Postajući novom

Zašto sam u Njemačkoj?
Da li sam se dovoljno pripremila za ovo što dolazi?
Da li sam bila spremna za sve što me snašlo?
Da li sam ikada mogla i biti spremna?
Kada čovjek zna da je spreman? Kakav je to osjećaj? I za šta bivaš spreman?

Biti spreman možeš biti samo za prvi korak koji naprijed praviš, biti spreman možeš biti samo za onoliko puta koliko ispred sebe vidiš. Biti spreman možeš samo biti, za onoliko samopouzdanja koliko u sebi nosiš, i sa onoliko povjerenja u sretne okolnosti, koliko imaš. Jer, biti spreman je ograničeno tobom. Ograničeno tvojom percepcijom situacije. Tvojom mogućnošću percepcije.

Kada sam kretala, skupila sam u kofer sve stvari koje su bile neophodne - nije ni bilo mjesta za moj cijeli život, za sve ono što  je potrebno. Krenula sam sa samo jednom vizijom, priznajem, nedovoljno jasno određenom: Priuštiti sebi život kakav zaslužujem. Za mene je to značilo: Uživati u plodovima svog rada na sebi, svog rasta, svog napredovanja. I znala sam da će biti teško. Prvo radi toga što ostavljam iza sebe. A iza sebe ostavljam sve ono što mi je poznato. Pa čak i sebe samu, koju tako dobro poznajem. Idem da postanem puno više od same sebe. Idem da nađem u sebi one stvari, koje ni ne znam da posjedujem. Idem da samostalno, prvi put, napravim svoje korake. Da bivam neoslonjena na uobičajene resurse podrške. Na prijatelje s kojima sam se srodila, na porodicu iz koje sam potekla, na kolijevku okoline iz koje sam napravila prve korake.

Krenula sam u nešto što nisam mogla ni naslutiti. Nešto, o čemu sam tek načula. O čemu sam imala tek tuđe predstave. 

Krenula sam, uvijek korak manje pripremljena, za onaj korak manje, koji sam mogla predvidjeti. Koračala sam, uvijek, kao kada prekačeš stepenice, skačući niz njih. Nikada ne znaš, da li se može desiti da se dobro ne dočekaš. Uvijek ima taj dio, koji ne ovisi od tebe.

U tim dijelovima, koji od mene ne ovise, kada u meni neizvjesnost pravi nerede, i kvari misli, koje dalje kvare osjećaj stabilnosti, potpuno, ili onoliko koliko sam maksimalno mogla, oslanjala sam se na mog životnog saputnika. Potpuno ozbiljno sam shvatila ono: I u dobru i u zlu, i sa punim pravog ga primjenjivala. Nisam odustajala od oslanjanja, čak ni u trenucima kada se činilo da se puno bolje od njega nosim sa situacijama u koje sam uronjena. 
To je najveći mali komad sigurnosti gnijezda koje sam mogla ponijeti sa sobom. I ponekad, kao u "Između dvije vatre", bježala sam tik iza njega, tik uz njega, da me ne pogodi, ono što je dolazilo. Da prođe još jedan trenutak, kojim sam ovladala uspješno. Da kažem, pobijedila sam tren neizvjesnosti.

I govorila sam sebi: Sada se nasmij, sutra ćeš plakati, kao u davnoj izreci koju sam čula prvi put u pjesmi nekog repera, čije ime ne mogu da dokučim, a poslije vidjela istetoviranoj preko leđa nepobrojanih nepoznatih osoba. I nadala sam se, da ću sutra opet ponoviti isto, prekosutra opet isto, do trenutka, kada više nemam potrebe da plačem i tako izbacujem toksine iz tijela.

I uspijevalo je. I onda, kada sam sa sigurnošću ovladavala novom vještinom odgađanja raspadanja u komadiće, zaplakala bih, niotkuda, sjećajući se načina na koji sunce u ovo isto doba pada nad krajolicima koje poznajem, načina na koji mi se ubrzava korak kada se približavam kući u kojoj sam rođena (pa svi čuju kako mi zveče koraci), načina na koji me mama dočekuje na ulazu iz kuće, načina na koji otac pokušava da ne plače, kada sam krenula... Zaplačem, više nego sam mislila da imam potrebu, više od moje predstave o mojoju snazi.
Sva osjećanja mi se skupe u pluća, koja počnu da trepere, i tijelo počne da podrhtava od sile koju pokušavam da suzbijem, brišući suze i bodreći se, da će biti lakše kada počnem da radim, kada osjetim snagu koja iz mene izvire, zajedno sa saznanjem da sam se izborila za svoj komadić sreće...

