Ljubavne igre, dio prvi

Ako ste mislili da će se sadržaj ovog teksta biti opis ljubavnih igara, koje možete igrati u dvoje sa svojim partnerima, žalim što ću reći da nije slučaj. Ovdje će biti opis ljubavnih igara, koje već igrate, a sad, da li ste svjesni toga, ili niste, ili ćete, ipak, upravo postati svjesni, o tome se zapravo radi ovdje.
Kada kažem ljubavne igre, da od toga počnem, mislim na one igre, koje igramo, kada želimo da dobijemo ljubav. 

Možda ćete se zapitati, zašto moramo da igramo igre da bi dobili ljubav?
Upravo. To je upravo moje pitanje. Posmatrajući tolike parove oko sebe, pa i samce, pitam se, da li oni svjesno rade to što rade, pokušavajući da dobiju ljubav, ili su to neki sasvim nesvjesni sklopovi ponašanja, koje su, nekako, nekim putem, usvojili - pa bilo to oponašanjem  neke bliske osobe koja je služila kao model, ili oponašanjem društveno prihvaćenog ponašanja u istim ili sličnim situacijama ili je nešto treće. Neću se toliko baviti time kako je došlo do toga, nego više time, zašto se to idalje održava, ako je sasvim jasno da ne ispunjava funkciju koju bi trebalo da ima - da nam donese ljubav.

Primjer prvi
Ona je htjela da je on pita kako je, da bi joj time "dao odobrenje" da priča o tome kako je. Nije htjela započinjati o tome, sama od sebe. Činilo joj se da su sasvim dobro raspoloženi, razdragani - čak dječije, i nije htjela tu opuštenost, tako spontanu, da kvari nečim teškim, kao što je priča o teškom danu, kakvom je prisustvovala danas. Nije htjela, s druge strane, zato što joj i sasvim godi ne vraćati se na to, jer, ponovo će probuditi, kao iz sna, ista osjećanja koja su probuđena tim situacijskim faktorima, a ona su neprijatna - a zašto uvoditi u tako lijepu atmosferu kvarioce? Dakle, sasvim je jasno da nije htjela o tome pričati, nego se posvetiti ovom lijepom osjećaju koji ima sada. Ipak, prekrstila je ruke, naborala čelo, pomalo jače lupala vratima, pomalo nervoznije sjekla jabuku, malo razdraženije prala suđe - i čekala da je on pita "Šta je bilo?". U nekom trenutku, on je to i uradio. A ona je rekla "Ništa", negdje u sebi osjećajući čak ljutnju na njega što nije ranije primjetio. I naravno, očekivala je da je pita opet.

S jedne strane, njoj treba podrška za taj težak dan, i ne olakšava joj opustiti se u dobrom društvu, to ne mjenja ono što se desilo. Promjenilo bi kada bi mogla s nekim o tome da porazgovara, ko možda i neće puno govoriti, nego više slušati, i možda na neki način joj potvrditi da razumije kroz šta je prošla, priznati joj, naprimjer, da je to bio težak dan i da je tražilo od nje dosta kapaciteta da bi se s tim suočila, ali da je eto, izmogla to da uspije, ali samo joj treba da još jednom "sažvače" to što se desilo s nekim - ustvari - treba joj potvrda se dobro ponijela.
S druge strane, hoće da to neko drugi shvati, i ona će, ako treba dati neke neverbalne signale da bi se to pokrenulo, jer, kao što rekoh, ona ne želi da kvari taj lijepi osjećaj koji ima u tako dobrom društvu.

I što druga osoba duže ne reaguje, to će je njeni negativni osjećaji, koji očigledno, dominiraju, kopkati, i za njih će se lijepiti rečenice optuživanja: "Eto, ja ovakva, a on ništa", "Zašto ne reaguje, zar ne primjeti", "Muškarci ne mogu da se bave osjećanjima, sve će uraditi da to izbjegnu" . . .
 Treba joj neko, ali će se ona sabotirati - da ispadne da joj ne treba niko, umjesto da jednostavno pita - da li on ima vremena da nešto popričaju, možda upozoriti da je tema pomalo neugodna i teška i da bi joj godilo da s nekim može još jednom da prođe kroz to. Jeste to osjetljivo, jer šta ako on kaže ne, a ona u takvoj situaciji.

Stvar je u tome, da osobe, koje na taj način često izražavaju svoje želje i potrebe, imaju i više kapaciteta za razumjevanje druge osobe, i neće im se desiti da se uvrijede ako druga osoba kaže da joj sada nije do toga da priča o nekim teškim temama. Njihova povrijeđenost nečime što im se desilo, ne vodi tome da će početi nekoga drugog da uvlače u krug vlastitog preispitivanja, onda, kada oni ustvari preispituju sebe.

Primjer drugi
Nije mogla da sebi nađe odgovarajućeg muškarca. Na društvenim mrežama je zbog toga tako često pisala da ne postoje pravi muškarci, da se ona ustvari zabavlja sama sa sobom, jer sama sebi može da priušti sve ono što bi se od jednog muškarca očekivalo. Pisala je i da joj ne treba veza, da će radije biti sama nego sa budalama, i o tome kako biti sam ima mnoge prednosti, i, da sumiramo, predstavljala je sebe kao osobu kojoj je trenutno lijepo biti samoj, koja je zadovoljna samom sobom i ne bi to svoje zadovoljstvo kvarila time da mora da očekuje od nekoga drugog da ga priredi, ili, da ne bi ni za šta dala svoju slobodu, i da u njoj tako punim plućima uživa. Možde da ide kuda hoće, s kim hoće, koliko hoće, i pobogu, zašto bi to ikada u životu mjenjala?
Ishod toga je bio da nije često bila predmet pokušavanja muškaraca da postanu dijelom njenog života, i da je ta njena samodovoljnost ostavljala takav dojam zadovoljstva, da niko nije ni pokušavao nešto da promjeni. Nije imala puno udvarača, jer sasvim jasno je davala do znanja da to ne želi.
Istina je da je ona ustvari bila jako povrijeđena u svom životu, da nije mogla da ostvari zadovoljavajući vezu, i da je nekako uvijek nalijetala na "kretene", i da je htjela nekoga, ko će se jako truditi, da pređe preko njene očite nezainteresovanosti, i ko će, na načine, koje nijedan muškarac u njenom životu nije koristio, naći, mali, zaraslu put do njenog srca. Pitala se, zašto se to ne dešava, i kako su dani prolazili, bivala sve razočaranija što još nikoga nema tu.

Sasvim je opravdano, da neko, ko se razočarao više puta, sada ima više kriterijume, i da neće ni pregovarati ako baš ti kriterijumi nisu uključeni, svi, do jednog. I sasvim se slažem s tim, da sasvim jasno treba potcrtati šta se želi, i šta ne. Da se ne treba dozvoliti, iz poštovanja prema sebi, koje i jeste temelj svakog odnosa prema drugima, da prihvatiš bilo šta ispod onoga što zaslužuješ.

Ali, istovremeno, osjećati potrebu da potenciraš nezamjenjivost svoje slobode, pobogu, vezom, i očekuješ nekog ko će preko svih tvojih riječi, čak i vrijeđanja, nekako naći put do tvog srca - prešavši sve prepreke na putu... Možda se i desi, i svaka čast ako se neko takav nađe - ali zašto to sebi raditi?
Zašto igrati takvu igru, baš sa svojim povrijeđenim srcem?

