismo li svi takvi: U zavisnosti od osobe s kojom smo, biramo šta ćemo reći o sebi. Dijelimo ljude na
one, kojima na pitanje Šta ima, odgovaramo: "Nema ništa, šta ima kod tebe?"
one, kojima kažemo: "Nema šta nema, imaš li vremena za to?".

Imamo ljude, s kojima nas niko ne vidi na slikama, s kojima ne razmjenjujemo poruke ohrabrenja svima na oči, a s kojima smo svakodnevno u kontaktu, 

i ljude, koje javno podržavamo, čije lijepe postove ohrabrujemo, jer se radujemo, i lijepo je vidjeti kako uspijevaju, ali, da imamo kontakt bliski s njima, i nemamo.

 Nekada mi nečiji uspjeh pokazuje da i sama mogu postići više nego što mislim, jer znam borbu, i podlogu, i napor, i hrabrost, i istrajnost, koju je ta osoba uložila u to da sada stoji tu gdje jeste. A nekada se sablašnjavam(i kada kažem sablašnjavam ne pretjerujem) spremnosti nekoga da se predstavlja kao uspješan i dobar, i uzoran, dok je istina svjetlosnim godinama daleko od toga. Sad, 

da li to radi radi drugih, da bi se pokazao drugačijim, ili radi sebe, da bi vjerovao i sam u sliku sebe koju želi predstaviti drugima, to je samo njegovo.

A koliko je toga između: ljudi koje znam samo površno, pa samim tim, i ne znam ništa više o njima, da mogu za sebe sortirati taj događaj koji je podijeljen. A, postojat će dio mene, kao što postoji dio svih nas, koji će se uporediti s tim što vidi, i pitati, kako uspijeva, ili misliti, kako je lijep taj život koji vodi, i kako ja nisam tako opuštena, i (dodaj svoje...)...

Postojat će dio mene, koji će pomisliti da nisam dobra majka ako ne dijelim slike svog djeteta uz prateće opise SVE MOJE, MOJ SMISAO ŽIVOTA, MOJ SVIJET. Ili, ako, majčinstvo nekada osjetim teškim, a vidim da svima to ide tako prosto i lako, kao da nemaju nikakve probleme.

Postojat će dio mene, koji će, zato jer nema sliku sa svojom najboljom prijateljicom, ili čak, nemam najbolju prijateljicu, nego samo bliske prijateljice, pomisliti da nešto radim loše.

Dio mene, koji će vlastitu nevoljnost da dijelim kritizirati, jer, izgleda da je moj život, uporediv sa tuđim, nevrijedan dijeljenja. 

Ili, koji će reći, gledaj, kako ona izlazi, lijepo se provodi, putuje, uzima sve što joj život da-

a da li je to sve tako? 

Ili je to ono što je neko spreman dati da drugi vide?

Nekada sam i ja osjećala potrebu da dijelim, te lijepe trenutke svog života, ali, onda, shvatila sam isto ovo, sa početka: To nije jedini život. To nije sve što proživljavam. A isto tako, ti ljudi s kojima dijelim, zašto oni treba da budu dio toga? Šta mi znači njihovo mišljenje: ljudi, koje većinski, ne poznajem, ili koje sam poznavala? Zar mi nije dovoljno moje radovanje, moj iskonski osjećaj u vezi sa tim događajim mog života, koje, dijeljenjem sa pravim ljudima, bliskim ljudima, mogu pretvoriti u mnogostruku sreću? 

Jer, nešto i nemam dojam, da je dijeljenje teškim trenutaka viđeno drugačije od kukanja, a kukanju nije mjesto na društevnim mrežama. "Face your problems, don't Facebook them", reče jednom jedan status, koji sam ja, isto, podijelila. Podijelila, jer nisam vidjela razloga, da neko, velikom broju ljudi, od kojih većinu ne poznaje, govori o svojim problemima. I ne samo taj dio, da veliki broj ljudi, koji ne poznaje bude publika, koja će kovati aršine, o tome koliko su ti problemi bitni, ili banalni - i da on(a) svoju vrijednost mjeri naspram toga, koliko je "sviđanja" dobio/la ili komentara zavrijedio/la. 

Tako sam znala gledati kako neko sa profila odstranjuje slike, zato jer nisu imale dovoljno sviđanja, ili nestaje sa društvene mreže, zato što mu je njegova idealna veza propala. Jer, mjerimo se naspram drugih, i šta drugi misle o nama. I, kada neke lađe potonu, ne želimo od istih tih ljudi, koji nam ustvari i nisu bitni, slušati pitanja o tome Zašto, ili Kako se to moglo desiti - i dopustiti da se naslađuju.

Filter

Prije, da bismo ostavili dojam, morali smo nešto da poduzmemo: da se obučemo, da se našminkamo (ako smo ženskog spola), a sada, ne moramo ni toliko. Filteri su nam svima dostupni, i za čas posla, ne samo da je naše lice bez mane, nego možemo promjeniti i njegov oblik, možemo dodati one detalje, koji nisu nama svojstveni, poput punih usana, pjegica, krupnih očiju, jako bijelih zubi... I, kada to objavimo, i naša publika reaguje, ne znam sada, da li je to sviđanje idalje tako dalekosežno, i da li poboljšava našu sliku o sebi, budući da to nisu naše slike?

Kako ostati autentičan

Kako, pogotovo, kada više ne znamo šta je autentično? 

Šta smo kada nema nikoga da to vidi? Šta smo, kada smo bez šminki, bez maski, bez potrebe da se dokazujemo nekome, nego stvari radimo vođeni vlastitim užitkom?

Koliko je odraz nas, ono što o sebi govorimo, poruke koje drugima šaljemo, odgovori kojima dajemo kada nas pitaju kako smo, koliko to sve dolazi iz naše potrebe da se povežemo, a ne iz straha da budemo odbačeni, ili nedovoljno dobri, ili, da odudaramo, previše, da bi mogli pripadati nečemu?

Ja sam odabrala put da budem svoja, tako što ću sebe ulagati ondje gdje se prava Ja računa, i gdje je prava Ja, Jedina ja. Gdje mogu da budem sve što želim, neukroćena aršinima drugih, idejama o tome kakva bih trebala da budem. Gdje se o meni neće biti puno pričamo kada nisam tu, nego kada sam tu, iskreno i direktno. Gdje mogu biti ranjiva, toliko hrabra da budem ranjiva, i da me nije strah to da budem. Gdje ne moram da se dokazujem, jer se zna koliko vrijedim.

A ti, kako ti to uspijevaš?

Javno dobročinstvo

Da li ste primjetili trend postavljanja dobročinstava javno?
Skoro je bio slučaj jednog političara koji je objelodanio ček sa uplatom u neke humanitarne svrhe, a čini mi se da je skoro pa najveći priliv takvih objava bio onda kada su bile poplave i odroni zemljišta u Bosni (i šire).

Mnogi osuđuju to, i ne mogu reći da se sama ne slažem s tim da je u mnogim situacijama suvišan dio to stavljanje, ali ima i druga strana (kako to obično biva):
Davanje primjera i(li) posticanja drugome, ili, u krajnjem slučaju, izazivanje osjećaja neugodnosti kod drugog, jer i sam nije uradio isto. A iz tog osjećaja neugodnosti zna nekada proizaći i akcija.

U tome mogu vidjeti smisao, pogotovo s obzirom na to da smo svakodnevno bombardirani "crnom hronikom", pa da nema protuteže, svijet bi izgledao crnji.
Na kraju krajeva, sve i da osobe koje javno dijele slike dobročinstava imaju za cilj da ispadnu dobre u nečijim očima ili dobiju nečiju naklonost, postoje ljudi kojima će to izazvati poriv da se, ako ništa, natječu s njima, povećavajući vlastiti udio u situaciji. Pa se eto, iz čistog inata, može izoditi još više dobročinstava, što javnih, što sasvim ličnih.

Dešavalo mi se da me određene priče ljudi postanku na promjene i uviđanje da imam mnogo više opcija nego što sam mislila. A teško da bih uopšte znala za njih, da nisu javno podijeljene.

Ne razumijem samo da se više ljudi sabere da "pljuje" one koji se "hvale" onim što su uradili (dobro), nego kada treba da se kude oni koji su loš primjer. Pa se tako dešava da se nekim zvijezdama reality show-ova, koje gnusne stvari rade i pričaju, daje čak i vjetar u leđa, govoreći od krajenosti "Nije on/a kriv/a, takvo je društvo", do otvorene podrške "On/a je iskrena, jer ne glumi da je nešto što nije...".

Sto puta sam se zapitala nad tim, kako je moguće da je uredu da toliki medijski prostor dobijaju takvi pojedinci, i da li je to zaista zbog toga što je toliko pojedinaca baš zainteresovano što se sa dotičnima dešava? Ili neko želi da marginalizira sve pametne, koji rade svoje poslove onako kako trebaju, bez pretjerane potrebe da to naglašavaju? Zar smo stvarno takvi, da kada treba da se pokaže neki lijep primjer, napadamo, a na ove druge prećutno pristajemo?

Dobar i lud, dva brata

Vjerujem da svako, u slučaju da on sam nije ta osoba, poznaje nekoga ko se žali zato što mu njegova dobra priroda priređuje stalna razočarenja, od strane drugih ljudi, kojima čini dobro.

Primjećujem na Facebooku podjednak trend dijeljenja slika sadržaja u duhu "Ja dobar, drugi me iskorištavaju".
 "Dobar i lud, dva brata" je narodna izreka, kojom sam naslovila tok misli, koje danas pratim kako kolaju kroz mene.
Sve ove gorenavedene izjave me nerviraju. Kao da biti dobar mora podrazumijevati i to dopuštanje da te neko zloupotrebljava.
Smeta mi to što očito postoji svjesnost da vlastita dobrota vodi tome da smo poziv za one kojima treba neko o koga se mogu okoristiti, a mi smo samo pasivni gledaoci istoga, ili, čak više, nemoćne žrtve, koje ne mogu ništa poduzeti da bi se odbranile, jer to pobogu, dokida našu dobrotu. 

Biti dobar znači i trpiti sudbinu bivanja iskorištenim.

Ali, tu ima nešto što se ne uklapa: Ako smo svjesni da ćemo kao dobri biti iskorišteni, i idalje nastavljamo biti dobri, nije li to znak da se možemo nositi i sa drugim dijelom te sudbine? Ili, ako nam se taj drugi dio ne sviđa, što je očito, budući da naglašavamo to onim što nam se (ne) daje zauzvrat, zašto ne poduzmemo?

"Budi dobar cijeli život i jednom zakaži, zaboravit će cijeli život tvog dobročinstva."
"Obraćaju mi se samo kada im trebam. Dok im je dobro, mene nigdje."
"Daš im prst, oni hoće cijelu ruku."

Jesmo li stvarno dužni biti dobri po cijenu vlastite nesreće i patnje? Ili, da drugačije upitam, da li smo toliko dobri da šutke nosimo patnju uzrokovanu svojom dobrotom?

Zaboravlja se taj dio svjesnog ulaženja u situaciju u kojoj ćemo patiti, dio naše odgovorosti, našeg saučesništva u vlastitoj ostavljenosti "na cjedilu". Zaboravlja se naš udio, naše dozvoljavanje drugima da se koriste trpezom naših vrlina, na izvolite, a koju smo mi sami servirali.

Bila sam često i sama žrtva zablude "Dobrim se loše dešava.". Mislila sam da je dobročinstvo nužno žrtva. I to žrtva bez nagrade. Onda sam počela da sagledavam temu na drugačiji način: Da li ja bivanjem dobrom bivam samo na gubitku? S kojom motivacijom ja ulazim u davanje sebe drugima na uslugu? Koliko očekujem zauzvrat?