Kada... Kada... Kada...
Onaj korak ispred spremnosti. Onaj koji saznanjem ne možeš dokučiti.
Onaj, koji stoji sav u neizvjesnosti.
Korak između tebe koju poznaješ, i one tebe, koju ne možeš ni naslutiti.

Priča o krivici i kako je ona zamjenila odgovornost

Zamislite situaciju:

Dijete je htjelo da pomogne majci da spremi stol za ručak. Da se ono ne bi spržilo prenošenjem idalje vrelih posuda, dala mu je zadatak da ono ponese suđe. Objasnila mu je način na koji će ponijeti, redoslijed kojim će slagati i onda nastavila da se bavi aranžiranjem svoga dijela posla. Noseći tanjire, na djetetovom putu se našla papuča i ono je zakačilo za nju. Tanjiri su pali i razbili se.

Reakcije

Postoji čitava lepeza načina reagovanja, jednako šarena i raznolika, kao što su i dugine boje. Ali opet, kao i dugine boje, u spektru se odvaja toplo i hladno.

Majka u svakom trenutku može da bira:

da li će joj fokus biti na želji djeteta ili ishodu te želje

da li će biti centrirana na dijete ili na razbijene tanjire,

pa tako, može reagovati na više načina.

Može biti ljuta, i zanemariti želje djeteta da joj pomogne, obrušiti se na njega teškim riječima, galamiti radi razbijenih tanjira. Isto tako, može biti zabirnuta za dijete, da li se njemu nešto desilo, kada je palo, da li se udarilo, da li se prepalo, kako se osjeća, uzevši u obzir njegovu želju i ono što se sa tom željom desilo.

Topla, majčinski obojena reakcija. Hladna, gubitkom opterećena reakcija.

Grubo sam ih odvojila, među njima je čitav spektar prijelaznih boja, prijelaznih afekata, ali poenta je slijedeća - postoji razlika kada posmatramo neki događaj kroz dva pojma : pojam krivice, i pojam odgovornosti.

Krivica

Kada gledamo kroz krivicu, naći ćemo krivca za nešto što se desilo neovisno o našim željama, i na tome ćemo stati. Krivac će ponijeti teret neispunjenja želje, i pored znanja, koje i sam ima, da nije ispunio ono što je od njega traženo, ponijet će i naš bijes, ljutnju, ili neku drugu tešku emociju. Ne samo da žali, jer je njegova dobra volja da pomogne, ili učini nešto za nas, sada u drugom planu, nego se osjeća potpuno ojađeno i snuždeno. I ono što nosi, iz tog događaja, samo je krivica.

Odgovornost

Kada kada nekoj osobi predamo odgovornost za nešto, u slučaju da nešto krene u pogrešnom smjeru, jedna nam je stvar jasna: Ona snosi odgovornost za sebe. Ona je sama odgovorna za svoju motivaciju, za način na koji će izvršiti neku radnju, kao i za rezultat svoga rada. Svjesni smo svega što je toj osobi u tom trenutku podsticaj ili prepreka, ali i toga, da je odgovornost samo na toj osobi, da je to domen, u koji se mi ne trebamo uplitati, osim u situacijama kada procijenimo ili nam osoba da do znanja da ne može sama. 

Odgovornost iznad krivice

Davanjem odgovornosti, učimo nekoga da se nosi s njome, i od nje uzme ono najbolje što može dobiti - samopouzdanje. Upiranjem prsta, reagovanjem u situacijama kada nešto pođe u suprotnosti sa našim željama i ne kada je sve onako kako očekujemo, jedino što osoba dobija od nas jeste teret krivice. A svako od nas ima pravo na pogrešku. I pravo da odredi 

šta će od nje uzeti. Da li će uzeti lekciju koju mu je ona ponudila, i mogućnost da drugi put uradi bolje, ili krivicu, koju bi mu mi ponudili, onda kada se desila. Razmislimo o sebi prvo. Svi smo pravili greške, šta bismo mi uzeli?