Primjer treći

Na početku su se čuli često. Jedno s drugim su mogli da pričaju o svim temama. Kada su pričali, nekada se činilo da im se misli nadovezuju jedna na drugu. Nekada jedno bi počelo pisati, a drugo bi moglo tačno da kaže na koji način će završiti rečenicu. Nekada, kada bi se ona krenula javiti, javio bi se on. Ili, kada bi joj bilo teško, i nije joj se ni sa kim pričalo, on bi se javljao, i znao joj reći tako prave riječi, da bih odmah nakon njih tačno znala šta i kako dalje. Tako joj je lako ulijevao snagu, a i on je njoj govorio da osjeća isto tako, da nekoga kao što je ona nije nikada imao i da se raduje svakom putu kada se čuju. I trajalo je to neko vrijeme. Onda je, iz nekog neobjašnjivog razloga, počelo da se mjenja. S njegove strane. Ona je idalje u njemu vidjela istog tog s kojim može sve da dijeli, a on je sve rijeđe reagovao na njene poruke. Nije joj samo smetalo što se nije više prvi javljao, nego, što njegovi odgovori na njene poruke više nisu bivali tako opsežni kao prije, niti su više tako tačno pogađale srž onog što joj je trebalo da čuje. Kao da se između njih gubila konekcija. Ona je to opravdavala time što je on imao više obaveza, što su mu se u međuvremenu desili neki problemi, koji su pokrenuli neke stare rane... On nije komentarisao povodom toga. Nije osjećao bitnim da objašnjava zbog čega se ne javlja. Onda bi ona, postepeno, krenula da razmišlja o odlukama da mu se više ne javlja. I izdržavala je. Nekada bi izdržala dva dana, pa mu se javila, pa sedam dana, pa mu se javila, pa opet, manje. Svaki put kada mu se nije javila, očekivala je da će sada on da promjeni svoj ponašanje. Da će on sada da shvati kako je to bez nje, kako je to nemati je stalno na raspolaganju - ali samo kad on ima vremena. A on nije shvatao. Ništa se nije mjenjalo. Nije se javljao kao na početku. Javljao se istim tempom, isto, površno javljanje, u kratkim crtama, pa periodi nejavljanja, i trajalo je. Što je duže trajalo, to je njoj teže bilo da to prekine, jer, ipak, uložila je vrijeme. I imali su konekciju. Neponovljivu. Kakvu ni sa kim nije imala. Nije shvatao - zašto nije? Zar je to bilo toliko teško?
Pokušala je još par puta da ga pita zašto je tako, odgovori su uvijek bili vezani za njega, za neke njegove probleme, za neka teška vremena. Ne bi mogla reći da je bivala zadovoljna tim odgovorima, ali, ostajala je. Ostajala na raspolaganju - stalno se kolebući između ljutnje, razočarenja, radosti što je imala nekog takvog, radosti kad joj se javi...

Njena priča nije imala sretan kraj. Nije mogla da mu jasno da do znanja da joj se ne sviđa njegovo ponašanje, i da je boli što joj ne daje jasan razlog otkud je došla takva promjena, da li je ona nešto uradila po tom pitanju, da li ona može šta uraditi da se to popravi? Svaki put bi je ostavljao isto zbunjenu. Nije znala da li mu godi biti s njom ili ne, jer, čas bi joj pričao kako mu znači, slijedećih se dana nije javljao, nije htio s njom da dijeli... Nije htio da je pusti, da ide svojim putem, niti da je drži uz sebe, blisko... Istovremeno, očekivala je da će on ta pitanja sva postaviti sam sebi, da će on sam shvatiti šta joj radi, i da će joj pročitati misli, da će osjetiti njen bol, da će odreagovati. Nije reagovao. Nije. Nikad više kao prije. A ona se držala, o, kako grčevito se držala, za njega, koji je na početku bio, nije ga puštala, kao da će ga time vratiti. Nije joj pošlo za rukom. Ali, igrala je s njim tu igru. Tu igru neuhvatljivosti. Nekonkretnosti. Pokušavala mu pokazati da je i ona u njoj apsolvirala, pokušavala i sama biti neuhvatljiva, neprisutna, daleka. A on je opet posezao, onda kada je on htio, ne onda kada bi osjetio da se udaljila.

I prolazit će joj godine. I ostat će uhvaćena u taj kovitlac pitanja, sve dok ne shvati da nisu bitna. Da odgovor nije bitan. Da jednostavno nije vrijedno. U šta to ona ulaže? U šta polaže nade? Ima li tu nešto za što se može držati? Da li je baš to drži da ostane? Šta joj u svemu tome godi? Zašto igra tu igru? Šta je toliko vuče u takav jedan odnos?


A vi, igrate li vi igre? Možete li otvoreno govoriti o osjećanjima ili čekate da ih neko pročita? Usuđujete li se tražiti da vas neko poštuje onako kako zaslužujete? Možete li pustiti da odu, one, koji više ne služe vašoj dobrobiti, koji vas unesrećuju, sada, a nekada su bili vaše sreće? Možete li pogledati u oči tome da više nije isto, i da nikada neće biti isto? Igrate li vi i sa sobom igre?

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem: Budi!

Za sebe

Kada su moju prabaku pitali jednom prilikom za koga navija, a mislilo se na učesnike jednog talent šoua, ona je rekla, brzo, bez predumišljaja, i s osmijehom na licu: "Za sebe." Tada mi je to još bilo smiješno i simpatično. Danas, kada vidim da sam svakodnevno suočena sa izborima, sve više i sama naginjem prema istom odgovoru.

Sve u životu je biranje,  i ostati neutralan nikada nije bilo lako. Možda čak i najgora moguća stvar jeste isto to - ne odabrati. Ioako, samim činom neodabiranja, odabireš, ali, ne bih sada zadirala u neka filozofska razmišljanja. Što želim reći, kada god mi se dalo da biram, između jednog ili drugog, nije mi bilo prijatno. Jer, odabrati jedno, značilo bi se odreći se drugog, a odabrati oboje, ili nijedno, bilo je pak gore, bilo bi odraz neodlučnosti i neznanja šta želiš od sebe i svog života, bilo bi znak da ne znaš da držiš do onoga što si odabrao, znak slabosti - reći ću. A u kojem svijetu su slabi još dobro prihvaćeni...

Neke stvari u životu su za tebe odabrane, prije nego te iko pitao i one su već tvoje, njih ti je zvati svojima, neovisno od toga da li to mogao ili ne. Naprimjer, ime, prezime, porodica, i mnoga druga obilježja, kako fizička, tako i ona nematerijalna, ona sasvim duhovna. Tu, teško da možeš nešto promjeniti, a ako i pokušaš, otpor na koji ćeš naići nadilazi ljudske snage. I ubrzo ćeš uvidjeti kako kaskaš. I kako ti ponestaje riječi da braniš svoje razloge, ili tražiš argumente da ih podupireš. Vidjet ćeš kako se prepuštaš, i sve manje i manje, prerasta u tebi onaj dio shvatanja da je to besmisleno. I počinje prihvatanje sebe samog, u cjelosti onakvog kakav jesi, i s kim jesi.

Ali, ti otpori u tebi, oni ne prestaju da tinjaju. To je kao, kada te kamenčić u cipeli žulja, a ti žuriš, stići svome cilju. Kada bi zastao na tren, da izvadiš isti, kada bi samo skrenuo pažnju, trepnuo, na tvom cilju bi već stojalo neko drugo lice. Ili bi se cilj izgubio iz vidokruga.
Zato, ostavljaš tvoj kamenčić da boducka, zariva se u meso, pravi mjesto za sebe, i ti nastavljaš - svome cilju koračati.

U nekim trenucima u životu, ponovo se vraćaš svom kamenu, onda kada bi trebao da odahneš od trke. Vraćaš se svom kamenu u cipeli i zapitkuješ se nad njim. Otkuda tu, i zašto te muči, da li ti treba, da li ti smeta uopšte. ili je već srastao sa tobom, ili već bez njega ne znaš? Umješto da odmoriš, ti se zapitkuješ nad njim, i prije nego si skupio snage za novu rundu pretraživanja i upotrebljivanja svih svojih vrlina, snaga, sposobnosti, tvoj točak se ponovo krenuo okretati. Tvoj sizifski kamen kotrljati. Tvoja crvena laserska tačka treperiti pred tvojim očima, nestajati i pojavljivati se na najčudnijim mjestima iznad dosega.

