Sreća - u nama ili s vana?

Prije dvije, tri godine, prvi put sam čula za Dnevnik zahvalnosti, i počela ga primjenjivati, u iskrenoj želji, da moj dan, koji je iza mene, ostane osvijetljen tim divnim trenucima koji su bili njegovim dijelom. Postoje, naučni pokazatelji o dobrobitima koje ova vježba ima za blagostanje čovjeka. Suštinki se sastoji od toga: Kada na kraju dana, uzmete sebi 15 minuta vremena da napišete šta je to za šta ste zahvalni, šta je to što je ovaj dan utjecalo na to da se pozitivna osjećanja probude u vama, šta je to, što vam je ovaj dan služilo - shvatit ćete - toliko je razloga za zahvalnost. Za neke sasvim obične stvari, koje možda ni ne primjetimo, sve dok ih ne nestane. Kao ja, sada kada sam prehlađena, shvatam, koliko mi znači moći disati otčepljenog nosa - moći udisati zrak punim plućima - a dok to nije bio slučaj, bilo je to nešto što se podrazumjeva.

I toliko drugih stvari nam propusti zauzeti pažnju koju zaslužuje, da bi nam donijelo osjećaj zahvalnosti.
Ovu vježbu spominjem, jer je ona, na neki način, svjesni napor obuhvatanja onoga lijepog što nam se desilo, što je dijelom našeg života na bilo koji način, a što ga obogaćuje. I to je, istovremeno, aktivnost, kada mi, koristimo naše pamćenje, sjećanje, doživljavanje, koje je iza nas, i iz njega probiremo ono što želimo za sebe da izdvojimo, i na neki način, sačuvamo.

To je način obuhvatanja onoga što nam se već desilo, ili što je dijelom našeg života, možda našom željom, možda nečijom drugom, i mi samo treba da to ovjekovječimo olovkom.

Postoji druga stvar, koju možemo raditi, da bi isto tako postali sretni -
možemo čekati da nam neko drugi da razloge da bi bili sretni.
Mi ljudi jedno društvena bića, i naravno da u suodnosu sa drugim ljudima dobijamo mnogo uzroka zadovoljstava, mnogo sitnih i krupnih sreća, mnogo osjećaja poštovanja, uvažavanja, nježnosti, ljubavi, prijateljstva. To se svakako može spomenuti i u dnevniku zahvalnosti, i treba i tome dakako dati prostor u osvrtu na svoj dan.

Ali šta onda, kada se naša sreća sasvim pretvori u ono što nastaje iz odnosa sa drugim, što nastaje iz aktivnosti drugih, šta nastaje izvan nas?
Onda se desi neka vrsta ovisnosti. Spleta ovisnosti i očekivanja, rekla bih. S jedne strane, potrebno nam je da nam neko drugi učini nešto za nas, šta će nas učiniti sretnima, a istovremeno, od onih koji su pored nas, koji su nas bliski, i očekujemo da to rade, jer, zato su nam i bliski. Kada se naša očekivanja ne ostvare, bivamo razočarani.

Onda, postavlja se drugo pitanje - Šta je to što nas blokira da sami posegnemo za tim da stvorimo sebi sretne trenutke? Da osvijetlimo one sretne trenutke koje već imamo, a koji nam upravo zbog toga promaknu, jer su - sretni trenuci.

(Treba imati na umu da je nauka dokazala da su ugodne (opštepopularno-pozitivne) emocije tihi pokretači akcije, dok neugodne(negativne) imaju mnogo veću snagu i veći utjecaj na nas. Možda je to ostatak evolucijskog napretka čovjeka, tako je rečeno, jer su nas upravo te "negativne" emocije često spašavale od nestanka. Samim tim, ugodne emocije nam kraće traju, i nekako ih propustimo dublje doživjeti, jer su tihe, dok one koje su neugodne "brundaju" cijelim tijelom i teško ih je ne primjetiti upravo zbog te pobuđenosti koju uzrokuju.)