Ne bismo li onda trebali to, i drugima dati?

Smjelost

Začetak

Da li ste nekada ukucali na Google-u riječ "Bosnia"?

Kao što se i uobičajeno dešava, naspram pretraživanja, i uz težnju da vam olakša pretragu, Google je dopunio vaše traženo. Ovaj put sa "Bosnia war" ili pak "Bosnia genocide".  Ako krenete pretraživati slike pod istim upitom, ponovo ćete naići da isto, većina slika prikazuje stradanja naših naroda na prostorima naše prkosne domovine. Koja je, evo sada upravo, ona koja se grca u problemima, koji tu toliko puta prežvakani, a nikada riješeni, ali ipak, ne toliko razrušena, niti toliko osakaćena, niti toliko uništena, kao u doba rata. Ljudi su otišli, u sigurnije krajeve, ljudi su ostali na nesigurnim ognjištima, ljudi su se, prestrašeni za život preselili na mjesta gdje su mogli iole sigurnosti nad svojim životom da razapnu, i tu se zadržali. Rat nas je raštrkao svuda po svijetu, to ne mogu poreći. Ali nas je, isto tako odvojio od dijela našeg identiteta, od dijela nas, onog, koji smo bili prije rata, opijeni idealima bratstva i jedinstva, koji su se raspršili, kao i mi, u paramparčad. Naše ruke koje nekada bijahu spojene su pocijepane. I ne samo da smo se udaljili jedni od drugih, nego jedini pokušaj da u očima oživimo svoju domovinu, tražeći je iz tuđine na internetu, jeste, da je vidimo u onom izdanju, iz kojeg smo jedva život spasili. U onom izdanju koja nas idalje košta strahova, i neprospavanih noći. U onom izdanju njene historije, u kojem se ne ostaje. Iz kojeg se bježi. Iz kojeg se grebe noktima, na nogama, noktima na rukama, u odlazak. 

Klupko

Malo ili nikako pomena o nama, nekada značajnom kraljevstvu sa hrabrim junacima, nikako ili ako ikako malo pomena o nekada slavnoj, na nekoliko država prostranoj Bosni, a tek ne o jednoj krvi, jednom krvnom srodstvu, jednoj krvnoj vezi, koja se kroz stoljeća i stoljeća raznih doseljenika na ova područja mješala, i stvarala neke nove, a idalje istom krvlju prožete stanovnike ovih područja. Sa istom suštinskom karakteristikom, zbog koje i bijasmo prozvani: Dobrim Bošnjanima. 

Ljiljani već odavno nisu u grbu naše Bosne, i oduzeti su nam, kao da su tuđi, kao da si jedino bili vezani za grb Armije republike BiH, a ne za jedno ravnopravno jako kraljevstvo u Europi u srednjem vijeku. Ljiljane više ne smiješ istaknuti na zastavi, a da te stanovništvo ne upozorava da bi trebao da razmišljaš o svojoj sigurnosti, a od dobrih Bošnjana su ostali samo ljudi, koji su se podijelili u različite skupine, jer su ih,ovi ili oni, sa ove ili one strane, nazvali svojima, i oni su se odazvali. Sada su oni postali njihovi, a ne tako davno, prije samo sto godina bili su našima. I svi smo bili jedan organizam, koji je opstajao, uprkos tolikim naviranjima sa svih strana, ostajao, samo živeći od nade, da će biti vrijeme, kada će živjeti u nezavisnoj državi, slobodnih ljudi.

San se rasprhnuo, ali ne i prašina sa znanja da smo nekada bili isti.