Nekada se nađeš u tuđim izborima. Naprimjer, neko te pita za mišljenje o nečemu, tvoju objektivnost naspram situacije, da bi ti, kao, prevagnuo u korist "pravca" i "odvagnuo" u korist krivca. A ti, raspolažeš samo obojenim aspektima situacija, raspolažeš samo gledištima različitiš strana, nude ti se samo emocije koje sikću kroz riječi, i ti treba, pobogu, da odvagneš, da li su one ispravne i na mjestu, da li su one srazmjerne uzroku, i koje su to "ispravne". Ti nis sudjelovao u stvaranju toga što se izdešavalo, i nisi bio na nekog izdvojenom mjestu, i s visine to mogao posmatrati, i istovremeno, nisi operisan sebe. Svoj stav ćeš donijeti na osnovu toga šta se na tebe od izrečenog "zakači", i izricanjem istog ćeš morati da zauzmeš stranu. I sam ćeš stati na tu vagu. A vaga je kriva. I vaga se krivi. A ti s njom.

Opet, želiš biti neumješan. Želiš biti neutralan. O kako je to samo kukavički. Gledala sam film o četiri pera kukavičluka, data čovjeku koji nije htio u rat, i žrtvovati svoj život, zato što ga bilo strah. O osudi istog čovjeka. On nije mogao da nađe razlog rizikovanja svog života za neki viši cilj. On nije htio da svoj život okonča radi rata koji neko drugi vodi. I da, bilo ga je strah. On, kukavica. Kako se samo usuđuje? Ne braniti svoje?!

Opet dolazimo do onoga, ono što si rođenjem dobio, i što ne možeš mjenjati. Šta je moje? Da li je moje ono što je za sebe uzmem, ili ono što već imam? Ili možda oboje? Da li ja imam pravo da biram šta želim da bude moje, i šta želim da bude predmet mog interesovanja, i da budem neutralna onda kada ne želim da se nečim bavim.

Da li je stvarno toliko pogrešno, onda kada treba da biraš, da glasaš, između ponuđenih, ti glasaš, kao moja prabaka - Za sebe? 

Muškarci i ostala bića sa drugih planeta

Bila jednom jedna Maja. Razočarana u ljubav. Živjela je u svom svijetu, krojenom idejama drugih ljudi. Kako je to idalje bio njen svijet, pitat će te se - ona se nikada nije pitala. Jednostavno, živjela je, onako, kako joj se dalo. U tom svjetu, ljubav je bila nešto, za što se bori, što se osvaja. Ne postoje neosvojive tvrđave, nego loši osvajači, govorilo se, a njoj je imalo smisao. Ako se dovoljno trudiš, ostvarit će svako ono što želi - godilo joj je. I tako je nalazila neosvojive tvrđave, i nije odustajala. Sve ono što je vrijedno, ono mora da se zasluži. Da bi se to zaslužilo, moraš da se patiš. Tek ako si se patio, onda ćeš to znati da cijeniš. To su bila njena nepisana pravila. A muškarci, koje je susretala, manifestacije, istih tih pravila. I sve je imalo savršen smisao. Nadovezivalo se jedno na drugo. I nije postojao razlog da se stavlja pod znak upita.

Njen omiljen tip muškarac bili su problematički. Oni pred izbačaj iz škole, oni pred bolešću jetre, oni pod povećalom zakona. Samo nek ona ima oko čega da se brine. Neka ona ima koga da spašava i da učini boljom osobom. Svi su oni na neki način bili njeni projekti. Njena ljubav je trebala da nađe put do njih, jer, samo ljubav može da spasi ljude. Ona je bila spremna da iznalazi načine, da je pokazuje. Od najkrupnijih sitnica, do najsitnijih krupnih stvari, do očiglednih izljeva ljubavi. Njoj je bilo bitno samo da ona može da se izrazi. Da se pokaže. Da se vidi njen kapacitet ljubavi. Njena snaga da se nosi sa izazovima koje je ona, ljubav (koja je prerušena patnja, i uvijek je u pravilu tužna, ako je prava) pred nju stavljala. A izazova je mnogo. Udaljenost. Rekla-kazala priče da njene ljubavi imaju druge ljubavi, čekanja na znak izmoljene, smilujuće pažnje, nezadovljstvo sveukupnim životom zbog pretraćenog vremena... I svi su muškarci kreteni. Svi. Jer rekle su joj sve žene (koje su u njenom dometu) da se oni promjene dok dobiju ono što hoće i što njima odgovara. I jeste, tako je bilo. Svaki do jednog je na kraju bio kreten. I tako ti je to, kao da to može da se bira. Valja ti tako, pa sve žene su sa kretenima, šta si ti to bolja, da se tebi svidi neko normalan. Ma, normalni muškarci se nikome ne sviđaju. To nisu muškarci, ako oni tebi ne pokažu gdje ti je mjesto, ako oni nisu glavni, ako te ne uhvate za kosu i ne odvuku u pećinu. Krkanluk, to ti je muškarčina. Nek se zna ko nisi pantalone, a ne ono, mici-šici, nešto uokolo-naokolo, pa oklijevanje. Ma pravo muško ti je, kad ti priđe, ti znaš da si njegova, i to ti je to.
Pa se čitaju knjige. Knjige tipa: Zašto muškarci vole kučke, pa se čita "Cosmopolitan", pa se nafurala, da ona sada pokazuje kako žene mogu da budu jake. Pa se jadna, sturila, da se ne javi cijelih 12 minuta kad joj neki "On" pošalje poruku, da pokaže nezainteresovanost - jer, nezainteresovanost, to je mamac. Ako želiš da imaš ravnopravnost, moraš da ne budeš uvijek na raspolaganju. To pravi balans. Jer, muškarci vole one koje ne mogu tako lako imati i opet priča o neosvojivim tvrđavama i jednorozima. Pa onda, život je jedan. Treba ga živjeti - svaki dan kao da je posljednji. Treba sve probati. Treba oblačiti minjak dok si još samac - kad budeš zauzeta, nije prikladno (jer je onaj koji te da nije minjaka ne bi upoznao, sada želi da to samo njegovo pravo bude). Trebaš pokazati dekolte dok su još čvrste, trebaš popiti dok je još jetra za obnavljanja. Trebaš i pored toga imati i dostojanstvo. Trebaš pokazati čime raspolažeš. I izlazila je ona svako veče. I arogantno se ponašala. jer kakva je inače razočarana u ljubav bila - pa mora se osvetiti ostatku muškog roda za povrede koje je doživjela. Ma svi su krivi, do jednog. Pa se igrala. Davala lažne nade. Pa ignorisala, pa onda, opet, u nekom trenutku, hvatala sebe kako pati za bivšima, jer, prva ljubav zaborava nema. Samo jednom se voli. I nikada nećeš naći nekoga kao što je taj. Nisi ti te sreće da dva puta u životu budeš sretan. Cijela dva puta. Previše pretenciozno. Prepotentno.
Pa onda, samosažaljevanje: Čime sam ja zaslužila takav tretman, pa trebam se više truditi, ne trudim se dovoljno, da je dovoljno, imalo bi učinka. Jer, prava ljubav ima učinka. Ona utiče na to da se neko mjenja. Ako te neko voli, promjenit će se zbog tebe. Pa postavljaš sebi u glavi ultimatume, ako se ne javi za par sati, znači da mu nije stalo, pa za dva dana, pa za mjesec. Granica se pomjera. Ali, prema unutra. I postajala je sve manja, i manja. Sve manjeg i manjeg prečnika. Postala na posljetku, samo jedna tačka. Kao tačka svjetlosti.

A znamo šta se dešava kada se svjetlost zbije u tačku. Počinje da stvara vatru.

I onda, gorila je, gorila od ljutnje. Gorila do pepela. Gorila do onda kada više nije bilo ničega po čemu je sebe mogla raspoznati.