Tek tada sam postala iskrena prema sebi. Naravno da očekujem da se dobro dobrim vrati, i otuda i dolazi razočarenje kada to nije slučaj. Onda sam počela da budem dobra u situacijama u kojima mogu da se nosim s tim da ne dobijem ništa zauzvrat, i u onima u kojima znam da će moja dobrota biti primjećena i uvažena. I naravno, da sam opet imala i gubitke.

Prvo, vlastita savjest me opominjala da sam sebična i proračunata, da sam koristoljubiva i da zakidam... A ta ista savjest je godinama programirana istim gorenavedenim rečenicama.
Poslije, počela sam da primjećujem koliko su moji resursi bili iscrpljeni, godinama davanja i poturanja sebe ondje gdje nije trebalo: često, gdje se od mene nije ni tražilo. Jednostavno, usađena ideja da to tako treba: biti na usluzi, uvijek i svugdje, kasnije, u krugu bliskih ljudi, žaliti se kako je to teška sudba. I nalaziti istomišljenike, i previše njih, koji isto doživljavaju, i na koncu zaključiti: Svima nam je isto!- i osjetiti lažni smiraj.

A nisam se smirivala s tim. Smirila sam se tek kada sam počela da osluškujem glas, koji je govorio o ličnoj patnji, i o tome da mu je bilo dosta. Glas, koji je tu postojao, prerušen u "kukanje" radi teške sudbe. Trebalo ga je prihvatiti na drugi način, na početku. Trebalo mu je dati tu ulogu opominjača, da boli, dati se "preko Sebe." A kasnije, kada sam ga prihvatila kao takvog, postajalo je lakše.

A vi, jeste li dobri, i da li to dolazi s cijenom ili s nagradom?

Čuvaj se i Bog će te čuvati

Ne mogu da se nadivim dovoljno ljudskoj kreaciji. Naravno malo više onom šta žena jeste, i to ne zato jer sam žena, već radi činjenice da smo zadužene za stvaranje novog života.

Ljudska tijela su čuda prirode. Rane zarastaju same od sebe, sposobnošću obnove, a one na duši sposobnošću obrane. Svako od nas je "opremljen" da preživi.
Tako prežive i djeca u teškim porodičnim uslovima, bez pretjerane pažnje roditelja, iako ponesu u ostatak života neke mehanizme koje ne služe dalje i otežavaju, ali uz malo napora što sami što uz pomoć ljubavi i pravilnog tretmana mogu se čuda postići.

Tako preživimo i raskide i prekide prijateljstava kao odrasli i prihvatimo da ljudi odlaze, i da drugi dolaze...

Ono što nas čini bahatim u odnosu na nas same, ali i druge je upravo (iako potisnuta) svjesnost da je situacija ovakva kakvom sam je upravo opisala - idemo naprijed iz dana u dan, hrabrimo sebe nekim frazama za ustrajavanje, koje čujemo ionako svud oko sebe... Odustajanje se ne drži visoko na ljestvici poželjnih osobina.

Ponašamo se kao da smo neuništivi i kao da nam je sutra zagarantovano.
A onda, kada nam dragi odu, presele ljutimo se na sudbu i postajemo ponovo svjesni svoje smrtnosti.

Ljudi moji, život je dar, čuvajte ga i Bog će vas čuvati/volite ga i on će vam uzvratiti/ (ubacite svoje uvjerenje...). Poštujte vrijeme koje imate, ne traćite ga na trivijalno i nebitno, na zavist, svađe, potkačivanje nogu, uloge žrtava... Uzmite svoje živote u vlastite ruke i napravite od njih najbolje što se može napraviti ovdje i sada.

Iskoristite taj divni kreativni potencijal koji vam je urođen.

"Ne čekajte savršen trenutak, uzmite ovaj i napravite ga savršenim..."

Mirenje sa prošlošću - pitanja koja mogu olakšati

Kada sam prije par dana upitala one koji me čitaju koja je tema kojom bi voljeli da zabavim misli narednih dana, javila se samo moja prijateljica Alma sa zahtjevom, ali je progovorila u ime mnogih, pošto je ova tema toliko ljudska i toliko uobičajena, da mislim da će svako pronaći u sebi iskustva u borbi za njom.

Kako se pomiriti s prošlošću?: meni odmah budi drugo pitanje: Šta je ostalo tamo što je teško, a što ne možemo pustiti, i ne ostavlja nas ravnodušnim?

Zašto mislim da se radi o nečemu teškom? Zato jer je dio prošlosti. Da je nešto lijepo i što je bilo nedvojbeno dobro,  svakako bi i današnji dan bilo dio našeg života. Ali uprkos tome što je (bilo) teško, isto tako je i naše. I bilo dijelom našeg života. Samim tim, ono što trebamo uraditi je otvoriti proces žalovanja.

Šta to tačno znači?

Proces žalovanja znači par stvari - prihvatiti da to nešto što je sada dio prošlosti za nas ima i dalje vrijednost, i da treba da razmislimo o tome kako njegovo idaljnje postojanje u našoj sadašnjosti omogućava da neki dio nas bude očuvan.
Znači, ono idalje nečemu služi, uprkos činjenici da nas istovremeno zadržava od nastavljanja naprijed.
Čemu služi ? - To je prvo pitanje.

Onda, trebamo se posvetiti svemu dobrom što nam je ono donijelo, a s čim bi se trebali oprostiti kada bi pustili da to (p)ostane samo prošlost?
U čemu je ljepota prošlog? - pitanje je broj dva.

Šta bi izgubili kada bismo to pustili? - to je slijedeće pitanje.

Ono što je sasvim bitno je biti nježan prema sebi dok odgovarate na ova pitanja. Naglašavam to jer znam da se mnogi koji se "bore" sa prošlošću "šibaju"  jer im ne polazi za rukom nastaviti dalje. Razmislite malo šta bi rekli prijatelju/ici koja prolazi kroz isto što vi! Skoro da sam uvjerena da ne biste prema njoj bili tako oštri. Jel' tako?

Eh, sada lagano pomilujte sebe i počnite odgovarati na pitanja.

🌹Posvećeno Almi.

Moj dokaz da Bog postoji

Moja tetka Ljubica umrla je 1973., ostavivši veliki trag, kao onaj od zvijezde, iza sebe. Samo što zvijezde padalice nestaju, i od sjaja ostaje samo sjećanje. Od nje je ostalo sjećanje prožeto osjećanjem. A znate i sami, takva se zauvijek pamte i nastavljaju da žive u nama. Mnoge zvijezde padnu, i zasjene one druge, ili jednostavno, saznanje da će zvijezde padati nam ostavlja nadu da ćemo i mi prisustvovati padu jedne i zamisliti samo svoju želju. Kada je ova zvijezda pala, svi su imali samo jednu želju, da se ona vrati.

Imala je samo 19 godina. Svi koji su ikada o njoj pričali, pričali su sa toplinom i žaljenjem, pomalo ljuti na te čudne puteve Gospodnje, koji su je odveli sa ovog svijeta, na kojem bi, naspram onoga što je za tog kratkog života bila i pokazala, bila melem ranama, onima srca, ali i onima sasvim realnim. Htjela je da bude doktorica. Završila je medicinsku školu, i na posmrtnici je stojala njena maturska slika, zauvijek je zaledivši na prvom vrhu u njenom životu.

A koliko je samo mogla... Bila je odličan đak, tako spontano, bez nekog prevelikog napora. O tome se idalje maltene legende pričaju, s kojom lakoćom je to njoj polazilo za rukom. A zamislite, za to kratka života, uspjela je i naći svog Srodnog, i s njim sanjala o životu skupa, i toj djevojčici, kojoj će, jednom kad se rodi, nositi ime Maja. Možda već sada nazirete neki daljnji rasplet priče... Ali svejedno, ja ću vam je pričati dalje.

Moj tata je imao 9 godina kada je ona umrla. Samo dječak. Ali taj dječak je poslije smrti svoje sestre, pored želje da je vrati imao još jednu želju - da ima djevojčicu koja će se zvati Maja. I, otuda moje ime.
Ne sjećam trenutka u kojem mi  je neko ispričao ovu priču, ali znam da sam se od tog trenutka srodila sa svojim imenom još više nego ikada, iako mi se uvijek dopadalo.

Često sam znala čuti i da podsjećam na nju likom. Pogotovo mi je to znala reći baka, koja je nakon njene smrti ostala samo pukotina žene koja je bila nekada. Tetka je bila njeno prvo dijete, njena mezimica, a ta ista tetka je bila uzor svim svojim sljedbenicima u porodici. Baka je volila da pletem pletenice, jer sam je tada najviše podsjećala na tetku, jer tetka je imala bujnu crnu kosu, a ja plavu...

Prije par mjeseci, desila mi se ta situacija, s kojom u mislima sam krenula da pišem ovaj tekst - o svom dokazu da Bog postoji. Jer, ovo što mi se desilo, ne može biti plod ničega drugog niti objašnjivog, niti pojmljivog shvatanju, osim Božanskog uplitanja.

Bila sam na žalost, povodom smrti našeg komšije, kojeg sam jako volila. Bio mi je najdraži komšija, i idalje mi je teško pojmiti da je moguće da ga više nema. Ali, opet, zvjezdani prah stoji i iza njega. Njegova mama je bila kuma moje bake, i pregršt vremena su proveli skupa, kako njih dvije, tako i njihova djeca. Tako je i njegova sestra bila stalni saputnik moje tetke.

Dakle, u kući smo žalosti, i sestra preminulog komšije dolazi, i sjeda s nama. Pričamo, kao ljudi koje smrt zbližava u onim teškim životnim temama, ali se tu ponekad provuče i poneka pouka za život, poneki osmijeh... A ona, ona me gleda kao da nisam s ovog svijeta. Nije mi jasan njen pogled. Kao da upija svaku moju riječ, i ona u njoj nalazi neko posebno mjesto. Kao da pored same priče, ima još nešto moje što joj privlači pažnju. Ne može mi promaći taj njen pogled, ali ništa ne pitam, ne želeći da skrnavim trenutak. Ali ona, u nekom trenutku, kreće da progovara. Kaže: Tako me podsjećaš na nekoga. I tu joj nestaje glas.
Usna joj se stišće. "Ne bih o tome." Pa opet, kada je gledam, imam dojam kao da mi je već očima nešto progovorila, i da oklijeva, da li bi to i sročila. I kao, ponovo krene da kaže, pa zastane, i, nekako, kao da osjetim šta će mi reći, progovaram ja: "Da nije možda na tetku Ljubicu?"

Ona, kao da sam joj dala moć govora tim pitanjem, progovara. "Drago dijete, slušam te, i ne mogu da vjerujem svojim očima. Ne samo da ličiš na nju... Toliko je pokreta, toliko načina na koji pričaš, koliko topline, one njene, samo njene topline...". Lice joj mjenja ton. "Tako sam tužna danas. Tačno je šest mjeseci otkako brata više nema. A vidi, samo što si mi tu, što si pričala, tako si me vratila u neka lijepa vremena kada smo svi bili skupa, kada je još i mama bila živa, i tvoja baka, u onaj period djetinjstva i bezbrižnosti. U ono sretno vrijeme iza mene. Kao da su mi sve slike pred očima. Hvala ti, kako si mi samo uljepšala dan, da nisi ni svjesna."

Od svih trenutaka u životu, mislim da je to jedan od najljepših. Osjećala sam se samim bivanjem tim što sam  toliko dovoljna i toliko potrebna, i toliko bitna, i toliko lijepa i sjajna i... ponestaje mi riječi.