Šta je to u nama, što nas motivira da spolja očekujemo, ili da nam drugi na neki način donesu sreću, ili da nam se ona sama desi? Naravno, dešavaju se i sami od sebe mnogi predivni trenuci, i treba u njima biti što više prisutan i dati ih svim čulima na kušanje, ali, postoji i pregršt lijepih trenutaka koji sami sebi možemo da stvorimo.
Naprimjer: Uživam da jedem kokice. Napravit ću ih sebi, i uživati u svakom zalogaju. Volim kada za nekoga uradim neku sitnicu koja će ga obradovati - učinim to. Volim slušati određenu pjesmu jer me motivira, učinit ću to. Smirujem se razgovorom sa svojom prijateljicom - razgovarat ću s njom.

Gledat ću šta mi prija, šta mi donosi mir, šta mi donosi ugodna osjećanja, i potrudit ću se da to dovedem u svoj život, mnogo mnogo takvih trenutaka. Usput, dešavat će se i sasvim improvizovani trenuci sreće, i oni trenuci sreće koji su u vezi sa nama bliskim ljudima.
Zašto ne? Zar nam može biti dovoljno sreće, i svih ostalih prijatnih osjećanja koja su u sprektru zajedno s njom? Zar postoji granica, kada taj osjećaj zadovoljstva postaje na neki način, negativan?

A vi, dajem vam za zadatak - uradite danas, samo JEDNU stvar koja vas čini srećnijim. I probajte stati na tome.

Da li je ovo sve što možeš?

Tek sam sada, kao žena u svojim srednjim dvadesetim otkrila čari kućanskih poslova - to je jedna od rijetkih prilika u životu da odmah, možeš da primjetiš rezultate svojih akcija, i odmah, po završetku, bivaš nagrađen. A istovremeno, služile su kao svojevrstan način opuštanja od suvišnog mozganja - poput neke vrste meditacije. Jer, pažnja je slivena u trenutak u kojem si, a onda, dolaziš do najčudnijih spoznaja, o sebi samom, kao i o onome u što si svakodnevno uronjen, a čemu te promišljanje, usmjereno da dođe do te spoznaje, tako lako ne bi dovelo. Ova vrsta rada, kao prečica je do spoznaje. I ni sama ne znam koliko puta, sam, kao danas, nakon tog, nazovimo, fizičkog rada, sjedala za stol i počinjala da pisati svoje uvide, do kojih sam došla.

Danas, došlo mi je pitanje, koje mislim, da će i tebi nekada doći, jer ipak si od mene odlomljen komad, um moga uma. Pitanje: Kada te sutra ne bi bilo, da li bi bila zadovoljna onim što si postigla? Da sutra stavimo tačku na sve što si uradila, da li mirno mogla da kreneš u nepovrat? Da li bi bila zadovoljna onime po čemu će te pamtiti, tragom koji će ostati iza tebe?

Pitanje je koje odmah budi, koje odmah daje pogon, koje odmah tjera na rad. Smrt bližnjih, uvijek za nas koji ostajemo ostavlja neku vrstu praznine, koju dopunjavamo sjećanjima. Smrt, za nas koji ostajemo, podsjećanje je na vlastitu konačnost, na nemogućnost izbora trena kada će nastupiti, na nemogućnost izbora načina na koji će nastupiti, na nemogućnost odgovora na pitanje da li se mogla zaustaviti, da li se trebala desiti i zašto se nije moglo još živjeti, jer nije bilo dovoljno. Nama koji ostajemo nikada nije dovoljno.
Ali smrt, kao nešto neminovno, može pokrenuti mnogo više od samog shvatanja prolaznosti. Ona može, kao što je meni danas, staviti upitnik nad onim što je prošlo. Ona može biti pogon, da ono što dolazi počnem da gledam na neki drugi način... Da se zapitam, da li je to zaista sve što ja imam da pokažem, zaista sve što ljudi treba da dobiju od mene? Može biti inspiracija, da ostatak svojih minuta, počnem sa puno više žara da stvaram, jer ja ne mislim da je ovo najbolje što mogu. Ja ne mislim da dajem sve ono od sebe, koliko mogu, da dostojanstveno koristim sva čudesa kojima sam opsrkbljena... Ne mislim da onako, kako to zaslužuje, predstavljam ono što znam, i što umijem. Vjerujem, da iz vlastitog straha, iz iskonski ljudskog straha, dajem samo pola. Ma nije to ljudski strah, to je usađeni strah. To je strah ljudi koji puni uvjerenja govore da ne pokazuješ sve što možeš, jer će to neko zloupotrijebiti. To je strah ljudi koji su povrijeđeni, ili koji nikada nisu dopustili da budu povrijeđeni, jer su odbolovali gledajući njima bližnje povrijeđene. Strah od stavljanja pod svjetlost, koja otkriva ono što bi voljeli da ostane u mraku. Strah od bivanja ranjivim pod reflektorima.