Eh, jeste li ikada od prašine pepela, probali stvoriti nešto? Jedino što možete dobiti je prljavština. A ko s tim može da se nosi, osim onoga kome je samo to ostalo. A na to nam se svima vratiti, da bi shvatili šta smo jednom bili. Bila je jednom jedna Maja. Ona je bila razočarana u ljubav. Zato jer ona nije znala da voli. Ona se tako rado rasipala tim pojmom, ali ona nije znala da voli. Ona je uporno pokušavala da ljude "nafiluje" ljubavlju, kako bi oni u nekom trenutku mogli da je daju njoj. Ona je pravila mostove od drugih ljudi sebi, mostove koji nisu imali na šta da se oslone, jer ona nije postojala. Postojali su drugi. Postajao je samo odnos naspram njih. Postojalo je samo ono što su oni njoj dali. I ono što je ona uzela, misleći da je to što njoj treba, da je to tako kako oni kažu. Postojao je samo svijet koji je oko nje skrojen, kao odijelo. Kao koža, u kojoj se rodiš. I tvoja je, i to je to. Živiš u njoj. Niko joj nije rekao da je onoliko velika koliko sama sebe ograniči. Niko joj nije rekao da koža može da se tretira lijepo, i da postaje ljepša. Niko joj nije rekao da lijepa koža ne znači ništa. Imati ljepotu nije garant da ćeš biti cijenen kao umjetnina. Garant da ćeš biti cijenjen kao umjetnina je tvoj odnos prema sebi. Jer, ti drugim ljudima pokazuješ kako treba da se ponašaju prema tebi.

Zato, drage Maje, ono što želite za sebe, obavezno sebi dajte. Pokažite kako želite da budete voljene. Niko nije dužan da to vidi. Niti ikome to treba da bude bitno. Kome i da bude iskreno bitno, ako vama samima nije. Ako vas neko ne tretira onako što zaslužujete, a idalje ste s njim, to ste same odlučile. Vi ste same odlučile za to naći razlog, tome dati za pravo da opstaje. Ako čekate danima da vam se neko javi, da vam pokaže mrvicu pažnje, ako se zadovoljavate time, to ste same odlučile. Ako želite muškarce koje ne možete imati i patite što ste nesretne u ljubavi, same ste odlučile.
I uvijek, same možete odlučiti, da se napokon odlučite voljeti sebe. Ne morate biti te Maje. Uvijek možete biti one Maje, koje zaslužuju samo ono najbolje od života.

Ferhadiji, u Banja Luci

Sjećam se, prije 4 godine, svoga prvog susreta sa Ferhadijom, u Banja Luci. Do tada sam je znala samo iz priča. Muž mi je pričao, kako su, kada je srušena, sve krhotine koji su je gradili, isto tako odvezli nekuda, tako da se ponovo ne može sastaviti. Razmišljala sam o tome koliki je to čin mržnje, ne samo da uništiš nešto, nego oduzmeš i mogućnost da to nešto ponovo nastane. Ili barem, pokušaš. Kroz pukotinu na ceradi, kojom je bila ograđena, u nastanku još, gledala sam njeno blijedo kamenje, kako ponovo postaje cijelinom. Još tada, počela je nešto za mene da znači. Valjda sam i ja, stalno gradeći sebe, ispočetka, i dovršavajući nedovršenosti, i prepravljajući suvišnosti, mogla da osjetim radost zbog toga što nešto, što nije trebalo da se ponovo rodi, prkosno, ponovno niče. Valjda sam i sama htjela u sebi da nađem taj isti prkos, tu istu snagu da zabljesnem, i da se predamnom jate pogledi, zainteresovani time što sam (opet) tu.
Kada me, nakon par mjeseci, otac mog muža zamolio, da kao poklon njegovom prijatelju, nacrtam džamiju, odmah sam znala koju ću. Čast mi je bila, što ponovo mogu, baš ja, ponovo da je iskreiram. Da pomno, nad njenim slikama, proučavam ponovo nju, cjelovitu, i pretačem je na papir. Nisam nikada do tada crtala neki objekt, ali nisam oskudjevala željom, ipak. Imala sam puno poteškoća sa pronalaskom, na internetu, nekih slika, koje su boljeg kvaliteta, da bih mogla da je preslikam. Detalji su mi falili, a slike koje sam ja uslikala za vrijeme boravka u Banja Luci, bile su samo slike djelića džamije, opkoljene skelama. Ona je tu bila pomalo u drugom planu. Izgledala je kao skica, započeta. Skele su bile kao grubi potezi rukom, a ispod, ona, skica, započeta i ostavljena. Ipak, sakupila sam nekoliko slika, i započela da ih prenosim na papir, mjereći ih, sa manjkom piksela, pa preračunavam u odnosu na veličinu papira, koji sam imala pred sobom. Ostavljala sam je, pa sam joj se opet vraćala, sve dok, najednom, nije nikla ispred mene. Bila sam tako sretna, kao da sam joj, još jednom, udahnula život, na koji je čekala. Nekim spletom okolnosti, ona nikada nije dospjela do namjeravanog primaoca, nego ostala u našoj kući. Uokvirena je, i postala dijelom naše svakodnevnice. Slika je bila prosta, samo ona, i nad njom oblaci. Nikakav drugi detalj nisam željela da dodajem. Takva i treba da bude, sva prožeta nebom. Mješajući se na njim.

Drugi put sam dobila zadatak da je nacrtam, od strane jedne Banjalučanke, koja živi već dugo vremena u Švedskoj. Jednoj Banjalučanci pokloniti njenu diku, i još tako, da ona zasija i na zidu Švedske, da zaživi i izvan granice Bosne. Sa zanosom, i lakoćom, crtala sam je, od prvi put je već poznavajući. Ovaj put sam je crtala, velikim dijelom iz sebe, jer sam je, posmatrajući, u sebe utiskivala.

I onda, saznanje da je njena izgradnja gotova, i da slijedi njeno ponovno otvorenje. Polemike oko togada li će se nešto desiti prilikom otvorenja, da li će se ponoviti događaj polaganja kamenja temeljca. Nije me uzburkavalo ništa od toga. Jer, jedno sam znala, ona živi. I ona je vječna. Ne može se uništiti. Ako je nisu uništili, rasparčavaući je na sve gradivne elemente. i rasipajući ih, svudokolo, da se ne sastavi, nastat će ona opet, svaki novi put.

Njen nastanak u punoj veličini. i moja je mala pobjeda. Sada je, kako sam sa onih malih sličica koje sam našla, pa crtala na velikom papiru, sa svog velikom papira, pretačem kao da stoji ispred mene. Svojim blijedim kamenjem grli nebo. I sva je od neba satkana. Sva od volje. Sva od prkosa. I želim biti kao ona. Neuništiva. Voljena tako, da se od mene ne odustaje. Da me se želi ponovo vidjeti u punom sjaju. A ja, da se pustim. Da vjerujem da će me opet podići, jednom raspršenu mržnjom. Da ću ponovo, vrijednim rukama sastavljana, biti potpuna i krov dušama koje traže spokoj.

O neodustajanju

Imala sam situacije u životu, u kojima se činilo besmisleno dalje se boriti : Kada sam već iscrpila i zalihe snage, i pokušavala da iscrpim iz trenutaka koji su mi dati, ovih sadašnjih, ljepotu, koja će mi dati snage da nastavim dalje. Trenutaka, kada sam se povlačila od ljudi, i pokušavala, tehnikama pozitivne psihologije, tehnikama kojima me sam život podučio, ponovo sebe obnoviti, tako da budem, u onom stanju, u stanju moći, iz kojeg ponovo osjećam da mogu djelovati i utjecati na promjenu svijeta oko sebe.

Čini mi se, ponekad, da sve što smo ikada čuli u životu, a što nas je dotaklo, ono, u srce dotaklo, izazvalo onaj "Aha-efekat" kod nas, satkiva mrežu našeg životnog puta, kroz koju cijedimo, vagamo, sva iskustva koja nam se u životu dese, i iz njih, kao što su iz mulja cijedili zlatnu prašinu, i sami, cijedimo svoj zvjezdani trag, svoje zvjezdane trenutke, koji nam pokazuju da smo ostavili trag ondje gdje smo kročili. Upravo taj trag, taj osjećaj, da smo nekada u nekoga salili komadićak tog sjaja, prelili kapljicu te nadahnutosti, nas, u ovim situacijama besmislenosti borbe, tjera da kao psi kada traže davno zakopanu zalihu, kopamo, bez obzira na bol u rukama, na bolno grčenje mišića, u nama samima, ono što smo davno nekada pohranili, a vrijednim smatrali.