Tu gdje nam ponestaju riječi, i ponestaju objašnjenja, eh, tu je taj trenutak kada prisustvujemo tom Božanskom, koje se pokazuje kroz osjećaj postojanja nečega višeg od nas, što tako tanano a snažno postoji, da ne možeš da ostaneš imun - skoro da osjetiš da si upravo njime dotaknut.

Tako sam i ja ostala dotaknuta, za života, tim dodirom Boga, i za mene, ne treba (kao što nikada nije ni trebao) (drugi) dokaz da Bog postoji.

Razgovor sa sobom

Jeste li ikada slušali glas kojim se obraćate sebi, u trenucima kada vam se desi neki neuspjeh?

• Kada zakažete u nečemu, za šta ste bili uvjereni da je osuđeno na uspjeh? 
• Kada je nad vama ispitivački pogled ocjenjivača, a vi ne možete da pokažete ono što znate da znate?
• Kada, uprkos sasvim jasnim upustvima, ne možete da sprovedete u djelo ono što ste naumili?

Šta kažete sebi tada?

Meni je samoj mnogo trebalo, prije nego sam počela o tome razmišljati, a tek jedna mala vječnost, kada sam počela da radim na tome - kako da taj glas napravim takvim, da bude prema meni blag. Moj nije bio.

Postoji mnogo teorija o tome zbog čega razvijemo naspram sebe taj neki "kritizerski odnos", što kažnjavamo naše neuspjehe izgovaranjem pogrdnih riječi samima sebi.

Neću ih mnogo opširno opisivati, jer ne želim se na tome zadržavati. Ne riješavaju se naši problemi tako što im otkrijemo uzroke, barem ne u većini situacija. Oni se riješavaju tako što im se posvetimo, i nađemo u sebi razumjevanje na njih. Ili, takva je barem moja istina.

Da se vratim. "Kritizerski" odnos prema sebi možemo razviti posredstvom nekoliko izvora:

naših bližnjih, ili ljudi koji nas okružuju: autoriteta, ili nekih drugih s kojima dolazimo u dodir.

Postoji neko uvriježeno mišljenje da je dovoljno izreći kritiku, da bi se nešto popravilo. Onda se, kao upućuje osobi da treba nešto da popravi kod sebe da bi ishod bio dobar.

Ostala bih kod ovoga "nešto da popravi kod sebe": Upućujemo nekoga da nešto što je on(a) uradio/la nije bilo dovoljno dobro, i da popravljanjem tog nečega dolazi i do boljeg ishoda. Jako je očita ta "kvaka". Šta je to što je loše? To je onaj dio koji fali. To je sada onaj dio napora, koji osoba koja je pogriješila treba da uloži da bi nam opravdala naše dobročinstvo što joj dajemo drugu šansu da uspije. Ona treba da sama uvidi gdje je to gdje je ona zakazala.

Tako mi se doima. Jer, ako bi mi htjeli imati udjela u tome da druga osoba bolje savlada svoj zadatak, pristupili bi joj tako da bi joj rekli, ukoliko znamo, šta je tačno to što ona može uraditi da bi u tome uspjela bolje. A što bi joj mi rekli, bi bile ideje, koje ona ne mora, ali može iskoristiti - dali bi joj trag, naznaku. Istovremeno, priznali bi joj trud koji je uložila da dođe do toga gdje je sada, priznali bi joj da je dala najbolje od sebe, koliko je u trenutku mogla, ali i to da je to što je pogriješila, ipak odraz nekog koračanja - nije na početnoj poziciji: Sada samo zna da postoji još nešto što može uraditi.

A, radimo li to doista tako?

Tek, radimo li ovo tako prema sebi?

Možda baš zato što je odgovor najčešće NE, otuda dolazi i težnja da se na isti način ophodimo prema drugima. Jer, MI ne dobijamo od sebe ono što nam treba. A utoliko više se okrećemo prema drugima, i očekujemo od njih da nam ONI daju ono što nam treba. A kako nam to često nije omogućeno, dajemo sebi za pravo da se ophodimo na jednak način - "Oko za oko, zub za zub".

A šta bi se desilo, kada bi, svako od nas, ponaosob, stvarno sebe zapitao, kako ja to razgovaram sa sobom, onda kada "zakažem"? Šta kada bi svako od nas, onda, kada bi prepoznao da od tog apsolutno nemotivirajućeg kritiziranja ne idemo bliže onome što želimo,  rekao: Sad ću razmisliti o tome šta mi je zaista potrebno sada - šta je to što želim da čujem, a što bi mi pomoglo da se osjećam bolje, i da se motivišem, i da uspješno savladam ovaj zadatak? 

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na očekivanje od drugih da nam daju ono što mislimo da nam pripada. A ko je to rekao da nam drugi moraju to pružiti? Zašto se uopšte ponašamo tako kao da nam je neko dužan biti podrška? Niko nije dužan, osim nas, i to, dugujemo to prvo sebi.

Sačuvali bi sebi vrijeme koje trošimo na razočarenje drugima što jedino što znaju je da nas kritikuju, i što ne vide ono što smo postigli. Vidimo li mi to? 

Vratimo se sebi. Pogledajmo sebe onako kako bi gledali naše najbliže, s istim povjerenjem u snagu onog najdivnijeg što imaju u sebi, a što im omogućava koračanje naprijed. Pogledajmo  u sebe, u dubinu našeg napora da učinimo pravu stvar. Oprostimo sebi što sada nije pravi trenutak, i što ne možemo dati onoliko koliko smo inače sposobni. Oprostimo sebi što nismo u punom kapacitetu, što nas obesnažuju brige, što nas kolebaju nesigurnosti... Uredu je. I meni se to dešava. I svima nama. To ne znači da nećemo opet moći, još jače i još odvažnije doseći onaj vrh kojem težimo. 

A i kada dosegnemo taj vrh, uzmimo sebi vremena. Ostanimo s tim. Ne dajmo sebi odmah krenuti, ohrabreni jednim osvojenim vrhom, u dosezanje novih i novih vrhova. Ovaj treba prvo jako, jako da postane naš. Da uvidimo šta smo sve poduzeli, šta smo sve uložili, šta smo sve potrošili, u šta smo se sve upustili, da budemo tu. Da osjetimo ponos. Da kažemo sebi sami one riječi, koje bi najviše voljeli čuti - da, i sada voljeli čuti. Ne znači to što smo uspjeli, da nam ne treba da to zaista čujemo, doživimo, proosjetimo. Da to, sami sa sobom, vidimo, proradimo, prihvatimo.

A ti - šta tebi sada treba da čuješ, da bi bio korak bliže svome vrhu?

Zašto volim svoju Ljutnju?

Ponekad imam dojam da su društvene mreže preplavljene citatima koji nam sugerišu da je suzdržavanje od ljutnje dobro, i da će nas, dugoročno gledano, sačuvati od njenih "negativnih posljedica". Kao negativne posljedice ljutnje obično naglašavaju žaljenje zbog onoga što smo uradili ili izgovorili.  Naravno, kao i mnogi od vas koji čitate, i sama se mogu sjetiti situacija kada sam "u ljutnji" rekla nešto što "ne mislim", ili što je preuveličano u odnosu na ono što stvarno mislim. Reći ću ovako, pod ljutnjom sam sigurno rekla neke stvari koje su (možda) uzrokovale povredu druge osobe, sa ili bez povoda da to uradim. Svjesna sam toga, i da, nakon tih nekih "u afektu" izgovorenih riječi, nije mi bilo prijatno, i povlačila bih se, i ponovo prelazila preko onog što sam rekla, i u nekim situacijama bih se izvinila, u nekim bi mi to bilo previše teško, pa bih čekala da prođe neko vrijeme, da vidim šta će se dešavati, kako će se odvijati odnos dalje, i "navijala" za to da druga osoba pređe preko toga. Naravno, dešavalo se i to često, jer drugi ljudi razmišljaju na isti način: To je izrečeno u afektu, nije mišljeno tako kako je rečeno, svima nam se desi da "preletimo".

Međutim, pitam se, da li je to stvarno tako? Da li tada stvarno preletimo, ili tek tada kažemo ono što stvarno mislimo?
Čitala sam knjige o Nenasilnoj komunikaciji, i pohađala kurs, ljutnja je uvijek površina ispod koje leži neko drugo osjećanje, neka druga nezadovoljena potreba - Ljutnja je znak da ima nešto što nije ispunjeno, i što kroz ljutnju vrišti. Definitivno, ima smisla.

Ali, ne treba zanemariti da se pojavila ljutnja. Ne treba kroz nju samo progledati, kao da je providna, i nastaviti gledati šta je to što je ispod nje. Dok se pojavila ljutnja, to znači da se desila i povreda. Znači da se napala i granica. Da se čak, prešla granica. Neki bi rekli, granica tolerancije. Ja ne. Ja bih rekla, prešla se granica osobe koja se naljutila. Ušlo se u nešto lično, napalo se u nešto što treba da bude zaštićeno, i otuda reakcija. To mi je tako jasno i zdravorazumski i logikom.

Otuda ne razumijem, otkuda ljudima potreba da kopaju sada ispod toga. Zašto ne ostati baš s tim?
Zašto pobjeći od ljutnje?

Sama sam bila žrtva toga da sam smatrala ljutnju destruktivnom, pogotovo, kada bih dobivala povratne informacije nakon izljeva ljutnje, kao žena. Doživljavala sam da bi se, pogotovo muškarci, toliko ljutili na moje izražavanje ljutnje, i ili pokušavali da svojim izražavanjem ljutnje izazovu ili strah, ili jednostavno povlačenje, ali kako bilo da bilo - cilj je bio isti: Da se "smirim". Ljutnja žene je ugrožavanje "mira", a način postizanja "mira" je izražavanje jače ljutnje. Wau!
Tako da, nakon  ljutnje bi uslijedio (usiljeni) mir, i to bi bilo (kao postignuto) poželjno stanje u kojem su sve strane zadovoljne.
Ljutnja se spominje u kontektu negativnih osjećanja, ili, eto, neugodnih. Lako ju je naoko prepoznati po tjelesnim senzacijama, samim tim i, kontrolisati. Iako ima načina da se ona izrazi na "civilizovan način", isključivo se posmatra kao ono što vodi nasilju, pa čak i ubistvu. Preko nje je plašt nepoželjnosti, i malo ko je spreman da je posmatra kao prirodnu ljudsku reakciju na "povredu".

Moja je Lutnja također dugo vremena bila pod tim plaštom. Nikada je ne bih pogledala u oči, da nije bilo psihodramske edukacije, i moje voljnosti da zaista pogledam u nju i to šta mi ona znači, šta se to u njoj krije: Odnosno, šta to u njoj stvarno jeste, a prekriveno je neznanjem, i strahom od saznanja.
Kada sam jednom mogla da je pogledam, shvatila sam koliko je bila bitna za cijeli moj životni put, za prevazilaženje ogromnih prepreka u mom životu, koliko je bila dijelom mog zauzimanja za sebe, dijelom mog pogona da se izborim za ono što želim, dijelom moje snage i odlučnosti, mog prkosa i hrabrosti.

Jer Ljutnja jeste i to.

Zato iz nas izađu te "teške riječi", zato jer neko napadne na nas, neko nas ugrozi, neko nau umanji, neko nas ne tretira onako kako zaslužujemo. Nije li to sasvim normalna reakcija? Nije li to odbrana? Zašto se toliko baviti sa sobom i činjenicom da smo "izletili", kada smo uradili ono na šta smo bili izazvani?
Zašto se crveniti nakon tih "izleta", kada treba naučiti govoriti o onome šta nas je podstaklo da se branimo, šta nas je izazvalo, šta nas je "napalo" u riječima drugih.