Ali šta je sa bivanjem autentičnim, šta je sa bivanjem onim što jesi?
Šta je sa stojanjem iza onoga što jesi, pa makar to bilo i nesavršeno ti, ali sasvim otvoreno nesavršeno ti? Šta loše iza stojanja čvrsto onakav kakav si, prigrljeno, s ljubavlju držeći sve što jesi?

Lažnost nam možda omogućava da dođemo do ciljeva, ali, otežava nam nastavljanje dalje, jer, svaki put se ponovo moramo pamtiti šta smo slagali, da bi ga se mogli prisjetiti, kada neko nad to stavi upitnik. Mogućnost da lažemo svakako pokazuje koliko umješno koristimo svoj intelekt, ali, šta nam to znači?

Bivanjem autentičnim, znači, odbacivanje tih lažnih ljuštura. Onda, nema potrebe za intelektualiziranjem, i pronalaženjem  u pamćenju onoga što smo koristili da izgradimo tu lažnu sliku, onda nema potrebe za potkrijepljivanjem, i traženjem dokaza, traženjem argumenata, traženjem opravdanja za ono što je urađeno.

Vraćam se sada opet na to, pokazujem li šta mogu? Ili se lažno predstavljam kao pola od toga? Kada ljude uvjerim da samo pola mogu, mogu li sama sebi povjerovati da mogu sasvim, da mogu potpuno, da mogu svakim atomom biti svoj puni potencijal? Zašto ne bih smjela? Rasparčat će me, uzet će svoj dio, zloupotrijebit će? Boji li se sunce sijati? Kako bi samo bilo da stidljivo štedi svoje zrake. Boji li se planinska rijeka hučati? I ako je branom ukroje, ona će opet naći način da teče.

Na kraju krajeva, i ako me povrijede, i ako me iskoriste, i ako me umanje, šta to meni treba da znači? Prestaje li cvijet biti lijep zato što ga neko ne primjeti? Prestaje li drveće davati kiseonik zato što to neko ne zna?

Zato, ustajmo! Jer znam, da ako me sutra ne bude, nisam dala sve što sam mogla. Ja znam koliko toga u meni tinja, i čeka svoju priliku, da donese osmijeh, da pruži utjehu, da pokaže putokaz... I zato mu kažem: Budi!