Imala sam trenutke, kada mi se činilo, da neki ljudi, jednostavno nisu vrijedni. Da ne mogu da dajem više nego što dajem. Da treba da jednostavno stavim "Kraj" na svoje odnose s njima. Potom, trenutke odlučnosti, trenutke oklijavanja, i onda, vraćanje na te odnose, za preispitivanje same sebe, oko svog udjela oko kreiranja tih odnosa takvima kakvi jesu. Pitala sam se, ponekada, koliko treba da se promjenima, da bi mi se, kako smo učili, desilo, da ja kao jedna puzzla koja se mjenja, utičem na mjenjanje onoga što mi je u okruženju. Neprestano sam se vraćala sebi, kroz osamljivanje, kroz udruživanje, kroz bježanje u prirodu, kroz tiho prisustvovanje razgovorima. Ponovo i ponovo rovila po sebi, i izbacivala rečenice koje više ničemu ne koriste, zakržljale izgovore u koje više ni sama ne vjerujem, rečenice koje su postale samo otrcane fraze, i težila za autentičnom sobom, za onim što me zaista drži vezanom za te ljude, za te odnose. Tragala za onim što je u meni okidač da mi se neki odnosi, neki ljudi, neki njihovi postupci neprestano ponavljaju kroz likove drugih ljudi... I odustajala, mireći se s tim da su to lekcije za koje još nisam sazrela.

Koliko ste puta sami doživjeli da se neke priče u vašem životu stalno ponavljaju? Neki to zovu skriptovi. To je ono, kada stalno i ponovo i iznova nalazite sebi za partnere ljude oko kojih se trebate jako truditi da bi ih pridobili, osvojili, i opet vam se neprestano čini da vam izmiču, da treba još, da nije dovoljno, da isklizuju...Ili, kada neprestano upoznajete ljude koji kasne, a vas to jako, ali jako nervira... I sakupljate svoje ljutnje. I pitate se, zašto? Zašto mi se ovo stalno ponavlja? Ja se pitam, šta je to u meni, što privlači ovo, zašto je ovo meni potrebno, šta ja treba da uzmem iz ovoga...

I onda, trenuci, kada se puštam, kada kažem: "Stani, tijelo ima svoju mudrost." Trenuci kada slušam samu sebe u osjećaju, da trebam stati, i ne ići dalje. Trenuci kada izgleda kao da dižem ruke, i da sam ravnodušna. Upravo oni presudni trenuci, kada se dopisuje onaj dio, koji i nije moj. I to, dopisuje onako, kako ja to želim. Kao što mi je jednom jedna divna žena rekla: "Puštam da se život za mene pobrine."

Neodustajanje ne mora biti zvučno. Ne mora ono značiti da neprestano ustajemo, otresamo prašinu sa sebe i krećemo, svom silinom da se borimo ondje gdje smo oboreni, ili, čak sa početne pozicije. Neodustajanje je nekada sasvim tiho. Ono šuti u nama, ali trajno. Šuti, potpuno u povjerenju da je ispravno sačekati da se završi onaj dio koji više ne pripada nama, i dokle seže moć našeg utjecaja. Neodustajanje nekada izgleda kao neodlučnost, nekada kao ravnodušnost. I baš zato, mami onu drugu stranu da napravi korak, baš onaj korak koji nama fali. Neodustajanje je nekada sasvim jednostavno, puštanje. Puštanje da se desi. Netraženje po sebi. Netraženje oko sebe. Netraženje u drugima. Čekanje da budemo nađeni.

Povratak u domovinu (sebi samom)

Jutros kada sam ustala, i rutinski počela da isčitavam svoje obavijesti na Facebooku, naišla sam na poziv da svoje "sviđa mi se" stavim na jednu stranicu koja se bavi tračevima i najnovijim vijestima vezanim za meni znane i neznane. Zajedno sa tim pozivom, došla je do mene i jedna istina, o nama, kakvim nas se oblikuje. Popularnost reality-show-ova, popularnost takozvanih tabloida, stavljanje u sferu bitnog informacija ko je sa kim u vezi, i koje "sočni" tračevi se šire eterom, nedvojbeno vode samo jednome: Da konstantno bivamo okrenuti prema drugima, i životima drugih, i da se to sve predstavlja kao neki univerzalni obrazac, koji se treba ispuniti i čije neispunjavanje vodi tome da, u krajnjem, nemaš o čemu da razgovaraš kada se posjedneš prekoputa druge osobe.
Našla sam se u situaciji prije par dana, kako sam u društvu žena slušala priče o njihovim muževima, kako ih se treba, kao djecu, odgajati, da nam, naprimjer, pomažu u kućanstvu, da nam ponekad nešto skuhaju, ili, u krajnjem slučaju, sa stvari koje smo ih opeglene, poslagale, samo stave u svoj ormar. Slušala sam,i dugo i naporno se suzdržavala od komentara. A u glavi mi je brujalo jedno: Zašto vi niste te žene, kojima bi vaši muževi pomogli sa kućanskim poslovima?

Da smo okrenuti drugim ljudima, činjenica je. Kao što kaže poslovica, imamo dva uha da mi više slušali, a jedna usta, da bi manje pričali. I da, hodajući gradom, putujući vozom, autobusom, susrećemo druga lica, i ljude koji iza tih lica stoje (osim ako se ne gledamo na staklima izloga, odrazima prozora, ekranima mobitela, kamerama selfija). Svakodnevno nam je na pladnju dato, da druge posmatramo, i da budemo izloženi njihovim ponašanjima, njihovim grimasama lica, njihovim razgovorima, gestikulacijama... Ali, istovremeno, dato nam je neko uvriježeno mišljenje, da se time upravo treba da zanimamo sa aspekta procjene: Da li je to što druga osoba radi uredu ili ne, da li je lijepo, da li je ispravno, da li je u skladu sa onim kako treba... Kada gledamo neku reality-show, dato nam je da komentarišemo, što će biti također dio javnog prostora, ponašanje osoba koje su tu prisutne, kada gledamo neki talent-show, da glasamo za one za koje smatramo da najbolje pjevaju (ili u krajnosti, dolaze iz našeg mjesta, pa zajedno sa njegovom pobjedom želimo da dobijemo neku vrstu lične satisfakcije, kada kažemo da smo i mi odatle odakle je on). Povezujemo se sa pobjedama momčadi za koju navijamo, raztužujemo se kada gube, lično to shvatamo...

Sjećam se i sebe, kako sam se nepobrojano mnogo puta nervirala kada je Real Madrid ispadao u četvrtfinalima Lige prvaka, i tjerala san daleko od sebe tim stanjem, i budila se ujutro, gunđajući, i ljutito prepričavala gdje se moglo bolje, unoseći daleko više emocija, nego sam u neke od svojih bitnih veza u životu. I sebe, prenakupljene razočarenjem, jer je moj favorit u talent-show-u ispao, jer je u zadnjoj emisiji odluka prepuštena gledaocima, a ne sucima, koji su kompetentni da donesu odluku da li neko ima talent ili ne.

I trenutka, kada sam prestala da pratim fudbal, prestala da gledam talent-show-ove, i na koncu prestala da gledam TV. Trenutka, kada sam ono, što će do mene dopirati ograničila tako, što sam sama počela da tražim ono što me zanima, a ne da uzimam ono što mi se nudi.

Uzimam ono što je usmjereno na mene. Ono što mojoj dobrobiti doprinosi. Ono, što će, nakon dodira samnom, od mene napraviti neku bolju osobu, neku novu osobu - osobu, koja će spremnije da se nosi za životnim okolnostima, koja će imati više kapaciteta...

Alberto Helios Gagliardo, Narcissus at the mirror

Odbijam da se zanimam za nebitne stvari, stvari na koje nemam uticaj. Ja ne mogu spriječiti ratove u svijetu, ali u sebi mogu nositi mir. Svoj mir mogu sijati među ljude s kojima se susrećem, s kojima dolazim u kontakt. Ja ne mogu riješiti glad u svijetu, ali mogu nahraniti onoga kojeg gladnog susretnem. Ja ne mogu učiniti da nečija tuga nestane, i ne želim, ali ono što mogu je: Naučiti ga da iz nje iscrpi snagu.