Imamo pravo, puno pravo da se ljutimo kada nas neko napada. Isto tako, dajem sebi za puno pravo, da opravdavam i volim svaki svoj prkos izražen naspam tih koji to rade. I na to da povisim ton. I na to da kažem da sam ljuta, i da to ne može tako. Ko može da mi zabrani?
I imam puno pravo na to da volim i prihvatam svoju ljutnju. Da ne rovim šta je to ispod nje, nego da gledam u nju. Da vjerujem da ima svoj razlog. Da se zapitam nad tim razlogom, da joj ga priznam.

Bila bih i više nego sretna, kada bi i svi vi vaše Ljutnje pogledali u oči, i poslušali. Tek onda bi svijet stvarno dobio svoj Mir.

Moja predstava moje Ljutnje

Njegovo visočanstvo Stručnjak

Prije par dana se navršilo par godina kako sam iza sebe ostavila jedan težak ispit, igrom sretnih okolnosti. Profesor kod kojeg sam položila je, ipak, ostavio traga na mene, na mnogo različitih načina, i ostavio taloga, koji idalje razabirem, i pokušavam u njemu da nađem smisao. Njegovo ime je sasvim nebitno, jer takvih kao on je i previše. Suština im je ista: Svoj autoritet grade na ponižavanju drugih i dokazivanju koliko su oni superiorniji.

Ovaj konkretni profesor je oko sebe stvorio sliku "divljaka" - gađao je studente stolicama, bacao po podu knjige, vrijeđao studente na svim osnovama, i na svim nivoima, idući pritom do te mjere da je manipulisao citiranjem kako bi nekome opsovao majku. Vršio je očigledno nasilje, na koje niko nije reagovao, ni nakon žaljenja. Vršio je takvu vrstu psihološkog nasilja, da bi ostavio studente da ga čekaju po 6 sati, da bi onda došao i rekao da niko nije položio - a niko nije ni progovorio. Ili, davao da se pišu pismeni dijelovi radova, koje bi on potom, pred našim očima, bacao u kante za smeće, uz ponovnu rečenicu - Niko nije položio. Jednom, kada me pitao iz koje literature sam učila, i krenula sam da nabrajam knjige, pitao me za boje knjige, koje je izdanje, koji izdavač, a onda, pošto je i njegova knjiga bila među nabrojanim, pitao me za autora sa određene strane njegove knjige. Naravno da nisam položila.

Naravno da idalje mislim da je to ogromna nepravda. I da osjećam ljutnju. I da sam i više nego ogorčena činjenicom što on idalje predaje. Ono što me najviše zabrinjava, ipak, je činjenica da je taj isti čovjek stručnjak u svom polju. On poznaje svoje polje, i njime vlada. Njegova predavanja, kada bi se (iako nemoguće) izignorisao taj dio gdje on divlja i vrši nasilje, su bila puna zrna mudrosti, puna umjesno postavljenih pitanja, puna novih perspektiva, koje ostavljaju prostora za razmišljanje - prostora koje on nikome nije ostavio, a da ne pričam o ustupanju.

Nije lako gledati tako povrijeđenog čovjeka, jer to je ono što sam ja vidjela. Njegov jad je vrištao zajedno sa njim. Ne znam idalje šta je htio postići s tim što je radio, ali ništa nije bio bolji od svih onih o kojima je sa prezirom pričao. A pričao je, često, u "monopolu znanja". S gađenjem pričao, a sam ga je stvarao. Praveći od ljudi koji su ispred njega publiku za veličanje njegovog vlastitog Ega. Šteta je, jer, da je samo pošao od nepravde, koju je sigurno i sam pretrpio, i iz nje i progovara, imali bi jednog profesora koji je kompletan- Ljudsko biće koje se oslanja na znanje povezano sa iskustvom, i samim tim osjećanjima.



Imamo i druge nijanse sličnih profesorskih ljudi. Oni koji traže u moru tvog znanja ono što ne znaš.Oni kojima ćeš odgovarati na pitanja, potpitanja, u kojima ćeš se osjećati kao progonjena životinja, sa ogromnim strahom da li ćeš naći skrovište od gonitelja. Oni koji će radi jednog detalja izostavljenog da te vrate da dođeš za par mjeseci. Koji će te tako vraćati godinama. Koji će svjesno tražiti taj detalj, tu slabu tačku, i kada je dočekaju, od tebe pred svima napraviti takvu neznalicu, jer će ta slaba tačka biti za njih lična uvreda i izvor nepoštovanja njih kao individua, da će i drugi, koje isto to čeka, u to povjerovati.

Ili, one koji govore "tuđim jezikom". Kada kažem, tuđi jezik, mislim na stručni jezik. Koji progovaraju u šiframa, da bi ti, koji tek treba da naučiš te "šifre" odmah u startu imao u oku koliki je raskorak između tebe i njih. Oni posjeduju već tu terminologiju kojom barataju, a ti tek treba da uploviš u nju. Jedne termine objašnjavaju drugima, u nadi da ti dodatno otežaju.



I onda, čemu to svo čuđenje što postoji odbojnost prema školi, prema učenju? Koliko su doista učitelji prilagođeni nama, radi kojih su ovdje? Mi smo provodnik njihove svrhe. Koliko svako talentirano dijete ima prostor da raste? Koliko ima priliku da bude prepoznato, a da ne pričam o tretiranju naspram tog što je kod njega prepoznato? Više sam doživjela primjera gdje upravo ti učenici, upravo ta djeca padaju u sjenu, ili se čak, štoviše, guraju u sjenu, ponižavaju najviše, jer su istim takvih "učiteljima" prijetnja za njihov posao. Ako bi dopustili da se ti koji bolje od drugih razumiju, izdignu iznad prosjeka, kada bi im dali prostor da oni zaisza pokažu ono sa čime raspolažu, gdje bi onda bilo prostora za njihovo "tronovanje".

Kao što sam rekla, ti mali, sitni ljudi. Toliko oko sebe naprave neki bedem, bedem izgrađen od terminologije, njihove pozicije moći u odnosu na učenike, jer su oni ti koji ocjenjuju "znanje" - bedem, da se ne bi došlo uopšte na pomisao, a kamoli u priliku, da se i njima postavi poneko pitanje? Stvore takav strah, da ne smiješ da gledaš u njih, ili ako da, da skineš pogled sa njih, i da isključiš sva druga čula, misli, potrebe, sve sa svrhom da se Njegovo Visočanstvo Stručnjak ne bi osjećao ugroženim. Svi misleći učenici, koji se ipak usude, bivaju okarakterisani "pobunjenicima" i naravno da neće doći u situaciju da ono što znaju ikada bude stvarno uvaženo, jer nikada neće biti ni saslušano. Dolazit će na ispite sa znanjem da nikada sa njih neće izaći sa upisanom ocjenom, ili ako već bude ikakva upisana, bit će ona koja je "uvreda" za znanje.

Šta želite postići, dragi Stručnjaci? Kada rezultat vašeg rada bude da niko nije položio, koliko tada poraste vaša samovrijednost? To je vama dokaz koliko ste vi bolji, što nema niko da stoji sa druge strane. Nemate konkurencije.

Cijelo vrijeme s namjerom koristim riječ "učitelj", jer, to je ono što vi treba da budete. Toliko ste se opteretili zvanjima koja ste skupili, da vam je uvreda kada neko na pogodi vašu titulu, kao da nam je lično ime pogriješio. A ni lično ime nije vaše, nego vam je dato, kao i ta titula. I ta titula meni, ne znači ništa više nego bilo šta što je, eto, dato. Dat može biti i poklon, zavrijeđen ne mora biti. Zalijepili ste se za te titule, da iza njih, ne samo da vaše ime nije ni bitno, nego ni ne postojite. Kao ljudi, kao jedinke. 

Zato znanje i postaje sve više otuđeno od života. Oni koji tvrde da ga imaju, njime se koriste kao oružjem. A ko od nas ne zazire od oružja? Zato znanje i postaje izvor straha, jer oni koji tvrde da ga imaju, isto koriste da unište - unište motivaciju, unište volju, unište radost postajanja vještijim, postajanje boljim, postajanja sposobnijim. 

Znanje postaje otuđeno od života i zato što ono postaje roba, roba na visokoj cijeni. A ta roba košta. Košta onoliko koliko koštaju knjige Stručnjaka, koje su preduslov za polaganje ispita.

Zašto bi, pobogu, Stručnjak imao razumjevanje za one koje "uči"? To mu nije u opisu posla. Njegovo je da prenosi znanje. Iz džaka svoje glave u džak glave svojih "učenika". Zašto bi imao na umu da postoji i život poslije časa, a postoji i onaj prije. Što bi se mučio shvatanjem da ispred njega stoje ljudska bića, svako sa svojom tegobom s kojom ustaje iz kreveta, i svojim snom o postajanju boljem?

Lakše je odrezati taj dio. Bolje je pretvoriti sve u brojke. U brojeve indexa, u brojeve položenih, u slova imena. Pretvoriti sve u persiranja bez poštovanja, u pokazivanja gdje ko pripada, u osmijeh nakon uložene žalbe, koji govori: "Ne možeš mi ništa". 

Najbolje doći, i ponašati se da je sve što nas vezuje to ispisano na papiru, koje iz usta osoba A ide u uši osoba B, ponekad popraćeno nekim "slajdom", ponekad nekom rečenicom na tabli. Čist proces. Sve ostalo je nepotrebno. Zaboraviti da smo, ispod odijela Stručnjaka, i odjeće Učenika, skup ćelija, koje vape za srećom i smislom. I jedni i drugi, istovremeno i istom snagom. 

Najbolje ući kao jedna osoba i izaći kao ista ta, sa razlikom da su u međuvremenu glavom prodefilirale određene prepričane misli. Ništa drugo se nije desilo, osim ponekog u kratkoročno pamćenje utisnutog pojma Učenika, koje će, spletom okolnosti ili prinudne okolnosti zvane "ispit" preći u dugoročno pamćenje, koje će se isto, nakon neupotrebljenosti smjestiti u zaborav, jer nema svoju svrhu. Otuđeno je značenja. Otuđeno shvatanja. Otuđeno ličnog uviđanja zašto je potrebno i čemu služi.

Kao da nisu upravo dva ljudska bića stojala jedno naspram drugog, i imala mogućnost da stvore skupa nešto novo, da jedno drugom budu nadogradnja, jedno drugom oslonac, i svrha, jedno drugom izvor znanja i(li) radoznalosti. Da jedno drugom budu stepenik u rastu. Jedno drugo da hrabre za ono što ih, i jedno, i drugo čeka.

Dan je Učitelja, i njima želim sretan njihov dan. A dragim Stručnjacima, sretan boravak u njihovim stješnjenim umovima. Dalje se ionako neće ni maknuti.

Ne volim... (Namćorasti tekst - samo za ljute i za one koji bi da se naljute)

Ne mogu a da se ne nasmijem svaki put kada neko podijeli neku sliku slijedećeg sadržaja:

“ Ne volim licemjere, dvoličnjake, kad mi neko govori iza leđa, lažne prijatelje... (lista se nastavlja u tom smjeru)”.

Kao, eto postoje ljudi koji misle i suprotno, i vole licemjere, i one koji ih lažu, one koji ih izdaju i njima slične. I vjerovatno, pošto bi vole, trebali bi to i da podijele. Divim se ljudima koji su vlasnici tih slika, tj. stranicama raznoraznim, gdje se pored tih slika takvog sadržaja vrte i citati sa potpisima poznatih ljudi, pa je svaki drugi napisao Meša Selimović ili Ivo Andrić, a ti kad pročitaš, “niđe veze”. Svako ko je ikada čitao Mešu, osjetit će njegovu težinu, i zapitanost nad životom i smislom. A ovo, svakome ko je čitao Mešu izaziva ništa drugo nego smjeh.