Klopka

Prije nešto više od mjesec dana, kada se desilo u Americi ubistvo troje studenata islamske vjeroispovijesti, susrela sam se sa jednim dodatnim teretom u svom životu. Nametnutim, itekako. Nametnutim tako bahato, ostavljen bez upita da li ću uopšte moći da se nosim s njim. Naime, na društcenoj mreži, jedna gospođa poziva svakog pojedinačno katolika, očekuje, zahtjeva, da joj se izvine za napad na tu nasilno zaustavljenu mladost. Svakog katolika, kao da je svaki pojedinačno, planirao da počini nešto tako, kao da je, svaki pojedinačno na strani onih koji su to učinili, kao da je svaki pojedinačno jednako lišen savjesti da može da počini tako nešto. Svakog katolika, kao da u svakome postoji isti nagon da uništava ono što je od njega drugačije. Nije mi toliko teško što sam ja stavljena u taj koš, po samom spletu okolnosti rođena u porodici katolika, i uronjena u katoličanstvo svetom vodicom, nego mi je, tolika tegoba zgnječila srce, kada neko može, krvlju uprljati toliko ljudi koji nikada nisu pomislili, a kamoli digli ruku na nekoga drugoga. Kako je neko mogao, toliki otklon od mene napraviti, kao pripadnika te skupine, bez da me poznaje, i nikada me upoznati, samo zato što sam nešto drugo što on nije. Kako neko može da od mene to očekuje? Po kojem osnovu ja treba da tako nešto uradim? 

U klopci

Nije to jedini primjer ovakvog razmišljanja. Malo je reći svakodnevno, da se susrećem sa tim stavljanjima u isti koš različitih ljudi, koje spaja jedna zajednička osobina, i dodavanje svih osobina, koje, podvlačim, nikada nismo vidjeli manifestno kod tih osoba, nego su im pridodatne tako prirodno, jer po mišljenju osobe koja pravi taj sistem, idu zajedno, uz onu prvu naspram koje us grupisani. Što je najgore, te primarne osobine, naspram koje grupišu, su toliko češće negativne. 

Pa se opet pitam, šta nam se dešava?

Zar smo toliko postali otrovanog pogleda, da ne možemo da vidimo dobro? Jesmo li toliko ostali zarobljeni u vremenu koje je odavno trebalo da prođe?

Zar toliko dugo dozvoljavamo da budemo samo poistovjećeni sa lošim vremenima, samo sa problemima, i da ne pokušavamo da iz tog okvira izađeno? Zar toliko dugo ne želimo da priznamo, da, ma koje da smo vjere, o monoteizmu govoreći, svaka od njih tvrdi da smo nastali od jednog muškarca i žene? I da u svakoj takvoj vjeri, mogu govoriti o njima, jer samo njih poznajem, se propagira ljubav, tolerancija, uvažavanje... Pomaganje...Dobrota...

A svađamo se, uporno se svađamo oko toga koja je bolja, šta je u kojoj bolje rečeno, šta je bilo zadnje, šta je bilo prvo... Propuštamo, o, kako samo propuštamo, sve ono divno, što nam je dato da naučimo...

Početak

Jeste li kada pokušali gledati izvan naočala koje su vam dali?

Jeste li ikada pokušali upoznati osobu o kojoj ste znali samo iz priča drugih?

Jeste li ikada pomogli nekome koga ne znate, iako ste imali "pametnijeg posla"?

Jeste li ikada bili nekome na usluzi, 24 sata dnevno, ne znajući da li će vas uopšte trebati?

Jeste li ikada istupili iz sigurnosti svoje uloge, da biste nekoga spasili od nesigurnosti?

Jeste li ikada stali na stranu nekoga, jer ste znali da je uradio ispravno, a čitav svijet ga je optuživao?

Jeste li ikada pokušali da ne kukate kako nema posla, a iskoristili sve što znate, da ga sebi stvorite?

Jeste li ikada zaista primjetili sve lijepo što je oko vas?

Je li vam ikada bilo stalo što je neka voćka uspjela da probehara u neuslovnom vremenu?

Jeste li ikada primjetili kako su lijepe bore starice u autobusu preko puta vas?

Jeste li ikada, pa barem jednom, prešli preko svoga ega, da bi nekome prišli?

Jeste li, jednom, samo jednom, nekoga samo poslušali, bez da ste mu rekli šta treba da radi?

Hoćete li ikada?

Hoćete li ikada izaći iz onoga što se od vas očekuje, započeti neki novi krug, započeti neki novi dan, neopterećen starim, započeti neki novi život, izaći iz zaštitne ljuske, i onako krhki, osjećajni, progovoriti u svijet? Ne kriti se?

Hoćete li ikada, upoznati nekoga, upustiti se u avanturu nepridodavanja osobina koje nam se čine srodnima našem prvom utisku? Hoćete li ikada, dati sebi priliku da srcem priđete?

Smijete li?

Smijete li?