Ja ne mogu očekivati od ljudi da mi donesu sreću, da mi donesu mir, da mi operu suđe, ako oni, niti znaju da to trebaju uraditi, niti to trebaju uraditi.

Previše smo se opustili toj okrenutosti svana, a u nama pustara. U nama goliš. U nama nema podloge, da bilo šta naraste, što ploda daje. Previše smo se okrenuli tome da nam drugi treba da daju ono što nam treba, treba da budu na raspolaganju kada nam trebaju, čitaju misli, da nas shvataju. Premalo se pitamo shvatamo li sami sebe, znamo li sami šta je u podlozi naših stremljenja?
Kada se pogledamo u ogledalo, voli li nas ta osoba koja je s druge strane? Volimo li mi nju? Kada bi sebe same gledali, da li bi sami sebi dali prijateljstvo, ljubav, poštovanje.
Ako "Da" nije odgovor, ugasite televizor. Facebook. Bacite novine. Pa čak i knjige. Čak i ljude ostavite jedno vrijeme po strani. Vratite se u jedinu pravu domovinu. Gdje je jedino bitno da se osjećate dobro, vratite se sebi.

(Ot)koračanje...

Sjedila sam, sa cigaretom u ruci. Gledala tupo u nekom pravcu, nesvjesna onog što mi je pred očima. U suštini, nisam ni gledala. Toplinu šoljice kafe u ruci nisam ni osjećala. Nisam ja ni bila tu.
U svojoj glavi vrtila sam film života koji sam prošla. Pitala se, kako je moguće da sam tu. Kako sam preživjela? Ne, kako sam uopšte tu dospjela? Zašto mi je trebalo da sve ovo prođem? Zašto sam to sebi dozvolila?

Kako čovjek sebi dozvoli toliku žrtvu?
Mlada sam se udala. Za čovjeka za kojeg su mi govorili da ne valja. Ja sam u njemu vidjela nešto drugo. Vidjela sam njegov trud da bude bolji. Vidjela sam njegovu želju za porodicom, to koliko je bio vrijedan, to koliko je umio. To, koliko je, kao i ja, bio bolan. Koliko je, kao i ja, u nekom životu prije mene, patio. Nije on o tome pričao, ali vidjela sam ja, jednom kada sam se doselila kod njega, kako se njegova porodica prema njemu ophodila. Koliki je pritisak na njemu bio. Znala sam da ja mogu da budem ta, koja će mu pomoći da mu bude lakše. Imala sam i ja isti pritisak. Znam ga nositi. Mi žene, mi smo učene da ga nosimo. Nas na to pripremaju naše majke, naše nene, naše bake, naše stare. Ja sam bila pripremljena - u tišini nositi svoje breme. Nisam tada znala koliko će biti, i da li se ono može nositi, ali ta tolerancija, kako odrastaš, stvaraš je. Ona raste. Kada gledaš svoju majku, kako se smije na uvrede, svoju tetku, kako u zrncima nježnosti pronalazi hranu za nove dane, kako, one dane, kada nije suočena sa bijesom svoga muža, broji kao sretne dane... Kažu ti, tako to treba. Odlučila si, nema povrtka. I ti, nosiš svoj izbor. Jer, tvoj je izbor. Ti si odlučila. Kao da si sa tim izborom uzela i sve godine promjena, koje su dolazile, kao da si sa jednom odlukom konačno odlučila da možeš nositi terete godina... Tako je kod nas bilo. Tako su mi rekle.  Nije lako odjednom stati, i reći, Hej, ja ne želim više. Jer, onda bi to značilo da ne stojiš iza onoga što odlučiš.

Trgnem se, jer je cigareta dogorila do prsta. Prenuh se iz misli. Palim novu, i kao da njen dim ponovo ispunjava moju glavu, i počinju da se javljaju, u toj magli dima, sjećanja na dane koji su iza, a idalje, idu zamnom, kao utvare, i ne daju mi mira. Slike tih teških dana, suzama preplavljenih dana, bolovima ispunjenih dana, kada su mi pluća kvrcala pod pritiskom, kada bi mi noge najradije potrčale, a klonule su... nemaju snage. Toliko sam dugo mislila da koračam naprijed. A ostajala sam pozadi. Ostajala sam ista ona ja, koja je u ovu vezu kročila, ista ona ja, koja je vidjela lijepe stvari, koja se radovala onim danima između svađa i svađa, ista ona ja, koja je vjerovala, da će doći dani, kada će to sve biti iza.

Djeca su velika, kažem sebi. Odrasla su u tom bolu samnom. Ponekad su se ispriječila između nas, ne bi li ga zaustavila, ponekad su, paralisana strahom, samo gledala, ili jednostavno, odlazila, da spase sebe. Ponekad bih ih i ja slala da izađu, da ponovo, sama, uzmem svoj teret. Mali su. Za mene uvijek nedovoljno jaki, da nose ikakav teret. Na kraju krajeva, nedovoljno krivi. Ja sam odabrala ovaj život. I rekli su mi: Nosi svoj odabir. Nosi ga kao masnicu na oku, koju pokušavaš da sakriješ, a svi za je vide, ispod pudera. Nosi ga - kao ujed na srcu, koji niko ne vidi, ali se njegova gorčina rasipa po tijelu, i ono je tjesnije i tjesnije. Nosi ga, kao nož u leđima, koji si dobila, misleći da ti ih neko čuva. Misleći, da si na nečija leđa oslonjena. Težeći da ih čuvaš.

Nosi svoj odabir, kao staru lisicu oko vrata, čije se krzno pohabalo. Koja više nije svečana. Koja više ne znači raskoš. Dodaji joj ljepotu koju nema. Dodaji joj ono što joj fali, neka ponovo bude raskošna, i neka ponovo znači da dobro živiš. Da možeš sebi priuštiti da imaš lijepe stvari.

Vučem dim, i osjećam kako idalje tupim. Umišljam sebi da mi je lakše i da napetost prolazi. Sa cigaretom nisam sama. Sve ove stvari oko mene, koje sam kupila da bi mi kuća bila lijepa, obavijene su u dim. Kupila muževim novcem. Novcem kojim on mene izdržava. Novcem koji on meni daje, da raspolažem njime. Novcem, koji nas dvoje veže. Novcem, za koji mi on kaže: Vidiš koliko ti pružam! Vidiš koliko radim da ti bude lijepo, da nam kuća bude sređena. Sve imaš, živiš ko gospođa, samo sjedi, i uživaj. Zašto kukaš? Šta bi bilo da nemamo? Šta bi bilo da moramo moliti!? Nikome nismo dužni. A ti opet nezadovoljna. Kada vidim to lice... Joj, ne bude mi se u kući.

Vučem dim, i nestaju slike. Nestaju stvari koje smo kupili. Nestaju stvari koje mi fale. I fale mi, opet... Fale mi riječi. Riječi koje nikada neću čuti od njega. Fale mi slike moje nasmijane djece, koja ne slute, koliko se mi raspadamo. Slike njih zaigranih, u svom svijetu, otuđenih od ovog svijeta koji nas dvoje odavno ne znamo napraviti lijepim. Svijeta, koji je podijeljen na moje i njegovo, u našem. Dva svijeta, koja se, više, ni ne okrznuti neće.
Dim unutra. Puno dima.
I kafu, već ohlađenu hladnim prstima, da se prizovem prostoru i vremenu u kojem sam.
Gdje sam ja to došla? Jesam li stvarno otišla?
Jesam li stvarno smogla hrabrosti? Evo me, gledam svoju djecu, ona su već odrasla, ona već razumiju mnogo toga. Ona već dopunjavaju ondje gdje je nemam snage da izgovorim... Ona me već zaustave prije nego ja zašutim. Ona već kažu: Bit ćeš dobro. Ona MENE tješe. Više ne moram biti ona majka, koja nosi svoj odabir. Mogu da skupim ovaj štit, izranjavan strijelama riječi. Mogu da budem slaba, i da progovorim o svom bolu. Ona razumiju sada. Ona mogu sada da povežu moja osjećanja sa slikama svog srušenog djetinjstva, i da mi kažu: Nisi ti kriva. Uradila si najbolje što si mogla. Izdržala si najviše koliko si mogla. Dalje nisi trebala.