Opet, te stranice, za razliku od moje, broje hiljade i hiljade duša, koje se “sturiše” dijeleći statuse slične gore navedenim. A još, ako ispod toga piše: Podijeli ako se slažeš. Pa to se “prodaje kao halva”. A na svakoj drugoj stranici jedni te isti citati, i sve se vrte jedne te iste stvari, bez neke posebne kreativnosti, jer, šta će im, kada se očigledno “kopiranje” prodaje.

Onda, postoje ljudi koji putem Fejsa primaju Boga u svoje srce. Oni napišu “Da”, jer piše: “Napiši DA u komentar ako primaš Boga u svoje srce..”, i stvarno, prime ga. Valjda da i on koristi Fejs, šta ja znam. Ja sam nekako staromodna, pa mislim da on ionako zna svaku moju misao, djelo, sve što sam pokazala, ali i skrila, pa i od sebe, ali eto, ne bih da griješim duše pa da kažem da ne prati i ta silna Da, i na osnovu toga zna da ga je neko primio u srce.

Pored njih, imam i one koji vole svoju braću i sestre, i dijele onda kada je sedmica braće i sestara (a brat bratu ( sestra sestri), svako malo je po Fejsu ta sedmica) te slike da vole svoju braću i sestre. A stranice koje postavljaju takve slike - ti ljudi koji su administratori (da, množina) ne mogu da se smire od stalnih notifikacija, a njihovi pregledi - ne mogu ni naslutiti koje to cifre prerasta. Ja sam stvarno, ali stvarno neka zalutala u ovom vremenu - Moj brat ne vidi te stvari na Fejsu, nekad on misli da ja njega ustvari ni ne gotivim plaho, jer se držim nekih principa svojih, “pametujem mu”, ne stavljam mu srca na Fejsu, ali se trudim da ga slušam kada mi dođe, i da ga ponekad i sačuvam od svojih pametovanja (a uvijek bi mu kao starija sesta, koja, eto u kratkom životu, skupila pobogu puno iskustava, nešto imala “pametno” za kazat). Trudim se da mu dam od sebe onoliko koliko stvarno mogu. Bude tu i podrške, bude i podbadanja, i naljutim ja njega, uj, kako ga naljutim kad mu kažem nešto što nije “po njegovom”, sve ja i znam šta će njega naljutit, ali eto... Ne podijelim mu u toj sedmici tu sliku, i ne pika se. Izgleda da ga ne volim.

Imaju te podjele o svakojakim “receptima od SAMO DVA SASTOJKA”, lijekovima koje svako od nas ima kod kuće i tome slično. Kako bih ja samo volila, da mi je ijedan od tih jela ili kolača uspio. Gdje bi mi bio kraj. Uvijek bih mogla da ga napravim. Prvi sastojak, drugi, i tadaaaaa - ja domaćica. Ali tako lako nije. A da smo se od tih lijekova mogli izliječiti, ne znam da bi uopšte bilo bolesti, ali šta ja znam, ako se neko stvarno izliječio, nek podijeli svoje iskustvo. Neko koga znam. Ne neko kome je “rekao neki čovjek”. Samo jedi ovo, i topi ti se salo, samo maži ovo i podočnjaci nestaju. Samo ovaj sastojak, i izliječio si se od smrti.

A gdje su tu razlike među ljudima - gdje sam tu jedna ja, koja jadna, ni pomoću trikova ne mogu da se udebljam, jednostavno, takav metabolizam, ili neko, ko je naslijedio od roditelja te “podočnjake”. Najbolje da se svi iskompleksiramo. Eto, imam 27. godina i imam bore. Upomoć. I ja starim. Hajd’ što drugi, ali i ja. Ja imam strije. Otkud meni strije, ovakva ko Pink Panter. Ja idalje nemam obrva. Nekad mi otpadne jedna dlaka sa obrve, onda nemam još pola obrve i moram čekati da naraste. A ljudi, hladno, nacrtaju kakve hoće. Ja nešto pokušam kao podebljati, ne bi li i ja imala, ali nije to isto. Pa sam pitala jednu poznanicu, mislim da je to razlog zašto smo ostale poznanice: Jel’ ti kad si ljuta nacrtaš neke “ljute obrve”? Ili kad ustaneš, ono skeptična, nacrtaš kao jedna podignuta blago. Ili imaš neki šablon, pa staviš, i samo to olovkom tako “prošaraš”? Ne sjećam se da mi je odgovorila, ali uvijek kad je mene gledala, nisam je baš često viđala, imala je obrve “ne sviđaš mi se”. Ili je tako gledala, ne znam više. Ja bih najsretnija bila da se sve bolesti mogu izliječiti lako, i podržavam svakoga ko je bolestan da isproba sva alternative, ali i da se pazi. Nek se drži provjerenog. Naš prijatelj Senad je pojeo čuvarkuće (on kaže “obrstio”) sve oko kuće. Kupio je sebi knjigu o liječenju prirodom, i “zašao redom”. Godinama on to tako - nije još našao šta tačno pomaže, ali ne odustaje. I ja vjerujem da će prije naći nešto prirodno, ili kako bi rekla nauka “alternativno”. Čuj, alternativno, a iz prirodnih sastojaka nastaju i lijekovi - Aaaa, ko je sad alternativan?

A ne smijem, tačno ne smijem zaboraviti one silne tekstove “Saznajte šta je ova i ona uradila”, “Nećete vjerovati svojim očima”, “Ovo još nista pročitali”, “Tri pravila za sreću”, “Uradite ovo i sačuvajte vašu vezu”, “Podijelite ovo i ovo dijete će dobiti 1 euro””. Jednom sam napisala na svom blogu tekst “Ovo morate pročitati” i imala sam najviše pregleda. Izgleda da takvi naslovi “pale”. Odmah mi je slijedeća rečenica bila da ne moraju pročitati, pa možda niko dalje ni nije čitao, ali dobila ja preglede. Jupi, jeeej.

I još nešto, ovo je nabrajanje dalje, ali i apel: Ne šaljite mi tekstove tipa “Ako ovo ne pošalješ dalje desit će ti se nesreća...ako mi ovo ne pošalješ nazad, nisi mi prijatelj, pos*** će te ptica...”. Ispostavit će se da vam nisam prijatelj, rizikovat ću da me se pos*** i da mi se desi nesreća. Pa i da mi se desi sreća, i da se obradujem, i da se nikad ne obradujem ako to ne pošaljem, neću odgovoriti. Pisala sam jednom o tome, “stavi srce bez teksta i podrži nekoga ko boluje od toga i toga” - neću. Ako znam nekoga ko boluje od neke bolesti, stavit ću mu se na raspolaganje, ako mislim da se mogu nositi s tim. Ili da bi mogla biti od pomoći toj osobi, da nema u krugu prijatelja, rodbine nekoga ko mu već daje dovoljno. Ne osjećam grižnju savjesti što nisam stavila preko profilne slike zastavu neke države gdje su bili teroristički napadi - ne vidim da im tako pomažem. Njima ne treba naša “virtuelna podrška”. Ljudima trebaju nazad ljudi koji su poginuli, nedužni. Treba im njihov prostor, lični, da prođu žalovanje. Trebaju im blisku ljudi. Da se kazne oni koji su to uzrokovali. Ako im u tome ne mogu pomoći, neću sebi davati lažnu predstavu da sam nešto uradila time što sam stavila zastavu preko slike. To što ja osjećam, kada pogine ljudsko biće, koje je nedužno, postoji u meni, bez da to vi vidite na mojim objavama. Ali ja im ne mogu pomoći, odavdje ne. Tako ne. I nema veze je li to ljudsko biće “brat po vjeri”. Svako ljudsko biće koje je nedužno poginulo je jednako vrijedno. Meni je to tako. Ista je bol svake majke, oca, svake bliske osobe. Ista je težina svake suze. Isto trebamo poduzeti, ako nešto možemo poduzeti, za bilo koje ljudsko biće u potrebi.

Koga sam zaboravila spomenuti?

Aha, sebe. Ja prije nekih čini mi se tri godine napravila ovu svoju stranicu. Jedva se otarasila crnjaka da pozovem svoje prijatelje da stave “like” i da me podrže. Neki su, bome, odmah i podijelili stranicu i nahvalili me, sjećam se mog kolege Almedina Imširovića, i dok sam se sjetila moram da ga spomenem. Neki su mi, zato jer me znaju, dali taj famozni, strogo čuvani “like”, i broj ljudi koji me “prati” je rastao. Ja sam entuzijastično počela da pišem, i ne mogu reći da sam bila zadovoljna odazivom, jer sam ja nekako mislila da govorim nešto pametno, a nekako ljudi ne reaguju na to -izgleda da sam “pametovala”, ko što bi moj brat rekao, i zajedno sa mojim ocem potvrdio da sam ja “filozof”. Nisam izbrisala stranicu, jer sam ja samozadovoljna, i meni bilo lakše kad se ja tako ispišem (čitaj Ispametujem), i nastavila sam da zamjerim prijateljima koji to ne primjete, da sam ja eto, neki mozak, i da se trudim da ponudim nešto autentično moje. Ljutila sam se na dobru prijateljicu, jer mi ne daje podršku pa podijeli to što ja napišem, znala sam je i otvoreno prozivati, ali neće žena pa neće da podijeli, pa sam odustala. Haman da “nije prepoznala kvalitet”. Nekako sam mislila, pošto smo svi prijatelji (na Fejsu) i dosta vas me lično poznaje, da će biti više podrške. Kao znate me, pa ide misao u glavi: Vidi naše Maje što se odvažila, što se pravi pametna, evo malo da joj damo “vjetra petama”. Jest, malo morgen. Dali ste mi “like” i šta hoću više. Nekad, nek mi Bog oprosti što tek sad spominjem, podijelite vi nešto, i pohvalite nešto što ja izgleda stvarno dobro napišem, i meni ba bude drago, sturih se ja sva od sreće, ali, uglavnom vidim, u 90% slučajeva da ima ljudi koji to prate, (jer piše koliko je ljudi vidjelo, doduše ne znam ko, sve bih vas sad ovdje napisala) ali eto, zaposleni, nemaju kad da komentarišu, pa šta da se radi - bitnije mi je da sam s nekim podijelila od te neke povratne informacije, jer i pišem, ko što kažem, čisto sebično, radi sebe. Meni je bolje. Ja se “olakšam”.

Možda i zato što pišem, radi sebe, sebično, valjda “neusklađeno” sa svakodnevnim govorom, ili pomalo “filozofski”, i nemam neku publiku. Jer ne vole ljudi kad se “praviš pametan”. Nešto ona našla da priča, nešto komplikuje, što bi moj brat rekao “bezveze”. Reci, brate, nešto da te ne moram dešifrovati. Oprostite.