Ferhadiji, u Banja Luci

Sjećam se, prije 4 godine, svoga prvog susreta sa Ferhadijom, u Banja Luci. Do tada sam je znala samo iz priča. Muž mi je pričao, kako su, kada je srušena, sve krhotine koji su je gradili, isto tako odvezli nekuda, tako da se ponovo ne može sastaviti. Razmišljala sam o tome koliki je to čin mržnje, ne samo da uništiš nešto, nego oduzmeš i mogućnost da to nešto ponovo nastane. Ili barem, pokušaš. Kroz pukotinu na ceradi, kojom je bila ograđena, u nastanku još, gledala sam njeno blijedo kamenje, kako ponovo postaje cijelinom. Još tada, počela je nešto za mene da znači. Valjda sam i ja, stalno gradeći sebe, ispočetka, i dovršavajući nedovršenosti, i prepravljajući suvišnosti, mogla da osjetim radost zbog toga što nešto, što nije trebalo da se ponovo rodi, prkosno, ponovno niče. Valjda sam i sama htjela u sebi da nađem taj isti prkos, tu istu snagu da zabljesnem, i da se predamnom jate pogledi, zainteresovani time što sam (opet) tu.
Kada me, nakon par mjeseci, otac mog muža zamolio, da kao poklon njegovom prijatelju, nacrtam džamiju, odmah sam znala koju ću. Čast mi je bila, što ponovo mogu, baš ja, ponovo da je iskreiram. Da pomno, nad njenim slikama, proučavam ponovo nju, cjelovitu, i pretačem je na papir. Nisam nikada do tada crtala neki objekt, ali nisam oskudjevala željom, ipak. Imala sam puno poteškoća sa pronalaskom, na internetu, nekih slika, koje su boljeg kvaliteta, da bih mogla da je preslikam. Detalji su mi falili, a slike koje sam ja uslikala za vrijeme boravka u Banja Luci, bile su samo slike djelića džamije, opkoljene skelama. Ona je tu bila pomalo u drugom planu. Izgledala je kao skica, započeta. Skele su bile kao grubi potezi rukom, a ispod, ona, skica, započeta i ostavljena. Ipak, sakupila sam nekoliko slika, i započela da ih prenosim na papir, mjereći ih, sa manjkom piksela, pa preračunavam u odnosu na veličinu papira, koji sam imala pred sobom. Ostavljala sam je, pa sam joj se opet vraćala, sve dok, najednom, nije nikla ispred mene. Bila sam tako sretna, kao da sam joj, još jednom, udahnula život, na koji je čekala. Nekim spletom okolnosti, ona nikada nije dospjela do namjeravanog primaoca, nego ostala u našoj kući. Uokvirena je, i postala dijelom naše svakodnevnice. Slika je bila prosta, samo ona, i nad njom oblaci. Nikakav drugi detalj nisam željela da dodajem. Takva i treba da bude, sva prožeta nebom. Mješajući se na njim.

Drugi put sam dobila zadatak da je nacrtam, od strane jedne Banjalučanke, koja živi već dugo vremena u Švedskoj. Jednoj Banjalučanci pokloniti njenu diku, i još tako, da ona zasija i na zidu Švedske, da zaživi i izvan granice Bosne. Sa zanosom, i lakoćom, crtala sam je, od prvi put je već poznavajući. Ovaj put sam je crtala, velikim dijelom iz sebe, jer sam je, posmatrajući, u sebe utiskivala.

I onda, saznanje da je njena izgradnja gotova, i da slijedi njeno ponovno otvorenje. Polemike oko togada li će se nešto desiti prilikom otvorenja, da li će se ponoviti događaj polaganja kamenja temeljca. Nije me uzburkavalo ništa od toga. Jer, jedno sam znala, ona živi. I ona je vječna. Ne može se uništiti. Ako je nisu uništili, rasparčavaući je na sve gradivne elemente. i rasipajući ih, svudokolo, da se ne sastavi, nastat će ona opet, svaki novi put.

Njen nastanak u punoj veličini. i moja je mala pobjeda. Sada je, kako sam sa onih malih sličica koje sam našla, pa crtala na velikom papiru, sa svog velikom papira, pretačem kao da stoji ispred mene. Svojim blijedim kamenjem grli nebo. I sva je od neba satkana. Sva od volje. Sva od prkosa. I želim biti kao ona. Neuništiva. Voljena tako, da se od mene ne odustaje. Da me se želi ponovo vidjeti u punom sjaju. A ja, da se pustim. Da vjerujem da će me opet podići, jednom raspršenu mržnjom. Da ću ponovo, vrijednim rukama sastavljana, biti potpuna i krov dušama koje traže spokoj.

Biti pozitivan

Biti pozitivan znači, očito, na okolnosti koje se dešavaju u životu, bile one pozitivne na prvi pogled ili pak ne, gledati pozitivno. Kao da su, u krajnjem slučaju, za tebe dobre, iako to možda, u ovom trenutku ne možeš dosegnuti - iako možda u ovom trenutku ne možeš da vidiš tu njihovu dobru stranu. Imaš povjerenje, da je ono što se dešava - baš ono što ti treba u ovom trenutku.
I često, osvrneš se unazad i shvatiš - da mnoge stvari koje su ti bile teške, koje su ti bile, na prvi pogled, nepotrebne, suviše, previše - sada, iz ovog ugla, imaju sasvim drugo značenje, sasvim lijepo značenje. Jesu bile teret, ali onaj teret, od kojem mišići ojačaju, onaj teret, koji sprema za ono što dolazi.