A nisam li mogla još? Kada sam tolike godine ponijela, zar nisam mogla još...Barem dok ne odu, barem dok ne stvore svoje živote - barem dok ne stvore nove živote, u nekim novim okolnostima, u boljim okolnostima, dok se ti novi životi ne nasmiju, onako, naivno, ne sluteći šta su sve njihovi roditelji prošli, kao što ni moja djeca nisu slutila, smijući se, nedotaknuta našim problemima... Kada su njihove mašte pune glavice još mogle od našeg srušenog doma napraviti napušteni dvorac, gdje magija na prestaje i čuda, još se dešavaju, i zmajevi, zmajevi se pobijede, i kraj, kraj je sretan.

Vučem dim. I pušem ga, sada već u tamu. On je kao svijetlost prostoru koji me okružuje.
Šolja je već prazna. Kafa ispijena.

A sutra, novi je dan.
Možda, da napravim neke nove izbore, sada, iskusnija. Da napravim nove izbore kao ista ona, koja vjeruje u sve lijepo u ljudima, koja vidi sve lijepo, i daje mu šansu da postoji, u danima između svađa i svađa.

Ali čekaj!

Ja sam otišla. Ja sam slobodna. Ja sada sama sebe izdržavam, i više nikoga ne pitam, i više se nikome ne pravdam. A moja djeca. Ona sada razumiju. Ona su sada velika. Njima više ne treba niko objašnavati da život nije bajka, i da naša rasturena kuća, nije zamak... Ona znaju sada, da jednostavno, ne moraš da se boriš protiv zmaja.

Jer, kraljica je napustila zamak. Kraljica se spasila sama.

O ljubavi, pitanje drugo

Nastavljam prethodni post, sa novim pitanjem. Pitanjem, koje se u nekom određenom trenutku, počinje dodirivati sa prethodnim, i postaje sasvim njegovim dijelom.

Danas pišem o ljubavi, u pravcu:

Možemo li živjeti bez voljene osobe, partnera?

Počet ću od pjesama, književnih primjera, pa do onih, najljudskijih primjera. Počet ću od tuđih, pa onda, do svojih vlastitih doći. Opheklat ću priču o ljubavi, onako, kako najbolje umijem, s namjerom, da i vas uključim, da zajedno samnom, još jednom, u glavi, prođete kroz svoje predstave, i osvijestite ono, čemu ste godinama bivali, kao i ja, izloženi.

Književnost i film

Malo je osoba, koje nisu upoznate sa pričom o Romeu i Juliji, toku njihove ljubavi, i njihovom tragičnom kraju, koji se desio iz jednog jednostavnom razloga, jer jedno bez drugog nisu mogli, ali ni htjeli živjeti. I, da bi bili skupa, oduzeli su sebi živote, da bi se, na onom svijetu, ili barem u grobu, nalazili jedno pored drugog, kada to realno nije bilo ostvarivo.

Dešava se i svakodnevno, da ljudi sebi, simboličnije, oduzimaju živote, kako bi bili sa drugom osobom. Primjera radi, da bi provodili više vremena sa voljenom osobom (u smislu ljubavnog partnerstva), počinju da provode manje vremena sa osobama s kojima su do tada. Počnu da polako izostaju iz onih aktivnosti, koje su im do tada bile dijelom vremena, i počinju da nove aktivnosti, u kojima je uključen njihov partner, uvode u svoje rasporede. Počinju da mjenjaju neke navike životne, i postaju sličniji voljenoj osobi. Počinju i da od voljene osobe, kada primjete da se i ona mjenja, da očekuju da se više prilagođava njima, jer, veze jesu kompromis, i koliko dajemo, naravno da očekujemo sa druge strane. Tako da, u nekom trenutku, postajemo neka sasvim druga osoba, i kao što rekoh, "oduzmemo sebi život", onaj koji smo do tada imali. 

Nekada se to desi našom voljom, svjesno idemo u taj novi život, prilagođen životu voljene osobe, zato jer tako treba da bude, a nekada, opet, iz vlastite usamljenosti i želje, da se svidimo drugoj osobi, postajemo kopija njenih interesovanja, želja, ideala.

Postoje, pored Romea i Julije, bezbroj, već istrošenih ponavljanjem priča o ljubavnim vezama, koje su se okončale tako što jedna osoba bez druge nije mogla da živi, onda kada su prestale zajedno da žive, i na ovaj ili onaj način oduzela sebi život. 

Nekada je oduzela sebi život tako što je, nakon te osobe, zauvijek ostala sama, i nastavila, svih godina koje su dolazile, tražiti istu tu osobu, i kopije iste te osobe, iznova i iznova, kako bi ponovo doživjela onaj zanos, i onu ljubav, koju je nekada imala. FIlmovi i filmovi, u kojima je osoba A, nakon osobe B, našla osobu C, i onda ostatak svog života bila nezadovoljna, jer osoba B nije bila dijelom njenog života. I dane provodila nad žaljenjem same sebe, što je takva jedna ljubav iza nje. Obilježena krivicom, kao žigom, koji zauvijek ostaje urezan u kožu. Imala s C-om djecu, i cijeli novi svijet stvoren, ali, nikada bila sretna kao nekada.

Muzika

U muzici imam već toliko primjera, da ću samo, prosto, naredati stihove, iz svih ogranaka muzike, koji govore o tome, kako mi nadolaze u mislima:

"Malena, noćas srušio se svijet, malena, sve je tako tužno bez tebe...Malena, kako ću bez tebe sutra, malena, falit će mi s tobom jutra, ima drugih, ima boljih ali nebo zna, samo ti si moja malena."

"...Voleš jednom u životu, sad bogatu il' sirotu..."

"...Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što prošlo je, nedostaješ...za sve što dolazi, nedostaješ..."

"...To što me ne voliš, zauvek je srušilo moj svet, sad letim poslednji svoj let, slomljenim krilima..."

"...It must have been love, but it's over now, it must have been good, but I lost it somehow...It was all that I wanted, now I'm living without..."

"...I'll go, but I know, I'll think of you, every step of the way - And I will always love you..."

"...'Cause I'm drown in you and I won't pull trough without you by my side. I'd give my all to spend just one more life with you, I'll risk my life to feel your body next to mine..."

I mnogi, mnogi drugi primjeri, gdje se scenario takav, da život, jednom kada izgubiš tu jednu, tu jedinu, voljenu osobu, život prestane da ima smisao, i ostatak života biva preplavljen žalom nad prošlim vremenima, i zakočen, negdje u trenucima, u kojima smo, nekada, godinama unazad, bili sretni uz tog, jednog, jedinog, nepovoljivog.

Ljubavni scenario 1.

Upoznali su se. Počeli družiti. Ona je postala dijelom njegovog društva, on dio njezinog. On je bio dio njene grupe prijatelja, ona njegove. I ti prijatelji su postali jedno društvo. Objedinili se. Srodili se. Godinama je trajalo. Upoznali su jedno drugo toliko, da su mogli, bukvalo, da nastavljaju rečenice jedno drugome. Toliko, da su tako pažljivo slušali jedno drugo, da nije promakla želja, ni s jedne, niti s druge strane, koja nije bivala ostvarena, u sasvim iznenađujućem trenutku. Izlazili su, u društvu, zajedno slavili rođendane, zajedno ispijali čase uzdravlje dignute, slavili godišnjice, i svi su se već na njih navikli. Provlačile su se, na momente, poneko nerazumjevanje, ponekad svađa, kao bljesak munje, koju je vjetar donio iz nepoznatog mjesta, ali, sunce je dolazilo ponovo, istim vjetrom donijeto - svako ima probleme. Nisu raspravljali u društvu. Nisu bili mišljenja da drugi treba da znaju da njihove probleme. Sami su odgovorni za njihovu vezu,i sami će na njoj raditi. Kada su u društvu, bilo je bitno odmaknuti se od problema, i uživati u trenutku, opustiti se, i uživati u provodu.