Da podvučem na kraju: Odmah kad sam objavila stranicu, čini mi se Mevlida Rovčanin, moja prijateljica, rekla mi je da kada napraviš stranicu treba često da objavljuješ, jer je bitno da se svakodnevno “osvježava” sadržaj, i po više puta, pa da ljudima bezbeli “izlazi na zid”. Lijep savjet, ali na moje objave bi odmah dobila “unfollow”. I vidim da drugi to rade, i stvarno, imaju dosta ljudi koji to prate i komentarišu, i dosta “pratitelja”. A ja je nisam poslušala. Iskreno, ne mogu ni da se pokajem. Ne pišem ja radi vas, nego radi sebe. Ako nekada pišem više, pišem jer imam više inspiracije. Toliko prosto. Trudim se, kada sam dobro raspoložena, da svoju fotografiju, koju sam lično uslikala, također ubacim, a nekada sam lijena, pa uzmem tuđe. Toliko sam kulturna da napišem i čija je, ako ima igdje naznačeno. A za to vrijeme sam mogla objaviti sigurno dva posta, ali, šta da se radi. Ponovo ću ponoviti, put treći: Staromodna sam - idalje vjerujem, ma uvjerena sam, da je “kvalitet bitniji od kvantiteta”, i za sebe, pišem dobro. Moje pisanje ima smisao, jer meni donosi “oslobođenje”.

S druge strane, pišem, jer želim da onaj ko čita, zna da nije sam. Da sam gledala, i snimala, i pratila, i “sažvakavala” njegovu, i druge sudbine, i vraćam ono što mi je dato. “Žvačem” ja svaki dan, ali, neke stvari, događaje, ljude, ne “varim” tako lako. Zato vam neću pisati svaki dan. Ni neću da budem neka traka za masovnu produkciju.

Molim sve, koji me neće nikad čitati, i koje “smaram”, da me ne prate i da pritisnu “ne sviđa mi se/unlike”. Tako ćete sebi na vašem zidu osloboditi prostor, gdje može da stane nešto što vam se stvarno sviđa. I ja tako, ima dosta prijatelja (na Fejsu) koje ja ne pratim. Imaju neke objave koje mi odgovaraju više od njihovih, i jednostavno, oni tu otpadaju. Pravim sebi po svojoj mjeri, da mi bude od koristi. Meni stvarno ništa ne znači vaša “podrška” preko tog jednog like-a za stranicu. Ja ću svakako uspjeti i bez toga, i znam da ima ljudi koji dijele i cijene moje mišljenje, pa eto, nek ih je pet, ja imam s kim da dijelim.

Svima vama, koji ste pročitali ovu moju “kanalizacionu izjavu” se zahvaljujem. Bit će da se i prije obraćali pažnju.

Maja:Između dijasporaške i došlje (Dijasporaška perspektiva)

Bliže se dvije godine otkako živim u Njemačkoj, i pokušavam od života napraviti neku najbližu verziju onoga kako bih voljela da bude. Gledam da ti ciljevi budu naspram mene, i da se koliko je moguće oslobodim očekivanja o tome šta je to što bih ja (ustvari) trebala da postignem, ili da sam već postigla u ove dvije godine kako sam tu. Ne mogu reći da sam puno promjenila ono što jesam, ustvari, ono što sam bila prije i poslije dolaska ovamo: To bi vjerovatno mogli potvrditi i ljudi koje sam viđala po dolasku u Bosnu, ali, znam i sama procijeniti, tako da mi ta potvrda i nije potrebna.

Ipak, ono što danas želim podijeliti je suočavanje sa predrasudom, koju sam osjetila na svojoj koži, s obje "strane medalje". Želim pričati o tri perspektive, zato. O perspektivi mene kao "dijasporaša", mene kao "došlje" i mene kao onoga što sam ja ustvari, u odnosu na to.

Dijasporaška

Kada smo se, prije dvije godine, odlučili seliti u Njemačku, osjećali smo se prezasićenim svime onim što smo doživjeli, najviše u pogledu posla, a potom i nekog opšteg nezadovoljstva ljudi oko nas. Pokušavali smo, svim silama, iz ne tako dobrih uslova, nešto napraviti, i uspjevalo nam je. Skromni kakvi jesmo, bili smo zadovoljni time, ali dođe u čovjeku neki lom, kada mu prođe kroz glavu: Zašto da budem zadovoljan sa tako malo, kada zaslužujem bolje? Ne bi nikada ni znali koliki smo čudotvorci, i koliko smo bili optimistični, da nas se nije stavilo u situaciju da to moramo biti. Ali, uprkos uspjehu, uprkos zadržavanju iznad površine, slomi se nešto u čovjeku, i on odluči da napravi brod. 

Tako da, koliko je stalo u kofer, stalo je, i za zimu i za ljeto, i karta u jednom smjeru, i krenulo se. Sreća moja pa smo putovali skoro 24 sata. Toliko toga je bilo za preraditi. Ta knedla od grlu. Osjećaj kao da me nešto davi. Osjećaj kao da počinjavam izdaju. Osjećaj osude. Osjećaj da ostavljam porodicu. Tuga. Rastuća usamljenost sa svakim kilometrom koji smo bliže "cilju". S druge strane, misli da ću sada zaista moći pomoći mojoj porodici, primarnoj, sekundarnoj, budućoj - osjećaj snage i moći, želja za promjenom, želja za novim početkom. 

Prve dane sam samo pokušavala da nađem oko sebe šta je isto kao u Bosni. Kao u Tuzli. Šta mi je poznato i preklapa se. Pa nađem isto cvijeće, srce mi poraste za broj kada čujem maternji jezik, utapam u očne vjeđe svog dragog, jer on je najviše od doma što imam sa sobom. Sreća da mi je on tu. Radujem se da se javim svojim roditeljima, prijateljima, iako, idalje se borim sama sa sobom, jer mi i preteško pada ta vrsta kontakta. Fali mi dodir, zagrljaj. Fali mi toplina. Oči koje me gledaju i u kojima se ogledam. I onda, nastojanja da se nađe posao, nesigurnost u govorenju tuđeg jezika, osjećaj proticanja vremena i istovremenog gubljenja dragocjenosti, preispitivanja. Naposljetku - pronađen posao, iako ne u svojoj struci, mirenje sa tim da će jedno vrijeme biti tako, nalaženje u tom poslu putem dnevnika zahvalnosti svega onog što je lijepo, mirenje sa tim da će moj dragi da se vrati nazad, dok ne dobijemo odobrenje za spajanje porodice, i traženje načina da se vrijeme popuni - upisivanje kursa Njemačkog. Raspored: Ustajanje u pola 4 ujutro, pješačenje tri kilometra, vožnja vozom, biciklanje 20 km, bivanje na usluzi, vožnja vozom, povratak u grad boravišta, pohađanje kursa, povratak s kursa, rađenje zadaće, spavanje u 8, jer je ustajanje u pola 4 i tako ukrug. Danima, mjesecima... Do trenutka kada sam prvi put kročila u Bosnu. 6 mjeseci kasnije. Plakala sam na aerodromu, drhteći. Oca i muža koji su došli kod mene gledala sam kao utvare, ne mogavši da svarim da sam taj dan, prije samo par sati radila i bila uronjena u svoju svakodnevnicu. Dodirivala sam ih, kao da će, kao baloni od sapunice, samo da prsnu pred nosom, ostavljajući samo miris i pokoju kap. Kao da sam bila u snu. Sve mi se doimalo drugačije. A poznato. Nekako malo, a tako krcato vrijednošću. Kao da su oko mene bili ponovo moji gradivni elementi, i ja sam se uklopila, toliko dugo otuđena.

I tu onda taj dijasporaški kalup: Kada dođeš odmah krene: Kako je kod vas u Njemačkoj? Pa očekuju da više ne znaš pričati maternji jezik, da kažem - kako se ono kod nas kaže. Očekuju da vadiš novac iz punih ga džepova, da čašćavaš, da pričaš kako je tamo negdje lijepo, i ohrabruješ da se okušaju. Očekuju da si donio poklona, da si donio anegdota... Da nosiš "markiranu" odjeću, mirišeš na skuplje parfeme. Da vjerovatno dođeš autom, i to ne bilo kakvim, nego "moćnim" - nekom Bengom, Merdžom... S gađenjem gledaju kako idalje štediš. Kako si "škrt na parama". Oh, kako su zarađene. Između plača za onim što si ostavio iza sebe, i borbe da skupiš pare za kartu.

 Upitkuju, kako je to, a kada te gledaju dok pričaš, nemaš neki poseban dojam da ih zanima, kao neki prijekor im vidiš u oku, kao neku stvarnu nezainteresovanost - uglavnom. I osjetiš, da više tu ne pripadaš, jednom kad si otišao. Govore ti, ne vraćaj se, šta ćeš i ovdje, vidiš kakvo je stanje, izdrži, ni ne razmišljaj o tome, a u njihovoj glavi, ti si se snašao, tebi je bolje, ti si se usudio, da su i oni bogdom. Kao, ti si sretan, tebi ništa ne fali, tebi ne fale banalne stvari kao što je ćevap, ali ne bilo koji nego iz Limenke, mali Burek iz Pekare Tušanj, jufka od domaćih jaja, osjećaj ubiranja sa drveta neke voćke, zvuk maternjeg jezika, prijateljski i saučesnički pogledi... Da, ti sada imaš novac da možeš sebi puno toga priuštiti, ali, ne možeš imati ono što zaista želiš - a najradije bi da preseliš sve ljude koji su ti dragi kod sebe. Tek onda bi ti bilo lako. I ovako, imaš barem neki cilj, s kojim se budiš, kada si tamo, radiš, i nađeš sebi pored rada i obaveze, da ti vrijeme prođe, prije nego vidiš "svoje". Osjećaj kada kupiš kartu, i kada čekaš taj datum - to je posebna vrsta čekanja. A oni, oni često govore da im fališ. Da im je teško. Ljutiš se na njih, jer oni su opet skupa, oni su okuženi jedni drugima. Okruženi ono što im je poznato. Onim u čemu su odrasli, i onim što je u njima odraslo. A ja, kao da sam koža, zguljena sa tijela, i bačena negdje, bez svega onog što je ispod. Bez podrške skeleta. Mišića. I opet, boriti mi se. 

Teško mi se bilo na početku i vidjeti svoje preko Skype-a. Mogla bih podnijeti da im čujem glas, zatvorila bih oči, i bila bih tamo, a kada ih vidim, s druge strane ekrana, nisam mogla da izignorišem činjenicu da su sa druge strane ekrana. A nisam mogla ni pričati o tome koliko mi je teško. Nisam mogla podnijeti da i njima bude još lošije - niti sam pored njih, niti mi je lako. Pisala bih, pozitivno, hrabro, odvažno, kao da sve mogu, i gazila isto tako naprijed. I mogla sam. Toliko sam se unosila u to da misle da mi je dobro, da mi je na kraju i bivalo. Uzimala sam ono lijepo što imam oko sebe, bivala sam zahvalna što su živi i zdravi, i što postoje sredstva komunikacije, da znam kako su, hranilo me što mogu sebi priuštiti bolje šanse, što imam osjećaj da se pomjeram i da napredujem, i da se, na kraju krajeva, sve to isplati. Osjećam se kao da dobijam tlo pod nogama, osjećam kao da dobijam pomalo dasku po dasku moje lađe, i da sam sada iznad površine. Ne plutam po njoj. 

Zato, nemojte misliti da je jednostavno otići. I odlaziti svaki put, kada se jednom vratiš nazad. Nije lako više ni ne znati gdje pripadaš - jer ne pripadaš ni ondje odakle si otišao, a ni tamo gdje nešto gradiš. Nije lako graditi, daleko od svega što poznaješ, ono što će biti onako kako jedino znaš. I kao što rekoh, samo je koža bačena ovamo. Sve ono što je suštinsko je ostalo. Nismo li satkani od zemlje? Ta zemlja je rodna gruda. Taj osjećaj da si cijeli dobiješ tek onda kada si okružen onim što osjećaš svojim. 