Ali, biti pozitivan znači i drugo:
U ljudima koji te okružuju, vidjeti isto ono što je lijepo, ono što je dobro. U krajnjem slučaju, ono što ti se kod njih ne sviđa, ne uzimati kao neki akt protiv tebe same, kao nešto ugrožavajuće, kao nešto, zbog čega ne treba da s njima bivaš, provodiš vrijeme. A tek ne, da to što ti se kod njih ne sviđa, treba da mjenjaš.

Biti pozitivan, znači, prvo sebe prihvatiti potpuno, kao osobu koja ima vrline i nedostatke, koji, i jedni i drugi služe nečemu, i koji se, i jedni i drugi, mogu koristiti i mjenjati. Koji su nekada, pa čak i vrline, neka vrsta tereta, koji treba nositi. Jer, sve gledamo u odnosu na okolnosti.
U nekim okolnostima, moja vrlina - pomaganje drugima, ide meni ili drugima oko mene na štetu. Možda pomažem drugim ljudima u onim stvarima koje mogu sami da urade, možda im ne treba pomoć, ali im je neugodno da kažu, možda bi bilo bolje da ih pustim, da sami iznesu svoju bol - možda tako postanu jači, a uz moju pomoć samo to odlažemo.

Biti pozitivan, znači biti u miru: Vjerovati da sve ono što ti se dešava, i svi oni koji ti se dešavaju, baš takvi kakvi jesu, imaju svoju svrhu, da nas učine boljim. Prigrliti ono što nam je dato, i reći, dobrodošlo u moj život.

Život ukrug - Kako poboljšati kvalitetu svog života 1.

Čitajući knjigu Yaloma "Gledanje u sunce", naišla sam na zanimljivo pitanje, koje sebi postavim često, kada se nađem pred nekim životnim prekretnicama. On navodi da je to pitanje sam Nietsche postavio sebi. Yalom ga koristi u kontekstu poboljšanja kvalitete života, pogotovo kod ljudi koji se suočavaju sa strahom od smrti. Postavlja se tako da se fokus premješta da trenutak sada.

Pitanje glasi: Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako ne,

 započnimo ovdje i sada, promjene, koje će voditi tome da imamo nešto što čini život vrijednim ponavljanja, vrijednim proživljavanja ponovo ispočetka. Unesimo u njega, sada, u vremenu koje imamo, i one koje dolazi, trenutke, koji će, one "promašene", zasjeniti, i staviti u drugi plan. Koji će one trenutke do sada, učiniti vrijednim ovoga što se sada dešava.

Ako ne, sada uradimo za sebe nešto, što ostatak našeg života čini vrijednijim življenja. 

Ako da, 

onda ste sretnik. 

Onda znači da ste u životu napravili takve odluke, i doživjeli takve posljedice po svoje odluke, koje su po vas povoljne, koje su se pokazale vrijednim truda, vrijednim ulaganja. Mnogo toga ste dobili, što biste, naravno bili vrijedni dobijati cijeli život u ponavljanju. Mnogo toga ste doživjeli što vas je oplemenilo, i moglo bi vas oplemenjivati za cijelu vječnost ponavljanja pred vama. U mnogo toga ste hrabro zakoračili, i istim bi ulicama beskonačno hrabro koračali, kada bi vam se dalo, da ponovo, ispočetka, krenete.

I zato, sada, u baš ovom trenutku svog života, zapitajte se:

Kada bi svoj život mogao da ponavljaš bezbroj puta ispočetka, da li bi bio zadovoljan njime, da li bi mogao podnijeti njegovo beskonačno ponavljanje?

Ako je odgovor ne, sada baš je pravi trenutak da stvorite trenutke vrijedne ponavljanja.