Ali, ponekad je bivalo preteško. Dok je napustila društvo, izašla iz rejona provoda, napokon zatvorila vrata, usne bih jednako zatvorila, i osmijeh bi zgasnuo. Zagnjurila bi se u jastuk i plakala. Godine su prolazile. Sve se srodilo. Već je znala njegovu porodicu. Već su toliko toga zajedno prošli. Ali, one sitnice, one se nisu uspjele riješiti. Nisu nikada uspjeli da stave na nih tačku. I one su, kao što kap polako razdire stijenu, stvarale pukotine. Stvarale odmicanje. Stvarale udaljavanje. Pokušavala je, i on je pokušavao, misliti na bolja vremena, na ono što dolazi, na dane u kojima će se opet opustiti, još jednom izaći, još jednom uživati. Na putu kući je često plakala, kada joj je dolazilo, da je još jedan dan istrajala da odglumi pred drugima da su dobro, da sve štima, da je uredu. I sve joj se teže bivalo uvjeriti da je to prolazno, i da je to samo kriza, jedna kriza koja ima svoj početak, trajanje, i kraj. Kao da se kriza iznova i iznova ponovo dešavala. Uvijek nečim drugim pokrenuta. Ali uvijek isto završena. Ali šta ako prekine? Kako objasniti ljudima? Kako rastaviti društvo? Možda će morati zauzimati strane. Izgubit će mjesto gdje opuštena, gdje se izmakne, kada želi da sa sebe skine teret svakodnevne odgovornosti, i da se udalji od životnih nedoumica. Izgubit će ljude, s kojima se tako lako bilo smijati, tako prosto postati opuštena, tako bezazleno odlutati u svijet u kojemu nema teškoće. Kako proći sutra pored njegove rodbine, i ponovo doživjeti vraćanje filma, u kojemu je i ona bila dio te iste porodice? 

Sve je to raslo u njoj, i trenuci u kojima joj je tijelo bivalo pretijesno, u kojemu bi najradije samo vrištala, dok potpuno ne izgubi glas, su bivali sve više dijelom cjelokupnog dana. Trenuci, u kojima joj je grlo bilo zgrabljeno gorčinom, i nije mogla ni riječi progovoriti, a oči je pekle, a suza nije mogla da kane. Nije mogla da pređe granicu očiju, i postane vidljiva svijetu. 

I došao je trenutak, kada dalje nije mogla. Nije mogla da se pretvara više da je sve dobro. Nije mogla da misli o vremenu kada će biti bolje. Jedino što joj je prolazilo kroz glavu jeste, mir - kao neka udaljena planina, s koje sve vidi, ali na kojoj je sasvim sama i neopterećena razmišljanjem o ljudima, njihovim reakcijama, i njihovim razmišljanjima o životu. Sve vidi, i svega je svjesna, ali je, ipak, toliko daleko, da je ne dotiče. Sve joj je malo, kao zrnca prašine. A zrak koji ona diše je toga lišen. I osvježavajući je, lagan.

I napravila je svoj korak. Popela se iznad. I mogla napustiti sve.

Ali, opet, morala se vratiti dole, gdje su svi problemi jednako veliki kao i ona sama. Ništa više nije bilo isto. Niti je smijeh bio isti. U društvu joj više nije bilo prijatno. I društvo više nije bilo isto. On nije mogao ostati u istom društvu i uvijek je, nad onima koji su se nastali družiti, lebdila neka doza neugodnosti, jer su bili sudionicima - godinama je pred njima nešto raslo, trajalo, i sada to nešto više ne postoji, kao da ga nikada nije bilo. Sve ju je podsjećalo na njega. Možda je mogla još, možda je trebala drugačije? Možda nije trebala ni počinjati. Nisu trebali to uraditi, pa sada nema mir, sada nema više svoje mjesto, u koje se sklanja od svega, svoje olakšanje, i bijeg...

Šta poslije kraja?

Kada se ljubav završi, naravno da traje idalje neko vrijeme u nama prevagivanje. Jer, mnogo se toga dalo, mnogo toga uložilo, mnogo toga ostalo nedovršeno. Mi, ljudi, u prirodi imamo urođenu potrebu za završavamo stvari, da zaokružujemo stvari, da živimo, bez ostataka. Potrebu da živimo u jasnoći, misli jedinstveno usmjerenih prema jednom cilju, prema više ciljeva. Neodlučnost nas uznemirava. Neodlučnost zamagljava put. Izmiče nam tlo pod nogama. Osjećamo se kao na vrtuljku, i kao da moramo čekati, da stane, i vrijeme da nam se misli prestanu okretati jednom kada stane - vrijeme da nam se ponovo stvori predstava o tome prema čemu smo bili okrenuti, jednom kada smo sjeli...

I onda, naravno da oklijevamo. Naravno da odlažemo kraj. Izreći kraj. Kada se u nama desio, uzaludno je bilo što je naša veza idalje trajala. Ostala je prepuštena sama sebi. Ostala je da radi na onome što je nekada davno bilo. Da radi na, već uhodanim obrascima. Na refleksima. Lišena naše volje i umješanosti. 

Teško je prekinuti krug, ali ne umiremo. Jedino što umire, je jedna ideja o nama, isprepletena sa drugom osobom. Umire jedino jedna poveznica. Ne umiremo mi.

Prestaje da postoji jedan put, kojim smo hodili. Jedan put, koji smo poznavali. Jedna ulica, sa strana tog puta, puna poznatih lica. Lica, koja će početi da isčezavaju. Lica koja sama neće htjeti bivati dijelom tog puta. Koja će se ili odseliti ondje gdje im je ugodno, ili će se preseliti u tvoju ulicu.

Kada umre ljubav, ti ne umireš. Ti idalje živiš. Sa izvjesnom prazninom, koja zjapi. Koja vrisne ponekada. Ali, oko koje je ispunjen prostor. Praznine su samo neispunjeni dijelovi prostora. A mi ljudi, osjećamo potrebu da popunimo ono što nedostaje. Dopusti sebi vrijeme da nađeš odgovarajući odlik. Mi imamo sposobnost samoobnavljanja. Kao i naše tijelo. Ono što je danas otvorena rana, što boli, sutra će biti ožiljak. Ožiljak možda neće nestati. Ali, bit će tu da podsjeća na jedno - PREŽIVJELI SMO.

Život ukrug - Kako poboljšati kvalitetu svog života 1.

Čitajući knjigu Yaloma "Gledanje u sunce", naišla sam na zanimljivo pitanje, koje sebi postavim često, kada se nađem pred nekim životnim prekretnicama. On navodi da je to pitanje sam Nietsche postavio sebi. Yalom ga koristi u kontekstu poboljšanja kvalitete života, pogotovo kod ljudi koji se suočavaju sa strahom od smrti. Postavlja se tako da se fokus premješta da trenutak sada.

Pitanje glasi: Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako ne,

 započnimo ovdje i sada, promjene, koje će voditi tome da imamo nešto što čini život vrijednim ponavljanja, vrijednim proživljavanja ponovo ispočetka. Unesimo u njega, sada, u vremenu koje imamo, i one koje dolazi, trenutke, koji će, one "promašene", zasjeniti, i staviti u drugi plan. Koji će one trenutke do sada, učiniti vrijednim ovoga što se sada dešava.

Ako ne, sada uradimo za sebe nešto, što ostatak našeg života čini vrijednijim življenja. 

Ako da, 

onda ste sretnik. 

Onda znači da ste u životu napravili takve odluke, i doživjeli takve posljedice po svoje odluke, koje su po vas povoljne, koje su se pokazale vrijednim truda, vrijednim ulaganja. Mnogo toga ste dobili, što biste, naravno bili vrijedni dobijati cijeli život u ponavljanju. Mnogo toga ste doživjeli što vas je oplemenilo, i moglo bi vas oplemenjivati za cijelu vječnost ponavljanja pred vama. U mnogo toga ste hrabro zakoračili, i istim bi ulicama beskonačno hrabro koračali, kada bi vam se dalo, da ponovo, ispočetka, krenete.

I zato, sada, u baš ovom trenutku svog života, zapitajte se:

Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako je odgovor ne, sada baš je pravi trenutak da stvorite trenutke vrijedne ponavljanja.