Sada, ne mogu reći ni da mi je toliko teško, kao što mi je bilo na početku. Ali isto tako ne mogu ni reći da mi svaki rastanak od Bosne ne pada teško. Ne mogu reći da mi ne fali. Od zagorjele tave moje bake, do vjerovanja da će biti bolje, i pravljenja čudesa od tako malo toga datog. Od namještaja očuvanog, od perioda Jugoslavije, do nažuljanih ruku od mješanja džema od šljiva. Od mirisa divljih jagoda, do lakoće izgovaranja psovke.

Da li sam otišla - ponekad se pitam. Kada sam sva satkana od svega onog u čemu sam odrasla. To se ne može promjeniti, kao što se ne može promjeniti ni DNK. To ni ne želim promjeniti. To sam ja, između dijasporaške i došlje.

Jesam vs. Bit ću

Zaokuplja me jedna misao, izrečena kroz pitanje:
Kako smo u našem životu više zaokupljeni reagovanjem na rezultat nečega, nego na sami tok dolaska do rezultata?

Razmišljam o situaciji - pokvarilo se auto, ili čovjek. Čovjek u smislu, nije više zdrav. Prehlađen je, recimo. Do trenutka kada je shvatio da je prehlađen, ili je to doktor konstatovao, nije svoju pažnju (uopšte) posvećivao svome zdravlju. Živio je onako kako inače živi, hranio se kako se inače hrani, imao navike koje inače ima - i onda, u nekom trenutku, osjetio je da nešto ne funkcioniše kako treba. Možda se konsultovao s doktorom oko toga, a možda mu je bilo dovoljno spoznavanje do kojeg je sam došao - da nešto nije kao uobičajeno - da postoji nešto vrijedno pažnje i ispravljanja. Ili se raspitivao o tome kako popraviti, ili se vodio nekim posrednim ili neposrednim iskustvom o tome kako se ponovo vratiti u funkcionalno stanje. Ali tek tada je počelo njegovo zanimanje za ponovni proces uspostavljanja "normalnog stanja". Normalno stanje znači živjeti, neopterećen samim življenjem, tako se čini. Jer, život se sastoji od stvari, od radnji, od ljudi, a svako od njih zahtjeva svoje vrijeme. Baviti se životom kao takvim, dođe kao traćenje vremena. Sve je to već isfilozofirano, živjeti je. I takva postavka stoji, sve dok nas samo življenje ne dovede u situaciju da se baš, ali baš, njemu posvetimo. Onda počne, ako počne, preispitivanje našim navikama, zapitkivanje nad našim načinima, pokušavanje ispravljanja ondje gdje mislimo da je kvar. I to traje neko vrijeme. Sve do trenutka kada nam se ne učini da smo dosegli - rezultat, ponovo, do rezultata. A rezultat je da je sve ponovo - u balansu. Vraćeno u ravnotežu. Vraćeno u nepotrebnost da se o tome razmišlja. I onda slijedi ponovno upuštanje u življenje života. Možda u nekim trenucima primjenjujemo ono što smo naučili u periodu kada smo bili "izbačeni iz kolosijeka", ali, onda se ponovo uhodamo u svakodnevnicu, u funkcionisanje, i to, što nije bilo dio nje i prestaje da bude dio nje.

Izliječeni smo, i čemu da služi ono čime smo se izliječili?

To je bilo samo sredstvo dolaska do cilja. I tu se završava taj krug. Sve do trenutka kada se ponovo desi neki "prekid u funkcionisanju". Onda, ponovo pravimo izlet u promišljanja, ili primjenjujemo slične ili iste načine savladavanja stanja kao i prije, i ponovo završavamo sa primjenom onda kada se desi poboljšanje.

Kao da se treba promišljati samo onda kada se desi problem. I raditi samo na tome da se sanira. Problem.

Kao da se ne može cijelo vrijeme poduzimati koraci da se on ni ne desi. To su mali koraci, dok se nije desio. To su česta podsjećanja na putu, do trenutka kada se napokon desi i možemo ga imenovati. Zar poduzimati nešto tek onda, kada se šteta desila, i kada se mora ispravljati? Zar se kockati sa onim što imamo, do trenutka, kada postaje izvijesno da to više nemamo u mjeri u kojoj smo imali, ili smo - izgubili?

Onda reagujemo, onda se borimo, onda iznalazimo načine, onda pokazujemo, dokazujemo, ubjeđujemo. Kao da mora biti napor, da bi se nešto u životu zaslužili. Kao da mora biti borba za ono što se želi. Kao da bez borbe, ništa nema smisla, pa ni zdravlje. Pa ni život.

S čim da to stavim u vezu?

Počnimo od obrazovanja - kroz koje smo svi, u manjem ili većem omjeru prošli. Od odgoja. Od onog što postavlja osnovne postulate onoga što ćemo biti. Koliko je reagovanja na situacije u kojima je sve uredu? Koliko je posvećivanje pažnje ohrabrenju koračanja prema cilju? Koliko se vrednuje postupak, a koliko samo rezultat. Trud se vrednuje samo onda kada je doveo do dobrog rezultata. Onda se dobar rezultat nagradi priznavanjem truda za njegovo postizanje. Ako, ipak, rezultat nije zadovoljavajući, nema mjesta za priznavanje truda da on to bude. I tako, desimo se usmjereni na rezultat. A kao što vidimo, to više nego ima posljedice na sve ono što slijedi u životu. 

Pogled unaprijed

Usmjerava nas unaprijed, vječito unaprijed. I kada ostvarimo jedan cilj, rijetko kada se posvetimo tome šta nas je to dovelo do njega. Idemo dalje. Stremimo ka novom. Naravno, daje nam to poleta, daje nam povjerenja u to da možemo, i to jeste svakako dobit, ali, sve to služi samo da nam da pogon za dalje. Dobro se podrazumjeva. Kao što se podrazumjeva da nam inače ide dobro u životu. Kao što ne pretpostavljamo da će sve što uradimo biti promašaj. Da tako mislimo, ne bismo nikada ni pokušali - čemu pokušavati kada znamo ishod. Svaki korak koji napravimo pravimo jer mislimo da nas negdje vodi. Postoji iza njega nade. Povjerenja. Htjenja. Želje. Možemo nakon toga biti nesigurni da li smo dobro uradili i promišljati nad tim, ali prije napravljenog koraka, svakako postoji vjerovanje da je ishod koraka - koračanje unaprijed. 

Zašto je toliko teško biti ovdje i sada? Ne stremiti unaprijed, ne težiti da se gradi nešto novo, da se nešto stvara. Zar se ne stvara i ovdje i sada? Zar nije već toliko toga stvoreno, nad čim pažnja nije preletila, jer nije bilo ugroženo?

Toliko smo bogati, ako malo bolje pogledamo, ali, ne. Rezultat, rezultat. Nije dovoljno. Može bolje. 

Moja je prijateljica pričala priču o tome, kako je njenoj mami po utvrđivanju trudnoće rečeno da njeno dijete ima 99% šanse da se ne rodi. Priča mi to, i stoji pored mene. Pitam se, i nju pitam: Budeš li ikada svjesna toga što jesi? S koliko šanse si ti ipak došla do ovdje gdje si sada? 

Ne daje mi odgovor, ali meni odgovor samoj dolazi: Stremi naprijed, naprijed, naprijed. Nemamo mi vremena da se bavimo onim što je dobro, i što jeste. Sve dok nam ne krene kliziti iz ruku. 

Ne protiv rata, za mir

Jednom je Majka Tereza rekla nešto u duhu slijedećeg - da nikada nije prisustvovala kada se organizovao protest protiv rata, ali da bi uvijek bila tu kada bi se zalagalo za mir. To mi se još tada, kada sam prvi put čula, urezalo u pamćenje, i nastavljalo da se vraća, u brojnim trenucima u kojima sam se osjećala izgubljenom u iznalaženju načina kako da pomognem nekome, ako je taj neko daleko, nedostupan i ako sam nesigurna da imam način i sredstva koja do njega mogu doprijeti na pravi način.

Govorim u prvom planu o bezbrojnim ratovima, poplavama, potresima, stradanjima... Naravno da me pogađaju, ljudsko sam biće. Naravno da sam se nalazila zapitanom zašto to ljudi rade, zašto nam je to potrebno i zašto nam je bitnije dokazivati krivnju, nego biti u miru? Ima li to stvarno veze sa egom - da li stvarno ljudi time što druge naprave malim, žele sebe predstaviti kao veće, kao bitnije, kao nekoga - u svakom slučaju vrijednijeg svake dobrobiti, od onog drugog.
Osjećala sam se sputano - jer to su ta klupko pitanja. Razmotavaš. Razmotavaš, i onda se oko tebe svudokolo nađu konci, o koje se saplićeš, i jedini je izlaz da klupko ponovo namotaš, i gledaš ga takvog, neriješenog.
Osjećala sam se bespomoćno, jer zaista, kako mogu ja, jedna jedina, promjeniti nešto kod ljudi, koji su mi u svakom smisli van dohvata - kako doprijeti do ljudi koji kod drugih ljudi bude želju za destrukcijom, koji u njih siju ideje koje druge vode u propast, koje rastu nauštrb života i u inat njima, proždirući, ponekada, zajedno, i svoje tvorce...I priče se prenose, iz usta u usta rastući, kao da svaki jezik doda poneku riječ, i od toga nastaju cijele priče opravdanja zašto je neki postupak ispravan.

Ali onda, pitanje - mogu li šta učiniti?
Kad sam već, tako mala, tako bespomoćna, jedino u mogućnosti da se spojim sa istomišljenicima, jednom kada ih nađem? Mogu li i bez toga išta uraditi, ili trebam i sama čekati da naiđem na prave ljude, s kojima ćemo, riječ po riječ, graditi neke drugačije priče?
Ako i mogu, šta mogu uraditi, a da bude efikasno? Da li je dovoljno da pričam, sa ma koliko uvjerenja, o onome u šta vjerujem? Da li će svako razumjeti?

Onda,desio se osmijeh. Onda sam shvatila da je osmijeh univerzalan jezik. Isto tako, univerzalan je jezik dobrota. Možda će neko sa usprezanjem posmatrati moju dobronamjernost, ali, nakon što se upozna samnom, i više puta joj svjedoči, povjerovat će u nju. Ono što ja mogu uraditi je djelovati na onaj krug dostupnih ljudi oko sebe. Djelovati primjerom. Sprovodeći ono u šta vjerujem u djelo. Svako od nas toliko može. Možda samo toliko, ali, nije li ponekad samo toliko dovoljno? Dovoljno za one kojima smo okruženi. Jer možda će baš u nas pogledati i reći - Hej, pa to se može. Često su nam potrebni samo sitni okidači na akciju. Poneki prijateljski osmijeh. Poneko skidanje štita pred ljudima. Poneko povjerenje da neko želi dobro za nas, iako nas ne zna. Toliko "malo". Nisu to mali koraci u ovim vremenima kada se gledamo kako se osipaju sistemi vrijednosti, kako neke, nekada bitne stvari postaju vrijedne usputnog pomena, kada nas preplavljuju negativne informacije do te mjere, da moramo da isforsiramo ravnodušnost koju ne osjećamo. To je sada kao koračanje ka mjesecu - Mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo. Toliko "malo" možemo svi od sebe da damo. Jer, toliko malo nam daje mogućnost da osjetimo da imamo ipak kontrolu, pa koliku toliku, nad situacijom...

I, u duhu Majke Tereze, budimo mir. Budimo primjer onoga što želimo oko nas. Toliko možemo. Možda nećemo napraviti velike promjene, odjednom, ali, od nečega se počinje, zar ne? A od klupka pitanja, možemo u nekom trenuku napraviti džemper. Ne moramo shvatiti sve što se dešava. Niti možemo. Zato radimo ono što možemo.

Kada pomoći?

Prije par dana razgovaram sa prijateljicama o tome kako one, sa svojih okvirno 27 godina, već neko duže vrijeme sastavnim dijelom života imaju problema želučane tegobe i piju lijekove protiv istih, a nekada čak i lijekove za smirenje. Štoviše, uznemirava ih činjenice što su svaka pojedina završile studij psihologije, a same sebi ne znaju da pomognu - da se manje nerviraju, manje uzimaju srcu, manje se troše. Pokušavam im objasniti kako je upravo pomagačka profesija ta koja nas odstranjuje od toga da se bavimo sobom, nego nam stalno u fokus stavlja druge, i neke njihove potrebe, njihove probleme i iziskuje od nas da smo stalno u poziciji da im budemo na usluzi. Jednim dijelom, upravo zbog toga što smo dijelom te profesije, a drugim što smo, pod utjecajem profesije, dodatno izoštrili naša čula za druge i nismo imuni na njihov zov.

Ali tu ima jedna cijela tamna, čak tamnija strana priče od ove da smo izoštreni na druge: S vremenom dođe do toga da se tako lako pecamo za svaki poziv upomoć, pa makar on bio i neartikulisan i sasvim jasno naša pretpostavka. Na neke riječi koje ljudi izgovore, mi dodajemo težinu, i samo njihovo izgovaranje nama je poziv upomoć.
Imala sam situaciju sa svojim najboljim prijateljem, kada mi je pričao o svome problemu - da sam počela da mu vraćam na način da sam podebljavala kako mu je teško, i kako ga sigurno neki aspekti te situacije ljute, i da bi volio da su drugačiji i da ima više utjecaja na njih, a on mi je - pomalo i otresito rekao - Nisam tražio od tebe da mi pomogneš, ni da riješavaš moj problem. Ta me rečenica naravno zatekla nespremnom. Nisam imala odgovor na nju. Pomalo me posramila. Zapitala sam se, da li je nekada suvišno čak išta izgovoriti? Da li je, kada neko govori u problemu, dovoljno samo slušati. Barem na početku.

Imam dojam da sam kroz školovanje i usavršavanje negdje shvatila da trebam odmah da reagujem kada neko dođe sa problemom, i da će brzina moga reagovanja presuditi da li ću moći pomoći, ili ću krenuti prekasno - i neću imati za šta da se uhvati - uostalom, rekoše: Gvožđe se kuje kad je vruće.
Sa ljudima nije tako. Poslovica i jeste o gvožđu - čemu naša potreba da je "poljudskujemo"?

Hvatam se često kako, kada neko govori o nečemu što mu teško pada, osjećam ogromnu potrebu da reagujem i da "razriješavam muka", i u nekim trenucima se sjetim vremena provedenog s druge strane terapijskog odnosa, gdje me terapeutkinje, čak pomalo i podrugljivo, pitala: "Jesi li to opet spremna da spašavaš?". To me strašno nerviralo, i uvijek u meni budilo neodloživ nagon da se branim i opravdavam zbog čega sam se odlučila da dajem savjete, da govorim mišljenje, da usmjeravam, čak, da "pametujem" nekome oko toga šta i kako treba.

Vraća mi se ta priča stalno opet - svaki put kada osjetim u sebi tu želju da se uključujem u živote drugih kao neko ko razrješava čvorove, ko pomiruje nepomirenosti, ko ispravlja krivosti, ko popravlja nepravilnosti. Naravno da ta potreba izvire iz moje nemogućnosti da neke stvari u svom životu promjenim, pa to kompenzujem kroz to što ću drugima da budem na usluzi i osjećam se moćnom i korisnom. Ali brzo taj osjećaj isčezne. Često, iste sekunde kada shvatim da će ljudi, bez obzira na to što sam toliko truda uložila da im razjasnim, objasnim, brižljivo porcioniram, jasno sortiram, ipak odabrati ono što su htjeli i prije nego su mene pitali za savjet. Ili, kada urade ono što su u razgovoru samnom dosegnuli kao riješenje, a ne osjete da je to ono što je za njih ispravno. I osjete razočarenje, a i ja im u tom trenutku dođem nekako daleka, jer sam ih skrenula sa onog što su željeli.

Nezahvalna je to uloga, biti od pomoći. S jedne strane, meni samoj, jer nikada nemam stvarni osjećaj da ima kontrolu nad time, i da zaista jesam od pomoći. S druge strane, u odnosu na druge. Ne mogu a da ne pomislim da samo odlažem nečiji dolazak do istine pokušavajući mu dati neke svoje "natuknice" u tome kako sam ja to uspjela. Uostalom, svi mi dolazimo sa različitim iskustvima u razgovor. Niko nam ne može oduzeti gorčinu tog taloga iskustva u nama. Niti jačinu tog uvjerenja koje ja nakon njega ostalo.

Onda se opet, sjetim situacije, u kojoj sjedim u autobusu, blago naslonjena na sjedište, a moja prijateljica pored mene, pokušava da sebi nakosi sjedište kako bi mogla ispruži. Kada je jednom uspjela, govori mi da namjestim i ja sebi, jer joj je tako baš ugodno. I gledam u nju, i pitam se, koliko često i sama svoje predstave o tome šta je ugodno, dokle je ugodno i slično, smještam u druge. Zahvaljujem joj se na želji da mi napravi da mi bude lijepo, sa znanjem da mi je sada upravo dovoljno lijepo, i ponovo se vraćam u misli o tome kako nam se samo lako upecati na to da pomažemo - čak i onda, kada nam niko ni na koji način ne daje do znanja da mu je to potrebno.

I zato se pitam - Kada pomoći? I da li uopšte?
Uvijek ako ta pomoć znači da ćeš napraviti korake koje je neko drugi trebao da poduzme, tu ne pomažeš. Uvijek kada ćeš nekog drugog, posredstvom svoje pomoći ostaviti u neznanju kako da sam sebi pomogne - ne činiš mu dobro. Oslanjaš ga na sebe u svim narednim situacijama slične prirode.

A tu se javlja opet onaj dio, onaj loš produkt pomoći - ona okrenutost prema drugima - kada dođu na red moje  teme, moje potrebe, moje želje, moji strahovi, moje težnje, moja potreba da mi se pomogne? Kada da dođem na red - kada je, po nekoj iskrivljenoj logici, jer svi su mi preči, svima gore nego meni - a meni je sasvim dobro. A da li je?

Sreća - u nama ili s vana?

Prije dvije, tri godine, prvi put sam čula za Dnevnik zahvalnosti, i počela ga primjenjivati, u iskrenoj želji, da moj dan, koji je iza mene, ostane osvijetljen tim divnim trenucima koji su bili njegovim dijelom. Postoje, naučni pokazatelji o dobrobitima koje ova vježba ima za blagostanje čovjeka. Suštinki se sastoji od toga: Kada na kraju dana, uzmete sebi 15 minuta vremena da napišete šta je to za šta ste zahvalni, šta je to što je ovaj dan utjecalo na to da se pozitivna osjećanja probude u vama, šta je to, što vam je ovaj dan služilo - shvatit ćete - toliko je razloga za zahvalnost. Za neke sasvim obične stvari, koje možda ni ne primjetimo, sve dok ih ne nestane. Kao ja, sada kada sam prehlađena, shvatam, koliko mi znači moći disati otčepljenog nosa - moći udisati zrak punim plućima - a dok to nije bio slučaj, bilo je to nešto što se podrazumjeva.

I toliko drugih stvari nam propusti zauzeti pažnju koju zaslužuje, da bi nam donijelo osjećaj zahvalnosti.
Ovu vježbu spominjem, jer je ona, na neki način, svjesni napor obuhvatanja onoga lijepog što nam se desilo, što je dijelom našeg života na bilo koji način, a što ga obogaćuje. I to je, istovremeno, aktivnost, kada mi, koristimo naše pamćenje, sjećanje, doživljavanje, koje je iza nas, i iz njega probiremo ono što želimo za sebe da izdvojimo, i na neki način, sačuvamo.

To je način obuhvatanja onoga što nam se već desilo, ili što je dijelom našeg života, možda našom željom, možda nečijom drugom, i mi samo treba da to ovjekovječimo olovkom.

Postoji druga stvar, koju možemo raditi, da bi isto tako postali sretni -
možemo čekati da nam neko drugi da razloge da bi bili sretni.
Mi ljudi jedno društvena bića, i naravno da u suodnosu sa drugim ljudima dobijamo mnogo uzroka zadovoljstava, mnogo sitnih i krupnih sreća, mnogo osjećaja poštovanja, uvažavanja, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. To se svakako može spomenuti i u dnevniku zahvalnosti, i treba i tome dakako dati prostor u osvrtu na svoj dan.

Ali šta onda, kada se naša sreća sasvim pretvori u ono što nastaje iz odnosa sa drugim, što nastaje iz aktivnosti drugih, šta nastaje izvan nas?
Onda se desi neka vrsta ovisnosti. Spleta ovisnosti i očekivanja, rekla bih. S jedne strane, potrebno nam je da nam neko drugi učini nešto za nas, šta će nas učiniti sretnima, a istovremeno, od onih koji su pored nas, koji su nas bliski, i očekujemo da to rade, jer, zato su nam i bliski. Kada se naša očekivanja ne ostvare, bivamo razočarani.

Onda, postavlja se drugo pitanje - Šta je to što nas blokira da sami posegnemo za tim da stvorimo sebi sretne trenutke? Da osvijetlimo one sretne trenutke koje već imamo, a koji nam upravo zbog toga promaknu, jer su - sretni trenuci.

(Treba imati na umu da je nauka dokazala da su ugodne (opštepopularno-pozitivne) emocije tihi pokretači akcije, dok neugodne(negativne) imaju mnogo veću snagu i veći utjecaj na nas. Možda je to ostatak evolucijskog napretka čovjeka, tako je rečeno, jer su nas upravo te "negativne" emocije često spašavale od nestanka. Samim tim, ugodne emocije nam kraće traju, i nekako ih propustimo dublje doživjeti, jer su tihe, dok one koje su neugodne "brundaju" cijelim tijelom i teško ih je ne primjetiti upravo zbog te pobuđenosti koju uzrokuju.)

Šta je to u nama, što nas motivira da spolja očekujemo, ili da nam drugi na neki način donesu sreću, ili da nam se ona sama desi? Naravno, dešavaju se i sami od sebe mnogi predivni trenuci, i treba u njima biti što više prisutan i dati ih svim čulima na kušanje, ali, postoji i pregršt lijepih trenutaka koji sami sebi možemo da stvorimo.
Naprimjer: Uživam da jedem kokice. Napravit ću ih sebi, i uživati u svakom zalogaju. Volim kada za nekoga uradim neku sitnicu koja će ga obradovati - učinim to. Volim slušati određenu pjesmu jer me motivira, učinit ću to. Smirujem se razgovorom sa svojom prijateljicom - razgovarat ću s njom.

Gledat ću šta mi prija, šta mi donosi mir, šta mi donosi ugodna osjećanja, i potrudit ću se da to dovedem u svoj život, mnogo mnogo takvih trenutaka. Usput, dešavat će se i sasvim improvizovani trenuci sreće, i oni trenuci sreće koji su u vezi sa nama bliskim ljudima.
Zašto ne? Zar nam može biti dovoljno sreće, i svih ostalih prijatnih osjećanja koja su u sprektru zajedno s njom? Zar postoji granica, kada taj osjećaj zadovoljstva postaje na neki način, negativan?

A vi, dajem vam za zadatak - uradite danas, samo JEDNU stvar koja vas čini srećnijim. I probajte stati na tome.